Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1464/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sudcu dr. sc. Ivanu Tironiju u pravnoj stvari tužiteljica pod 1) ĐĐ, iz [adresa]; OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 2) GĐ rođ. VĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 3) VĐ iz [adresa] TĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], sve zastupane po punomoćniku Anti Kukoču, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Ševo, odvjetnici u Splitu, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj: Psp-125/2022-32 od 5. travnja 2024., dana 28. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj: Psp -125/2022-32 od 5. travnja 2024.

Obrazloženje:

1.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio rješenje kojim je u točki I. izreke prihvatio tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

„ Time što je bez znanja i pitanja tužiteljica, samovlasno i protupravno srušio postojeći kameni suhozid na sjevernom dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uz južnu granicu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te na mjestu toga suhozida izgradio zid tehnike beton – kamen koji je u Geodetskoj skici lica mjesta, broj Vj 21/2019 (Psp125/2022), stalnog sudskog vještaka za geodeziju Daria Blaževića, dipl. ing. geod., siječnja 2024. god., kao sastavnog dijela ovog rješenja, prikazan i označen linijom A-B, u dužini 3,40 m, tuženik je zasmetao tužiteljice u posljednjem mirnom posjedu prava prolaza preko čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], i to onog dijela u navedenoj Geodetskoj skici lica mjesta označenog kao lik A-B-O-F-A, u površini od 84 m[2] , pa se nalaže tuženiku da ukloni opisani zid sa čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao i da se ubuduće kloni naprijed opisanog i sličnog smetanja, sve u roku 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

1.2. Nadalje, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke naložio tuženiku da s ovog osnova isplati tužiteljicama iznos od 2.005,52 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tuženik je podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1., točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP), u svezi sa odredbom članka 381. ZPP-a. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ukine pobijano rješenje te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Tužiteljice nisu podnijele odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest smetanje posjeda prava stvarne služnosti puta koje da je počinjeno na način da je tuženik na nekretnini na kojoj su tužiteljice imale posjed prava stvarne služnosti puta srušio suhozid te sagradio zid od betona i kamena na koji način da je zapriječio prolazak tužiteljicama predmetnim putem te tako počinio smetanje posjeda prava stvarne služnosti puta.

6.1. Prije svega je za spomenuti kako je prvostupanjski sud u ovom postupku radi smetanja posjeda prava stvarne služnosti prvotno donio rješenje 19. travnja 2022. pod poslovnim brojem: 54 Psp-139/2017 kojim je prihvatio tužbeni zahtjev i pružio tužiteljicama zatraženu posjedovnu zaštitu.

6.2. Odlučujući o žalbi tuženika protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 19. travnja 2022. Županijski je sud u Splitu, dana 4. listopada 2022. pod poslovnim brojem:

Gž - 833/2022-2 donio rješenje kojim je ukinuo pobijano rješenje te vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Ovo iz razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji je žalbeni razlog predviđen odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a.

6.3. U ponovnom je postupku prvostupanjski sud raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju od 4. listopada 2022., odnosno postupio je u suglasju sa odredbom članka 377. stavak 2. ZPP-a.

7.1. U svezi žalbenog prijedloga tuženika makar je istaknut kao „podredan“, da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, za reći je kako donošenje takve odluke, s obzirom na stanje stvari u ovom predmetu, a uvažavajući današnja zakonodavna rješenja nije moguće. Naime odredbom članka 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 57/11.) koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011. i koji se primjenjivao na postupke u kojima na dan stupanja na snagu ovog Zakona nije bila donesena prvostupanjska odluka, bio je dodan ZPP-u članak 437 a. koji je propisivao kako u postupku u parnicama iz radnih odnosa prvostupanjska se odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. Kasnije je odredbom članka 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 25/13.). dalje ZID ZPP/13, koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. dodan ZPP-u novi 366.a članak kojim je propisano da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput.

