REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1518/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužiteljice JJK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u OD Porobija i Porobija d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Nenad Horvat i zamjenice punomoćnika tuženika JJ, odvjetničke vježbenice, 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3208439502/07 sklopljenog između prednika tužiteljice i tuženika, od 19. veljače 2007., sadržana u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici JJK isplati iznos od 906,67 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 325,17 EUR počev od 6. ožujka 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. nadoknaditi tužiteljici JJK troškove postupka u iznosu 293,27 EUR (dvjestodevedesettri eura dvadesetsedam eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama od 28. kolovoza 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je 19. veljače 2007., prednik tužiteljice s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 3208439502/07, prema kojem je tuženik, kao kreditor, predniku tužiteljice, kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje novčani iznos od 162.500,00 CHF. Iza pokojnog nije provođen ostavinski postupak s obzirom da je sa suprugom, ovdje tužiteljicom, sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju gdje je kao primatelj uzdržavanja svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu ostavio tužiteljici. Odredbom čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao prednika tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, što navedenu obvezu prednika tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima . Sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo prednika tužiteljice u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s prednikom tužiteljice. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Nadalje, tuženik je predniku tužiteljice odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita 30. ožujka 2007. za iznos od 2.450,00 kn odnosno 325,17 EUR. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. Uz glavnicu potražuje i zakonske zatezne kamate koje je djelomično izrazio u apsolutnom iznosu od 581,50 EUR računajući od 31. ožujka 2007. (dan plaćanja) do 6. ožujka 2026. (podnošenja tužbe) te ostatak zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice od podnošenja tužbe do isplate. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev te traži troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, potrošački status, visinu te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu te ističe prigovor zastare. Dalje tuženik ističe kako se prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora strogo osobne naravi koje pripadaju potrošačima kao pojedincima pa je time isključen njihov prijenos na druge osobe. U cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako tužiteljica ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Dalje navodi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Nadalje, naknada je naplaćena u postotku od 0,30% iznosa kredita temeljem Odluke o tarifi naknada za usluge (2007. godina) i točke B3.4.1.1. obrada kreditnog zahtjeva 1% od iznosa kredita – B3.4.10. obrada kreditnog zahtjeva za klijente koji su primili tri plaće uzastopce na tekući račun u Banci 20% popusta – B3.4.6. obrada kreditnog zahtjeva za klijente koji jesu ili su bili korisnici stambenog kredita u Banci 50% popusta. Naknada je propisana na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Navodi da je prednik tužiteljice o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Dalje navodi da je neosnovano shvaćanje tužiteljice, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži naknadu troškova postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 31. prosinca 2020. (list 5-10 spisa), Smrtni list (list 11 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu od 19. veljače 2007. (list 12-16 spisa), Izračun zakonskih zateznih kamata (list 17 spisa), Odluka o Tarifi naknada za usluge od 2007. (list 41-47 spisa), Izvadak iz upute bankarima (list 48-49 spisa), Opći uvjeti poslovanja tuženika (list 50-54 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 69-70 spisa).

4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nepoštenim/ništetnom odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu broj 3208439502/07 sklopljenog između prednika tužiteljice i tuženika 19. veljače 2007., a kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora (tzv. ulazna naknada), te isplata naplaćenog iznosa zajedno s pripadajućim kamatama.

7. Između stranaka nije sporno

- da je prednik tužiteljice sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3208439502/07 od 19. veljače 2007. kojim je predniku tužiteljice stavljeno na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti iznos od 162.500,00 CHF uz redovnu kamatu od 4,30% promjenjivu temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika te obveza plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora;

- da je temeljem sporne odredbe predniku tužiteljice naplaćena tzv. ulazna naknada u iznosu od 325,17 EUR dana 30. ožujka 2007. te da zakonske zatezne kamate na navedeni iznos računajući od dana plaćanja do podnošenja tužbe 6. ožujka 2026. iznose 581,50 EUR, odnosno da je njihov ukupni zbroj 906,67 EUR, dakle visina (učinjeno nespornim na ročištu od 12. svibnja 2026.);

- da je korisnik kredita BJ, valjanim Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 31. prosinca 2020. prenio na tužiteljicu BJK r cjelokupnu pokretnu imovinu;

- da je korisnik kredita BJ umro **.**.2021.

