REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-6770/2022-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u pravnoj stvari tužitelja FS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Đurđici Kos, odvjetnici u Svetom Ivanu Zelini protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 19. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice te zamjenice punomoćnika tuženika ZS, odvjetničke vježbenice, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom i bez pravnog učinka odredba članka 5. ugovora o kreditu broj 603/2001 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine i sporazumom o osiguranju novčane tražbine zalaganjem sredstava na deviznom računu potvrđenim 16. srpnja 2001. po Vlatku Martinoviću, javnom bilježniku u Zagrebu pod brojem OU-989/2001 zaključen između tužitelja FS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5% (slovima: jedancijelihpet posto) jednokratno.“

II. Utvrđuje se ništavom i bez pravnog učinka odredba članka 8. ugovora o kreditu broj 603/2001 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine i sporazumom o osiguranju novčane tražbine zalaganjem sredstava na deviznom računu potvrđenim 16. srpnja 2001. po Vlatku Martinoviću, javnom bilježniku u Zagrebu pod brojem OU-989/2001 zaključen između tužitelja FS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita Banka ovlaštena zaračunati taksu u iznosu od 2,5% od preostalog iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 isplatiti tužitelju FS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od:

- 447,96 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2001. do isplate,

- 201,35 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. kolovoza 2005. do isplate, s time da se do 31. prosinca 2007. zatezne kamate određuju po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 naknaditi tužitelju FS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] trošak ovog postupka u iznosu od 691,36 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj FS (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, 26. lipnja 2001. sklopio ugovor o kreditu broj 603/2001 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine i sporazumom o osiguranju novčane tražbine zalaganjem sredstava na deviznom računu. Tim je ugovorom tužitelju odobren kredit u iznosu od 30.700,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno. Prije isplate kredita tuženik je jednokratno odbio troškove obrade kredita u iznosu od 1,5 % odnosno 460,50 eura. Prema isplatnom nalogu kreditora 29. lipnja 2001. tečaj za 1 euro iznosio je 7,3294 kn. Rok otplate bio je 120 mjesečnih anuiteta u iznosu od 364,41 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća odnosno dan plaćanja. Kredit je prijevremeno zatvoren ugovorom o kreditu broj 016-1711/2002 od 26. kolovoza 2005. uz plaćanje takse za prijevremenu otplatu određenu člankom 8. stavkom 2. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojemu strane nisu pregovarale pa tužitelj nije imao ikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, financijska institucija koja se profesionalno bavi davanjem kredita, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadama za obradu zahtjeva te upravljanja kreditom. Na taj način tuženik je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača. Prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi članka 5. ugovora niti mu je prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Tužitelj je stavljen u poziciju ''uzmi ili ostavi'' te je isplatu kredita uvjetovao plaćanjem naknade. Isto tako, odredbom članka 8. stavka 2. ugovora određeno je da tužitelj može prijevremeno konačno ili djelomično otplatiti kredit uz obvezu plaćanja takse od 2,5% od preostalog iznosa kredita. Tužitelj je 29. kolovoza 2005. prijevremeno otplatio glavnicu kredita u iznosu od 151.713,85 kn. Predmetni kredit zatvoren je kreditom broj 016- 1711/2005 (članak 2.) zaključen 26. kolovoza 2005. kojom prilikom je tuženik naplatio taksu za prijevremenu konačnu otplatu predmetnog kredita. Tuženik je naplatio naknadu iako zbog prijevremene otplate kredita nije pretrpio štetu, niti ju je dokazao, što je u suprotnosti i sa odredbom članka 1024. ZOO-a s obzirom na to da šteta ne može biti apstraktna, već mora biti konkretizirana i dokazana, niti može biti naplaćena kao kamata koju je banka trebala primiti od dana prijevremene otplate pa do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti. Ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i na taj je način tuženik stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove. Iz tih razloga smatra da je isključiva krivnja za sklapanje ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika budući je on pokazao osobitu nepažnju prilikom sastavljanja sadržaja ugovora u kojem tužitelj nije mogao sudjelovati. Slijedom navedenog, smatra da su mu odredbama točke 5. i 8. ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza odnosno takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika - banku kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog predlaže utvrditi ništetnim odredbe čl. 5. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5% (slovima: jedancijelihpet posto) jednokratno.“ i odredbu čl. 8. ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita banka ovlaštena zaračunati taksu u iznosu od 2,5 % od preostalog iznosa kredita. Traži i isplatu iznosa od 460,50 eura sa zateznim kamatama te isplatu iznosa za prijevremenu otplatu koji iznos će specificirati nakon što mu tuženik dostavi potvrdu o plaćanju takse. Traži naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik Addiko Bank d.d. (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu ne spori da je 26. lipnja 2001. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 603/2001. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, njegovoj osnovi i visini. Smatra da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako razumljiva i uočljiva. Ta je odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima o ugovaranju naknade za prijevremenu otplatu kredita, a ugovaranje takve naknade je uobičajena praksa u bankarstvu. Naknada takve vrste nije bila zabranjena niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade, proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Naknada za prijevremenu otplatu kredita unaprijed je ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik sredstva koja isplaćuje kao predmet odnosno iznos kredita osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom, no za razliku od tužitelja nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu čime mu nastaje šteta. Također, uslijed prijevremene otplate tuženik ostvaruje neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta pa je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i za to plaćati negativnu kamatu čime mu također nastaje šteta. Čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, ne bi mogao predmetna sredstva plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Stoga trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Naknada predviđena čl. 8. ugovora ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. Nadalje, odredba čl. 5. ugovora ne podliježe testu nepoštenosti jer je jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa odobrenog kredita. Kod ugovaranja ove naknade postojala je sloboda ugovaranja. Sve kada bi i navedena odredba bila ništetna, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Riječ je o odredbi i obvezi koja se da izračunati jednostavnom matematičkom operacijom te za isto nije potrebno nikakvo posebno pojašnjenje osim poznavanja elementarnih računskih operacija. Prigovara postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja troškova naknade pa do isplate. Ističe i prigovor zastare jer je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži naknadu troškova postupka.

