Poslovni broj: Pn-38/2025-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Alen Pešušić, odvjetnik u Zagrebu, protiv I. tuženika Nova TV d.d. Zagreb, Buzinski krči 1, OIB: 75399377119, kojeg zastupa punomoćnica Valentina Kučić, odvjetnica u Zagrebu; i II. tuženika AF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne rasprave zaključene 07.07.2026., dana 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se I. tuženiku Nova TV i II. tuženiku AF da tužitelju GF solidarno isplate iznos 7.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25.03.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećan jem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Nalaže se I. tuženiku Nova TV i II. tuženiku AF da tužitelju GF solidarno naknade parnični trošak sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju GF da I. tuženiku Nova TV d.o.o. naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 750,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28.08.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju GF da II. tuženiku AF naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 875,00 EUR, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 26.03.2025. tužitelj GF zatražio je donošenje presude kojom bi se I. tuženiku Nova TV d.o.o. i II. tuženiku AF naložilo da mu na ime naknade štete solidarno isplate iznos 7.000,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, u bitnom navodeći da je u intervjuu kojeg je II. tuženik 08.01.2025. dao I. tuženiku izneseno niz neistinitih informacija i difamacija, čime je povrijeđeno njegovo pravo osobnosti.

2. I. tuženik Nova TV d.o.o. je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, u bitnom se pozivajući na ekskulpacijske razloge iz čl. 21. st. 4. Zakona o medijima.

3. II. tuženik AF je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da njegove izjave nisu imale za cilj povredu ugleda, časti i dostojanstva tužitelja, već je ukazivao na potrebu za boljim upravljanjem Zavodom za hitnu medicinu Šibensko-kninske županije, pa da se radilo o legitimnom izražavanju mišljenja o pitanjima od javnog interesa, s namjerom informiranja javnosti i pozivanja nadležnih institucija na odgovorno postupanje.

4. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to e-mail od 09.01.2025. (str. 7 spisa), Zahtjev za ispravak objavljene informacije od 09.01.2025. (str. 8-10 spisa), presuda posl. br. Pn-13/2025-12 od 31.07.2025. (str. 43-51 spisa), pregledni su videozapisi od 08.01.2025. i 09.01.2025. te su saslušani svjedok DF (str. 71 spisa), tužitelj (str. 72-73 spisa) i tuženik (str. 73-74 spisa).

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet postupka je naknada štete zbog povrede tužiteljevog prava osobnosti uslijed navoda koji su izneseni u intervjuu kojeg je II. tuženik AF dao I. tuženiku Nova TV u sklopu reportaže Dnevnika od 08.01.2025., s time da tužitelj zahtijeva isplatu pravične novčane naknade.

7. Budući da je navedeni intervju objavljen 08.01.2025., a tužitelj je dopisom od 09.01.2025. (str. 7-10 spisa) I. tuženikovom glavnom uredniku podnio zahtjev za ispravak objavljene informacije, dok je tužba podnesena 26.03.2025., sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjene procesne pretpostavke za vođenje parnice u smislu čl. 22. st. 2. i čl. 23. Zakona o medijima (Narodne novine br. 59/2004, 84/2011, 81/2013, 114/2022; dalje: ZM). Pritom su neosnovani navodi I. tuženika da je tužitelj zahtjev za ispravak objavljene informacije podnio nakladniku umjesto glavnom uredniku, naime iz dopisa od 09.01.2025. jasno proizlazi da je isti naslovljen na glavnog urednika.

8. U postupku nisu sporne sljedeće činjenice:

- tužitelj je ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu Šibensko-kninske županije;

- I. tuženik je nakladnik televizijskog programa Dnevnik Nove TV;

- u Dnevniku Nove TV od 08.01.2025. objavljen je intervju sa II. tuženikom, u sklopu kojeg su izneseni navodi koji su povod ove parnice.

