1

Poslovni broj Gž-650/2023-2

Poslovni broj Gž-650/2023-2

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja: 1. D. A., OIB: …, iz U., i 2. K. A., OIB: …, iz U., oboje zastupani po punomoćniku odvjetniku V. M. iz ZOU-a L. M. i V. M. iz U., protiv tuženika E. &S. B. d.d., OIB …, R., zastupanog po punomoćniku I. D. iz OD M., K. & p., odvjetnicima iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj 31 P-1772/2019-18 od 26. travnja 2023., 21. veljače 2024.,

r i j e š i o   j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj 31 P-1772/2019-18 od 26. travnja 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

                                                Obrazloženje

              1. Rješenjem suda prvog stupnja, točkom I izreke, odbijen je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti. 

              2. Protiv tog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22 i 114/22:dalje -ZPP).

          3. U žalbi, tvrdi da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja o nepoštenoj odredbi sporazuma o mjesnoj nadležnosti koje se temelji na odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 96/03: dalje-ZZP) i na Direktivi vijeća EEZ 93/13 od 05. travnja 1993. Tvrdi da nepoštenost odredbe može biti predmetom kontradiktornog postupka u kojem će sud saslušavati stranke na te okolnosti te da je sud prvog stupnja propustivši provesti takav postupak počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a. Ocjenom suda prvog stupnja o ništetnosti ugovorne odredba onemogućeno je tuženiku dokazati tvrdnju da je pregovarao o toj odredbi. Tvrdi i da je pobijano rješenje nerazumljivo i da se ne može ispitati. Udaljenost tužiteljeva prebivališta od nadležnog suda u R. koja iznosi 100 km da se ne može ocijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama jer da tužitelj može biti saslušan i zamoljenim putem. Tvrdi i da bi prema odredbi članka 46. i 48. ZPP-a u ovom predmetu bio mjesno nadležan sud u R.. Zaključno navodi i da se Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2009. ne može primijeniti na ovaj ugovorni odnos jer je stupio na snagu 1. siječnja 2010. dok je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

              6. Žalba nije osnovana.

              7. Kod donošenja pobijanog rješenja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredbe postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a  jer tuženiku nije onemogućeno raspravljanju u ovoj pravnoj stvari. Naime, tuženik na okolnost da je s tužiteljem pregovarao o toj spornoj odredbi ugovora, nije predložio provođenje dokaza saslušanjem stranaka, samo uvid u sporni ugovor, a na njemu je teret dokaza da je s tužiteljem o toj odredbi pregovarao.

9. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati.

               10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je zaključio da među strankama nije sklopljena valjana prororgacijska klauzula, u smislu odredbe članka 70. stavak 1. do 4. ZPP-a na koju se tuženik pozivao. Pritom tom treba kazati da iako se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbu ZZP-a/09 i pravilnom primjenom odredbe ZZP/03,, koja se primjenjuje na ovaj predmet s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (27. prosinca 2006.) valjalo je donijeti jednaku odluku.

11. Naime, odredbom članka 81. ZZP-a/03, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovarala smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj dok je tuženik tom odredbom za sebe ostvari pogodnosti i bitno manje troškove.

13. Nastavno, ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi  mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

14. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čije je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi točka 19. članka 82. ZZP/2003.

15. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u  R. gdje tuženik ima sjedište i koji je oko 100 km udaljen od mjesta prebivališta tužitelja u jednom smjeru, povećava troškove sudjelovanja tužitelja, uključivo i njegovog sobnog sudjelovanja u postupku u smislu članka 89. stavka 2. i članka 264. ZPP-a , ali povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka što zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti, u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

16. Pritom su neodlučni žalbeni prigovori tuženika koji se odnose na mogućnost zamoljenog saslušanja tužitelja jer i stranka koju zastupa punomoćnik u skladu s odredbom članka 89. stavkom 2. ZPP-a uvijek može doći pred sud. Činjenica da je taj sud udaljen 100 km u jednom smjeru ima odvraćajući učinak na njezin izbor u vezi s korištenjem tog prava. Osim toga dokaz saslušanjem stranaka u smislu odredbe članka 266. ZPP-a može se tek iznimno izvesti pred zamoljenim sudom.

17. Zaključno, nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u R.) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc).

18.  O tome je svoje stajalište izrazio i sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 i C-244/98 u kojoj je zaključio da se ugovorna odredna o prorogaciji nadležnosti u potrošačkim ugovorima kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, o čemu se u ovom predmetu radi.

19. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da čak i u slučaju da je sud utvrdio da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti ništetna, da bi trebalo voditi računa o odredbi članka 46. i 48. ZPP-a, prema kojoj bi za suđenje o ovom sporu bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

20. Naime, iz sadržaja ugovora proizlazi da su stranke zaključile ugovor u Umagu u sjedištu poslovne jedinice tuženika, a na području nadležnosti Općinskog suda u Pazinu, pa je o prigovoru mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja pravilno odlučio sadržajnom primjenom odredbe članka  59. ZPP-a koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi.

 21. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, kako je odlučeno u izreci, primjenom odredbe članka 380. stavak 1. točka 2. ZPP-a. Posljedično tome odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 166. stavak 1. ZPP-a).

U Rijeci 21. veljače 2024.

Sutkinja

Brankica Malnar v.r.