Zakon.hr

Poslovni broj: P-7987/2019-49

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po Koraljki Tomašić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB; 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 28. kolovoza 2026. godine,

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10,OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 13.876,86 eura, sa zateznom kamatom:

- na iznos od 206,52 EUR tekućom od 19.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 304,13 EUR tekućom od 19.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 304,13 EUR tekućom od 24.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 304,13 EUR tekućom od 26.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 285,47 EUR tekućom od 26.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 285,47 EUR tekućom od 29.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 285,47 EUR tekućom od 19.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 285,47 EUR tekućom od 28.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 268,35 EUR tekućom od 28.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 268,35 EUR tekućom od 09.01.2016. pa do isplate,

- na iznos od 268,35 EUR tekućom od 23.01.2016. pa do isplate,

- na iznos od 268,35 EUR tekućom od 02.03.2016. pa do isplate,

- na iznos od 268,35 EUR tekućom od 15.03.2016. pa do isplate,

- na iznos od 268,35 EUR tekućom od 19.03.2016. pa do isplate,

- na iznos od 246,05 EUR tekućom od 25.03.2016. pa do isplate,

- na iznos od 246,05 EUR tekućom od 16.04.2016. pa do isplate,

- na iznos od 246,05 EUR tekućom od 19.05.2016. pa do isplate,

- na iznos od 246,05 EUR tekućom od 24.06.2016. pa do isplate,

- na iznos od 246,05 EUR tekućom od 26.07.2016. pa do isplate,

- na iznos od 235,14 EUR tekućom od 24.08.2016. pa do isplate,

- na iznos od 235,14 EUR tekućom od 01.10.2016. pa do isplate,

- na iznos od 235,14 EUR tekućom od 29.10.2016. pa do isplate,

- na iznos od 235,14 EUR tekućom od 26.11.2016. pa do isplate,

- na iznos od 235,14 EUR tekućom od 24.12.2016. pa do isplate,

- na iznos od 235,14 EUR tekućom od 28.01.2017. pa do isplate,

- na iznos od 211,72 EUR tekućom od 28.02.2017. pa do isplate,

- na iznos od 211,72 EUR tekućom od 27.04.2017. pa do isplate,

- na iznos od 211,72 EUR tekućom od 29.04.2017. pa do isplate,

- na iznos od 211,72 EUR tekućom od 18.05.2017. pa do isplate,

- na iznos od 211,72 EUR tekućom od 27.06.2017. pa do isplate,

- na iznos od 211,72 EUR tekućom od 27.07.2017. pa do isplate,

- na iznos od 185,83 EUR tekućom od 26.08.2017. pa do isplate,

- na iznos od 185,83 EUR tekućom od 27.09.2017. pa do isplate,

- na iznos od 185,83 EUR tekućom od 16.10.2017. pa do isplate,

- na iznos od 185,83 EUR tekućom od 18.11.2017. pa do isplate,

- na iznos od 185,83 EUR tekućom od 22.12.2017. pa do isplate,

- na iznos od 185,83 EUR tekućom od 17.01.2018. pa do isplate,

- na iznos od 166,70 EUR tekućom od 27.02.2018. pa do isplate,

- na iznos od 166,70 EUR tekućom od 01.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 166,70 EUR tekućom od 19.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 166,70 EUR tekućom od 30.05.2018. pa do isplate,

- na iznos od 166,70 EUR tekućom od 28.06.2018. pa do isplate,

- na iznos od 166,70 EUR tekućom od 24.07.2018. pa do isplate,

- na iznos od 157,87 EUR tekućom od 29.08.2018. pa do isplate,

- na iznos od 157,87 EUR tekućom od 01.11.2018. pa do isplate,

- na iznos od 157,87 EUR tekućom od 29.11.2018. pa do isplate,

- na iznos od 157,87 EUR tekućom od 22.12.2018. pa do isplate,

- na iznos od 157,87 EUR tekućom od 31.01.2019. pa do isplate,

- na iznos od 148,29 EUR tekućom od 01.03.2019. pa do isplate,

- na iznos od 148,29 EUR tekućom od 30.03.2019. pa do isplate,

- na iznos od 148,29 EUR tekućom od 28.04.2019. pa do isplate,

- na iznos od 148,29 EUR tekućom od 16.05.2019. pa do isplate,

- na iznos od 148,29 EUR tekućom od 19.06.2019. pa do isplate,

- na iznos od 148,29 EUR tekućom od 21.07.2019. pa do isplate,

s time da su kamate to do do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti potražuje da mu tuženik plati iznos od 10.708,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama;