9. Sporno je postoji li odštetna odgovornost I. tuženika i II. tuženika prema tužitelju za informacije koje su objavljene u tom intervjuu.

10. Prema činjeničnim navodima tužbe, povredu tužiteljevog prava osobnosti izazvali su sljedeći navodi koje je II. tuženik iznio u intervjuu I. tuženiku:

- „Liječnici, glavni problem tog Zavoda, gospodin GF, koji jednostavno vodi taj Zavod u krivom smjeru. Liječnici su na bolovanju, njih osmero, zato što ne dopušta se rad od 24 sata, što je sramotno…“;

- „A našim ljudima u Zavodu se ne dozvoljava da rade 24 sata što je sramotno, i mislim da je ovo, isključivi ovaj cirkus koji se dešava u Šibensko-kninskoj županiji, za to je kriv gospodin GF, i kriv je krovni Zavod i Ministarstvo zdravstva zato što mu se to dozvoljava…“;

- „Da se to, da se taj slučaj desio, ne daj Bože prije ili kasnije, taj pacijent bi bio zakinut, i za lijekove, i za elektrošokove, koje sad naša kolegica super odlično provela sa našim kolegama, ta reanimacija je trajala sat vremena, nažalost neuspješno, ali kakvu sliku smo poslali ljudima? Da nije dobro odrađen posao. Znači sramota za gospodina G“;

- „Treba mijenjati to da nam ravnatelji ne budu politički podobni nego da se stavlja ljude koji znaju posao, koji su sa iskustvom. Nažalost, tamo je jedan od takvih…“.

11. Pregledom videozapisa Dnevnika od 08.01.2025. utvrđeno je da je predmetni intervju objavljen u sklopu reportaže čija tema je bio događaj koji se toga dana dogodio u Primoštenu, kada je hitna pomoć izašla na intervenciju bez liječnika, odnosno samo sa medicinskim sestrama, a pacijent je u konačnici preminuo. U prvom dijelu reportaže prikazan je razgovor sa tužiteljem kao ravnateljem Zavoda za hitnu medicinu Šibensko-kninske županije, koji je izjavio da je u timu bila medicinska sestra specijalist hitne medicine koja u tom dijelu ima sve kompetencije kao i liječnik, s time da je do takvog sastava tima došlo jer je unazad 4-5 dana 8 liječnika otvorilo bolovanje. U drugom dijelu reportaže je objavljen intervju uživo sa II. tuženikom. U tom intervjuu II. tuženik je, na upit I. tuženikovog novinara kako komentira navedeni događaj, posebno problematizirao upućivanje medicinske sestre na intervenciju bez liječnika, pri čemu je za nedostatak liječnika u Zavodu za hitnu medicinu odnosno njihovo bolovanje optužio tužitelja kao ravnatelja te je na njegov rad iznio gore navedene optužbe, koje su sada predmet ove parnice. II. tuženik je ujedno naveo primjere i drugih županijskih zavoda u kojima postoje slični problemi (Zadarska, Brodsko-posavska, Vukovarsko-srijemska županija).

11.1. Pregledom videozapisa Dnevnika od 09.01.2025. utvrđeno je da je u njemu objavljeno tužiteljevo reagiranje na II. tuženikov intervju od dana ranije, sa čitanjem tužiteljeve izjave da on kao ravnatelj ne može utjecati na bolovanje zaposlenika, da se Zavod suočava sa organizacijskim i kadrovskim izazovima, kao i da suprotno navodima II. tuženika u niti jednom trenutku nije došlo do zastoja u radu hitne službe. Usporedbom tužiteljevog Zahtjeva za ispravak objavljene informacije od 09.01.2025. (str. 8-10 spisa) sa predmetnom objavom iz Dnevnika od 09.01.2025. sud je utvrdio da se nije radilo o objavi tužiteljevog Zahtjeva za ispravak u cijelosti, nego u skraćenom obliku.

