REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4871/2021-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužiteljice VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Oton Kužnar, odvjetnik u OD Hrabar & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Mario Puškar, odvjetnik u OD Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. kolovoza 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Otona Kužnara i odsutnosti tuženika, 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 016-136/2005 od 24. siječnja 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji su sklopili tužitelj VA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditor, u dijelu kojim je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik kao Banka ovlaštena zaračunati i taksu sukladno Odluci o naknadama tuženika.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici VA isplati iznos od 1.387,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 396,55 EUR počevši od 1. ožujka 2006. pa do isplate;

- na iznos od 282,02 EUR počevši od 10. svibnja 2008. pa do isplate;

- na iznos od 93,97 EUR počevši od 19. studenoga 2008. pa do isplate;

- na iznos od 218,56 EUR počevši od 2. siječnja 2010. pa do isplate ;

- na iznos od 145,99 EUR počevši od 31. ožujka 2010. pa do isplate;

- na iznos od 99,54 EUR počevši od 2. lipnja 2010. pa do isplate;

- na iznos od 151,13 EUR počevši od 3. srpnja 2010. pa do isplate;

po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), od 1. siječnja 2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. nadoknaditi tužiteljici VA troškove postupka u iznosu 3.146,47 EUR (tritisućestočetrdesetšest eura i četrdesetsedam eurocenti) sa zateznim kamatama od 28. kolovoza 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je s prednikom tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 016-136/2005 od 24. siječnja 2005. za iznos od CHF 108.800.00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj je, po tuženiku sastavljeni, tipski Ugovor o kreditu zaključio adhezijski, pristupanjem ugovoru o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema članku 8. Ugovora o kreditu tužitelj je kao korisnik kredita mogao prijevremeno djelomično ili konačno otplatiti kredit u kojem slučaju je tuženik kao banka ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika. Tužitelj je odlučio prijevremeno otplatiti kredit iz Ugovora o kreditu te mu je tuženik radi prijevremene djelomične i konačne otplate kredita naplatio tzv. izlaznu naknadu. Odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu nepoštena je i ništetna, te protivna čl. 322. st. 1, čl. 1024. st. 4. i čl. 6. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO/05). Prema članku 1024. ZOO/05, korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Prema stavku 3. tog članka, korisnik kredita dužan je davatelju kredita nadoknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a prema stavku 4. tog članka, u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dna kad ga je po ugovoru trebalo vratiti Tuženik kao davatelj kredita nije pretrpio nikakvu štetu zbog prijevremene otplate kredita od strane tužitelja, stoga je protivno čl. 1024. ZOO/05 tužitelju naplatio izlaznu naknadu u utuženom iznosu. Ukoliko je izlazna naknada naplaćena kao kamata, tuženik ju je naplatio protivno čl. 1024. st. 4. ZOO/05. Odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu nepoštena je i ništetna prema čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 95/03, 46/07 i 79/07) (u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji odgovara čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu ZZP/15). Članak 81 ZZP/03, kao i čl. 49. ZZP/15 propisuje da se ugovorna odredba smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama parničnih strana na štetu tužitelja kao potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta odredba sadrži u sebi nedorečenu formulaciju prema kojoj je tuženik ovlašten jednostrano donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Prema čl. 87. ZZP/03 odnosno čl. 55. ZZP/15, nepoštena ugovorna odredba je ništetna . ZOO/05 u čl. 323. st. 1. kao pravnu posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe propisuje obvezu povrata onoga što je na temelju takve ništetne odredbe primljeno, te tužitelj ima pravo od tuženika potraživati iznose izlazne nakade koje mu je tuženik nezakonito naplatio temeljem ništene odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu. Obzirom se radi o stjecanju bez osnove, a tuženik je, kao ugovorna strana koja je sastavila nepoštenu i ništetnu odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, nepošten stjecatelj, stoga je dužan platiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev te traži troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu te tijekom postupka osporava osnovu zahtjeva, ističe prigovor zastare, navodi da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi , a osobito spornih odredbi. razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Predmetnom odredbom Ugovora o kreditu, ugovorne strane su suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, i jedino tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno . Kako uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U odnosu na štetu, tuženik uvodno ističe kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti, i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na njih plaćati negativnu kamatu . U smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Predmetna odredba u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne i u istu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, što tuženik niti nije niti učinio jer bi u tom slučaju iznos naknade bio kudikamo viši. Tuženik ističe i kako čl. 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom omogućava pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, što ne bi bio slučaj kada bi naplata takve naknade predstavljala suprotnost prisilnoj odredbi iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži troškove postupka.

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe od 8. lipnja 2021. tužiteljica je tražila isplatu iznosa od 9.956,13 kn / 1.321,41 EUR s pripadajućim kamatama. Podneskom od 24. veljače 2022. tužiteljica je tražila isplatu 11.956,13 kn / 1.586,85 EUR s pripadajućim kamatama, čime je izvršila nepravu preinaku koja je moguća i dopuštena te ocijenjena kao svrsishodna za rješenje spora među strankama. Nadalje, podneskom od tražila je isplatu 10.456,13 kn / 1.387,77 EUR s pripadajućim kamatama. Ovakvom dispozicijom tužitelj je djelomično povukao tužbu u smislu čl. 193. ZPP-a (tako i VSRH Su IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.), čemu se tuženik nije protivio. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 24. siječnja 2023. tužiteljica je iskazala iznos u valuti EUR. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 24. siječnja 2023.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Izvod iz sudskog registra za prednika tuženika (list 7 spisa), Otplatni plan (list 8-9 spisa), specifikacija uplata (list 10-12 spisa), Pregled prometa za klijenta (list 14-21 spisa), Ugovor o kreditu broj 016-136/2005 od 24. siječnja 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list 22-41, 125--133 spisa), Mišljenje Europskog, socijalnog i gospodarskog odbora (list 84-86 spisa), Simulirani otplatni plan (list18- 198 spisa), Izvadak iz odluke o visini aktivnih kamatnih stopa (list 199-200 spisa), Naknade za usluge banke (list 201-214 spisa), Zahtjev za brisovno očitovanje (list 237-238 spisa), saslušana je tužiteljica (list 253-254 spisa), i svjedok ŽA (list 261-262 spisa). Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka ZA (podnesak od **.**.2024.) i EA (podnesak od 22. travnja 2026.) kao i financijskog vještačenja na okolnost dokazivanja štete kod tuženika prijevremenom otplatom kredita (podnesak od 31. ožujka 2026.).

5. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 016-136/2005 od 24. siječnja 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama u dijelu kojim je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik kao Banka ovlaštena zaračunati i taksu sukladno Odluci o naknadama tuženika i s te osnove isplata – povrat plaćenog iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. Između stranaka nije sporno:

- da su stranke (tuženik po predniku) sklopile Ugovora o kreditu broj 016- 136/2005 od 24. siječnja 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama u kojem je u čl. 8. ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik kao Banka ovlaštena zaračunati i taksu sukladno Odluci o naknadama tuženika ;

- da je tužiteljica u više navrata vršila uvećane prijevremene uplate radi otplate kredita;

- da je tuženik za svaku prijevremenu uvećanu uplatu zaračunao i naplatio naknadu u iznosima i na dan kako je to tužiteljica specificirala u svom zahtjevu iz podneska od 9. svibnja 2022.;

- visina i tijek kamata kako je specificiran zahtjev tužiteljice u podnesku od 9. svibnja 2022. (učinjeno nespornim na ročištu od 20. rujna 2022.);

8.1. Sporna je osnova zahtjeva te valjanost (poštenost) navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu, radi li se o potrošačkom ugovoru te je li potraživanje u zastari.

9. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio stambeni kredit kao fizička osoba u svrhu kupnje nekretnine odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03 , dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03.

9.1. U čl. 8. ugovora o kreditu ugovoreno je da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik kao Banka ovlaštena zaračunati i taksu sukladno Odluci o naknadama tuženika . Tuženik je učinio nespornim visinu, dakle da je sukladno navedenoj odredbi u više navrata naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u ukupnom iznosu od 1.387,77 EUR.

9.2. Tijekom postupka saslušana je tužiteljica koji je iskazivala da je u siječnju 2005. odlučila kupiti stan, digla je kredit u tada Hypo banci u CHF, a što je bila protuvrijednost nekih 75.000,00 eura. Pročitala je taj ugovor o kreditu, međutim nisam mogla utjecati na pojedine odredbe tog ugovora. Ne sjeća se da je u tom ugovoru bilo pisalo da je dužna plaćati neke naknade za prijevremenu otplatu kredita, međutim svaki puta kada je 2008., 2009. i 2010. plaćala veće iznose kako bi zatvorila taj kredit, banka joj je naplatila tu naknadu. Negodovala je, međutim ako je htjela zatvoriti taj kredit, morala je platiti i tu naknadu. Nije joj poznato kako je obračunata visina te naknade. Kredit je bio na rok od 15 godina, a kredit je zatvorila za oko 6 godina. Ugovor je sastavljala banka i bio je po principu "uzmi ili ostavi" dakle, ako hoćeš kredit, možeš ga dobiti po tim uvjetima. Osobna bankarica nije sjedila pokraj i objašnjavala svaku pojedinu odredbu ugovora, pa tako ni ovu u vezi s prijevremenom otplatom kredita. Nije znala na koji način će joj banka obračunati taj iznos za prijevremenu otplatu i nitko joj to nije posebno objašnjavao. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije tražila neka posebna pojašnjenja u vezi s prijevremenom otplatom, jer nije ni znala da ću ga prijevremeno otplatiti, a kada je u ratama prijevremeno zatvarala kredit, žalila se na te iznose naknade koje je morala platiti, ali drugačije nije mogla zatvoriti kredit, nego to platiti. Prihvatila je uvjete ugovora o kreditu, jer joj je trebao novac. Umjesto da ju je banka nagradila što joj je prije vremena vratila novac, penalizirali su ju s tom naknadom. Pročitala je ugovor o kreditu, međutim posebno se ne sjeća te odredbe o prijevremenoj otplati kredita jer tada o tome nije razmišljala, trebao joj je novac, banka je nudila samo te uvjete, koje je ona prihvatila, a i kada je prijevremeno zatvarala kredit, tražila je da ne plaća te iznose za prijevremenu otplatu, ali to nije pomoglo.

