REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5110/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu protiv tuženice RŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zorana Živković, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženici RŠ isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj iznos od 7.424,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, i to:

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 10/2015.) od 15. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 11/2015.) od 15. studeni 2015. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 12/2015.) od 15. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 1/2016.) od 15. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 2/2016.) od 15. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 3/2016.) od 15. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 4/2016.) od 15. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 5/2016.) od 15. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 6/2016.) od 15. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 7/2016.) od 15. srpnja 2016.do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 8/2016.) od 15. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 9/2016.) od 15. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 10/2016.)od 15. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 11/2016.) od 15. studenoga 2016. do isplate,

- na iznos od 494,94 EUR (mjesec 12/2016.) od 15. prosinca 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.''

II./ Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj OIB 52634238587 naknaditi tuženici RŠ OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. kolovoza 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica Republika Hrvatska navodi da je vlasnica poslovnog prostora u [adresa], da je tuženica RŠ taj poslovni prostor koristila bez osnove, pa da stoga u ovom parničnom postupku potražuje naknadu za korištenje tuđe stvari bez osnove, na temelju odredbe čl. čl. 1120. i čl. 1111.st.1. ZOO.

1.1 Tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tužiteljica je naknadu po navedenoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od tuženice potraživala za razdoblje od listopada 2015. pa do uključivo prosinca 2020. Nakon što je tijekom postupka (na prijedlog tuženice) saslušana svjedokinja KŠ, tužiteljica navodi da tužbeni zahtjev usklađuje s iskazom navedene svjedokinje te tako konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (list 109-110 spisa), citiranim pod točkom I./ izreke ove presude potražuje od tuženice naknadu za korištenje navedenog poslovnog prostora u razdoblju počevši od listopada 2015. do prosinca 2016.

1.2 Tužiteljica visinu tužbenog zahtjeva obrazlaže navodeći da je naknada za korištenje predmetnog poslovnog prostora obračunata u skladu s Odlukom Povjerenstva Vlade RH za upravljanje imovinom RH o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine – 93,93 m2 X 15,00 kn.

2. Tuženica čini nespornim da je tužiteljica vlasnica poslovnog prostora u [adresa]. Navodi nadalje da je bila zakupnik predmetnog poslovnog prostora, prema ugovoru u zakupu zaključenom s Gradom Zagrebom, no osporava tužbeni navod da je u utuženom razdoblju predmetni poslovni prostor koristila te da je korištenjem istoga stekla bilo kakvu korist. Tuženica tvrdi da je nakon što je 1998. prestala obavljati obrtnu djelatnost prestala posjedovati predmetnu nekretninu te stoga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije

2.1 Tuženica osporava navod iz dopisa od 13. kolovoza 2020., priloženog uz tužbu, u kojem stoji da je očevidom utvrđeno da je tuženica u posjedu predmetne nekretnine, tvrdi da u posjedu predmetnog poslovnog prostora nije od 1998. te navodi da ključem tog poslovnog prostora raspolaže predstavnica suvlasnika zgrade, a osim nje sasvim sigurno i Grad Zagreb, pa da se tužitelj njima može obratiti radi predaje ključeva i njih tužiti za stjecanje bez osnove.

2.2 Tuženica navodi nadalje da smatra da je došlo do nesporazuma uslijed kojega tužiteljica neosnovano tuženicu tereti za korištenje predmetnog poslovnog prostora jer da predmetni poslovni prostor naime čini jednu građevinsku cjelinu s poslovnim prostorom u vlasništvu bivšeg supruga tuženice CŠ, no da se uvijek točno znala granice između poslovnog prostora u vlasništvu CŠ i poslovnog prostora u vlasništvu tužiteljice, u koji se uvijek moglo ući i iz poslovnog prostora CŠ, ali i iz dvorišta. Zbog činjenice da prednik tužiteljice Grad Zagreb, pa ni sama tužiteljica nisu nikada vodili brigu o tom prostoru, isti je potpuno derutan i pun vlage zbog čega je još 2000. podignut zid između poslovnog prostora u vlasništvu bivšeg supruga tuženice i poslovnog prostora u vlasništvu tužiteljice. Tuženica navodi da je ona prestala obavljati obrtnu djelatnost 31. prosinca 1998. te da je nakon nje u posjedu predmetnog poslovnog prostora neko vrijeme bio njezin sin LŠ, koji je tamo obrtnu djelatnost obavljao do 1. srpnja 2001. te je potom zatvorio obrt, o čemu je Grad Zagreb obaviješten dopisom od 19. lipnja 2002. Predmetni poslovni prostor od tada je zapušten te ga prema saznanjima tuženice nitko ne koristi, niti održava.