- na iznos od 335,12 EUR tekućom od 22.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 335,12 EUR tekućom od 16.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 335,12 EUR tekućom od 16.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 335,12 EUR tekućom od 16.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 335,12 EUR tekućom od 16.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 335,12 EUR tekućom od 16.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 299,96 EUR tekućom od 16.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 299,96 EUR tekućom od 17.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 299,96 EUR tekućom od 16.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 299,96 EUR tekućom od 16.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 299,96 EUR tekućom od 16.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 299,96 EUR tekućom od 16.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 299,96 EUR tekućom od 16.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 299,96 EUR tekućom od 18.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 299,96 EUR tekućom od 16.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 299,96 EUR tekućom od 17.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 299,96 EUR tekućom od 16.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 299,96 EUR tekućom od 16.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 265,35 EUR tekućom od 16.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 265,35 EUR tekućom od 16.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 265,35 EUR tekućom od 16.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 265,35 EUR tekućom od 19.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 265,35 EUR tekućom od 16.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 265,35 EUR tekućom od 20.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 265,35 EUR tekućom od 16.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 265,35 EUR tekućom od 16.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 265,35 EUR tekućom od 16.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 265,35 EUR tekućom od 24.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 235,43 EUR tekućom od 16.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 235,43 EUR tekućom od 18.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 241,03 EUR tekućom od 18.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 238,99 EUR tekućom od 20.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 238,99 EUR tekućom od 16.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 206,52 EUR tekućom od 26.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 206,52 EUR tekućom od 17.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 206,52 EUR tekućom od 26.04.2014. pa do isplate.

III Nalaže se tuženiku tužitelju platiti trošak parničnog postupka u iznosu od 2.648,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2026. godine do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva podneskom od 31. srpnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 13.09.2007.g., tužiteljica je s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 3210820146, broj kreditne partije: 7103809090, temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 1.400.000,00 kuna, uz rok otplate kredita od 30 godina, te redovnu kamatu od 4,99% godišnje, promjenjivu nakon dvije godine od stavljanja kredita u otplatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, plativo u mjesečnim anuitetima predviđenima otplatnim planom u iznosu od po 6.552,64 kune na dan dospijeća svakog anuiteta svakog prvog dana u mjesecu, počevši s 01.11.2007.g. Tužiteljica je nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu iz toč.I. ove tužbe promijenila prezime i prebivalište, te isto sada glasi kao u glavi ove tužbe. Tuženik je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu iz toč.I. ove tužbe i svojih odluka o kamatnim stopama, povisivao redovnu kamatu, te je tužiteljica otplaćivala predmetni kredit u anuitetima obračunatima i određenima od strane tuženika sa tako povišenom kamatnom stopom. Odredbe Ugovora o namjenskom kreditu iz toč.I. ove tužbe u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, pri čemu prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka kao ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice kao potrošača, protivne su odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09) i odredbama Zakona o obveznim odnosima i kao takve nepoštene i ništetne. Nepoštenost takvih ugovornih odredbi i takve prakse tuženika nedvojbeno je sukladno odredbi čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača u vezi s čl.502.c Zakona o parničnom postupku pravomoćno utvrdio i Visoki trgovački sud RH Presudom posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. Suprotno tome, tužiteljica je uplatama temeljem ništetnih ugovornih odredbi preplatila predmetni kredit, te stoga ima pravo od tuženika zahtijevati vraćanje preplaćenih iznosa i obeštećenje, i to preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat jednostranog povećanja početne kamatne stope. Slijedom navedenog, konačno predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelj plati iznos od 24.585,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako se ovdje radi o kreditu u HRK pa se ne primjenjuj e pravno shvaćanje izloženo u presudi VTSRH Pž-7129/13 na koju se poziva tužitelj. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije obzirom je iz prometa po kreditu vidljivo da su osim tužitelja i treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Ističe prigovor zastare. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu navodi kako je redovna kamata definirana uz primjenu objektivnih parametara, te se ne radi o jednostranoj izmjeni redovne kamate od strane banke po pukom nahođenju banke.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list 6-1/ spisa), u otplatni plan (list 19-22 spisa), u promet po kreditu (list 23-27 i 62-75 spisa), u obavijest o promjeni kamatne stope (list 79 spisa), u Opće uvjete poslovanja tuženika (list 80-92 spisa), u razliku anutiteta zbog promjene kamatne stope (list 168- 170 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. (list 187-197 spisa), te u njegovo očitovanje (list 271-276 i 277- 279 spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka TK i tužiteljice (list 263-265 spisa).