11.2. Uvidom u presudu ovog suda posl. br. Pn-13/2025-12 od 31.07.2025. (str. 43- 51 spisa) i presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-1086/2025-2 od 20.11.2025. (str. 76-83 spisa) utvrđeno je da je tužiteljev zahtjev za objavu ispravka objavljene informacije u pogledu predmetnog intervjua pravomoćno odbijen.

12. Na temelju uvjerljivih iskaza II. tuženika i svjedoka DF utvrđeno je da je II. tuženik predsjednik udruge Hitna 194 koja se bavi ukazivanjem na nepravilnosti i propuste u funkcioniranju hitne pomoći sa ciljem da se sustav popravi, s time da ta udruga broji nekoliko stotina članova te je II. tuženik u više navrata medijima davao intervjue vezano uz stanje u sustavu hitne pomoć i. I sam tužitelj je u svojem stranačkom iskazu potvrdio postojanje te udruge.

12.1. Nadalje, II. tuženik je vrlo uvjerljivo i koncizno iskazivao o tome da je on raspolagao informacijama o problemima u organizaciji rada Zavoda za hitnu medicinu Šibensko-kninske županije. S tim u vezi, II. tuženik je u stranačkom iskazu iznio niz detalja koji se tiču Zavoda za hitnu medicinu Šibensko-kninske županije, poput problema sa voznim parkom, kaznene prijave protiv glavne medicinske sestre, neiskorištavanje sredstava koja su povučena EU fondova za Ispostavu Drniš. Dovodeći u međusobnu vezu takvu detaljnost i uvjerljivost II. tuženikovog iskaza, sa činjenicom da je on predsjednik udruge koja ukazuje na nepravilnosti u sustavu hitne pomoći i koja okuplja nekoliko stotina djelatnika hitne pomoći iz cijele države (pa i sa područja [adresa]), sud utvrđuje da je II. tuženik – iako živi i radi na području Bjelovara

– bio upoznat sa stanjem u Zavodu za hitnu medicinu Šibensko -kninske županije, i to preko članova svoje udruge.

13. Iz iskaza svjedoka DF, I. tuženikovog novinara koji je intervjuirao II. tuženika, proizlazi da je on dobio zadatak za Dnevnik sačiniti prilog na temu intervencije hitne pomoći u Primoštenu bez liječnika, pa da je netko otišao u [adresa] uzeti izjavu od tužitelja kao ravnatelja, a on je krenuo u Daruvar uzeti izjavu od II. tuženika, s time da se radilo o uključenju u Dnevnik uživo. Nadalje, da je prije uključenja uživo II. tuženika uputio u teme koje će ga pitati i čega će se dotaknuti, no da kao ni inače nije imao saznanja o tome što će točno II. tuženik reći. Sud u navedenom dijelu vjeruje iskazu ovog svjedoka jer je iskazivao na uvjerljiv način te je njegov iskaz životan i logičan.

14. Nadalje na temelju stranačkih iskaza tužitelja i II. tuženika, koji su u tom dijeli iskazivali bitno podudarno, utvrđeno je da je po Mreži hitne pomoći za područje Primoštena predviđen jedan T1 tim, koji obuhvaća liječnika, medicinskog tehničara i vozača, međutim nekoliko dana ranije 8 liječnika je otvorilo bolovanje pa nije bilo dovoljno liječnika za formiranje tima T1, zbog čega je tog dana na intervenciju poslan tim T2 samo sa medicinskim sestrama i vozačem, koji inače po Mreži hitne medicine uopće nije bio predviđen za područje Primoštena. Nadalje je utvrđeno da bi se tim T2 inače trebao sastojati samo od medicinske sestre i vozača, ali je toga dana tim T2 bio dodatno proširen na način da je imao dvije medicinske sestre, od kojih je jedna bila specijalist hitne medicine, upravo zbog toga što je nedostajao liječnik za tim T1.