2.3 Tuženica navodi da se dopisom od 26. lipnja 2002 obratila Gradu Zagrebu te ga pozvala da urede poslovni prostor jer šteti poslovanju obrta u prostoru u vlasništvu njezinog supruga. Dopisom od 8. prosinca 2005. tuženica se obratila Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom te ih obavijestila da je prostor u vlasništvu njezinog supruga odijelila od prostora u vlasništvu tužitelja te da ga ne koristi zbog vlage, što je na kraju dovelo do toga da je obitelj tuženica morala prestati obavljati obrtničku djelatnost čak i u svojem dijelu prostora jer se iz prostora u vlasništvu ružitelja širio nesnosan smrad. Dopisom od 17. ožujka 2006. tuženica se ponovno obratila Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, kojim ih ponovno obavještava da je obrt zatvoren te ih poziva da urede svoj dio predmetnog poslovnog prostora. Dana 6. ožujka 2008. tuženica je poslala požurnicu u kojoj moli rješavanje problema. Dopisom koji podnosi 17. ožujka 2008. tuženica i dalje moli rješenje situacije odnosno prigovara da još nije odlučeno o njezinom prijedlogu za otkup predmetnog poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja, a sve kako bi imala interesa uložiti u prostor koji je potpuno derutan i zapušten. Navodi da je čak pisala i predstavku na rad Središnjeg državnom uredu za upravljanje državnom imovinom jer od 2005. nisu riješili njezin zahtjev za otkup predmetnog poslovnog prostora, o kojemu su imali saznaje da je napušten, pun vlage i derutan te odijeljen od prostora u vlasništvu sad bivšeg supruga tuženice. Predstavka je slana i Vladi RH, što proizlazi iz njihovog dopisa od 25. ožujka 2008.

2.4 Tuženica zaključuje da je tužiteljica slijedom svega izloženoga bila upoznata sa činjenicom da tuženica nije u posjedu predmetnog poslovnog prostora te da je isti u derutnom stanju, no da unatoč tome nije taj poslovni prostor sanirala ili se o svemu dogovorila s tuženicom, koja je imala samo dobre namjere, a to je bilo nastaviti obavljati obrtnu djelatnost u svojem vlastitom poslovnom prostoru te u poslovnom prostoru tuženice. Tuženica ističe da je tužiteljica u svakom trenutku mogla ući u svoj poslovni prostor te da je tuženica štoviše molila da se to učini.

2.5 Tuženica osporava visinu tužbenog zahtjeva te tvrdi da je obračun prema kojemu je ta visina izračunata potpuno neosnovan jer da polazi od pretpostavke da se radi o funkcionalnom poslovnom prostoru, dok je predmetna nekretnina u derutnom stanju te je njezino stanje toliko loše da je nitko ne bi uzeo u zakup, a pogotovo plaćao tako visoku zakupninu. Navodi da činjenica da je predmetni poslovni prostor u derutnom stanju proizlazi iz zapisnika o očevidu nekretnine od 2. srpnja 2020., koji je tužiteljica priložila uz tužbu (list 20 spisa).

2.6 Tuženica navodi da tužiteljica nije dokazala da je tuženica u utuženom razdoblju bila u posjedu predmetne nekretnine niti da je od iste stekla ikakvu korist te naposljetku da je nad njom 7. ožujka 2019. otvoren i zatvoren stečajni postupak te da je tužiteljica propustila svoju tražbinu prijaviti u stečajnom postupku, iako je tužiteljici bilo poznato da je protiv tuženice taj postupak pokrenut te je tužiteljici dostavljeno i rješenje suda u tom postupku, što je vidljivo iz dostavne naredbe na rješenju posl. br. St-61/2018.

2.7 Tijekom postupka tuženica ističe prigovor zastare te slijedom svega izloženoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troška parničnog postupka.

3. Tužiteljica se na izložene navode tuženice očitovala navodeći da su tvrdnje tuženice da nije u posjedu predmetnog poslovnog prostora netočne i usmjerene na izbjegavanje obveza koje proizlaze iz okolnosti posjedovanja te da dostavlja očitovanje tuženice od 24. kolovoza 2020., u kojemu tuženica potvrđuje da je u posjedu navedene nekretnine.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu- rješenje Gradskog ureda Grada Zagreba za imovinskopravne poslove od 12. svibnja 2025. (list 8-10 spisa), Zaključak Gradskog ureda Grada Zagreba za imovinskopravne poslove od 26. rujna 2005. (list 12-14 spisa), dopisi Državnih nekretnina d.o.o. tuženici od 28. rujna 2020., 13. kolovoza 2020. (list 15,16, 19 spisa), izračun naknade za poslovni prostor (list 17 spisa), zapisnik o izvedenom očevidu nekretnine od 2. srpnja 2020. (list 20 spisa), elaborat diobe vlasništva (list 55-62 spisa), rješenje od 31.12.1998. (list 71 spisa), dopisi od 19.06.2002., 26.06.2002., 07.12.2005., 17.03.2006., 08.02.2007.,06.03.2008., 17.03.2008. i 25.03.2008. (list 72-86 spisa), rješenje ovoga suda posl. br. St-61/2018-27 od 07.03.2019. (list 87-89 spisa), dopisi tuženice od 24.08.2020.i od 16.10.2020. (list 94, 96 spisa); izveden je dokaz uviđajem (list 115 spisa); saslušani su svjedoci KŠ (list 104.105), GŠ (list 105) i LŠ (list 105-106 spisa) te tuženica (list 99,100 spisa).

4.1 Nalaz i mišljenje vještaka Žarka Željka, koji je u spis dostavila tuženica (list 64- 70) nije korišten kao dokaz jer se radi o nalazu i mišljenju iz vještačenja provedenog u drugom sudskom postupku. Nadalje, nije prihvaćen dokazni prijedlog tuženice za izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem jer je tužiteljica taj dokazni prijedlog iznijela tek na ročištu 16. srpnja 2026., dakle nakon prekluzije iznošenja novih dokaznih prijedloga, budući da je prethodni postupak zaključen 30. ožujka 2024.

4.2 Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da je djelomičnim rješenjem Gradskog ureda Grada Zagreba za imovinskopravne poslove od 12. svibnja 2005. (list 8-14 spisa), pravomoćnim 7. srpnja 2005., utvrđeno pravo vlasništva tužiteljice na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nekretnine, u naravi poslovnom prostoru u [adresa]. Nadalje nije sporno da je tuženica taj poslovni prostor koristila na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora pod 1. srpnja 1996., koji nije usklađen s odredbama Zakona o zakupu poslovnih prostora te je stoga na temelju odredbe čl. 25.st.2. toga Zakona ex lege raskinut.

5.1 Između stranaka je sporno je li tuženica u utuženom razdoblju od listopada 2015. do uključivo prosinca 2016. koristila predmetni poslovni prostor kao nepoštena posjednica (bez osnove) tj. je li predmetni poslovni prostor bio u posjedu tuženice te je li tuženica od svojeg posjedovanja stekla korist (čl. 165. st.1. ZV). Nadalje je sporna visina tužbenog zahtjeva. Naposljetku, sporno je između stranaka je li utuženo potraživanje zastarjelo kao i koje su posljedice propusta tužiteljice prijaviti utuženo potraživanje u stečajnom postupku koji se vodio na tuženicom kao potrošačem.

6. Čitanjem isprava koje je u spis dostavila tuženica utvrđeno je kako slijedi:

- čitanjem rješenja od 31. prosinca 1998. (list 76) utvrđeno je da je tim rješenjem utvrđena i upisana u obrtni registar odjava obrta tuženice, koji je tuženica obavljala pod nazivom ''Točkica'' ugostiteljski objekt, [adresa]

- čitanjem rješenja od 23.08.2001. (list 71 spisa) utvrđeno je da je u obrtni registar upisana privremena obustava poslovanja obrta koju je prijavio LŠ sa sjedištem obrta u [adresa], počevši od 1. srpnja 20001.

