REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-596/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici, odvjetnici Ireni Blauhorn iz Karlovca protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupana po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, A. Medulića 31, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-415/2023-31 od 3. ožujka 2026., na sjednici vijeća 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se djelomično žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-415/2023-31 od 3. ožujka 2026. u točki II. izreke i sudi:

„ II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: „Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 425,66 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim od 30. rujna 2015. pa do isplate.“

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se djelomično žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-415/2023-31 od 3. ožujka 2026. u točki I. i točki III. izreke i predmet vraća sudu prvog stupnja u tim dijelovima na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 3.455,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počev od 19. siječnja 2007. godine, pa do isplate tekućom od 29.04.2016.g. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 425,66 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počem od 19. siječnja 2007. godine, pa do isplate tekućim od 30.09.2015.g. pa do isplate.

III. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka isplatom iznosa od 1.975,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 03. ožujka 2026. godine, pa do isplate, a sve navedeno u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. ZPP te čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 260. st. 1. ZPP, nepravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP, da tužitelj koji je kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatak ugovoru o kreditu s tuženim nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valute, da izračun konverzije kredita iz čl.19 c ZID ZPK/15 uključuje i te uplate (Rev-637/2019 od 15. studenog 2022); da je postignut sporazum o korištenju utvrđenih pretplata i ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu za tužitelja ; da je nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koju su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih euro i to zakonom i propisanom i opravdanom retroaktivnom primjenom Dodatka ugovoru; da nisu ostvarene pretpostavke za primjenu čl. 1111. ZOO. Ukazuje na iskaz tužitelja u smislu da je i supruga plaćala iznose; da je izostao razlog na temelju kojeg sud određuje zadatak vještaku, da referentna točka za izračun ne može biti početni tečaj CHF jer su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF zamijenjene odredbama navedenog Dodatka ugovoru o kreditu; da vještak u svom nalazu i mišljenju navodi kako je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15; da je vještak računao i zateznu kamatu; da se nije očitovao na prigovore tuženika, da nije jasno je li u izračunu isključio utjecaj promjene kamatne stope obzirom da je utužena samo tečajna razlika te nije dao očitovanje je li prilikom izračuna uzeo u obzir efekte konverzije, odnosno preplatu utvrđenu u Dodatku ugovora o kreditu.

2.1. Ukazuje na odredbu čl. 20. i čl. 247. ZOO, da je stupanjem na snagu ZID ZPK/15 i sklapanjem Dodatka tužitelj stavljen u položaj sa svim onim potrošačima koji su tada ugovarali kredit u euro; da ZIDZPK/15 donesen upravo radi uspostave ravnoteže među strankama; da je zakonodavac donošenjem izmjene ostvario načelo ekonomske jednakosti, pravičnosti i pravednog obeštećenja; ukazuje na odluku VSRH Gos- 1/2019; da je sud prilikom donošenja odluke vezan zauzetim pravim shvaćanjem, da tužitelj koji je sklopio Dodatak ugovoru u potpunosti je namiren te ukazuje na presudu Vrhovnog suda RH Rev-637/2019-2, odluku Suda EU u predmetu C-567/20.

2.2. Ističe da sud pogrešno primjenjuje odredbu čl. 502.c ZPP, da nije obrazložio zašto ne postupa sukladno čl. 502.n ZPP; da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, ukazuje na presudu Sud EU C-81/19, odluku Ustavnog suda RH iz postupka radi ocjene suglasnosti ZID ZPK sa Ustavom RH posl.br. U-I/3685/2015; da je sud prešao granice svoje nadležnosti i postavljene tužbe, čl. 2. ZPP, da ne navodi zašto zanemaruje odredbe Dodatka ugovora odnosno ugovora koji je na snazi među strankama; zašto ne prihvaća dogovor stranaka; da se u konkretnom slučaju ne radi o povredama koje i dalje traju i da su trajale u trenutku dovršetka postupka na koji se sud poziva (P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu), da je sporno da bi se na ovaj konkretni slučaj i ovaj ugovorni odnos primjenjivale bilo koja utvrđenja iz navedene presude; da ne postoji objektivni identitet spora, da s obzirom na to da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, da odredbe mogu biti ništetne samo prema oba sudionika obveznog odnosa, da se presuda ne temelji na dokazima u spisu; da odluka vjerovnika stavlja u neravan položaj da je time povrijeđeno i ustavno načelo ravnopravnosti svih građana i načelo pravičnost; da u postupku nije utvrđeno kako su stranke pregovarale i jesu li i na koji način vršile pregovore oko ovog pravnog posla; da se odluka temelji na dokazima koji nisu provedeni, da je u suprotnost s provedenim dokazima i zapisnicima s ročišta; da nije utvrđeno svojstvo potrošača, ukazuje na presudu Suda EU Benincasa C-269/95 EU:C:1997:337 te na stav sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023.

2.3. Ustraje u prigovoru zastare; da Zakon o zaštiti potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava; da se radi o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju u roku od 3 godine; da odlukom suda dolazi do povrede pravne sigurnosti i to čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; da iz ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te njegova prava i obveze ; da je sud iznose morao iznose umanjiti za preplaćeni iznos tzv. negativne razlike za razdoblje kada su iznosi bili niži.

2.4. Osporava i odluku o trošku ističući da je tužitelj potraživao iznos od 9.000,00 eura, da bi nakon toga bio usvojen zahtjev na 3.455,78 eura, da stoga tužitelj nije uspio u sporu 100% te je odluku o troškovima postupka trebalo donijeti razmjerno uspjehu u sporu; kao i da je valjalo voditi računa o nužnosti troškova za vođenje spora, posebno u svezi podnesaka tužitelja. Predlaže preinačiti odluku, podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje uz dodjelu u rad drugom sucu. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.455,78 eura sa zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2016., a osnovom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu sklopljen 24. travnja 2007. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita te zahtjev za isplatom razlike na ime pogrešno obračunate glavnice u iznosu 425,66 eura sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015., a osnovom činjenice da unatoč sklapanju Dodatka Ugovoru o kreditu dana 8. prosinca 2015. tužitelj nije primio sve što mu pripada osnovnom ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

6. Tužitelj se poziva pritom na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presude i rješenja Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Sve to i neovisno o činjenici što je između stranka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012441540 dana 8. prosinca 2015., odnosno izvršena tzv. konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15), a kojim je regulirana konverzija kredita iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Postupak je započet podnošenjem tužbe 12. lipnja 2023.

7. U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno:

- da su stranke dana 24. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu (dalje u tekstu Ugovor) kojim je tuženik kao banka - kreditor stavila na raspolaganje tužitelju - korisniku kredita iznos od 57.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za chf tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da se tužitelj obvezao vratiti kredit u 180 mjesečna anuiteta,

- da je (u čl. 7.2. Ugovora) ugovorena valutna klauzula

- da su stranke 8. prosinca 2015. zaključile Dodatak Ugovora o kreditu (dalje u tekstu Dodatak) sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju

("Narodne Novine" 102/15, dalje ZID ZPK)

- da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro te da je konverzija izvršena u skladu s odredbama ZID ZPK

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a nastavno revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015., da je ta presuda Trgovačkog suda u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

8. Sporno je:

- ništetnost odredbe Ugovora o primjeni valutne klauzule,

- je li unatoč sklapanju Dodatka uz predmetni Ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK („Narodne novine“ 102/15) postoji obveza tuženika izvršiti povrat iznosa koje tužitelj zahtjeva, a osnovnom ništetne odredbe u Ugovoru o valutnoj klauzuli,

- prigovor zastare

- pravo na isplatu razlike glavnice.

