REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Josipa Jelačića 3

43000 Bjelovar

Poslovni broj: P-339/2026-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Gordani Malvić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Meliti Babić, odvjetnici iz Bjelovara, Ivana Viteza Trnskog 9E, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćniku KG iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti, 28. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

I. Tužba tužitelja je povučena.

II. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, je dužan tužitelju ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 388,27 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2026. kao od dana donošenja rješenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 180,50 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŽG po punomoćniku podnio je tužbu protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. dana 23. travnja 2026., radi isplate, a u kojoj tužbi navodi da su stranke 18. travnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 51400607-5103923913, kojim je Ugovorom odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 112.000,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke odnosno kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 300 mjeseci (25 godina), od prijenosa kredita u otplatu.

2. Navodi da je čl. 10 Ugovora o kreditu propisana je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 1,00 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn (dvjesto kn), obračunatu s datumom Ugovora o kreditu, a radi se o standardiziranom (tipskom) ugovoru koji je unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne.

Tužitelju je dana 24. travnja 2008. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 675,88 eura/5.092,42 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno točki 10. Ugovora o kreditu, a koji iznos zahtijeva u ovom postupku sa zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2008. pa do isplate.

3. Tužitelj ističe da je pravomoćnom presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. P-108/2026-3 od 25. ožujka 2026. kojom se utvrđuje da je ništetna odredba članka toč. 10. Ugovora o kreditu broj 51400607-51013 od 18. travnja 2008., a koja odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 96. st. 1 i 2. ZPP/07, sve u smislu odredbe čl. 102 st. 1 ZPP/07 riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

4. Nadalje ističe da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne.

Također, Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora te da je isti, nadalje, suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Pritom tužitelj napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu , o navedenoj odredbi Ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni Ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

5. Nadalje, navodi da plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00 % (jedan posto) naknade na iznos kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1,00 %.

Osim toga, tužitelj je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007 nadalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti već u stambenu svrhu odnosno radi kupovine nekretnine, kako to i proizlazi iz točke 3. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi istom odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti.

6. Tužitelj je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na odredbu predmetnog ugovora koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

7. Nadalje, prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. Z ZP/07 , ništetna.

U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje pravnog prednika tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog.

8. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita”, ne spominjući što točno te radnje obuhvaćaju, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.

9. Tužitelj, konačno, ističe i recentnu sudsku praksu, pa tako i da je presudom Županijskog suda u Splitu, posl.br.: Gž-617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022., presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2154/2022-2 od dana 12. srpnja 2022., presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2047/2022-2 od dana 08. studenog 2022., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je tuženicima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zaključno, Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni.

10. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu, koju je tužitelj platio prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 96. st.1. i 2. ZZP/07, sve u smislu odredbe čl. 102.st.1. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

11. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Tužitelj predlaže da se usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

12. Sud je sukladno odredbi čl. 284. ZPP-a tuženiku dostavio tužbu s prilozima uz popratni dopis od 6. svibnja 2026., na odgovor da u roku od 30 dana od primitka tužbe zajedno s prilozima podnese sudu pisano odgovor na tužbu u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranku, da priloži isprave na koje se poziva, ako je to moguće. Nadalje, pozvan je tuženik da se u pisanom roku očituje o zahtjevima i navodima iz tužbe, da iznese sve bitne činjenice i predloži sve dokaze kojima pobija navode i dokaze tužitelja. Upozoren je da se nakon zaključenja prethodnog postupka ne može iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, osim ako ih stranka bez svoje krivnje nije mogla iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (čl. 284. st. 3. i čl., 299. st. 2. ZPP-a). Isto tako, tuženik je upozoren da ukoliko ne podnese odgovor na tužbu, sud će donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331b ZPP-a.

13. Tuženik je tužbu s prilozima primio dana 11. svibnja 2026. (dostavnica list 38, uvid u e-spis), od kada mu je počeo teći rok od 30 dana iz čl. 285. st. 2. ZPP-a, radi davanja odgovora na tužbu.

Tuženik je dana 10. lipnja 2026. podnio odgovor na tužbu, kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva navodeći da visina nije sporna, da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio iako je tuženik e-mailom obavijestio punomoćnika tužitelja o namjeri plaćanja iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

14. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je po primitku prvostupanjske presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. broj P-108/2026 od dana 25. ožujka 2026. kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 5103923913 od dana 18. travnja 2008., tuženik se dana 21. travnja 2026. u 15:19 obratio punomoćniku tužitelja putem e-maila te zatražio dostavu podataka za uplatu iznosa naknade čija je ništetnost utvrđena spomenutom presudom, da je punomoćnik tužitelja na navedeni e- mail tuženika odgovorio 25. travnja 2026. u 12:52, dostavljajući tražene podatke no navodeći i kako je već podnio tužbu radi isplate preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe.

Stoga, smatra da iz navedenog postupanja punomoćnika tužitelja jasno proizlazi da tužbu u naslovnom predmetu nije podnio radi zaštite interesa svoje stranke nego je namjera punomoćnika tužitelja isključivo financijski motiv stjecanja naknade za navodne troškove postupka u slučaju kada nije imao nikakvog povoda za podnošenje tužbe.

Pokretanjem parničnog postupka radi isplate naknade za obradu kredita, na pristup sudu te predstavlja zloupotrebu procesnih prava i ovlaštenja u smislu članka 10. Zakona o parničnom postupku koju je sud dužan onemogućiti. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži da tužitelj plati troškove postupka tuženiku.

15. Nadalje, tuženik je podneskom od 23. lipnja 2026., obavijestio sud da je tuženik sukladno najavi iz e-maila od 21. travnja 2026., dana 18. lipnja 2026. platio iznos predmetne naknade sa zateznim kamatama do dana plaćanja, a prema podacima koje je tuženik zaprimio e-mailom 24. travnja 2026. te da ostaje kod svih navoda odgovora na tužbu. U prilog citiranog podneska dostavljena je i potvrda o plaćenom iznosu utužene naknade sa kamatama u iznosu od 1.788,46 eura (list 62).

Citirani podnesak dostavljen je tužitelju po punomoćniku na očitovanje, kao i prethodni odgovor na tužbu.

16. Tužitelj se podneskom od 10. srpnja 2026. očitovao, navodeći da se u cijelosti osporavaju navodi odgovora na tužbu, da je nedvojbena činjenica da je tužba tužitelja podnesena 23. travnja 2026., koja je pisana 8. travnja 2026., a da je tuženik tek po proteku od gotovo dva mjeseca nakon podnošenja tužbe, dana 18. lipnja 2026. ispunio svoju obvezu iz točke I. tužbenog zahtjeva tužitelja isplatom glavnice i kamate u ukupnom iznosu od 1.788,46 eura.

Stoga, ističe da tužitelj nema više pravnog interesa za nastavljanjem i vođenjem ovog parničnog postupka, no kako je tuženik svoju obvezu ispunio nakon podnošenja tužbe, ističe da je tuženikovo postupanje prouzročilo potrebu pokretanja i vođenja istog.

16.1. Nadalje, tužitelj ističe da činjenica što se tuženik dana 21. travnja 2026. elektroničkom poštom obratio punomoćniku tužitelja radi dostave podataka potrebnih za isplatu po drugoj osnovi, konkretno po presudi zbog ogluhe ovoga suda broj P- 108/2026-3 od dana 25. ožujka 2026., ne predstavlja ispunjenje njegove dospjele novčane obveze u ovome postupku niti okolnost koja bi tužitelju uskratila pravo na sudsku zaštitu, a sve kako u trenutku podnošenja predmetne tužbe tražbina tužitelja nije bila podmirena, tako da je podnošenje tužbe bilo u cijelosti opravdano.

16.2. Također, ističe da osnovanost predmetne tužbe proizlazi iz pravomoćne presude zbog ogluhe Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: P-108/2026 od 25. ožujka 2026., kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na temelju koje je tuženik naplatio predmetnu naknadu. Utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe nastupila je zakonska obveza tuženika da, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, vrati tužitelju sve što je primio na temelju takve ništetne odredbe, a budući da tuženik svoju zakonsku obvezu nije ispunio prije podnošenja ove tužbe, to je tužitelj bio prisiljen sudskim putem zahtijevati isplatu predmetne tražbine.

Tek protekom gotovo dva mjeseca od pokretanja ovog postupka, tuženik je dobrovoljno ispunio svoju obvezu isplatom utuženog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, čime je ujedno potvrdio osnovanost novčane tražbine tužitelja pa smatra da su neosnovani navodi tuženika kako nije dao povoda za podnošenje tužbe.

16.3. Također, tužitelj ističe da sama okolnost da je tuženik iskazao namjeru dobrovoljno ispuniti svoju obvezu ne može se izjednačiti s njezinim stvarnim ispunjenjem jer je isto izostalo, slijedom čega je upravo prethodno neispunjenje dospjele obveze tuženika predstavljalo neposredan razlog za pokretanje ovog postupka.

Jednako tako, u cijelosti su neosnovani i ničim potkrijepljeni navodi tuženika kojima pokušava dovesti u pitanje motive punomoćnika tužitelja za podnošenje predmetne tužbe. Tvrdnje o navodnom „financijskom motivu” punomoćnika temelje se isključivo na proizvoljnim pretpostavkama tuženika te predstavljaju neprimjerene vrijednosne ocjene te pokušaj diskreditacije punomoćnika tužitelja, pri čemu nisu od značaja za odlučivanje u ovom postupku.

16.4. Nadalje, ističe da predmet ovog spora nisu motivi punomoćnika tužitelja, već činjenica da tuženik u trenutku podnošenja tužbe nije ispunio svoju dospjelu novčanu obvezu prema. Stoga je tužitelj bio ovlašten i imao je puno pravo zatražiti sudsku zaštitu svojih prava, dok naknadno dobrovoljno ispunjenje obveze tijekom postupka ne može retroaktivno učiniti podnošenje tužbe neopravdanim niti predstavljati osnovu za zaključak o zlouporabi procesnih prava. Naprotiv, činjenica da je tuženik svoju obvezu ispunio tek nakon pokretanja ovog postupka potvrđuje da je upravo podnošenje tužbe bilo odlučujući poticaj za njezino ispunjenje.

17. Rezimirajući svoje navode u odnosu na navode tuženika, tužitelj je u podnesku od 10. srpnja 2026., naveo da povlači tužbu u ovom predmetu, no budući da je tuženik tijekom postupka, a nakon podnošenja tužbe, udovoljio zahtjevu tuženika, to tužitelj zahtijeva troškove postupka sukladno čl. 158 st. 2 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP-a) te da se tuženik obveže na plaće troškova postupka sa zateznim kamatama, a koji se troškovi sastoje od troškova sastava tužbe, obrazloženog podneska kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu od 10. srpnja 2026. uvećano za troškove PDV-a te pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 456,54 eura.

18. Sud je uz dopis od 14. srpnja 2026. citirani podnesak dostavio tuženiku po punomoćniku s pozivom da se u roku od 15 dana očituje sukladno odredbi čl. 193 st. 2 ZPP-a, da li je suglasan s povlačenjem tužbe i tužbenog zahtjeva, a ukoliko se u roku od 15 dana od te obavijesti ne izjasni o navedenom, smatrat će se da je pristao na povlačen je tužbe u smislu čl. 193. st. 2 ZPP-a, a koji je podnesak zaprimio 17. srpnja 2026.

19. Tuženik se podneskom od 23. srpnja 2026. očitovao da je suglasan s povlačenjem tužbe, međutim, da sukladno odredbi čl. 164 st. 8 ZPP -a zahtijeva troškove postupka u ukupnom iznosu od 185,50 eura, koji se troškovi sastoje od odgovora na tužbu od 10. lipnja 2026. u iznosu od 150,00 eura uvećano za troškove PDV-a u iznosu od 35,50 eura.

U odnosu na navode tužitelja za naknadu troškova postupka, koje troškove tužitelj zahtijeva na temelju čl. 158 st. 2 ZPP-a, tuženik ukazuje da je tužitelj tužbu podnio , iako je tuženik e-mailom prethodno obavijestio punomoćnika tužitelja o namjeri plaćanja iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama pa kako je tuženik prije nego što je tužitelj podnio tužbu obavijestio tužitelja o namjeri dobrovoljnog ispunjenja obveze, smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 158 st. 2. ZPP-a. Stoga je predložio da sud donese rješenje o povlačenju tužbe, ali uz naknadu troškova postupka tuženiku.

20. Kako se tuženik podneskom od 23. srpnja 2026. nije protivio povlačenju tužbe, to je sud sukladno odredbi čl. 193 st. 2 ZPP-a riješio kao pod točkom I. izreke rješenja.

21. Prema odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku nadoknaditi troškove postupka, dok je st. 2 istog članka propisano da iznimno od st. 1 ovog članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik.

22. Obzirom na citiranu odredbu, a imajući u vidu navode tuženika, istom odredbom nije propisana izražena namjera plaćanja, već udovoljenje zahtjevu tužitelja, što je u konkretnom slučaju od strane tuženika dobrovoljno uslijedilo nakon podnošenja tužbe i to kako osnovano tužitelj u podnesku od 10. srpnja 2026. ističe, gotovo dva mjeseca od pokretanja ovog postupka, konkretno dana 18. lipnja 2026., kada je tuženik isplatom glavnice i pripadajućih zateznih kamata, ispunio svoju obvezu u iznosu od 1.788,46 eura, koja je i predmetom ove parnice, imajući pri tom u vidu činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 23. lipnja 2026.

22.1. Stoga namjera iskazivanja tuženika za dobrovoljno ispunjenje obveze nikako nije izjednačenje sa stvarnim ispunjenjem koje je izostalo, čak što više tuženik je u odgovoru na tužbu od 10. lipnja 2026., po dostavi tužbe, naveo da u cijelosti osporava osnov, dok visina tužbenog zahtjeva nije sporna, što upućuje na neosnovanost navoda tuženika da nije dao povoda za podnošenje tužbe. Obzirom da je obveza tužitelja dospjela, a tuženik istu nije ispunio, to je tužitelj i podnio ovu tužbu, a navodi tuženika u odnosu na motive punomoćnika tužitelja za podnošenje ove tužbe, nisu od značaja za donošenje odluke o troškovima postupka koje tužitelj osnovano zahtijeva sukladno odredbi čl. 158 st. 2 ZPP-a, jer je do udovoljenja tužbenog zahtjeva tužitelja uslijedilo nakon podnošenja tužbe i nakon podnošenja odgovora na tužbu (tužba podnesena 23. travnja 2026., odgovor na tužbu podnesen 10. lipnja 2026., a ispunjenje obveze 18. lipnja 2026.).

23. Dakle, imajući u vidu činjenicu da se tuženik nije protivio povlačenju tužbe, po ocjeni suda predleži zaključak da je u konkretnom slučaju došlo do udovoljenju zahtjeva tužitelja, nakon podnošenja tužbe (i to nakon podnošenja odgovora na tužbu kojim se osporavao osnov), to osnovano tužitelj zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka prema odredbi čl. 158 st. 2 ZPP-a.

24. Priznati troškovi tužitelja sastoje se od sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7 i Tbr. 46), obrazloženog podneska na navode odgovora na tužbu od 10. lipnja 2026. i podneska tuženika od 23. lipnja 2026. u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8 toč. 1), PDV - a u iznosu od 75,00 eura te plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura (čl. 7 tbr. 1. toč. 1 Zakonu o sudskim pristojbama, Narodne novine 118/18 i 51/23, dalje: ZSP), u ukupnom iznosu od 388,27 eura, sa zateznom kamatom po stopi prema čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21,114/22 i 156/22) pa do isplate, a kako je riješeno pod toč. II. , a koji je trošak bio potreban za vođenje ove parnice, sukladno čl. 155 ZPP -a, kako je riješeno pod točkom II. izreke rješenja.

25. Slijedom prethodno iznesenog, neosnovan je zahtjev tuženika da se tužitelj obveže na plaćanje troškova postupka koji se sastoje od odgovora na tužbu od 10. lipnja 2026. u iznosu od 150,00 eura uvećano za troškove PDV-a u iznosu od 35,50 eura, u ukupnom iznosu od 185,50 eura, a kako je riješeno pod točkom III. izreke rješenja.

U Bjelovaru 28. kolovoza 2026.

Sutkinja

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano u tri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ovoga rješenja.

Naredba:

Rješenje dostavi:

- punomoćniku tužitelja Meliti Babić, e-komunikacijom

- punomoćniku tuženika KG, e-komunikacijom