9.3. Iz navedenog iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio kao uvjerljivim, logičnim, iskrenim i u skladu s dokumentacijom u spisu, sud je utvrdio da se prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o njegovom sadržaju, već da se radilo o unaprijed formuliranom ugovoru sastavljenom od tuženika te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj.

10. Sukladno čl. 1068. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, međutim dužan je nadoknaditi štetu ako je tuženik istu pretrpio. Navedena odredba kogentne je naravi.

10.1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1068. st. 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

10.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

10.3. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Napominje se da je tuženik tijekom postupka odustao od financijskog vještačenja na tu okolnost kao i saslušanje svjedoka ZA (podnesak od **.**.2024.) i EA (podnesak od 22. travnja 2026.). Svjedok ŽA u svom iskazu u bitnome je ponovio navode tuženika da se šteta prijevremenom otplatom manifestira gubitkom naplate kamate za razdoblje za koje je ranije zatvoren kredit. U tom dijelu prihvaća se njegov iskaz kao iskren, međutim neodlučan je za navode i prigovore tuženika, što se dolje obrazlaže.

10.4. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

11. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

12. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

13. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da su odredbe ugovora o prijevremenoj otplati kredita ništetne (tako i VSRH Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022. , Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024. i Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024.).

14. S obzirom da je odredbom čl. 104. ZOO/91-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužiteljica utužene iznose platila tuženiku kako je to specificirano u tužbenom zahtjevu (v. supra t.3.), na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 214. ZOO/91-a teku od dana stjecanja. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja (ako i VSRH Rev 364/22 od 25. travnja 2023.).

15. U odnosu na prigovor zastare na ime povrata iznosa s osnove ništetne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi sud cijeni isti neosnovanim. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim navedene ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ovom presudom utvrđena ništetna navedena odredba, potraživanje na ime povrata iznosa s osnove ništetne odredbe o izlaznoj naknadi nije u zastari.

16. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik kao Banka ovlaštena zaračunati i taksu sukladno Odluci o naknadama tuženika te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 104. ZOO/91-a odnosno na isplatu iznosa od ukupno 1.387,77 EUR sa zatraženim tijekom zakonskih zateznih kamata (visinu i tijek kamata stranke su učinile nespornim) stoga valjalo je odlučiti kao u točkama I i II izreke presude.

17. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu te kondemnatorni zahtjev radi isplate s te osnove preplaćenog iznosa od 1.387,77 EUR s pripadajućim kamatama.

18. Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. izlaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 1.387,77 EUR .

19. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju npr. VSRH Revd-673/2026 od 24. veljače 2026., Revd-5577/2025 od 14. siječnja 2026., te t.9. Zaključka Su IV -100/2026-3 od 2. lipnja 2026.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova (tako i ŽS Zagreb Gž-4623/23 od 16. travnja 2024. i Gž-3614/25 od 4. studenoga 2025.).

20. Odluka o trošku tužitelju temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), prema vrijednosti predmeta spora od 1.387,77 EUR, vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

21. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 200,00 EUR, sastava podneska od 14. listopada 2021., 24. veljače 2022., 9. svibnja 2022., 24. siječnja 2023. svaki po (Tbr. 8. t. 1. OT) 200,00 EUR. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak zastupanja na ročištima 22. veljače 2022., 30. ožujka 2022., 20. rujna 2022., 8. veljače 2023., 3 . ožujka 2025., 1. lipnja 2026. i 28. kolovoza 2026., svaki po (Tbr 9. toč. 1. OT) 200,00 EUR. Ukupno tužiteljici na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku pripada trošak 2.400,00 EUR, a uz PDV iznosi 3.000,00 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 36,47 EUR te prvostupanjsku odluku u iznosu od 110,00 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 50/2026), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja ukupno iznosi 3.146,47 EUR.

22. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 28. kolovoza 2026. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 26. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23., 155/23 - dalje u tekstu: ZOO).

23. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 28. kolovoza 2026.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun. uz sudsku pristojbu na presudu;

- tuženiku po pun