9. Pobijanom presudom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja uz zaključak, u bitnom, da je sud vezan pravnim u tvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa, da tužena prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije pružila sve potrebne informacije u svezi vezanosti glavnice za valutu chf i promjenu tečaja; da se radi o ništetnim odredbama (uz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke); da je u konverziji kredita utvrđena preplata u iznosu 5.768,26 eura; da po izvršenom uračunavanju priznate preplate u konverziji dug tuženika iznosi 3 .455,78 eura s kamatom od 29. travnja 2016.; da postoji i razlika između preostale glavnice kredita koju je utvrdila banka prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po početnom otplatnom planu u iznosu 425,66 eura. Odluku temelji na odredbama čl. 323., čl. 324., čl. 1111., Zakona o obveznim odnosima u vezi s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ 41/14, čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača/07 i čl. 502.c ZPP.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da se pobijana presuda ne može prihvatiti kao pravilna i zakonita.

11. Počinjena je bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP time što vještak s obzirom na primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje istoga nije nalaz iznio i na glavnoj raspravi . Naime, tuženik u žalbi ukazuje, u bitnom, da vještak nije saslušan na glavnoj raspravi s obzirom na njegove primjedbe na nalaz vještaka, osobito glede učinaka provedene konverzije. Prema odredbi čl. 260. st. 1. ZPP sud će odrediti hoće li vještak iznijet i svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave. Pritom sud će odrediti rok za pisano podnošenje nalaza i mišljenja. Dakle, slijedi da vještak daje svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi, a može ga dati i pisano prije rasprave, odnosno zakon ne ograničava iznošenje vještačkog nalaza i mišljenja na samo pisano iznošenje. Na taj se način ostvaruje načelo neposrednosti iz čl. 4. ZPP, a i odredbom čl. 302. ZPP određeno je da se vještaci saslušavaju na glavnoj raspravi. Stoga, kako vještak nije usmeno iznio nalaz i mišljenje te dopunu na koje je tuženik iznio prigovore, radi otklanjana navedene povrede u ponovnom postupku valja pozvati vještaka na raspravu kako bi usmeno iznio nalaz i očitovao se na primjedbe tuženika.

12. Počinjena je i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer je izreka dijelom nerazumljiva, pa tako nije jasno teku li zatezne kamate na utvrđeni iznos preplate osnovnom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 19. siječnja 2007. ili 29. travnja 2016., a što u ponovnom postupku valja otkloniti. Također, izostali su razlozi o tome je li tužitelju pripada svojstvo potrošača sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

13. Te povrede ne zahvaćaju odluku u dijelu u kojem je odlučeno o pravu na isplatu razlike glavnice, a u kojem je dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

14. Također povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP nije počinjena niti time što sud prvog stupnja ne prihvaća stav tuženika da je tužitelj u potpunosti namiren sklapanjem Dodatka ugovoru i stavljen u poziciju s potrošačima koji su sklapali ugovore u valuti euro. Tuženik i pored nalaza vještaka ostaje u bitnom kod tvrdnje da je restitucija tužitelju u cijelosti obavljena i plaćena temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju i da tužitelj nema pravo na daljnju restituciju. Sve što je suprotno tome zaključku isti osporava, ali to ne znači da je time ostvarena i bitna povreda postupka . Nedostatak nije niti šturo obrazlaganje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli jer je odluka u tom dijelu dovoljno obrazložena da se može ispitati; a također neosnovano tuženik ukazuje da se odluka temelji na dokazima koji nisu izvedeni u postupku, kao i da postoji proturječnost između onoga što se navodi u zapisnicima i ispravama i samih tih zapisnika i isprava, a što određeno niti ne obrazlaže. Također jasno je da zaključak o izostanku pregovaranja prvostupanjski sud temelji na ocjeni iskaza tužitelja koja neposredna ocjena žalbenim navodima nije dovedena u sumnju. Osim toga, teret dokaza da se o odredbi pregovaralo u konkretnom slučaju jest bio na tuženiku, ne tužitelju, čl. 81. st. 4. ZZP/03.

15. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 8. ZPP jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedenu odredbu te koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Tuženik ne prihvaća utvrđenja i pravnu ocjenu suda prvog stupnja, ali navedeno ne predstavlja navedenu bitnu povredu, niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 2. ZPP.

16. Prvostupanjski sud je odlučujući o spornim pitanjima glede osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza, kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev utvrdivši uz zaključke:

- da je sud vezan utvrđenjima iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudo VSRH Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019., koja odluka je donesena protiv više tuženika (kolektivna tužba), među kojima i ovdje tuženik te u kojima je utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.travnja 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90. a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je temeljem odredbe 502.c ZPP i čl. 106. i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19; ZZP/14) sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli;

- da utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokrenu protiv trgovca radi ostvarenja svojih prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete

- da tužena prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije pružila sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za valutu chf, odnosno promjene tečaja (iskaz tužitelja)

a iz čega zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i postoji obveza ugovorne strane vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovor, čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05);

- da neovisno i o sklapanju Dodatka tužitelj ima pravo na isplatu koju potražuje jer konverzijom kreditna nije ispravljena neravnoteža nastala na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (i promjenjivoj kamatnoj stopi) te činjenica provođenja konverzije ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi; da konverzijom tužitelju nije vraćeno ono što je više platio osnovom ništetnih odredbi, da konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji pripada potrošaču, da se tužitelj dodatkom nije odrekao prava na potraživanja koja proizlaze iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu

a slijedom čega zaključuje da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio primjenom valutne klauzule;

- da iz nalaza financijskog vještaka D&S (omaškom se navodi RKR) d.o.o. Karlovac slijedi da je tužitelj u preplati za iznos od 3.455,78 eura kada se uračuna primjenom odredbe čl. 171. i čl. 172. ZOO preplata priznata u konverziji (5.768,26 eura); da razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da tijekom otplate nije bilo promjene kamate i tečaja iznosi u eurima 425,66 eura

- da prigovor zastare nije osnovan jer zastarni rok iznosi pet godina, tužba je podnesena 12. lipnja 2023., dok presuda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna u dijelu koji se tiče promjenjive kamatne stope 14. lipnja 2018., pa nije protekao rok od pet godina cijeneći da pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastre čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke o navedenom

- da nema tražbine istaknute prigovorom tuženika radi prijeboja osnovnom negativnih tečajnih razlika jer plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj chf bio niži od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, pa ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi djelomične ništetnosti odredbe ugovora,

- da je tuženik kriv za sklapanje ugovora jer prije i u vrijeme zaključenja nije potrošače u cijelosti informirao kao banka o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da je krivnja za ništetnost odredbe na strani tuženika,

a slijedom svega navedenog, zaključuje da valja prihvatiti zahtjev tužitelja, primjenom odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. te čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača/14.

17. U svezi primjene presude iz tzv. kolektivnog spora valja navesti da presude u kolektivnom sporu odnose na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno da se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama na štetu potrošača.

18. Naime, a i s obzirom na žalbene navode valja reći da članak 502.c ZPP nije bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe (4. travnja 2012.), ali je u to vrijeme podnošenja kolektivne tužbe obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bila propisana u člancima 131. do 147. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, dalje: ZZP/07), a pojam nepoštenih ugovornih odredaba i ništetnost kao posljedica te nepoštenosti bili su propisani i Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (2007.).

19. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe, 4. travnja 2012. je bio na snazi ZZP/07 koji je u člancima 131. st. 1. i čl. 138.a propisivao podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i obvezujuću snagu sudske odluke donesene u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača (protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s odredbama članaka 30. do 115. toga Zakona) za sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika.

20. Iz tog razloga je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u "Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF" od 31. siječnja 2022. (Broj: Su-IV-33/2022-2) dao odgovor na pitanje "Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno članku 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:79/07, kako je izmijenjen – ZZP/07) tužbu definiranu člankom 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, kako je izmijenjen – ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?" a taj odgovor glasi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 41. ZOO/05 te zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Takvo je shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.

21. Uzimajući u obzir i da su od 1. srpnja 2013. (dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju) na snazi i odredbe članaka 502.a i 502.c ZPP koje će se prema članku 53. stavku 1. Prijelaznih i završnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP iz 2011. („Narodne novine“ broj: 57/11) primjenjivati na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu, nije problematično pozivati se ni na odredbu članka 502.c ZPP. Radi se o procesnim, a ne materijalnopravnim odredbama, pa nije odlučno kada je Ugovor o kreditu sklopljen, već kada je pokrenut parnični postupak , odnosno kada su poduzete parnične radnje.

22. Pritom valja dodati da neosnovano tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP jer se termin „naknade štete“ koji se u istoj koristi odnosi na povredu propisa zaštite potrošača, a ta povreda propisa konkretno je upravo rezultirala štetom - ništetnošću dijela odredbe ugovora kojom je ugovorena (promjenjivost kamatne stope i) valutna klauzula. Osim toga, toj je odredbi nastavno dodano i „ili isplatu“, a što se primjenjuje na ovaj postupak s obzirom na vrijeme pokretanja istog.

23. Nastavno, odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tim je odredbama ZPP i ZZP/14 propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

24. Pritom, a s obzirom na žalbene navode, valja navesti:

- da je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca; stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati; prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.)

- da valja cijeniti i sklopljen Dodatak Ugovoru te pravno shvaćanje izraženo u odluci VSRH Rev 457/2025-21 od 27. svibnja 2026.: „21. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

22. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji. 23. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio. 23.1. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

23.2. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. 23.3. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja… 25. Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

26. Stoga odgovor na pitanje u odnosu na koje je tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije glasi: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji."

- dakle, da tužitelj može ostvariti samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli do sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, odnosno konverzije 30. rujna 2015.

- da i prema navedenom pravnom shvaćanju VSRH taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15, da te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

25. Glede postojanja pravnog interesa valja navesti da i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izraženo je shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, osobito kada je postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu (tako i Rev-18/2018, ali i slijedi iz C-118/17).

26. Pritom, valja istaknuti da navedeno nije suprotno niti pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma ili dodatka, aneksa tužitelj, kao potrošač ne može i dalje zahtijevati isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ako sklapanjem navedenog Dodatka nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

27. U odnosu na negativne tečajne razlike valja navesti da tužitelj zbog nižeg tečaja od početnog, odnosno kamatne stope nije ništa stekao bez osnove, pa ne postoji ni obveza vraćanja bilo kakvog iznosa. Osim toga, odredbama ZZP zaštita je ustanovljena radi potrošača, a ne trećih osoba, tako ni banaka, kao u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja tuženik ne može izvlačiti koristi.

28. U svezi uplata supruge valja navesti da je VSRH u odluci broj Rev-153/2024-2 od 29. svibnja 2024. zauzeo shvaćanje da je korisnik kredita ovlašten zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavala treća osoba koja nije stranka ugovora o kreditu, a koje su uplate izvršene u ime i za račun korisnika kredita, što je svakako predmetni slučaj kada supruga pomagala u isplati kredita.

29. U svezi isplate razlike glavnice cijeneći da je glavnica utvrđena Dodatkom Ugovora o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15, odnosno da je razlika glavnice posljedica konvertirane glavnice koju je utvrdila banka prilikom konverzije i preostale glavnice kredita kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju; da je tužitelj je sklapanjem Dodatka uz Ugovor o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice te niti ne tvrdi da su odredbe Dodatka ništetne. Stoga, po stavu ovoga suda taj utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredaba (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao.

30. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 373. t. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci.

31. U ponovnom postupku, sud prvog stupnja otklonit će počinjenu povredu, obrazložiti status tužitelja kao potrošača, pozvati vještaka na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja te donijeti novu, valjano obrazloženu odluku, zajedno s odlukom o troškovima postupka, vodeći računa o izloženom pravnom shvaćanju dakle, utvrditi koliki iznos zateznih kamata bi pripadao tužitelju do dana izvršene konverzije (osnovnom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli), kao i pripadaju li mu na te iznose zatezne kamate i ako da, od kada, sve u smislu odredbi čl. 31. ZOO kojim je određeno da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to određeno zakonom, a na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO). To sve vodeći računa da je presuda upravo u dijelu glede tijeka zateznih kamata nerazumljiva (točka I. izreke pobijane presude).

32. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci, čl. 166. st. 3. ZPP.

U Puli-Pola 28. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško