REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj Povrv-2089/2024-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja MEĐIMURJE-PLIN d.o.o., Čakovec, Obrtnička ulica 4, OIB: 29035933600, kojeg zastupa direktor LE, protiv tuženika DOM ZDRAVLJA ZAGREB-ZAPAD, Zagreb, Prilaz baruna Filipovića 11, OIB: 66896155710, kojeg zastupa punomoćnica Tina Čemerika, odvjetnica u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. kolovoza 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja UE, djelatnika tužitelja i punomoćnice tuženika ĐE, **.**.2026.
p r e s u d i o j e
I Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u Zagrebu Marine Markioli, poslovni broj Ovrv-20859/2024 od 8. travnja 2024., te se odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.
II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 600,00 EUR (šesto eura) sa zakonskim zateznim kamatama od 28. kolovoza 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj, ranije ovrhovoditelj, podnio je 18. ožujka 2024. prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a javni bilježnik u Zagrebu Marina Markioli donijela je rješenje o ovrsi, poslovni broj Ovrv-20859/2024 od 8. travnja 2024., kojim je tuženiku, ranije ovršeniku, naloženo isplatiti tužitelju iznos od 651,68 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Povodom prigovora tuženika od 23. travnja 2024. rješenjem ovog suda stavljeno je izvan snage navedeno rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su sve provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
2. Tužitelj tijekom postupka ističe da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o opskrbi prirodnim plinom krajnjeg kupca br. 01/13, 1. aneks Ugovora o opskrbi prirodnim plinom br. 01/13, 2. aneks Ugovora o opskrbi prirodnim plinom br. 01/13 te Aneks br. 3 Ugovora o opskrbi prirodnim plinom br. 01/13 na osnovu kojih je tužitelj isporučivao plin tuženiku u razdoblju od 1. prosinca 2013. do 30. lipnja 2015. godine. Tuženik je račune za isporučeni plin podmirio te je ispunio svoju obvezu, djelomično. Člankom 11. Ugovora o opskrbi prirodnim plinom određeni su elementi cijene odnosno što sve ulazi u krajnju cijenu plina. Uz nabrojane elemente (nabavna cijena, trošak transporta, distribucije plina i trošak opskrbe) dodatno se na cijenu plina naplaćuje porez na dodanu vrijednost i trošarina, što također ulazi u izračun cijene i što je dužan platiti tuženik kao krajnji kupac prirodnog plina. Trošarinu na prirodni plin tuženik je podmirio djelomično te su za istog ispostavljeni računi na ime razlike trošarine, što je odbio podmiriti. Navodi da obavlja energetsku djelatnost opskrbe plinom i smatra se trošarinskim obveznikom prema Zakonu o trošarinama. U ožujku 2013. godine stupio je na snagu novi Zakon o trošarinama (NN 22/13, 32/13) kojim se uvode trošarine na prirodni plin te je člankom 84. Zakona propisana visina trošarina. Za prirodni plin trošarina je iznosila 4,05 kn/MWh (za grijanje za poslovnu uporabu) odnosno 8,10 kn/MWh (za grijanje za neposlovnu uporabu). Prema važećoj Uredbi o visini trošarine na energente i električnu energiju (NN 156/2022) trošarina na prirodni plin za grijanje za poslovnu uporabu iznosi 0,54 EUR/MWh, a za grijanje za neposlovnu uporabu 1,08 EUR/MWh. Trošarinska osnovica za prirodni plin je količina prirodnog plina mjerena u megavatsatima (MWh). Nadalje, člankom 97. stavkom 3. Zakona o trošarinama (NN 22/13, 32/13) propisano je: „Opskrbljivač plinom obračunava trošarinu na prirodni plin prema izdanim računima za izvršene mjesečne isporuke u obračunskom razdoblju, a temeljem podataka o stvarno isporučenim količinama prirodnog plina krajnjem kupcu.