8. Sporno je mogu li se prava koja izviru iz potrošačkog statusa valjano prenijeti te može li stjecatelj ista ostvarivati u parnici, potrošački status prednika tužiteljice odnosno radi li se o potrošačkom ugovoru, osnova zahtjeva dakle valjanost (poštenost) sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu, te je li potraživanje u zastari.

9. Prije svega potrebno je napomenuti da osoba, pravna ili fizička kojoj je potrošač prenio svoje tražbine može od potrošačeva dužnika, prodavatelja roba ili pružatelja usluga potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (tako izričito Sud EU u presudi od 11. rujna 2019., Lexitor, C 383/18, EU:C:2019:702VSRH te VSRH u Rev-1153/2023 od 4. siječnja 2024.). S obzirom da je prednik tužiteljice BJ (korisnik predmetnog kredita) Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 31. prosinca 2020. (čl. II) prenio na tužiteljicu JJK cjelokupnu pokretnu imovinu, tužiteljica je aktivno legitimirana u ovom postupku ostvarivati potraživanje koje bi proizlazilo iz potrošačkog statusa pok. BJ.

10. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj 3208439502/07 od 19. veljače 2007. utvrđeno je da je tužiteljica kao fizička osoba sklopila predmetni ugovor, dakle niti kao vlasnik obrta niti kao nositelj samostalne djelatnosti. U čl. 1. ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 162.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 2. st. 4. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

10.1. Tužiteljica u svom iskaz navodi da je BJ bio njezin suprug koji je sklopio ugovor o namjenskom kreditu sa tuženikom. Nije bila upoznata sa fazom pregovaranja u vezi sklapanja predmetnog ugovora sa tuženikom s obzirom da se više bavila zajedničkom djecom. Jedino što zna da je namjena kredita bila za dovršetak kuće u kojoj živi. Također poznato joj je samo da je pok. suprug nakon solemnizacije ugovora bio jako iznenađen sa činjenicom da je zbog sklapanja tog ugovora bio u obvezi platiti određenu naknadu. Ne zna o kojem se to točno iznosu radi, a suprug joj je spominjao da će se taj iznos uračunati u ostvareni kredit koji će se otplatiti otplatom samog kredita. Predmetni kredit i dalje otplaćuje. Nakon smrti supruga nije posebno pročitala pojedine odredbe ugovora o kreditu, niti je upoznata da su Opći uvjeti sastavni dio istog, kao i Odluka o tarifi o naknadama za usluge kreditora. Koliko je njoj poznato, nisu pok. supruga informirali o odredbi ugovora prema kojoj bi on bio u obvezi plaćati tzv. ulaznu naknadu. Na adresi kuće koja je uređena sredstvima ostvarenim predmetnim ugovorom o kreditu nije prijavljen nikakav obrt, niti trgovačko društvo u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti. Ni je upoznata da je pok. suprug posebno prigovarao banci zbog naplaćene tzv. ulazne naknade.

10.2. Iz navedenog iskaza tužiteljice, koji je sud ocijenio kao uvjerljivim, logičnim i iskrenim, sud izvodi zaključak da predniku tužiteljice prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije skrenuta pozornost na spornu odredbu ( čl. 2. st. 4.) ni koje obveze iz iste proizlaze, a kamoli da mu je pojašnjeno o kakvim se to troškovima radi. Radilo se o tipskom i unaprijed sastavljenom (po tuženiku) ugovoru o kreditu , a prednik tužiteljice nije mogao pregovarati u vezi pojedinih odredbi pa tako ni u vezi sporne odredbe. Iz ovog se dalje zaključuje da tužiteljici nije posebno objašnjeno zašto je visina naknade vezana za iznos kredita odnosno nije mu jasno i transparentno predočeno od čega se (struktura) naknada sastoji i koje troškove/usluge pokriva , dakle nije mu razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.). Ovo je sve sud utvrdio i primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je na tuženiku teret dokaza, sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 – dalje u tekstu: ZZP/03) da se o spornoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (sastavljen od tuženika) pojedinačno pregovaralo (tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.) što tuženik tijekom postupka, osim saslušanjem tužiteljice, nije dokazivao Također, tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini te troškove (ulazne naknade) obrade kredita.