5. Među strankama nije sporno da su parnične stranke dana dana 13.09.2007.g., sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 3210820146, broj kreditne partije: 7103809090, temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 1.400.000,00 kuna, uz rok otplate kredita od 30 godina, te redovnu kamatu od 4,99% godišnje, promjenjivu nakon dvije godine od stavljanja kredita u otplatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, plativo u mjesečnim anuitetima predviđenima otplatnim planom u iznosu od po 6.552,64 kune na dan dospijeća svakog anuiteta svakog prvog dana u mjesecu, počevši s 01.11.2007.g.

6. Sporno je da li su u konkretnom slučaju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, da li je tužiteljica aktivno legitimirana, te da li ima svojstvo potrošača, sporno je da li je nastupila zastara potraživanje, te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je u podnesku od 04.05.2021. konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Sud smatra da se tuženik osnovano protivi da sud svoju odluku u ovom predmetu temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

9. Naime, gore navedenim presudama odlučivalo se o kreditima čija je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka (CHF), dok je predmet ovog spora potraživanja temeljem Ugovora o kreditu čija je glavnica vezana uz valutu eura, stoga sud smatra kako se u ovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 502c ZPP-a, odnosno da sud nije vezan za utvrđenja u toj parnici. Stoga sud u ovom slučaju treba sam ocjenjivati osnovanost tužbenog zahtjeva.

10. Kako je sud rješenjem od 22. siječnja 2024. godine pozvao tužitelja da ispravi tužbu na način da ista sadrži određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, a po čemu je tužitelj postupio podneskom od 20. veljače 2024. godine, to se u ovom slučaju ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva.

11. Tužitelj je tijekom postupka i preinačio tužbeni zahtjev vezano uz visinu potraživanja, i to podneskom od dana 31.07.2025. godine. Sud smatra kako je takva preinaka dopuštena. Naime, čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) navodi da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. No, st. 2. istog članka navodi kako iznimno tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a o kojoj situaciji sud smatra da se radi u ovom postupku obzirom je tužitelju tek po provedenom vještačenju postalo moguće odrediti visinu štete. Iako su se tuženici protivili preinaci tužbe, sud smatra kako je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, te je istu dopustio sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a i odlučio kao u izreci rješenja.

12. U odnosu na prigovor zastare tuženika na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, valja reći da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena, a što je sud utvrdio da je, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (VSRH u odluci Rev-364/24 od 21. siječnja 2025. godine).

13. U odnosu na osporavanje statusa potrošača tužiteljici valja reći kako su tužiteljica i svjedok u iskazu naveli da su kredit sklopili radi kupnje stana u kojem su živjeli sve do 2023. kada su ga prodali. Nikada ga nisu iznajmljivali niti koristili u druge svrhe. Na adresi stana tužiteljica je 2009. godine tvorila tvrtku Studio redizajn d.o.o., a nakon što je ostala bez posla,te je sjedište tvrtke bilo na toj adresi. Naime tada nisu imali nikakvih drugih nekretnina, a i nisu imali mogućnost iznajmiti prostor te je iz tog razloga tvrtka tu bila registrirana. Cijelo to vrijeme tužiteljica, njezin suprug i dijete stanovali su na toj adresi. Tvrtka je bila registrirana na toj adresi sve do prodaje stana 2023. godine. Tvrtka nikada nije poslovala na toj adresi. Iz tog razloga je 6m2 stana bilo u zakupu na navedenoj tvrtci no radilo se o fiktivnom ugovoru jer po zakonu, a da bi tvrtka tamo mogla biti registrirana morala je određena površina biti u zakupu. Napominje da predmetni stan nema niti jednu prostoriju površine 6 m2 niti je ikada ijedan klijent dolazio u taj stan, nije je postojalo niti radno vrijeme, a niti nikakva ploča da se tvrtka nalazi u tom stanu. Isto navodi i svjedok. Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice i svjdoka obzirom je isti dat logično i životno.

14. Čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što sud smatra da je tužitelj bio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio gore provedenim dokazima, a iz čega proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača.

15. Činjenica da je tužiteljica u tom stanu imala neko vrijeme registrirano trgovačko društvo nije odlučno za mišljenje suda da je tužiteljica bila potrošač. Naime, sud je provođenjem dokaza, odnosno saslušanjem tužiteljice i svjedoka utvrdio da je tužiteljica tek 2 godine nakon sklapanja ugovora o kreditu u stanu zbog čije kupnje je sklopljen ugovor registrirala trgovačko društvo, dakle u trenutku sklapanja ugovora, tužiteljica je zasigurno bila potrošač. Također, sud smatra da je veza između tog ugovora i profesionalne djelatnosti tako slaba da je očito da se navedenim ugovorom u biti ostvaruju privatne svrhe, a na kakav zaključak upućuje i presuda Europskog suda pravde broj C-630/17.

16. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije, sud istu smatra neosnovanom. Naime, točno je da je neke od mjesečnih anuiteta podmirilo Ministarstvo obrane, dok iz iskaza svjedoka, a čemu je sud poklonio vjeru, proizlazi da se radilo o ovrsi na plaći svjedoka, koji je bio sudužnik predmetnog kredita. Također, neke od mjesečnih rata platio je HK, a za kojeg svjedok navodi da je njegov otac, dok je svjedok suprug tužiteljice.

17. No, bez obzira na navedeno, sud smatra da je tužiteljica, kao korisnica kredita aktivno legitimirana potraživati sve potraživane iznose, jer je očito sve uplate koje su izvrđile treće osobe u njeno ime i za njen računa prihvatila kao svoje, a sve sukladno čl 161 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) .

18. Čl. 81 ZZP-a određuje da Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je razlog zašto su sklopili kunski kredit bio to što su prije dvije godine kod takvih kredita imali fiksnu kamatu. U tom trenutku bio je trend padanja kamatnih stopa te je bilo i za očekivati da će kamate padati no one su počele naglo rasti i povećale se za više od 40 %. Prilikom sklapanja ugovora nisu mogli utjecati na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti tražiti drugačije uvjete dok su im u banci rekli da kamate, ako će rasti, neće puno rasti. Da su znali da će rate kredita toliko narasti, nikada ne bi sklopili takav ugovor. Znalo se dogoditi da rata kredita premašuje njihov ukupni mjesečni prihod. Prije potpisivanja ugovora pročitali su ugovor. Htjeli su nešto duži rok za primjenu fiksne kamate te su se raspitivali oko uvjeta moratorija, no nije bilo mogućnosti nikakvog pregovaranja, radilo se točno o takvom kreditu i takvim uvjetima, jedino su mogli pregovarati o duljini trajanja ugovora. Isto potvrđuje u svom iskazu i svjedok IK, suprug tužiteljice.

20. Sud je iskazima tužiteljice i svjedoka poklonio vjeru te nije imao nikakvog razloga sumnjati u istinitost iskaza, dok iste smatra životnim i logičnim. Iz istoga proizlazi da se o odredbama za koje tužitelj navodi da su ništetne (koje uređuju promjenjivu kamatu), nije posebno pregovaralo, dok s druge strane, tuženik nije ničim dokazao da se o predmetnim odredbama pregovaralo, a niti je na te okolnosti predložio provođenje dokaza.

21. Iz dostavljenih Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom tuženika ne proizlazi precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni. Dakle, iz navedenog proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, a niti je tužitelju objašnjeno išta o parametrima temeljem kojih se kamata može mijenjati. Parametri koje tuženik spominje su prosječnom potrošaču apstraktni te isti svakako samostalno ne može procijeniti, a niti shvatiti da li bi se i kada i u kojim uvjetima kamatna stopa mogla mijenjati. K tome, tuženik u odgovoru na tužbu i nastavno tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati, dok tako iskazuje i tužiteljica.

22. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništavost) pojedine odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba čl. 2 Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo navedeno da će se mijenjati sukladno s promjenama Odluke tuženika. Tako određena stopa se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja, a što proizlazi i iz njegovog iskaza), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga, prema kojim referentnim vrijednostima odnosno prema kojem načinu izračuna itd. Dakle, citirana formulacija iz navedenog članka 2. Ugovora o kreditu je prilično neprecizna i nejasna i ni u kojem slučaju se ne može smatrati jasno definiranom, odnosno određenom i odredivom jer tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogla znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati.

23. Tuženik navodi da nije mijenjao kamatno stopu jednostrano već sukladno tržišnim uvjetima, no tuženik ponovno nigdje ne navodi da je tužitelj imao ikakve mogućnosti sudjelovanja u tim određivanjima ili promjenama, a koje su se direktno ticale i tužitelja, odnosno da je time isključena njegova obveza pregovaranja i upoznavanja tužitelja sa istim, te isto ne znači da je time tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja. Također, unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, tužitelj kao korisnik kredita odnosno kao potrošač doveden je u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja postoji u ugovoru o kreditu, te u naknadnim objašnjenjima tuženika bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takve ugovorne odredbe, bez obzira na naknadno pojašnjenje, te dostavljene Opće uvjete, a koji su prvenstveno interni akti tuženika, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

24. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

25. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaknog kriterija. Također, tuženik nije nigdje naveo da je tužitelj na bilo koji način mogao utjecati na takvo određivanje kamatnih stopa po naknadno navedenim parametrima, a niti da se isti s time suglasio. Tužitelj nije ni mogao znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa te je tužitelju trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarao (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da je predmetna odredbe ugovora o namjenskom kreditu ništetna.

27. Slijedom svega navedenog, sama promjena kamatne stope nije bila zakonom zabranjena, ali način na koji je to napravljeno predmetnim Ugovorom o kreditu nije bilo u skladu sa zakonom, to je ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu kojim zahtijeva utvrditi ništavim čl. 2 Ugovora o kreditu po kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, slijedom čega tužitelj nije bio dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa tuženika te je stoga odlučeno kao u toč. I izreke ove presude.

28. U odnosu na činjenicu da li te odredbe utječu na znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, valja reći kako sud smatra da postoji neravnoteža među strankama prvenstveno iz razloga što je tuženik, kao stručna pravna osoba koja ima zaposlenike koji se bavi isključivo ovom temom, zasigurno u povoljnijem položaju od tuženika, dok također, sama činjenica da je samo tuženik ovlašten, temeljem neobjašnjenih parametara tužitelju, mijenjati kamatnu stopu bez dogovora i pregovora s tužiteljem, govori o neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

29. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

30. Dakle, slijedom navedene odredbe, a obzirom sud smatra da postoji djelomična ništavost dijela odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan vratiti tužitelju preplaćene kamate, te je time utvrđen osnov duga.

31. Naime, kako sud smatra da je ništav dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke, to je tužitelj prema preostalom dijelu ugovora, pa tako između ostalog i čl. 2 istog koji nije ocijenjen ništavim bio dužan vraćati tuženiku kredit prema u Ugovoru o kreditu početno ugovorenoj stopi od 4,99 % godišnje.