“, člankom 8. stavkom 3. Zakona o trošarinama (NN 106/18, 121/19, 144/21): „Opskrbljivač električnom energijom ili prirodnim plinom obračunava trošarinu na električnu energiju ili prirodni plin prema izdanim računima za izvršene mjesečne isporuke u obračunskom razdoblju temeljem podataka o stvarno isporučenim količinama električne energije ili prirodnog plina krajnjem kupcu.“ Kod obračuna trošarine na prirodni plin trošarinska obveza nastaje za isporuke prirodnog plina istekom obračunskog razdoblja u kojemu su obavljene, tj. od prvog do posljednjeg dana u mjesecu. Sukladno navedenom, tužitelj kao opskrbljivač plinom/trošarinski obveznik u razdoblju trajanja Ugovora o opskrbi prirodnim plinom isporučivao je plin tuženiku te obračunavao trošarinu na prirodni plin. Tuženik je klasificiran kao korisnik poslovne uporabe i trošarina je obračunavana u iznosu od 4,05 kn/MWh. Prema članku 92. Pravilnika o trošarinama (NN 64/13,129/13,11/14, 70/17, 157/14) poslovna uporaba prirodnog plina je uporaba od strane svake osobe koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti, a pod gospodarskom djelatnošću smatra se svaka djelatnost proizvođača, trgovca ili osoba koje obavljaju usluge. Temeljem Obavijesti o poreznom nadzoru klasa: 471-01/18- 18/1327 od 4. travnja 2018. godine nad tužiteljem je proveden nadzor od strane carinskih službenika Carinskog ureda Varaždin, radi utvrđivanja pravilne primjene odredbi Zakona u vezi obračuna i plaćanja trošarina. Nadzor se odnosio na razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. ožujka 2018. godine, a ugovorni odnos tužitelja i tuženika trajao je od 1. prosinca 2013. do 30. lipnja 2015. godine. U postupku je utvrđeno da tužitelj nije ispravno razvrstao određeni broj krajnjih kupaca (uključujući tuženika) kojima je isporučivao plin, tj. da ih je razvrstao kao korisnike poslovne uporabe, umjesto kao korisnike neposlovne uporabe. Na taj način krajnjim kupcima (uključujući tuženika) obračunata je trošarina u iznosu od 4,05 kn/MWh umjesto 8,10 kn/MWh. Poreznim rješenjem klasa: UP/I-471-01/18-18/566 od 13. prosinca 2018. godine naloženo je tužitelju plaćanje iznosa od 1.472.874,98 kn na ime razlike obračuna trošarine za isporučeni plin te 254.970,78 kn na ime kamata. Tužitelj je u korist Državnog proračuna RH u cijelosti uplatio novčani iznos na ime razlike obračuna trošarine. Poreznim rješenjem utvrđeno je dakle, pogrešno razvrstavanje krajnjih kupaca i obračun trošarina u manjem iznosu, iako se kod obračuna trošarine tužitelj pridržavao dobivenih uputa Carinske uprave i postupao po njima. Naime, po primjeni Zakona i Pravilnika o trošarinama od 1. srpnja 2013. godine, ovlašteni djelatnici Carinske uprave, neposredno su u poslovnim prostorijama tužitelja u Čakovcu, Obrtnička 4, informirali te izvršili edukaciju djelatnika tužitelja u svrhu ispravne primjene Zakona i Pravilnika. Jasno je i nedvojbeno pojašnjeno, a kasnije potvrđeno dopisom Središnjeg ureda Carinske uprave klasa: 410-19/13-03/37, da se kao kriterij za razvrstavanje krajnjih kupaca u poslovnu/neposlovnu uporabu utvrđuje provjerom obveznika u sustavu PDV-a. Tužitelj je upućen da za razvrstavanje u poslovnu/neposlovnu uporabu koristi Aplikaciju za provjeru obveznika u sustavu PDV-a Informacijskog sustava Porezne uprave. Prema dobivenim uputstvima za tuženika je provjerom obveznika u sustavu PDV-a utvrđeno da je obveznik PDV-a, te je shodno tome razvrstan u poslovnu uporabu i trošarina je obračunata u iznosu od 4,05 kn/MWh. Naknadno, poreznim rješenjem obrazloženo je da se određeni korisnici ne smatraju poreznim obveznicima, među ostalim i zdravstvene ustanove, ustanove socijalne skrbi i dr. te da ih je ispravno razvrstati u neposlovnu uporabu i obračunati trošarinu u iznosu 8,10 kn/MWh. Iz navedenog slijedi da se tuženik ipak ne smatra poreznim obveznikom, a evidentiran je u sustavu kao obveznik PDV-a. Isto tako, tuženik ne obavlja gospodarsku djelatnost, a Zakon o trošarinama definira gospodarsku djelatnost kao svaku djelatnost osoba koje obavljaju usluge. Tužitelj kao trošarinski obveznik dužan je iskazati obračunanu trošarinu u mjesečnom izvješću te dostaviti podatke nadležnom carinskom uredu do zadnjeg dana u tekućem mjesecu po isteku obračunskog razdoblja, koje traje od prvog do posljednjeg dana u mjesecu. Tužitelj je uredno podnosio mjesečna izvješća, postupao i razvrstao korisnike u skladu s danim uputama i tumačenjima Zakona i Pravilnika o trošarinama, bez ikakve reakcije carinskog ureda na možebitno pogrešno razvrstavanje, sve do donošenja poreznog rješenja suprotnog sadržaja. To se može potkrijepiti i činjenicom da je Središnji državni ured za središnju javnu nabavu razvrstao bolnice, ustanove, fakultete, ministarstva, agencije i sl. u poslovnu uporabu i obračunavao trošarinu u iznosu od 4,05 kn/MWh. Dalje navodi da je Poreznim rješenjem utvrđeno je da je za kupca Dom zdravlja ZAGREB-ZAPAD, OIB: 66896155710, za razdoblje 01/2015 - 06/2015. godine obračunata manja trošarina za isporučenih ukupno 969.909 kWh. Iznos manje obračunate trošarine iznosi 3.928,13 kn (bez PDV-a). Prema Općem poreznom zakonu (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, 152/24) trošarine se smatraju porezima i prihod su proračuna. Tužitelj ubire trošarine te ih pravodobno prosljeđuje u državni proračun i pri tome ne ostvaruje nikakvu financijsku korist. Kako je jedinična mjera za obračunavanje trošarina MWh, tužitelj uplaćuje trošarinu i za one kupce od kojih istu nije naplatio (stečajevi, likvidacije i dr.). Obzirom da se ovdje radi o oporezivanju energenata, tj. o javnim davanjima koja su prihod državnog proračuna, a koja je tužitelj obračunavao tuženiku i što u konačnici plaća krajnji kupac, osim u slučaju statusa oslobođenog korisnika trošarinskih proizvoda, tužitelj je ispostavio predmetne račune za obračunska mjerna mjesta tuženika. Računi su ispostavljeni na ime razlike trošarine prema poreznom rješenju u ukupnom iznosu od 4.910,20 kn (651,68 EUR). U vezi istaknutog prigovora zastare, tužitelj navodi odredbu članka 108. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, 152/24). Zastarni rok iznosi šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu. Porezno rješenje doneseno je 13. prosinca 2018. godine, a tužitelj je podnio prijedlog za ovrhu 18. ožujka 2024. godine, tj. unutar zastarnog roka. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, održati platni nalog na snazi i traži naknadu troškova postupka.
3. Tuženik u prigovoru, sada odgovoru na tužbu te tijekom postupka ističe prigovor zastare, te osporava osnovu i visinu tužiteljevog potraživanja. Navodi kako se tražbina tužitelja odnosi na razliku između iznosa računa koji je tuženik platio i iznosa koji je tužitelj naknadno utvrdio da je tuženik prema izračunu tužitelja navodno trebao platiti, a sve zbog greške tužitelja kod klasifikacije kategorija svojih kupaca pa tako i tuženika. Nadalje, napominje se kako na navedenu grešku pa i klasifikaciju kategorije kupaca tuženik nije imao niti je mogao imati utjecaja budući da tuženik ni na koji način nije sam odredio u koju kategoriju kupaca će tužitelj tuženika svrstati. Sukladno navedenom, tužitelj sada želi “prevaliti“ svoju navodnu grešku na tuženika, neosnovano tereteći tuženika za “razliku trošarine prema poreznom rješenju“. Da je tome tako razvidno je i iz računa koje je tužitelj dostavio u sudski spis uz svoj podnesak od 23. travnja 2025. godine, a u kojima je kao opis/specifikacija računa navedeno “Razlika trošarine prema poreznom rješenju“. Dakle, evidentno tužitelj nastoji tuženiku izdati zasebno račun i isti naplatiti, a da je predmet naplate po navedenom računu razlika trošarine prema rješenju nadležnog tijela koju razliku je u obvezi podmiri isključivo i jedino tužitelj, a sve prema predmetnom rješenju koje tužitelj nije niti dostavio u sudski spis. Shodno tome se mora postaviti pitanje po kojoj važećoj pravnoj osnovi je tuženik dužan tužitelju platiti razliku trošarine prema predmetnom poreznom rješenju koje je nadležna porezna uprava izdala upravo tužitelju, a ne tuženiku. Naime, ako je obveznik plaćanja određene trošarine tužitelj, upravo je onda on u obvezi snositi navedeni trošak trošarine, a ne tuženik zbog čega tužitelj nema pravo “prevaliti“ na tuženika plaćanje predmetnog iznosa, slijedom čega tuženik prigovara pogrešnoj pasivnoj legitimaciji. Za navedeno ne postoji pravna osnova. Dalje navodi da su tužitelj i tuženik imali valjano zaključen Ugovor o opskrbi prirodnim plinom krajnjeg kupca br. 01/13, 1. aneks Ugovora o opskrbi prirodnim plinom br. 01/13, 2. aneks Ugovora o opskrbi prirodnim plinom br. 01/13 te Aneks br. 3 Ugovora o opskrbi prirodnim plinom br. 01/13 na osnovu kojih je tužitelj isporučivao plin tuženiku u određenom razdoblju. Sukladno navedenom Ugovoru i njegovim aneksima, obračunsko razdoblje je bilo jedan mjesec, protekom kojeg mjeseca je tužitelj bio dužan tuženiku ispostaviti račun, a tuženik isti podmiriti, što je i redovito činio. Dakle, tuženik je uredno i u dospijeću podmirivao svoju obvezu prema tužitelju i to točno u onim iznosima koje mu je tužitelj putem računa i obračunao na temelju zaključenog ugovora. Tužitelj je naknadno, protekom gotovo 10 godina od trenutka prestanka ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika, jednostrano odlučio “prevaliti“ ne obvezu plaćanja cijene plina nego razliku trošarina čiji je obveznik jedino i isključivo tužitelj. Navedeno nedvojbeno proizlazi iz opisa računa na koje je tuženik ranije ukazao. Budući da je tuženik svoje obveze s osnove potrošnje plina prema tužitelju u cijelosti i pravovremeno podmirio, a kako je to bilo ugovoreno ugovorom i aneksima, tužitelj sada nema niti jednu pravnu osnovu po kojoj bi od tuženika tražio da mu predmetni iznos “refundira“. Dakle, ne radi se o razlici potrošnje plina već o pokušaju tužitelja da mu tuženik “refundira“ obvezu koju je imao prema državnom proračunu. Dakle, tužitelj formira cijenu prema svojim kupcima uzimajući u obzir razne faktore pa tako i trošarinu zbog čega nema nikakvu pravnu osnovu da istu naknadno jednostrano mijenja. Naime, možebitna greška kod formiranja cijene kako je ona definirana u ugovoru koji je bio na snazi između ovdje parničnih strana može ići jedino na štetu tužitelja zbog propusta primjene pažnje dobrog gospodarstvenika i pažnje dobrog stručnjaka. Navedena greška nikako ne može ići na teret tuženika s obzirom da isti na nju nije imao nikakav utjecaj niti joj je doprinio. Uz navedeno, tuženik na ovom mjestu ističe kao u cijelosti osporava i izračun tužitelja, a u odnosu na