7.2. Kako se u sudskoj praksi postavilo pitanje na koje se predmete odnosi zabrana dvostrukog ukidanja prvostupanjskih presuda to je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020., pod poslovnim brojem Su-IV-308/2020, zauzeto slijedeće pravno mišljenje: „Zabrana dvostrukog ukidanja iz čl. 366. a Zakona o parničnom postupku odnosi se na sve parnične postupke u tijeku, a ne samo na one u kojima je po prvi put prvostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2013.“ I ovaj drugostupanjski sud prihvaća navedeno pravno shvaćanje.

7.3. Slijedom navedenog razvidno je kako ovaj drugostupanjski sud ni u kom slučaju više ne može ukinuti predmetno prvostupanjsko rješenje od 5. travnja 2024. te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, kako to predlažu u žalbi, makar i podredno, tuženik.

8. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da su tužiteljice kontinuirano vršile sadržaj prava stvarne služnosti puta (svakako pješice) i to preko dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (stara oznaka [katastarska čestica] k. o [katastarska općina]) kao poslužne nekretnine, za pristup do nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (stara oznaka [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) kao povlasne nekretnine,

- da tužiteljice nitko u navedenom prolasku nije onemogućavao, odnosno na bilo koji način smetao,

- da su posljedično tome tužiteljice bile u posljednjem, mirnom i faktičnom posjedu prava stvarne služnosti puta preko predmetne poslužne nekretnine radi prilaska do povlasne nekretnine,

- da je upravo na dijelu nekretnine čet. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojem su tužiteljice bile u posjedu prava stvarne služnosti, tuženik 2017. sagradio zid od kamene i betona (na mjestu prethodno srušenog suhozida) na koji je način oduzeo tužiteljicama predmetni posjed prava stvarne služnosti puta,

- da su tužiteljice za sami čin smetanja posjeda i počinitelja saznale 26. svibnja 2017., a predmetnu tužbu radi smetanja posjeda podnijele 26. lipnja 2017., dakle unutar subjektivnog zakonskog roka od trideset dana i objektivnog zakonskog roka od godine dana.

9. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene brojnih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Pored ostalog sud je izveo dokaze saslušanjem svjedoka, parničnih stranaka i uviđajem na licu mjesta, a pregledane su i fotografije nastale u razdoblju prije i poslije spornog čina smetanja posjeda.

10. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev odnosno odlučio kao u točki I. izreke sada pobijanog rješenja, a koje je već citirano u odlomku 1. obrazloženja ove drugostupanjske odluke. Prvostupanjsko rješenje ( u točki I. izreke) je doneseno u suglasju sa odredbama članka 10. stavci 1. i 5., članka 16. stavak 1. (na koje se pravilno poziva prvostupanjski sud) te članka 21. stavak 1. i članka 22. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09.,143/12. i 152/14.) dalje ZVDSP-a.

11.1. Naime odredbom članka 10. stavak 1. ZVDSP-a, određeno je kako osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari, njezin je posjednik. Odredbom stavka 5. istog članka određeno je kako je s posjedom stvari izjednačeno faktično izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti glede neke nekretnine (posjed prava), pa se na posjed prava primjenjuju na odgovarajući način odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno naravi prava niti odredbama zakona.

11.2. Odredbom članka 16. stavak 1. ZVDSP-a je propisano da kada posjednik jedne nekretnine jednostrano učini glede nekretnine koju drugi posjeduje nešto što taj ne bi trebao trpjeti, a taj to ipak otrpi, posjednik prve nekretnine je time u korist te nekretnine, kao povlasne, izvorno stekao posjed prava stvarne služnosti na drugoj nekretnini kao poslužnoj.

11.3. Nadalje, odredbom članka 21. stavak 1. ZVDSP-a, propisano je da onaj koga drugi samovlasno smeta u posjedu , bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda. Također odredbom članka 22. stavak 1. ZVDSP-a propisano je kako je posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan, ovlašten svoj posjed štiti putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegovog posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.

11.4. Posjed stvari je faktično postojanje vlasti neke osobe glede određene stvari (bez obzira je li njoj ta stvar i pravno pripada). S druge pak strane posjed prava, a to je u našem pravnom poretku samo posjed stvarne služnosti, jest stanje u kojem neka osoba faktično izvršava sadržaj prava stvarne služnosti glede neke nekretnine (bez obzira je li ona ovlaštenik tog prava ili nije).

12. Nakon razmatranja žalbe tuženika pobijanog rješenja i dokazne građe koja se nalazi u predmetnom spisu prije svega je za istaknuti kako ispitujući predmetno prvostupanjsko rješenje te postupak koji je prethodio njegovom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

10.2. Također, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredbe parničnog postupka predviđenu člankom 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu tuženik opisno sugerira u žalbi. Naime pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a pored toga ono je razumljivo, ne proturječi samo sebi kao ni razlozima zbog kojih je doneseno, te ima razloga o odlučnim činjenicama.

13. Tuženik drugačijom interpretacijom dijela činjenične građe i drugačijom ocjenom dijela izvedenih dokaza ničim nije osnovano doveo u pitanje pravilnost navedenih činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda, baš kao što ničim nije osnovano doveo u pitanje ni pravilnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda.

14.1. Tuženik u žalbi posebno osporava istinitost kazivanja saslušanih svjedoka i to AĐ, CĐ, PĐ i HĐ, a čijim iskazima da je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice, na temelju kojih da je donio sada pobijano rješenje. U bitnome tuženik smatra kako su ovi svjedoci, svatko iz svojih razloga, bili pristrani na štetu tuženika, jer da su zainteresirani za uspjeh tužiteljica u ovom sporu. Svjedokinja AĐ da je pored ostalog poznata kao osoba sklona obijesnom parničenju, dok su svjedoci CĐ, PĐ i HĐ, u srodstvu sa tužiteljicama.

14.2. U svezi ovih žalbenih razloga prije svega je načelno za reći da to što je neki svjedok eventualno sklon obijesnom parničenju ne znači da isti ne može i ne govori istinu pred sudom u svojstvu svjedoka. Također ni to što je netko u bližem ili daljem srodstvu sa parničnom strankom samo po sebi ga ne diskvalificira kao vjerodostojnog svjedoka, no naravno upućuje na oprez prilikom pravne ocjene iskaza takve osobe.

14.3. Pored toga za reći je kako je u hrvatskom procesnom pravu vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza tako da sud kod ocjenjivanja dokaza u pravilu nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj vrijednosti izvedenih dokaznih sredstava. Posebno kod ocjene izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka, a što je također bilo od bitnog značenja u predmetnom slučaju, dolaze do izražaja osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih prilika i sposobnost logičkog zaključivanja, pa su ove okolnosti odlučujuća osnova za utvrđivanje istine odnosno pravilne ocjene izvedenih dokaza. Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja bila eventualna moguća i druga utvrđenja ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koji govore u prilog tuženiku ne bi prema tome bila dovoljna da bi ukazivala na nepravilnu ocjenu dokaza. Dakle, u zaključku je još jednom za reći kako je prvostupanjski sud zaista dostatno i logički obrazložio svoju pobijanu odluku, a koje obrazloženje nalazi uporište u izvedenim dokazima.

14.4. Samo usput je za reći i to kako drugostupanjski sud nema ovlaštenje da sada , prilikom razmatranja žalbe tuženika, drugačije ocijeni iskaze svjedoka čiju vjerodostojnost osporava tuženik. Naime prvostupanjski sud neposrednim izvođenjem dokaza ocjenjuje vjerodostojnost saslušanih svjedoka i stranaka ne samo na osnovu sadržaja njihovih iskaza već i na temelju dojma koji svjedoci ili stranka ostavljaju na sud, što drugostupanjski sud samo čitanjem zapisnika o saslušanju svjedoka i stranaka nije u mogućnosti.

15. 1. Tuženik u žalbi citira i dio obrazloženja „ukidnog“ rješenja Županijskog suda u Splitu od 4. listopada 2022., a u prilog svoje tvrdnje kako tužiteljice nisu bile u posljednjem mirnom faktičnom posjedu prava stvarne služnosti puta. Tako drugostupanjski sud u označenoj odluci zaista navodi i slijedeće: „ No, ako je na spornom putu, a na mjestu na kojem se sada nalazi sporni kameni – betonski zid, neposredno prije gradnje istog, postojao niski kameni suhozid, pa tužiteljice do vlastite nekretnine dolazile preskačući istog, tada se postavlja pitanje jesu li bile u posljednjem mirnom posjedu prava stvarne služnosti puta. Naime, pod pretpostavkom da su tužiteljice morale preskakati čvrstu prepreku koja je eventualno postojala na putu prije gradnje spornog kameno – betonskog zida, takvo postupanje ne bi se bezrezervno moglo podvesti pod pravni pojam mirnog posjeda prava stvarne služnosti prolaskom.“ 15.2. Prvostupanjski je sud u ponovnom postupku očigledno uzeo u razmatranje navedenu napomenu drugostupanjskog suda iz „ukidnog“ rješenja od 4. listopada 2022. te je ipak utvrdio činjenicu kako su tužiteljice bile u posljednjem mirnom posjedu prava stvarne služnosti prolaska preko čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] do nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] čest. zem., ovo sve do gradnje spornog kameno – betonskog zida. Naime prvostupanjski sud jest utvrdio kako se na spornom dijelu poslužne nekretnine ranije nalazio kameni suhozid, no on svojim oblikom i dimenzijama, po utvrđenjima prvostupanjskog suda ipak nije predstavljao takvu prepreku koja bi onemogućavala tužiteljicama prilaz do povlasne nekretnine pješice. U tom smislu prvostupanjski je sud na temelju kazivanja svjedoka utvrdio kako je u suhozidu postojala rupa „otvor“ dovoljan za prolaz pješice. Usput je za napomenuti kako s obzirom na sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva nije bilo od odlučne važnosti jesu li tužiteljice bile u posjedu prava stvarne služnosti prolaska ne samo pješice već i vozilom.

15.3. Dakle, prvostupanjski je sud na točno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev neovisno o tome jesu li tužiteljice posjeda prava stvarne služnosti prolaska preko čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izvršavale pored prolaska pješice i vozilom ili pak vozilom ne.

16.1. Tuženik u žalbi osporava i odluku o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjskog rješenja. U žalbi posebno ističe kako je sud u konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o parničnom trošku trebao primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, a ovo na temelju T. br. 52. st. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., dalje "Tarifa"), bez obzira kad je postupak okončan. Naime, prvostupanjski je sud prilikom tarifu koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku , dakle "Tarifu" koja je bila na snazi 5. travnja 2024.

16.2. U svezi ovog žalbenog razloga za reći je slijedeće. Točno je da je odredbom T. br. 52. stavak 4. "Tarife" propisano kako za postupke iz T. br. 7., toč. 2. i 3 (toč . 2. su obuhvaćeni postupci radi smetanja posjeda) primjenjuje se tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan. Međutim T. br. 52. stavak 3. "Tarife" propisuje se koju tarifu primjenjuje sud kada odlučuje o naknadi troškova. Tako je ovom odredbom propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane (o čemu se u konkretnom slučaju radi), primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

16.3. Slijedom navedenog za zaključiti je kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjskog rješenja pravilno primijenio "Tarifu" koja je objavljena u "Narodnim novinama" br. 138/2023.) i koja je stupila na snagu 25. studenoga 2023. u suglasju sa glavom XIX "Tarife".

16.4. Inače, odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjskog rješenja pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i odredbe članka 155. ZPP-a.

17. Sukladno iznijetom u ovom obrazloženju, trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijano rješenje, a ovo na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Splitu 28. kolovoza 2026.

Sudac:

Dr. sc. Ivan Tironi