15. U pogledu spornih navoda iz predmetnog intervjua o tome da je tužitelj kao ravnatelj odgovoran za to što su liječnici otvorili bolovanje i da im ne odobrava rad od 24 sata, II. tuženik je u svojem stranačkom iskazu pojasnio da su liječnici u Zavodu za hitnu medicinu Šibensko-kninske županije do 01.01.2025. mogli raditi u smjenama od 24 sata, što je bio razlog zbog kojeg su se liječnici iz Splita pristali tamo zaposliti, međutim da je to sa 01.01.2025. ukinuto pa su liječnici u znak revolta otvorili bolovanje, zbog čega se u timove hitne pomoći na njihovo mjesto počelo stavljati medicinske sestre, a došlo je i do problema sa slobodnim danima.

15.1. Sud primjećuje da II. tuženik o navedenim okolnostima ipak nema osobnih i neposrednih saznanja jer kako je već obrazloženo on radi u hitnoj pomoći na području Bjelovara, a saznanja o stanju hitne pomoći u Šibensko-kninskoj županiji ima preko članova svoje udruge. Dakle, II. tuženikova saznanja o tim okolnostima su tek posredna, pa iako sud vjeruje II. tuženikovom iskazu da je on od članstva sa terena zaista dobio takve informacije, to samo za sebe ne znači da su te informacije bile točne.

15.2. S druge strane, sam je tužitelj u svojem stranačkom iskazu potvrdio da nikada prije nije bilo tako drastičnih situacija da je 8 liječnika odjednom na bolovanju, no da on ne zna zbog čega su oni bili na bolovanju jer u to kao ravnatelj ne može ulaziti. Točno je da tužitelj kao odgovorna osoba poslodavca nije ovlašten ispitivati radnike zbog koje bolesti su na bolovanju. Međutim u situaciji kada je 8 liječnika odjednom bilo na bolovanju, što je i sam tužitelj opisao kao drastičnu situaciju, pa onda imajući i vidu da je sve to bilo intenzivno popraćeno od strane ne samo lokalnih nego i nacionalnih medija (zbog smrti pacijenta u Primoštenu), zaista je neživotno i nelogično da u tim okolnostima tužitelj kao ravnatelj makar načelno ne bi znao zbog čega se dogodilo istovremeno bolovanje 8 liječnika iz istog radnog kolektiva (gripa, viroza ili sl.). Čak je i ministrica zdravstva u svojoj izjavi koja je objavljena u Dnevniku Nove TV od 09.01.2025. (prikazana neposredno prije objave tužiteljevog demantija) navela da je istovremeno bolovanje tolikog broja liječnika vrlo neobično te da je prema njenim informacijama ravnatelj (dakle tužitelj) zatražio kontrolu bolovanja. Imajući u vidu sve navedeno, paušalni iskaz tužitelja u tom dijelu (da on ne zna baš ništa koji je bio razlog bolovanja) sud ocjenjuje neuvjerljivim i neživotnim. Nadalje, tužitelj je prema vlastitom iskazu kao ravnatelj Zavoda nakon objave spornog priloga od Ministarstva zdravstva zatražio odobrenje rada u smjenama od 24 sata, što upućuje na zaključak da je takav oblik rada bilo nešto o čemu se u Zavodu diskutiralo.

15.3. Budući da je II. tuženik kao ravnatelj udruge Hitna 194 inače preko članstva bio upoznat sa stanjem u Zavodu za hitnu medicinu Šibensko -kninske županije, da je II. tuženik k tome iskazivao u potpunosti uvjerljivo i koncizno, dok je tužitelj u tom dijelu iz ranije obrazloženih razloga iskazivao paušalno i neuvjerljivo, sud utvrđuje da II. tuženikovo dovođenje u vezu bolovanja većeg broja liječnika sa organizacijom rada nije bilo lišeno ikakvog smisla niti se radilo o pukom izmišljanju II. tuženika, već se radilo o zaključcima II. tuženika koje je on izveo iz informacija koje je dobio od članova udruge koji su zaposlenici hitne pomoći u Šibensko-kninskoj županiji. Dakle, iako se iz provedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj zaista bio odgovoran za to što je 8 liječnika istovremeno otvorilo bolovanje i za to što liječnicima nije odobren rad u smjenama od 24 sata, ipak sve navedene okolnosti ukazuju da je postojao makar osnov za sumnju da su bolovanja liječnika povezana sa nezadovoljstvom u pogledu organizacije rada.