predmetnu tražbinu, budući da isti nije razvidan iz dostavljene dokumentacije . U cijelosti ostaje kod istaknutog prigovora zastare cjelokupnog novčanog potraživanja koje je predmet ovog postupka. Naime, tužitelj je trošarinski obveznik, a ne trošarinski ovlaštenik pa možebitna tražbina koju tužitelj navodno ima prema tuženiku ne predstavlja tražbinu s osnove poreza odnosno trošarina već potencijalnu tražbinu na temelju međusobno zaključenih ugovora zbog čega se na odnose između tužitelja i tuženika primjenjuje zastarni rok za povremene tražbine (tri godine), a podredno opći zastarni rok (pet godina). Dakle, tužitelj je prije svega trgovačko društvo koje posluje na otvorenom tržištu te kao takav nije ovlašten izravno naplaćivati bilo kakve poreze ili trošarine (a što upravo je predmet naplate kroz sporne račune) zbog čega se na njega i na konkretnu tražbinu kako ju je tužitelj postavio prema tuženiku ne može primijeniti Opći porezni zakon i drugi propisi koji reguliraju predmetnu materiju, a osobito pitanje zastarnih rokova, a uz sve navedeno je i pogrešno aktivno legitimiran. Dodatno se napominje kako je sam tužitelj na računima kao datum dospijeća naveo 25. siječnja 2019. godine zbog čega je nesporno da je predmetna tražbina tužitelja zastarjela. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te obvezati tužitelja na naknadu troškova postupka tuženiku.
4. Tijekom postupka sud je pročitao Izvod iz poslovnih knjiga od 14. ožujka 2024. (list 14 spisa), Ugovor o opskrbi prirodnim plinom krajnjeg kupca br.01/13 od 5. studenoga 2013. s aneksima (list 37-44 spisa), Račune (list 45-59 spisa), Porezno rješenje od 13. prosinca 2018. (list 60-76 spisa), e-mail carine od 3. srpnja 2013. s očitovanjem (list 77-80 spisa), Potvrda o plaćanju (list 81-82 spisa), Izvod iz evidencije obveznika PDV-a (list 83 spisa).
5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate dijela iznosa kojeg je tužitelj na temelju Poreznog rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave KLASA UP/I-471- 01/18-18/566 od 13. prosinca 2018. bio u obvezi platiti zbog pogrešno obračunate trošarine za pružene usluge tuženiku za razdoblje od siječnja 2015. do lipnja 2015. u ukupnom iznosu od 651,68 EUR s pripadajućim kamatama.
7. Između stranaka nije sporno:
- da je tužitelj pravna osoba koja pruža usluge opskrbe prirodnim plinom;
- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o opskrbi prirodnim plinom krajnjeg kupca br. 01/13, 1. aneks Ugovora o opskrbi prirodnim plinom br. 01/13, 2. aneks Ugovora o opskrbi prirodnim plinom br. 01/13 te Aneks br. 3 Ugovora o opskrbi prirodnim plinom br. 01/13 na osnovu kojih je tužitelj isporučivao plin tuženiku u razdoblju od 1. prosinca 2013. do 30. lipnja 2015.;
- da je u razdoblju trajanja ugovornog odnosa sukladno čl. 14. Ugovora o opskrbi prirodnim plinom krajnjeg kupca br. 01/13, tužitelj obračunavao i izdavao račune koje je tuženik uredno u cijelosti podmirivao;
- da je kod tužitelja izvršen carinski nadzor te je pravomoćnim Poreznim rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave KLASA UP/I-471-01/18-18/566 od 13. prosinca 2018. utvrđeno da je kao opskrbljivač prirodnog plina krajnje kupce u Republici Hrvatskoj pogrešno razvrstao i obračunavao trošarinu (razvrstao je kupce kao korisnike poslovne uporabe i obračunao trošarinu u iznosu od 4,05 kn/MWh umjesto ispravno kao korisnike neposlovne uporabe i obračunao trošarinu u iznosu pd 8,10 kn/MWh), zbog kojeg propusta je tužitelj bio dužan platiti razliku trošarine u ukupnom iznosu od 1.472.874,98 kn te 254.910,78 kn zakonskih zateznih kamata, a koje iznose je platio 17. prosinca 2018.;
- da je tužitelj u razdoblju od siječnja 2015. do lipnja 2015. među ostalima i tuženika kao krajnjeg kupca pogrešno razvrstao te da na njega od ukupnog iznosa navedenog duga otpada iznos od 651,68 EUR, a koji iznos je tužitelj kao razliku trošarine bio dužan podmiriti;
- da je zbog navedenog propusta tužitelj ispostavio tuženiku račune na ime razlike trošarine s datumom dospijeća 25. siječnja 2019.;
- da je tužitelj pokrenuo ovaj postupak prijedlogom za ovrhu 18. ožujka 2024.;