- čitanjem dopisa LŠ od 19. lipnja 2002. (list 73 spisa) utvrđeno je da je tim dopisom LŠ obavijestio Sanitarnu inspekciju da je 1. srpnja 2001. bio prisiljen zatvoriti ugostiteljski objekt zbog toga što je u njemu bilo nemoguće obavljati ugostiteljsku djelatnost jer da u dijelu poslovnog prostora koji je u vlasništvu Grada Zagreba zbog velike vlage otpada žbuka te u jednom dijelu i prokišnjava; da je zbog nemogućih uvjeta rada privremeno obustavio poslovanje i o tome obavijestio Komisiju za poslovne prostore te zatražio pregled navedenih prostorija; što oni nisu učinili nego iz mjeseca u mjesec šalju uplatnice zakupnine, da moli da nadležni sanitarni inspektor dođe pregledati prostor, u što kraćem roku jer da mu je rok za nastavak poslovanja ili odjavu obrta 30. lipnja 2002., a on u takvom prostoru ne može pružati ugostiteljske usluge

- da su tuženica i LŠ **.**.2002. uputili dopis Gradskom uredu za upravljanje imovinom Grada (list 74-75 spisa), u kojem navode da se taj Ured oglušio na njihove višekratne pisane i usmene zamolbe da dođu pregledati i procijeniti visinu ulaganja potrebnih u prostor toga ureda na adresi u [adresa] te da su izgubili nadu da će navedeni Ured to ikada učiniti, a da oni zbog stanja prostora u vlasništvu naslova ne mogu obavljati djelatnost u vlastitoj nekretnini, da predlažu da taj poslovni prostor, zajedno s poslovnim prostorom u njihovom vlasništvu, daju u zakup nekom drugom, ili da pošalju nadležna tijela da pregrade te tako fizički odvoje poslovni prostor u vlasništvu naslova od njihovoga, ili da otpišu cjelokupan dug za zakupninu te da odrede sanacijski period za koji bi isto tako bio otpisan zakup

- da je tuženica dopisom od 8. prosinca 2005. (list 76-77 spisa) Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom uputila zahtjev za otkup suvlasničkog dijela poslovnog prostora na adresi [adresa], u kojem moli Naslov da kao vlasnik dijela, tj. dvorišnog poslovnog prostora, tuženici kao bivšem i posljednjem zakupniku, proda svoj dio poslovnog prostora ili da od nje otkupi njezin ulični dio poslovnog prostora, budući da su oba poslovna prostora jedna građevinska cjelina; nadalje navodi da je u dva navrata – 1998. te potom ponovno 2003. zatražila razvrgnuće suvlasničke zajednice, što je odbijeno te da se u prostoru naslova od 2001. nije mogla obavljati ugostiteljska djelatnost zbog vlage i opadanja žbuke te da je zbog njezinog umirovljenja posao preuzeo njezin sin LŠ, koji je morao obustaviti poslovanje 1. srpnja 2001; da unatoč mnogobrojnim zahtjevima nisu dobili pozitivan odgovor pa je njezin sin godinu dana nakon privremene obustave poslovanja morao odjaviti obrt, a ona je zatražila otkaz ugovora o zakupu; da je od Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove dobila obavijest da Grad Zagreb više nije vlasnik navedenog prostora te naposljetku da smatra da je s obzirom na to da su njezin i prostor u vlasništvu naslova jedna građevinska cjelina, da je jedino rješenje da na temelju dosadašnjih ulaganja taj prostor predaju njoj u vlasništvo ili da je obeštete i od nje otkupe ulični dio poslovnog prostora u njezinom vlasništvu.

- da je tuženica dopisom od 17. ožujka 2006. (list 78-81) nadopunila zahtjev od 8. prosinca 2005. (list 76-77 spisa), iznoseći još detaljnije činjenično stanje;

- da je tuženica uputila dopis Središnjem uredu za državnu imovinu 8. veljače 2007. (list 82) u kojem traži da se riješi status zbog vlage za korištenje nepodobnog poslovnog prostora u [adresa];

- da je tuženica 6. ožujka 2008. uputila požurnicu Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (list 83 spisa) te da je radi pasivnosti toga tijela u pogledu postupanja s predmetnim poslovnim prostorom tuženica na adresu kabineta tadašnjeg premijera RH uputila predstavku nazvan ''prigovor'' (list 84-85), koju je Ured predsjednika Vlade RH proslijedio Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (list 86 spisa).

7. Radi osporavanja navoda tuženice da nije u posjedu predmetnog poslovnog prostora, tužiteljica je dostavila dopis tuženice Državnim nekretninama d.o.o. od 24. kolovoza 2020. (list 94). Čitanjem tog dopisa utvrđeno je u tom dopisu tuženica navodi: ''Poštovani, kako sam navela u telefonskom razgovoru, ja sam u posjedu poslovnog prostora [adresa] u [adresa] po točki 3. pravomoćnog Djelomičnog rješenja Gradskog ureda Grada Zagreba za imovinskopravne poslove od 12. svibnja 2005. Zahtjev za otkup suvlasničkog dijela poslovnog prostora, podredno zahtjev za kompenzaciju suvlasničkog dijela poslovnog prostora na osnovu ulaganja podnijela sam 8.12.2005. Nebrojeno puta sam kontaktirala ured državne imovine, ali bezuspješno. Obzirom da je moja odvjetnica na godišnjem odmoru, a ja se nalazim kod sina na Rabu, možete me kontaktirati u vezi daljnjih dogovora. Srdačan pozdrav, BŠ'. Tužiteljica je dostavila i dopis tuženice od 16.10.2020. (list 96) u kojem se tuženica referira na svoj dopis od 24. kolovoza 2020. navodeći da još uvijek čeka odgovor te da traži da joj dostave dokumentaciju po kojem kriteriju su došli do visine iznosa naknade za korištenje tog prostora, plaćanje koje od nje potražuju.

8. Tuženica je iskazala u potpunosti u skladu sa sadržajem isprava izloženih pod točkom 6. ovog obrazloženja: da je prestala biti u posjedu predmetnog poslovnog prostora 1998., kada je otišla u mirovinu, a do kada je u tom poslovnom prostoru imala noćni klub i caffe bar "Točkica". Nakon što je otišla u mirovinu, u poslovnom prostoru djelatnost kojom se ranije bavila ona, nastavio je obavljati njezin sin CŠ, koji je svoj obrt u tom poslovnom prostoru zatvorio 2005., zato što je tada Grad Zagreb odbio zaključiti ugovor o zakupu s njezinim sinom za taj poslovni prostor. Nakon toga u tom poslovnom prostoru niti njezin sin više nije obavljao nikakvu djelatnost i nitko od njezine obitelji nije u posjedu tog poslovnog prostora.

8.1 Tužiteljica je iskazala nadalje da je ključ od tog prostora predala svom sinu 1998. jer da je tada otišla u mirovinu te da je prostor u kojem je ona obavljala djelatnost do 1998., a nakon toga od 1998. do 2005. njezin sin, bio jedan jedinstveni prostor, dio kojega je poslovni prostor s površinom koju je RH (tužiteljica) stekla u vlasništvo na temelju rješenja od 12. svibnja 2005., dok je dio tog poslovnog prostora prema ulici cijelo vrijeme bio u vlasništvu njezinog sada bivšeg supruga CŠ. Potonji dio navedenog, do tada jedinstvenog poslovnog prostora, prema iskazu tuženice, njezin je sin LŠ 2002. fizički razdvojio od dijela tog do tada jedinstvenog poslovnog prostora koji je vraćen Republici Hrvatskoj (tužiteljici); osim što je odijelio dio u vlasništvu svog oca i njezinog tadašnjeg supruga, da je njezin sin napravio dvorišni ulaz u taj prostor.

8.2 Naposljetku je tuženica iskazala da se 2016. razvela te da je tada, zajedno s svojim sinom te tada već bivšim suprugom ključ od dvorišnog dijela, tj. od poslovnog prostora u vlasništvu Republike Hrvatske (tužiteljice), u koji se ulazi iz dvorišta, predali predstavnici suvlasnika KŠ.

8.3 Na upit suda zašto je tuženica (zajedno sa članovima svoje obitelji) poslovni prostor u vlasništvu tužiteljice predala predstavnici suvlasnika, a ne Gradu Zagrebu, s kojim je bila zaključila ugovor o zakupu ili tuženici, kojoj je taj prostor vraćen u vlasništvo, tuženica je iskazala da ''zato što se tu nije znalo tko pije, a tko plaća i nismo znali kome bismo ključ od tog prostora predali.''

8.4 Naposljetku je tuženica, upitana da pojasni sadržaj svog e-maila kojega je uputila tužitelju 24.08.2020. (list 94 spisa), a u kojem je navela da je u posjedu poslovnog prostora u [adresa], a istovremeno u ovoj parnici tvrdi i iskazuje da nije u posjedu istoga od 1998., kada je zbog umirovljenja prestala obavljati obrtničku djelatnost, tuženica je iskazala da je ona u tom e-mailu napisala da sam je u posjedu tog poslovnog prostora prema rješenju kojim je Republika Hrvatska stekla pravo vlasništva na tom poslovnom prostoru te da smisao njezinog navoda u tom dopisu da je u posjedu poslovnog prostora nije bio da je ona faktički u posjedu tog poslovnog prostora.

9. Radi utvrđivanja između stranaka sporne činjenice je li tuženica u utuženom razdoblju koristila predmetni poslovni prostor, na prijedlog tuženice saslušani su svjedoci KŠ, GŠ i LŠ.

9.1 Svjedokinja KŠ iskazala je da je zadnjih tridesetak godina predstavnica suvlasnika zgrade u [adresa] te da joj je u pogledu poslovnog prostora u vlasništvu tužiteljice poznato da je taj prostor predstavljao jedinstvenu građevinsku cjelinu s poslovnim prostorom u vlasništvu tuženice, u kojem je tuženica obavljala ugostiteljsku djelatnost. Nadalje je ova svjedokinja iskazala da je negdje 2016. ili 2017. tuženica odvojila svoj ulični dio poslovnog prostora od poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja i u svom djelu napravila stan te da je bivši suprug tuženice CŠ ovoj svjedokinji 2017. predao ključeve poslovnog prostora u vlasništvu tuženice; da su ''iz RH dolazili gledati prostor'' koji bi im ona pokazivala te da do prije mjesec dana (u odnosu na ročište na kojem je ova svjedokinja saslušana – 23. svibnja 2024.) nitko od nje nije tražio ključ, a prije mjesec dana su je kontaktirali te je ona predstavnicima Državnih nekretnina predala ključ od predmetnog prostora te da je o toj primopredaji sastavljen zapisnik (list 107 spisa).

9.2 Svjedokinja IŠ iskazala je da je prijateljica tuženice, da je tuženica 90-ih godina prošlog stoljeća tuženica imala ugostiteljski objekt te da je negdje 2000. tuženica otišla u mirovinu, pa je i ugostiteljski objekt zatvoren, jer je stalno postojala potreba za ulaganjima i izdacima. Nadalje je iskazala da ponekad i dalje dolazi tamo jer da tuženica tamo ima stan.

9.3 Svjedok LŠ, sin tuženice, iskazao je suglasno tuženici da je njegova majka otišla u mirovinu te da je on 2000. preuzeo vođenje objekta i da je tamo radio do 2005., kada je prestao s obavljanjem ugostiteljske djelatnosti jer da za to nije bilo uvjeta za obavljanje bilo kakve djelatnosti jer da su zbog prevelike vlage sanacije bile potrebne dva puta godišnje, a to je iziskivalo velike troškove. Ova svjedok iskazao je, suprotno suglasnom iskazu tuženice i svjedokinje KŠ, da je njegov otac ključ od poslovnog prostora u vlasništvu tužiteljice predstavnici suvlasnika KŠ predao još 2005. ili 2006.

10. Čitanjem zapisnika o primopredaji (list 107) utvrđeno je da je KŠ poslovni prostor u [adresa], predala ovlaštenoj osobi Državnih nekretnina dana 24. travnja 2024.

11. Na uviđaju održanom 13. rujna 2024., nakon što je predmetni poslovni prostor predan u posjed tuženici (zapisnik o primopredaji od 24. travnja 2024.), sud je neposrednim opažanjem utvrdio da je predmetni poslovni prostor u toliko derutnom stanju da na svodu postoji rupa kroz koju prokišnjava te je ocijenjen nesigurnim za kretanje sudske suda, pa se stoga u njega nije ulazilo, već je isti samo pregledan pomoću osvjetljenja.

12. Prihvaćanjem iskaza tuženice te saslušanih svjedoka, u svezi sa činjenicama utvrđenim čitanjem isprava sadržaj kojih je izložen pod točkom 6. ovog obrazloženja, utvrđeno je da je tuženica ugostiteljsku djelatnost u poslovnom prostoru u [adresa], prestala obavljati nakon svog odlaska u mirovinu 31. prosinca 1998. (rješenje na listu 76 spisa). Nadalje je utvrđeno da tuženica nakon odlaska u mirovinu nije predmetni poslovni prostor predala u posjed zakupodavcu, već ga je nastavila posjedovati, i to kao posredni nepošteni posjednik (jer joj je zakup bio prestao već ranije, ex lege), putem svojega sina LŠ, koji je u istom prostoru nastavio obavljati ugostiteljsku djelatnost, dok ga u tome nije spriječilo za obavljanje te (ili bilo koje druge) djelatnosti neadekvatno stanje predmetnog poslovnog prostora. Iz opetovanih dopisa tuženice i LŠ, u istinitost sadržaja kojih ovaj sud nema razloga sumnjati jer se radi o dopisima sastavljanim nevezano uz ovaj postupak, utvrđeno je da predmetni poslovni prostor, zbog vlage i prokišnjavanja, nije bio podoban za uporabu još od sredine 2001., kada je iz tog razloga LŠ ugostiteljski objekt zatvorio (utvrđeno čitanjem dopisa navedenih pod točkom 6. ovog obrazloženja). Nadalje je po provedenom postupku utvrđeno da je tuženica, putem LŠ kao neposrednog posjednika, bilo u suposjedu s njim i/ili s CŠ (što nije odlučno u ovom predmetu), predmetni poslovni prostor imala sve do 2016. ili 2017., kada je ključ od toga prostora predan predstavnici suvlasnika zgrade u [adresa], saslušanoj svjedokinji KŠ.

12.1 Primjenom odredbe čl. 1120. ZOO i odredbe čl. 165. st.1. ZV na takvo utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, za osnovanost tužbenog zahtjeva, osim pretpostavke posjedovanja predmetnog poslovnog prostora u utuženom razdoblju (od listopada 2015. do prosinca 2016.), treba kumulativno biti ostvarena i daljnja pretpostavka - stjecanje koristi od posjedovanja, a u ovom postupku je utvrđeno da je poslovni prostor u vlasništvu tužiteljice bio derutan te nepodoban za obavljanje djelatnosti te da tuženica u njemu nije obavljala djelatnost niti je na bilo koji drugi način od posjedovanja istoga u utuženom razdoblju stekla ikakvu korist (tako i primjerice Rev-1169/2022-2 od 26.3.2024.).

13. Iako tužbeni zahtjev nije osnovan već slijedom gore izloženoga, treba reći i da se visina naknade, čak i da su ispunjene pretpostavke nastanka obveze naknade za korištenje u smislu odredbe čl. 1120. ZOO i čl. 165. st.1. ZV (za koje je utvrđeno da nisu ispunjene, a kao što je gore izloženo), ne može utvrđivati prema iznosu zakupnine koju bi tužitelj mogao ostvarivati da sa svojom nekretninom slobodno raspolaže na tržištu, jer svrha naknade za korištenje nije da se nadomjesti obvezni odnos (zakup poslovnog prostora), nego da se prema realnim kriterijima dosudi iznos naknade koji bi vlasniku nekretnine očekivano pripadao, u smislu koristi koju je posjednik ostvario – Rev-4730/2019-2. Tužiteljica tu visinu u ovom postupku nije dokazala, pa je tužbeni zahtjev neosnovan i uslijed nedokazane visine ostvarene koristi; pri čemu rezultati postupka (stanje nekretnine utvrđeno na uviđaju 13. rujna 2024.) ukazuju na zaključak da je posjedovanjem predmetne nekretnine u stanju u kakvom jest, a za koje stanje je odgovorna tužiteljica, nemoguće ostvariti bilo kakvu korist.

14. Budući da je tužbeni zahtjev neosnovan slijedom svega izloženoga, nije potrebno ocjenjivati ostale prigovore (zastara i stečaj tuženice kao potrošača).

15. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP.

15.1 Budući da je u cijelosti izgubila parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom I./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka.

15.2 Tuženici je priznat trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici, i to za sastavljanje odgovora na tužbu 250 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištima 30.03.2023., 17.01.2024., 23.05.2024. po 250 bodova prema Tbr 9/1 OT (vps za navedene radnje u iznosu od 31.181,34 EUR) te na uviđaju 13.09.2024. - 100 bodova (vps u iznosu od 7.424,13 EUR) prema Tbr. 11/1 OT, što iznosi ukupno 1100 bodova, odnosno 1.200,00 EUR te uvećano za PDV 2.750,00 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom II./ izreke ove presude tuženici dosuđen trošak parničnog postupka u navedenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate (čl.30. Ovršnog zakona i čl. 29. stavak 1. i 2. ZOO)

U Zagrebu, 28. kolovoza 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po OGDO

2. Tuženiku po pun.