15.4. Konačno, tužitelj je u stranačkom iskazu potvrdio da je ranije bio politički aktivan kao dogradonačelnik [adresa], da više nije politički aktivan ali je i dalje član političke stranke HDZ te da ravnatelja Zavoda bira upravno vijeće koje se sastoji od 7 članova, od čega su 4 predstavnici županije, s time da funkciju ravnatelja obnaša već 13 godina tijekom kojih su se u županiji na vlasti izmijenile 3 političke opcije.

16. Slijedom svega navedenoga, sud utvrđuje:

- da je II. tuženik kao predsjednik udruge Hitna 194 inače bio upoznat sa stanjem u Zavodu za hitnu medicinu Šibensko-kninske županije;

- da je II. tuženik bio relevantan sugovornik na temu upućivanja na intervenciju time hitne pomoći bez liječnika (samo sa medicinskim sestrama), i to stoga što i sam radi u hitnoj pomoći u Bjelovaru, a njegova udruga je usmjerena na poboljšanje cjelokupnog sustava hitne pomoći;

- da kritične zgode u Primoštenu hitna pomoć na intervenciju nije mogla izaći sa liječnikom, nego samo sa medicinskim sestrama (od kojih je jedna bila specijalist hitne medicine), jer je 8 liječnika istovremeno bilo na bolovanju;

- da je postojao određeni stupanj sumnje da je bolovanje tih liječnika povezano sa nezadovoljstvom oko organizacije rada;

- da I. tuženikov novinar DF prije intervjua uživo nije imao saznanja o tome da će II. tuženik u intervjuu kritizirati tužitelja, odnosno da će iznijeti sporne navode na njegov račun;

- da je neposredno prije intervjua uživo sa II. tuženikom, u Dnevniku prikazana i tužiteljeva izjava vezano uz navedeni događaj (izlazak hitne pomoći na intervenciju bez liječnika);

- da je I. tuženik idućeg dana (09.01.2025.) u Dnevniku Nove TV objavio tužiteljevo reagiranje na II. tuženikove navode iz intervjua od 08.01.2025., s time da se sadržajno radilo o skraćenim navodima iz Zahtjeva za ispravak;

- da je tužiteljeva tužba za objavu ispravka pravomoćno odbijena;

- da je tužitelj ranije bio politički aktivan te je i dalje član političke stranke HDZ, a ravnatelja Zavoda za hitnu medicinu bira upravno vijeće u kojem većinu čine predstavnici županije (4 od 7 članova).

17. Na I. tuženikovu odgovornost za štetu prema tužitelju primjenjuju se odredbe ZM, kojima je propisano da nakladnik odgovara za štetu koju drugome prouzroči objavljenim informacijama (čl. 21. st. 1.), osim ako je ostvaren neki od taksativnih razloga za oslobođenje od odgovornosti (čl. 21. st. 4.), primjerice ako je informacija utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri (čl. 21. st. 4. al. 3.) ili ako se radi o vrijednosnim sudovima autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri (čl. 21. st. 4. al. 6).

17.1. U konkretnom slučaju radilo se o intervjuu uživo, a na temelju iskaza I. tuženikovog novinara DF utvrđeno je kako on nije znao da će se II. tuženik u intervjuu negativno očitovati o tužiteljevom radu, odnosno da će na njegov račun iznijeti optužbe povodom koji se vodi ova parnica. To po prirodi stvari znači da I. tuženik, prije nego što su u sklopu predmetnog intervjua objavljene sporne informacije, nije provjeravao je li točno da su liječnici na bolovanju zbog nezadovoljstva tužiteljevom organizacijom rada (kada I. tuženik niti nije znao da će II. tuženik u intervjuu iznijeti takve optužbe). Nadalje sporni navodi ne predstavljaju ni vrijednosne sudove II. tuženika, jer se radi o činjeničnom pitanju čija istinitost se može dokazivati (jesu li liječnici otvorili bolovanje zbog nezadovoljstva tužiteljevom organizacijom rada odnosno ukidanjem smjena od 24 sata).

18. Nadalje, na II. tuženikovu odgovornost za štetu prema tužitelju primjenjuju se opća pravila iz Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023; dalje: ZOO), kojima je propisano onaj tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 1045. st. 1.).

18.1. U konkretnom slučaju, kako je već obrazloženo (točke 15.-15.3.), na temelju provedenih dokaza ne može se na potrebnom razinom sigurnosti utvrditi da je 8 liječnika zaista otvorilo bolovanje zbog nezadovoljstva tužiteljevom organizacijom rada, pa da bi time tužitelj bio odgovoran za to što u hitnoj pomoći nije bilo dovoljno liječnika za formiranje tima T1 (tim sa liječnikom) za izlazak intervencije. Dakle, na temelju provedenih dokaza sud ne može utvrditi da su optužbe koje je II. tuženik iznio na račun tužitelja točne i istinite.

19. Međutim budući da tužitelj odštetnu odgovornost oba tuženika temelji na izjavama koje je II. tuženik iznio u okviru televizijskog programa I. tuženika, predmet spora valja razmotriti ne samo u kontekstu primjene mjerodavnih odredbi ZM i ZOO, nego i u kontekstu primjene Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (dalje: Konvencija). Po čl. 10. Konvencije svatko ima pravo na slobodu izražavanja, što obuhvaća slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti (st. 1.), a kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto uvjetima, formalnostima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni, između ostaloga, radi zaštite ugleda i prava drugih (st. 2.).

20. Nalaganje I. i II. tuženiku da zbog objavljenih informacija tužitelju isplate novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti bez ikakve sumnje bi predstavljalo miješanje javne vlasti u slobodu izražavanja I. i II. tuženika. Iako bi takvo miješanje bilo propisano zakonom (ZM i ZOO) te bi bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja (zaštita tužiteljevog ugleda), ono u prethodno utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja ne bi bilo nužno u demokratskom društvu odnosno ne bi bilo razmjerno . Iz istih razloga niti tužiteljevo pravo na zaštitu privatnog života (što obuhvaća i profesionalni ugled) ne preteži nad pravom I. tuženika i II. tuženika na slobodu izražavanja odnosno širenja informacija.