10.3. Polazeći od navedenog, izvodi se zaključak da je prednik tužiteljice sklopio navedeni ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, u spornom ugovoru tužiteljica je nastupila kao potrošač, a tuženik kao trgovac, sve sukladno čl. 3. ZZP/03), dakle u konkretnom slučaju radi se o potrošačkom ugovoru.

10.4. Nadalje, prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je da je ista ništetna, sukladno čl. 87. ZZP/03.

11. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 od 3. rujna 2020., ECLI EU:C:2020:631 i C-224/19 od 16. srpnja 2020., ECLI EU:C:2020:578, zauzeo shvaćanje da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

12. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.1. Tumačenjem mjerodavnih odredbi navedene Direktive, Sud Europske unije u presudi C-620/17 od 3. listopada 2019., ECLI:EU:C:2019:820, zauzeo je daljnje shvaćanje:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

12.2. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

12.3. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 84. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega , međutim nije nužno da su sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita specificirano navedene. Kod provođenja testa poštenosti dovoljno je preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

13.2. Iz prihvaćenog iskaza tužiteljice proizlazi da njezin prednik nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje sporne naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Sporna odredba čak nije bila sadržana ni u samom ugovoru pa da bi tužiteljica mogla izvesti zaključak o njenoj visini, a kamoli imati saznanja o njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, predniku tužiteljice bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Pojednostavljeno rečeno, ugovorna odredba o naknadama ispunjava zahtjev transparentnosti ako prosječni potrošač može na temelju jasnih i razumljivih riječi shvatiti ekonomske posljedice tog troška, dakle potrošač mora unaprijed znati koliko će ga te naknade koštati. Iz okolnosti konkretnog slučaja, polazeći od gornjeg utvrđenja, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

13.3. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

13.4. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

14. Polazeći od gore navedenog, dakle da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu broj 3208439502/07 od 19. veljače 2007. nije posebno pregovaralo, da je sadržaj istog unaprijed pripremio tuženik, da prednik tužiteljice (potrošač) kao korisnik kredita nije imao objektivnu mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe niti mu je pružena mogućnost njenog ne/prihvaćanja niti je mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina iste, da tuženik (banka) nije posebno objašnjavao predniku tužiteljice zašto je visina naknade vezana za iznos kredita odnosno jasno i transparentno predočio od čega se (struktura) naknada sastoji i koje troškove/usluge pokriva, sud ocjenjuje da je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja (tuženik nije postupao u dobroj vjeri) i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, slijedom čega je sporna odredba nepoštena (tako i VSRH Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

14.1. Budući da je ugovorna odredba iz čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu broj 3208439502/07 od 19. veljače 2007. kojom je ugovorena sporna naknada nepoštena ista je ništetna, sukladno čl. 87. ZZP/03.

15. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki I izreke presude.

16. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje u tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. S obzirom da je tuženik na temelju predmetne ništetne odredbe nesporno primio iznos od 325,17 EUR dana 30. ožujka 2007., dužan je navedeni iznos vratiti, u konkretnom slučaju tužiteljici kao nositelju predmetnog potraživanja (v. supra t. 9.).

17. Nadalje, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Polazeći od gornjeg utvrđenja da je tuženik već prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je predmetna odredba protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, tuženik je dužan platiti zatezne kamate i to od 30. ožujka 2007. odnosno od idućeg dana kada je u zakašnjenju (tako i VSRH Rev 364/22 od 25. travnja 2023.).

17.1. Prema postavljenom zahtjevu tužiteljica potražuje zakonske zatezne kamate na glavnicu od 325,17 EUR za razdoblje od 1. travnja 2007. do 6. ožujka 2026. u apsolutnom iznosu od 581,50 EUR, prema dostavljenom obračunu (list 17 spisa), a koji obračun tuženik ne spori, te kamate na iznos glavnice za daljnje razdoblje od 6. ožujka 2026. pa do isplate.

