1

Poslovni broj: Gž R-767/2021-4

Poslovni broj: Gž R-767/2021-4

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić-Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. J. iz Š., OIB: ..., zastupan po punomoćniku B. Z., odvjetniku u Š., protiv tuženice Republika Hrvatska, za M., zastupane po ODO u Š., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-106/2018 od 26. travnja 2021. u sjednici vijeća 21. veljače 2024.,

r i j e š i o   j e

              I Prihvaća se žalba tuženice te se ukida presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-106/2018 od 26. travnja 2021. i tužba tužitelja odbacuje.

              II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 812,50 kn/107,84 eur[1] u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tuženice za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki 1. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da tužitelj kao policijski službenik Ministarstva P.u. Š.-k. ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, a u točki 2. izreke naloženo je tuženici da tužitelju s naslova neisplaćene naknade za troškove prijevoza na posao i s posla isplati iznos od 286,00 kn/37,96 eur mjesečno počevši od 1. prosinca 2017. do danas sa zateznom kamatom, dok je točkom 3. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.600,00 kn/212,36 eur, u roku od 8 dana.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Prijeporna je i u fazi žalbenog postupka osnovanost zahtjeva tužitelja na pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska sa posla i u svezi s tim zahtjev za isplatu mjesečne karte gradskog prijevoza od 286,00 kn/37,96 eur počev od 1. prosinca 2017. pa nadalje.

6. Sud prvog stupnja po provedenom postupku utvrđuje:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženice kao službenik Ministarstva, P. Š., a na posao dolazi iz mjesta prebivališta u Š., do mjesta rada u Š., .....,

- da je tuženica ranijim rješenjem utvrdila pravo tužitelja na naknadu troškova mjesnog javnog prijevoza u Š. u visini cijene karte javnog prijevoznika A. d.d. Š., pozivajući se na tumačenje broj 21/59 Komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU,

- da je tuženica rješenjem broj: 511 -13-01 -15-405/18 od 22.2.201 8.g. utvrdila da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pozivajući se na odredbu čl. 53. KU.

- da je odlukom poslodavca broj: Klasa: 121 -05/18-01/67, Ur.br.: 511 - 01 -157-18-2 od 14.5.2018.g zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza odbijen uz obrazloženje da je u provedenom postupku donošenja navedene odluke utvrđeno da je udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja do mjesta rada pješačkom rutom manja od dva kilometra te da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza, a da čl. 53. KU nije određen opis uređene pješačke rute, pa da je prihvaćena ruta ucrtana na Google Maps mjereći od adrese prebivališta do adrese mjesta rada kako je naznačeno na karti.

7. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio u primjeni Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 12/18 dalje KU) smatrajući da tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pa je stoga odlučio kao u izreci presude.

8. Tuženica u žalbi kao i tijekom prvostupanjskog postupka, ukazujući na nezakonitost pobijane presude ustraje kod tvrdnji da se tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe nije obratio nadležnom državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora u smislu odredbe čl. 186a st. 1. ZPP-a, te da je sud tužbu trebao odbaciti jer time nije udovoljeno procesnim pretpostavkama za podnošenje tužbe.

9. Opisani žalbeni navodi tuženice su osnovani. Naime, nije sporno da tužitelj prije podnošenja tužbe nije podnio zahtjev nadležnom državnom odvjetništvu za mirno rješenje spora u smislu odredbe čl. 186a st. 1. ZPP-a. Prema toj zakonskoj odredbi osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Nadalje, odredbom čl. 186a st. 6. ZPP-a propisano je da će sud odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora odnosno prije isteka roka iz stavka 5. ovog članka, a odredbom čl. 186a st. 7. ZPP-a propisano je da se odredbe prethodnih stavaka ovoga članka ne primjenjuju u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu.

10. Prema ovoj zakonskoj odredbi se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske mora prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom Državom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a izuzetak od ovog instituta propisan je u slučajevima u kojima je posebnim zakonom propisan rok za podnošenje tužbe.

11. Takav propis između ostalog je i odredba čl. 133. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 127/17, 98/19 151/22 - dalje ZR), koja propisuje da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno njegovog saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, dok je stavkom 3. istog članka propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanom potraživanja iz radnog odnosa.

12. U konkretnom slučaju tužitelj tužbom traži u prvom redu isplatu naknade za troškove prijevoza na posao i odlaska s posla u iznosu od 286,00 kn/37,96 eur mjesečno počevši od 1. prosinca 2017. pa se dakle radi o zahtjevu tužitelja za ostvarenje novčanog potraživanja radi kojeg tužitelj nije trebao podnijeti poslodavcu zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava u smislu odredbe čl. 133. st. 3. ZR-a. Stoga prema mišljenju ovoga suda zahtjev tužitelja iz točke 1. izreke predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu iz točke 2. izreke, odnosno isplatu novčanog potraživanja pa se radi o zahtjevima obveznopravnog karaktera. Stoga je tužitelj prije podnošenja tužbe bio dužan podnijeti nadležnom državom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora u smislu odredbe čl. 186a st. 1. ZPP-a, a kako to nije učinio osnovani su žalbeni navodi tuženice da je tužba tužitelja nedopuštena.

13. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a, na koju ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa je stoga primjenom odredbe čl. 369. st. 2. ZPP-a pobijanu presudu valjalo ukinuti i tužbu odbaciti.

14. Kako je tuženica sada uspjela u sporu ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka pa je sukladno odredbi čl. 166. st. 2., odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- odlučeno kao u točki II izreke ovog rješenja. Prema Tbr. 7. t. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 37/22 - dalje Tarifa) s obzirom da se radi o sporu čija je vrijednost naznačena iznosom od 1.000,00 kn, tuženica ima pravo na naknadu parničnog troška u visini jednokratne nagrade od 500,00 kn/66,36 eur. Nadalje, pripada joj i zatraženi iznos na ime troškova žalbenog postupka – sastava žalbe u iznosu od 312,50 kn/41,98 eur primjenom Tbr. 10. t. 1. Tarife. Stoga je tužitelju naloženo naknaditi tuženici na ime troškova postupka ukupan iznos od 812,50 kn/107,84 eur, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen.

15. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 369. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 21. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.