20.1. Naime, funkcioniranje hitne pomoći odnosno nedostatak liječnika za izlazak na hitne intervencije predstavlja temu koja je od značajnog interesa javnosti. U konkretnom slučaju postojao je određeni stupanj sumnje da je veći broj liječnika otvorio bolovanje zbog nezadovoljstva organizacijom rada od strane tužitelja kao ravnatelja lokalnog Zavoda za hitnu medicinu, što je rezultiralo nedostatkom liječnika za izlazak na hitne intervencije. S druge strane, II. tuženik je predsjednik udruge koja ukazuje na nepravilnosti u sustavu hitne pomoći sa ciljem poboljšanja sustava, a sa stanjem o okolnostima u konkretnom Zavodu je bio upoznat preko članstva udruge sa terena . Stoga sud smatra da se oštre kritike koje su iznesene na račun tužitelja, iako u ovoj parnici nije dokazana njihova opravdanost, ne mogu smatrati pukom izmišljotinom II. tuženika. Tužitelj kao ravnatelj županijskog Zavoda za hitnu medicinu spada u kategoriju rukovodećeg javnog službenika za čiji rad postoji opravdano zanimanje javnosti, s time da je tužitelj ranije bio politički aktivan kao dogradonačelnik [adresa] te je na funkciju ravnatelja izabran od strane upravnog vijeća u kojem većinu članova čine predstavnici županije. S obzirom na sve navedeno, granice prihvatljive kritike tužiteljevog rada su puno šire nego da je riječ o običnoj privatnoj osobi te je tužitelj dužan iskazivati veći stupanj tolerancije na kritike koje se iznose na njegov rad , pa i kada se te kritike čine suviše oštrima. Iako su sporne optužbe na račun tužitelja zaista bile oštre, odnosile su se isključivo na njegov profesionalni angažman kao ravnatelja županijskog Zavoda za hitnu medicinu te prema ocjeni ovog suda – čak i da nisu utemeljene – ne bi prešle granicu prihvatljive kritike koju je osoba na tužiteljevoj poziciji dužna otrpjeti. Neposredno prije spornog intervjua objavljena je i tužiteljeva izjava o spornom događaju (njegovo pojašnjenje zbog čega je hitna pomoć išla na intervenciju bez liječnika) pa je sam intervju sa relevantnim sugovornikom, unatoč oštrim kritikama prema tužitelju, objavljen u dobroj vjeri. Osim toga, u Dnevniku koji je uslijedio odmah idućeg dana I. tuženik je objavio tužiteljevo reagiranje, a iako se nije radilo o objavi tužiteljevog Zahtjeva za ispravak u integralnom obliku, njegovo reagiranje je ipak objavljeno u ključnom dijelu u kojem on pojašnjava da ne može utjecati na bolovanje zaposlenika i u kojem je osporio istinitost navoda II. tuženika. Sud vjeruje tužitelju da su ga navodi iz spornog intervjua pogodili što se posebice odrazilo na njegove probleme sa spavanjem, međutim sam tužitelj je u svojem iskazu potvrdio da je sve to „sastavni dio posla“, kao i da je unatoč pozivima novinara i drugih osoba na tu temu, dobivao i pozive velikog broja kolega koji su mu svi redom davali podršku.

20.2. Zbog prethodno izloženih razloga, sudsku zaštitu u ovom predmetu valja pružiti Ustavom i Konvencijom zajamčenoj slobodi izražavanja I. i II. tuženika, koja u konkretnom slučaju preteži nad tužiteljevim pravom na zaštitu ugleda. Drugačija odluka suda, koja bi rezultirala prihvaćanjem tužiteljevog zahtjeva za naknadu štete, predstavljala bi miješanje javne vlasti u slobodu izražavanja I. i II. tuženika, i to takvo miješanje koje se – zbog razloga koji su izneseni u prethodnoj točki ovog obrazloženja

– ne može smatrati nužnim u demokratskom društvu, čime bi na štetu I. i II. tuženika došlo do povrede čl. 10. Konvencije.

21. Stoga je tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

22. Tuženici su u cijelosti uspjeli u parnici, pa im je tužitelj sukladno čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. Vrijednost predmeta spora iznosi 7.000,00 EUR, a oba tuženika su zastupali različiti punomoćnici odvjetnici, pa je sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) svakom od tuženika priznat trošak za:

- sastav odgovora na tužbu – 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 02.12.2025. i 07.07.2026. – po 250,00 EUR (Tbr. 9/1),

s time da je II. tuženiku priznat i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu 125,00 EUR (Tbr. 9/3), što za I. tuženika ukupno iznosi 750,00 EUR, a za II. tuženika ukupno 875,00 EUR (sa uračunatim PDV-om), dok II. tuženiku u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak podneska od 22.07.2025. jer se radilo o ponavljanju već iznesenih navoda. Stoga je odlučeno kao pod točkama II. i III. izreke.

U Zagrebu 28. kolovoza 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Alen Pešušić;

2. odvjetnica Valentina Kučić;

3. odvjetnica Melita Babić.