8. Sporna je osnova i visina zahtjeva te je li potraživanje u zastari.
9. Sukladno čl. 61. Zakona o tržištu plina (Narodne novine broj 28/13, 14/14, 16/17) prava i obveze između svakog opskrbljivača i krajnjeg kupca uređuju se ugovorom o opskrbi krajnjeg kupca te je propisan minimalni sadržaj, a među ostalima visina cijene koja ovisi o više faktora, ali i način utvrđivanja nadoknade u slučaju nepoštivanja ugovorene razine kvalitete usluga, uključujući netočan i zakašnjeli obračun.
9.1. Čitanjem Ugovora o opskrbi prirodnim plinom krajnjeg kupca br. 01/13 od 5. studenoga 2013. razvidno je da su stranke ugovorile cijenu prirodnog plina koja obuhvaća nabavnu cijenu, cijenu usluge transporta, cijenu usluge distribucije, cijenu usluge opskrbe i eventualno druge elemente sukladno zakonu i podzakonskim propisima, promjenjiva s obzirom na navedene elemente, a na dan sklapanja iznosila je 0,368223kn/MWh + TS 2 – trošarine, uvećano za PDV (čl. 11.). Tuženik - krajnji kupac se obvezao platiti isporučenu količinu prirodnog plina za mjesečno obračunsko razdoblje temeljem očitane utrošene količine prirodnog plina na plinomjeru ili drugim mjernim uređajima ili Mrežnim pravilima plinskog distribucijskog sustava i na temelju ugovorene cijene plina, a na osnovu kojih podataka tužitelj – opskrbljivač ispostavlja račun koji je tuženik dužan u roku od 10 dana platiti (čl. 14.). Kada se ustanovi da je registriranje potrošnje prirodnog plina krajnjeg kupca bilo nepravilno i u slučaju neispravnosti brojila ili korektora, obračun potrošnje prirodnog plina izvršit će se na temelju procjene potrošnje prirodnog plina utvrđene prema prethodnom obračunskom razdoblju.
9.2. Analizom navedenih odredbi izvodi se zaključak da je ugovorena cijena bila definirana odnosno ovisila o više elemenata (jedan od njih je i trošarina) kao i način utvrđivanja nadoknade u slučaju nepoštivanja ugovorene razine kvalitete usluga, uključujući netočan i zakašnjeli obračun kao i situacije kada je potrošnja nepravilno registrirana (nepredviđene blokade, neispravnosti brojila ili korektora i sl.).
9.3. Polazeći od nespornog da su tužitelju u trenutku pružanja usluga u razdoblju od siječnja 2015. do lipnja 2015. bili poznati svi elementi koji utječu na cijenu plinu (pa tako i trošarine) isporučenu tuženiku, te da je sukladno tome tužitelj sam vršio obračun i izdavao račune tuženiku, koje je tuženik uredno podmirivao, ocijenjeno je da je tuženik uredno ispunio sve svoje obveze iz tog ugovornog odnosa. O kolnost što je tužitelj pogrešno kategorizirao tuženika u sustavu naplate trošarine i time naplatio nižu cijenu tvrdeći da je postupao prema uputi nadležnog državnog tijela nije od utjecaja na ugovorni odnos stranaka, niti mu daje za pravo da naplaćuje tu razliku od tuženika. Na to nema pravo prema ugovoru jer je tuženik svoju obvezu ispunio, a nije utvrđeno da bi tuženik svojim ponašanjem uzrokovao štetu. Tuženik se ugovorom nije obvezao snositi cijenu koja bi bila različita od one prema isporučenom računu, osim u situacijama iz čl. 15. Ugovora koje ovdje nisu posrijedi . Tužiteljeva pogreška ne tiče se tuženika kao ugovorne strane koja je ispunila ugovornu obvezu u onoj visini koju je tužitelj odredio i potraživao računima, već se radi o odnosu tužitelja i nadležnog državnog tijela (u identičnoj činjeničnoj i pravoj situaciji tako i ŽS Rijeka Gž-74/2024 od 21. travnja 2026.).