17.2. Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate . Nadalje, sukladno čl. 31. st. 1. ZOO-a na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno. Polazeći od navedenih odredbi, izvodi se zaključak da zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen, tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (čl. 31. st. 2. ZOO). Međutim, ako se zahtijeva obračunata kamata za određeno razdoblje dugovanja bez procesnih kamata – jer zatezna kamata i dalje teče na glavnicu koja nije plaćena, onda nije riječ o osamostaljivanju kamate, već jednostavno o drugačijem načinu njenog izražavanja za što nema nikakve zapreke izraziti je kao kapitaliziranu (izraženu u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje – tako i VSRH Rev 327/2013 od 6. ožujka 2019.).

17.3. Polazeći od navedenog, temeljem ništetne/nepoštene odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu broj 3208439502/07 od 19. veljače 2007. , na temelju koje je tuženik neosnovano naplatio predniku tužiteljice tzv. jednokratnu naknadu u iznosu od 325,17 EUR dana 30. ožujka 2007., tuženik je dužan navedeni iznos vratiti tužiteljici kao sljednici zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos i to od dana plaćanja istog pa sve do isplate, a koje do 6. ožujka 2026. iznose 581,50 EUR, kao i ostale kamate na iznos glavnice tekuće od 6. ožujka 2026. pa sve do dana plaćanja, sve sukladno čl. 323. u svezi s čl. 1115. ZOO-a.

18. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj ica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su -IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ovom presudom utvrđena ništetna navedena obveza potraživanje nije u zastari, stoga su u tom smislu prigovori tuženika neosnovani.

19. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023., 155/2023) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

20. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točkama I i II izreke presude.

21. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da je tužiteljica postavila deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu broj 3208439502/07 sklopljenog između prednika tužitelj ice i tuženika, od 19. veljače 2007. kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada te kondemnatorni zahtjev radi isplate s te osnove preplaćenog iznosa od 325,17 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (za razdoblje od 1. travnja 2007. do 6. ožujka 2026. prikazao je u apsolutnom iznosu od 581,50 EUR).

22. Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu glavnice od 325,17 EUR, koji predstavlja glavni zahtjev. Zahtjev za isplatom dospjelih zakonskih zateznih kamata na neisplaćeni dio glavnice predstavlja sporedni zahtjev te se isti ne uzima u obzir kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, sve sukladno čl. 35. st. 2. ZPP-a. Prikazivanjem dijela dospjelih zakonskih zateznih kamata u apsolutnom iznosu na neisplaćeni dio glavnice ne čini taj zahtjev glavnim, nego i dalje sporedno potraživanje sve dok glavnica nije (djelomično) podmirena (u tom smislu i VSRH Rev-211/2025 od 7. svibnja 2025.). S obzirom na navedeno, rješenjem od 12. svibnja 2026. utvrđena je vrijednost predmeta spora u iznosu do 325,17 EUR.

23. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Revd-673/2026 od 24. veljače 2026., Revd-5577/2025 od 14. siječnja 2026., te t. 9. Zaključka Su IV-100/2026-3 od 2. lipnja 2026.), kao i zahtjev za isplatom dospjelih zakonskih zateznih kamata na nepodmireni iznos glavnice u iznosu od 581,50 EUR.

24. Odluka o trošku tužiteljici temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), prema vrijednosti predmeta spora od 325,17 EUR, vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

25. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 50,00 EUR, podneska od 28. travnja 2026. (Tbr 8. toč. 1. OT) svaki po 50,00 EUR, zastupanja na ročištima 12. svibnja 2026. i 6. srpnja 2026. (Tbr 9. toč. 1. OT) svaki po 50,00 EUR, što ukupno iznosi 200,00 EUR, što uz PDV (Tbr. 42. ) iznosi 250,00 EUR.

26. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR prema Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23) te 30,00 EUR na prvostupanjsku presudu, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine broj 50/2026), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja ukupno iznosi 293,27 EUR. Nije poznato hoće li tužiteljici nastati trošak pristupa na ročište za objavu presude stoga o istom zahtjevu nije odlučeno.

27. Tužiteljici su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 28. kolovoza 2026. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 26. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23., 155/23 - dalje u tekstu: ZOO).

28. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 28. kolovoza 2026.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po pun. uz sudsku pristojbu na presudu;

- tuženiku po pun.