3. U podnesku od 25. studenoga 2024. tuženik čini nespornim da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada u iznosu navedenom u tužbu u iznosu od 447,96 eura. Ističe da je tužitelju prilikom prijevremene otplate naplaćen iznos od 1.517,07 kn, a navedeno je predviđeno čl. 8. ugovora kojim je tužitelj u svakom trenutku mogao izračunati iznos sporne naknade (2,5 % od preostalog iznosa kredita).

3.1. Nakon zaprimanja navedenog podneska tuženika, tužitelj je podneskom od 30. prosinca 2024. uredio tužbeni zahtjev na način da je predložio utvrditi ništetnom odredbu čl. 5. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5% (slovima: jedancijelihpet posto) jednokratno.“ i odredbu čl. 8. ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita banka ovlaštena zaračunati taksu u iznosu od 2,5 % od preostalog iznosa kredita. Traži i isplatu iznosa od 447,96 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2001. do isplate te isplatu iznosa za prijevremenu otplatu uz iznosu od 201,35 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. kolovoza 2005. do isplate. Traži naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu broj 603/2001 (6-15 spisa), prijedlog za upis prijenosa vlasništva radi osiguranja na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o. M. Bistrica (list 15-17 spisa), ugovor o kreditu broj 016-1711/2005 (list 18-28 spisa), isplatni nalog (list 29-30 spisa), dopise (list 31-34 spisa), ovjereni prijevod s engleskog jezika Aneks br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (od 55. do 81. stranice; list 75-104 spisa), ovjereni prijevod s engleskog na hrvatski jezik Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu ''Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u'' (list 105-107 spisa), troškove financiranja tuženika za period od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate (list 154-168 spisa), simulaciju nedospjele kamate (list 196-197 spisa) te je saslušan tužitelj (list 301-302 spisa). Nisu saslušani svjedoci ŽS, RS i AS jer je tuženik odustao od tih dokaznih prijedloga. Nisu pročitane izjave RS i AS jer se tužitelj protivio njihovu čitanju.

5. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavom odredbe čl. 5. ugovora o kreditu broj 603/2001 od 26. lipnja 2001. koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5% (slovima: jedancijelihpet posto) jednokratno.“, dijela odredbe čl. 8. predmetnog ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita banka ovlaštena zaračunati taksu u iznosu od 2,5 % od preostalog iznosa kredita te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa plaćenih naknada od 447,96 eura i 201,35 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon plaćanja svake naknade, tj. od 30. lipnja 2001. i 30. kolovoza 2005. do isplate.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik s tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio ugovor o kreditu broj 603/2001 27. lipnja 2001. te da je u odredbi čl. 5. ugovora navedeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,5 % jednokratno i da je u odredbi čl. 8. ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje u slučaju otkaza ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz članka 2. ugovora nadoknaditi banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 2,5 % od odobrenog kredita. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 447,96 eura koji se odnosi na troškove obrade kredita naplaćene 29. lipnja 2001. te u iznosu od 201,35 eura koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita naplaćenu tužitelju 29. kolovoza 2005.

8. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da je ugovor sklopljen 26. lipnja 2001., za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001., dalje ZOO/91) vodeći se odredbama Direktive

93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

9. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenja spornih ugovornih odredbi te uzrokuju li iste znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti poštenja, sud je saslušao tužitelja.

9.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2001. tražio kredit kod Hypo banke jer je imao firmu od 1993. koja je u toj banci imala žiroračun, a on je u toj banci imao tekući račun preko kojeg je primao plaću. Kredit mu je bio potreban u svrhu uređenja kuće. U toj je kući živio te je na toj adresi imao registrirano i trgovačko društvo Ivangrading d.o.o. Trgovačko društvo Riječ i smisao d.o.o. bilo je jamac - platac po kreditu i u tom društvu je bio direktor, a vlasnica je bila VS. Tražio je u banci ugovor o kreditu u eurima. Ugovor mu je bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi". Banka je odredila koji iznos kredita je mogao dobiti, a s bankom se eventualno moglo pregovarati o vremenu otplate kredita. Ni o jednoj drugoj odredbi s bankom se nije moglo pregovarati. 2011. podigao je drugi kredit kako bi otplatio ovaj kredit jer mu je bila visoka rata zbog visokih kamatnih stopa. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mu objašnjeno na što se odnose troškovi obrade kredita i od čega se sastoje, jedino je u ugovoru pisalo u kojem postotku se naplaćuju. Ta je naknada naplaćena na način da je skinuta od iznosa kredita i za iznos te naknade je isplaćen manji iznos kredita. I naknadu za prijevremenu otplatu predmetnog kredita je morao platiti u određenom postotku, a ni u odnosu na tu naknadu u banci mu nisu pojasnili na što se ista odnosi i od čega se sastoji. Ugovor je pročitao prije potpisivanja. Ugovor mu je bio jasan koliko mu je mogao biti jer nije niti pravnik niti ekonomist, već projektant arhitekt. Odredbe o naknadama bile su mu razumljive, ali nisu bile poštene niti korektne. Kamatne stope i naknade su bile visoke u to vrijeme, a ne kao danas. Mogao je izračunati koliko su te naknade prema tom postotku, ali za taj iznos je bio umanjen kredit. Otplatni plan je bio sačinjen na umanjeni iznos. Pokušao je pregovarati oko tih odredbi, ali tu se ništa nije moglo niti je mogao uzeti kredit bez plaćanja tih naknada. Nije mogao niti prijevremeno otplatiti kredit bez da plati naknadu za to.

10. Iskaz tužitelja u cijelosti je prihvaćen jer je uvjerljiv i logičan, a tuženik ga navodima tijekom postupka nije doveo u sumnju. Sud prihvaća iskaz tužitelja posebno u dijelu u kojem navodi da je prihvatio sklapanje navedenog ugovora, a da se nije posebno pregovaralo niti je mogao pregovarati u pogledu odredaba koje se odnose na naknadu za obradu kredita (troškove obrade) i prijevremenu otplatu kredita. Iz navedenog proizlazi da tužitelj prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita (troškovima) i naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti je mogao utjecati na sadržaj navedenih ugovornih odredbi, već je kredit mogao uzeti samo pod tim uvjetima ili odustati od uzimanja istog (po principu ''uzmi ili ostavi''). Naime, tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da su se o spornim ugovornim odredbama vodili pregovori, a teret dokaza je na njemu.

11. Iz dokaznog postupka proizlazi da je sporni ugovor o kreditu tipski ili adhezijski ugovor, a pojedine odredbe takvog ugovora su ništave ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja. Tuženik je, u konkretnom slučaju, nepošteno primjenjivao sporne ugovorne odredbe te je time doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, niti je o tim odredbama mogao pojedinačno pregovarati s tužiteljem. Naime, odredbom čl. 142. st. 1. ZOO/91 propisano je da opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi čl. 143. st. 2. ZOO/91 sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

12. Slijedom navedenog, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika, pri čemu iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o odredbama o kojima nije bilo moguće pregovarati, zbog čega ih je sud u smislu odredbe čl. 143. ZOO/91 utvrdio ništavim.

13. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema stavu ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. I odredba ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je tužitelj u slučaju otkaza kredita prije isplate iznosa iz članka 2. ugovora (prijevremeno) dužan naknaditi troškove u visini od 2,5 % od odobrenog kredita je ništava, uzevši u obzir da je u postupku utvrđeno da tužitelj o tome nije imao mogućnost pregovarati, a ni po čemu mu iz takve odredbe nije moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužan platiti u slučaju prijevremene otplate kredita.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direkiva) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, odnosno ako na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Direktivom je određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. U konkretnom slučaju, tuženik je trebao na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz takvog ugovora proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su svi sudionici obveznih odnosa, pa i u konkretnom slučaju, dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetnih troškova i naknade, ali nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje istih (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je znao za obvezu plaćanja predmetnih troškova i naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o visini troškova obrade (jer je određena u postotku od iznosa kredita) te tek u trenutku prijevremene otplate izvesti zaključak o visini naknade za prijevremenu otplatu, ali ne i o njihovoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj s time upoznat, a niti je na te okolnosti predlagao izvođenje dokaza).

18. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve odredbe da je o njima mogao pojedinačno pregovarati, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese tužitelja pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi tužitelj pristao na sporne ugovorne odredbe.

19. U konkretnom slučaju radi se o tipskom ugovoru, o spornim odredbama nije se ni moglo pregovarati, iz čega proizlazi da tuženik o tim zakonitim interesima tužitelja nije vodio računa.

20. Uzrokuju li predmetne sporne ugovorne odredbe značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu i tužitelj tvrdi da je morao platiti naknadu za obradu kredita tj. troškove obrade kredita i nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade niti je mogao prijevremeno otplatiti kredit bez plaćanja naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetnih naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor niti prijevremeno otplatiti kredit.

21. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelji pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko spornih odredbi o troškovima obrade kredita i naknade za prijevremenu otplatu, niti oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

23. Sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

24. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje u odnosu na ugovaranje naknade za troškove obrade kredita, no tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kredita, nije dokazao opravdanost troškova u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

25. Nadalje, iz teksta sporne odredbe čl. 8. ugovora jasno proizlazi da je riječ o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita čije uvjete određuje tuženik, no ovako paušalno određena naknada ne može se smatrati unaprijed dogovorenim iznosom stvarno pretrpljene štete, u smislu čl. 1068. st. 3. ZOO/91.

26. Slijedom navedenog, odredba čl. 5. i dio odredbe čl. 8. ugovora o kreditu utvrđene su ništavim kao u izreci stavak I. i II.

27. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništave u dijelu kojim je ugovorena naknada (troškovi) za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, sukladno odredbi čl. 104. ZOO/91 tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništavim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu plaćene naknade (troškova) za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.

28. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer zastara tražbine s osnove ništetnih odredbi o naknadi (troškovima) za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost tih odredbi. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetnosti jer je ništetnost tih odredbi utvrđena tek u ovom postupku.

29. Uzgred se upućuje i na ustaljeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a koje je izraženo i u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

30. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

31. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio s osnove obračunate i naplaćene naknade (troškova) za obradu kredita iznos od 447,96 eura te s osnove obračunate i naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 201,35 eura. Na svaki navedeni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako tužitelj iste potražuje od dana nakon izvršene uplate, ista mu je tako i dosuđena. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te čl. 29. st. 2. Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO).

32. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91, opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utužene iznose primio temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavima, to je tuženikovo postupanje ocijenjeno nepoštenim.

33. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP – a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (649,31 eura) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT). Naime, na pripremnom ročištu održanom 9. ožujka 2026. odlučujući o prigovoru tuženika na vrijednost predmeta spora kao suviše visoku, sud je, sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 649,31 eura koliki iznosi kondemnatorni zahtjev. To iz razloga jer u konkretnom slučaju ne može doći do primjene odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Stoga je vrijednost predmeta spora, mjerodavna za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, određena prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (takvo pravno shvaćanje postoji i u ustaljenoj sudskoj praski Vrhovnog suda Republike Hrvatske, npr. Rev- x155/2010-2 od 30. lipnja 2010. i Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003.).

34. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 50 bodova), zastupanje na ročištima 26.11.2024. i 15.01.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT – 12,5 bodova svako), sastav podneska od 30.12.2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 50 bodova), zastupanje na ročištima 10.03.2026. i 19.06.2026. (Tbr. 9. toč. 1. OT-50 bodova svako), zastupanje na ročištu 28.08.2026. (Tbr. 9. toč. 3. OT-25 bodova), vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 125,00 eura, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i presudu u iznosu od 33,18 eura sukladno traženju tužitelja, ukupno 691,36 eura, sukladno čl. 155. ZPP - a.

35. Nije priznat trošak sastava podneska od 26.01.2026. jer podneska tog datuma nema u spisu.

36. S obzirom na to da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 28. kolovoza 2026. do isplate.

37. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

38. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 28. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun. uz rj. za s.p. na presudu

- tuženiku po pun.