9.4. Osim toga, tužitelj je pravna osoba koja se bavi pružanjem usluga opskrbe prirodnim plinom te je u obavljanju te profesionalne djelatnosti prilikom obračuna i izdavanja računa tuženiku bio dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnjom dobrog stručnjaka), sukladno čl. 10. st. 2. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO). Dakle, propusti i pogreške tužitelja prilikom obračuna i izdavanja računa jer nije primijenio dužnu pažnju ne mogu ići na teret tuženika, koji je u tom ugovornom odnosu uredno (savjesno) i pravodobno ispunjavao svoje obveze, a sve prema ispostavljenim računima.
10. Nadalje, čak i kad tomu ne bi bilo tako, ocijenjeno je da se u konkretnom slučaju ne bi radilo o potraživanju trošarine, kako to tvrdi tužitelj, jer tužitelj je trošarinski obveznik, sukladno čl. 21. Zakona o trošarinama (Narodne novine broj 22/13, 32/13, 81/13, 100/15, 120/15, 115/16) odnosno čl. 6. st. 1. t. 6. Zakona o trošarinama (Narodne novine broj 106/18, 121/19, 144/21), a što proizlazi i iz Poreznog rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave KLASA UP/I-471-01/18-18/566 od 13. prosinca 2018.. Tuženik je krajnji kupac kojem je tužitelj kao opskrbljivač, isporučio prirodni plina. Prema tome, kako je gore navedeno, radilo bi se o potraživanju iz ugovornog odnosa stranaka odnosno o razlici cijene za isporučeni plin koju tužitelj nije pravilno i pravovremeno obračunao.
10.1. Polazeći od navedenog, uzimajući u obzir tvrdnje tužitelja da je predmetno potraživanje dospjelo najkasnije 25. siječnja 2019. (prema računima i Izvodu iz poslovnih knjiga od 14. ožujka 2024.), a budući da je ovaj postupak pokrenut 18. ožujka 2024., osnovan je prigovor zastare tuženika jer je protekao rok za zastaru povremenih tražbina iz čl. 226. ZOO -a pa čak i opći rok zastare iz čl. 225. ZOO -a. Neosnovani su navodi tužitelja da bi se u konkretnom slučaju primjenjivao rok zastare od šest godina, sukladno čl. 108. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, 152/24, 151/25 – dalje u tekstu: OPZ) jer se ne radi o porezno-dužničkom odnosu među strankama , niti je tužitelj porezno tijelo niti je tuženik u tom odnosu porezni obveznik.
11. Slijedom navedenog, valjalo je ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u cijelosti kao neosnovan te odbio tužbeni zahtjev sukladno čl. 451. st. 3. ZPP -a, a kako je navedeno u točki I izreke ove presude.
12. Odluka o trošku tuženiku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), prema vrijednosti predmeta spora od 651,68 EUR, vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).
13. Tuženiku zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava prigovora (Tbr. 11. t. 1. OT) 100,00 EUR, podneska od 29. svibnja 2025. (Tbr 8. toč. 1. OT) 100,00 EUR, zastupanja na ročištima 7. listopada 2025., 16. prosinca 2025., 8. lipnja 2026. i 28. kolovoza 2026. (Tbr 9. toč. 1. OT) svaki po 100,00 EUR, što ukupno iznosi 600,00 EUR.
14. Tuženiku su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 28. kolovoza 2026. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 26. stavak 2. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO).
15. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 28. kolovoza 2026.
Sudac
Krešimir Koketi
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud. Presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP -a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).
DNA:
- tužitelju po pun
- tuženiku po pun