32. Uvidom u Ugovor o kreditu, plan otplate, a poglavito iz nalaza i mišljenja Darfin d.o.o., a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještva, sud je utvrdio da je tuženik za trajanja kredita u više navrata mijenjao stopu ugovorne kamate pa da je tako ona tijekom otplate kredita postupno narasla s početnih 4,99 godišnje sve do stope od 6,95% godišnje, te je utvrđeno da je tužitelj počeo s otplatom kredita odnosno da je prvi anuitet kredita dospio 01.12.2009., a da je posljednji utuženi anuitet dospijeva 01.07.2019. godine.

33. Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darko Prpić i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika između visine ugovorenih kamata određenih u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu i iznosa računatih temeljem promijenjene kamate koje su tužitelju naplaćene za razdoblje otplate kredita iznosi 24.585,11 eura. Tako je utvrđeno da je u utuženom razdoblju tužitelj određene iznose odnosno anuitete platio više temeljem odredbe koju sud smatra ništavom, a temeljem koje je izračunat anuitet po promjenjivoj stopi koju je primjenjivala banka, te tužbom potražuje razliku između tog iznosa i iznosa koji je tužitelj trebao platiti po fiksnoj stopi, odnosno po stopi koja vrijedi kada se ne primjenjuje odredba o promjenjivoj stopi.

34. U odnosu na prigovor zastare, valja reći da potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od 22.12.2009. godine do 21.07.2019. godine, dok je tužba podnijeta dana 12.06.2019. godine. Iz navedenog slijedi da su sva potraživanja tužitelja do 12. lipnja 2014. godine u zastari, a slijedom čega je sud točkom II izreke odbio zahtjev tužitelja za sva potraživanja koja su dospjela prije navedenog datuma, odnosno za iznos od 10.708,25 eura.

35. Sud nije naložio vještaku da odredi razliku anuiteta u razdobljima kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i to iz sljedećih razloga; Naime, tužitelj potražuje navedene razlike zbog ništetnosti čl. 2 Ugovora o kreditu, odnosno u dijelu u kojem je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva. Sve i da je vještak utvrdio da je u pojedinom razdoblju tužitelj platio manji anutitet zbog razloga što je kamatna stopa u određenom trenutku bila niža od prvotno ugovorene, tužitelj niti tada ništa nije mogao steći plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost promjene kamatne stope, tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovorna za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost promjene kamatne stope i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po eventualnoj manjoj kamatnoj stopi je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.

36. Uzimajući u obzir da tužitelj ništa nije, odnosno ne bi stekao eventualnim plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno da prigovor prijeboja tuženika nije osnovan.

37. Stranke nisu imale matematičkih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je isti sud prihvatio u cijelosti smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a.

38. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

39. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 250 bodova, trošak sastava podneska od 20.07.2020.prema Tbr 8/4 25 bodova, trošak sastava podneska od 20.02.2024.prema Tbr 8/1 250 bodova, trošak pristupa na ročište dana 14.02.2025. prema Tbr 9/1 250 bodova, trošak sastava podneska od 21.02.2025.prema Tbr 8/4 25 bodova, trošak sastava podneska od 31.07.2025.prema Tbr 8/1 250 bodova, trošak pristupa na ročište dana 22.12.2025. prema Tbr 9/1 250 bodova, trošak sastava podneska od 27.04.2026 prema Tbr 8/4 25 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 10.07.2026. prema Tbr 9/1 250 bodova, što ukupno iznosi 1575 bodova, odnosno 3.150,00 eura, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 3.937,50 eura. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,00 eura i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 182,92 eura, odnosno ukupno iznos od 4.193,42 eura. Kako je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 56%, to joj je dosuđen iznos od 2.348,31 eura. Tom iznosu dodan je iznos neophodnog financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, tako da je tužiteljici dosuđen iznos od 2.648,31 eura. Temeljem čl. 151 st. 3 ZPP-a na dosuđeni trošak parničnog troška dosuđene su i zakonske zatezne kamate.

40. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 28. Kolovoza 2026. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku

Rj/

Rješenje tužitelju na platež pristojbe na presudu u iznosu od 365,86 eura

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte