Republika Hrvatska

Poslovni broj: P-85/2023-36

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Benkovcu

Benkovac, Stjepana Radića 10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, po sutkinji Božani Mihalj, u pravnoj stvari tužiteljice KP, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Rikardo Perković i Sanja Perković iz Zadra, E. Kotromanić 11, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o., Split, Sukoišanska 43, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika Rikarda Perkovića, odvjetnika u Zadru i zamjenice punomoćnika tuženika Bojane Bogdan, odvjetnice, te objave dana 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 16.485,02 € (od toga 12.985,32 € na ime razlike stvarno plaćenih anuiteta, plus 1.955,74 € na ime zakonskih zateznih kamata dospjelih do 30.09.2015 godine, plus 1.543,96 € na ime razlike glavnice utvrđene u dodatku ugovora), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, dok se za iznos od 49,50 € koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog, odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.380,40 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u bitnom navodi da su ona i tuženik dana 07.06.2006. godine zaključili Ugovor o kreditu kojim joj je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 133.000,00 CHF, uz rok otplate od 360 mjeseci i početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,30% godišnje, koja je bila promjenjiva sukladno odluci Banke – tuženika o kreditiranju građana. Navodi da se ugovorena kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta mijenjala na njezinu štetu, bez jasnih parametara i bez posebnog pregovaranja, zbog čega smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan. Nadalje navodi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF anuitet kredita tijekom otplate također mijenjan na njezinu štetu, pri čemu joj tuženik prilikom sklapanja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF. Tužiteljica navodi da je pravomoćno utvrđeno kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica nepoštene i ništetne, slijedom čega smatra da su ništetne i odgovarajuće odredbe njezina Ugovora o kreditu. Konačno, navodi da je dana 07.12.2015. godine s tuženikom zaključila Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR te izmijenjene odredbe o valutnoj obvezi, kamatnoj stopi i preostaloj glavnici, ali da time nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

1.1. Tužiteljica podneskom od 25. svibnja 2026. godine konačno uređuje tužbeni zahtjev, navodeći da iz Nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi razlika između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta obračunatih prema početnom otplatnom planu i naknadnim dodacima Ugovoru u iznosu od 97.837,89 kn, odnosno 12.985,32 EUR, te razlika glavnice u iznosu od 11.632,94 kn, odnosno 1.543,96 EUR, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da su stranke dana 07.06.2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 9011503852, kojim je Banka stavila tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 133.000,00 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30% godišnje. Međutim, ističe da su stranke sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR. Tuženik smatra da tužiteljica pogrešno drži da navedena konverzija nije od utjecaja na donošenje odluke u ovom sporu. Navodi da je prvotni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR te da je konverzijom raniji Ugovor u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu u EUR, uz uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, uključujući plaćanja po osnovi kamata. Slijedom navedenog, tuženik smatra da tužiteljica nakon prihvata konverzije i potpisivanja Dodatka Ugovoru više ne može potraživati bilo što po ugovoru u CHF, jer je konverzijom već uređeno pitanje svih plaćanja izvršenih po osnovi valutne klauzule i kamatne stope. Ističe da bi suprotno omogućilo tužiteljici ostvarivanje dvostruke koristi na štetu Banke. Tuženik nadalje osporava pozivanje tužiteljice na pravomoćne odluke donesene u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, navodeći da iste, prema njegovu shvaćanju, nemaju učinak na konkretni pravni odnos stranaka nakon provedene konverzije. Ističe i da se u konkretnom slučaju ne radi o istom ugovornom odnosu niti o kreditu u CHF, već o konvertiranom kreditu u EUR. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik navodi da je ugovaranje iste bilo dopušteno te da kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija, već su promjene bile rezultat primjene utvrđenih kriterija i predviđenih metodologija. Ističe da je tužiteljica bila obavještavana o promjenama kamatne stope i novoj visini anuiteta te da je Banka prilikom zaključivanja Ugovora u cijelosti poštovala tada važeću zakonsku regulativu. Tuženik također ističe da je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku te da je tužiteljica kao poslovno sposobna osoba bila upoznata s ugovornim odredbama i pravima i obvezama koje iz Ugovora proizlaze. Navodi da je tužiteljica prije sklapanja Ugovora dobila potrebna pojašnjenja i informacije te da je svjesno i samostalno odabrala predmetni kredit. Konačno, tuženik osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Navodi da, ako tužiteljica svoje traženje temelji na stjecanju bez osnove, zastarni rok počinje teći od dana kada je izvršena pojedinačna isplata, a podredno ističe da su zastarjele tražbine koje su dospjele prije 04.04.2009. godine. Zaključno, tuženik smatra da su Dodatkom Ugovoru o kreditu stranke promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu te izvršile konverziju kredita u EUR, čime je položaj tužiteljice kao potrošača uređen sukladno provedenoj konverziji. Stoga smatra da tužiteljica nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora koji je konverzijom prestao postojati niti temeljem takvog ugovora može od Banke zahtijevati bilo kakvu isplatu, slijedom čega predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. U dokaznom je postupku sud pročitao izračun preplate (l.s. 5-10), Ugovor o kreditu broj ugovora: 9011503852 (l.s. 11-14), Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011503852 (l.s. 15-20), II. (drugi) Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011503852 (l.s. 21), I. (prvi) Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011503852 (l.s. 22), IV. (četvrti) Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011503852 (l.s. 23), pregled uplata po kreditu (l.s. 24-25), obavijesti tuženika (l.s. 26-31), knjigovodstvenu karticu (l.s. 32), plan otplate (l.s. 33- 48), financijsko vještačenje izrađeno po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Majdi Korljan, dipl.oec. (l.s. 78-83), očitovanje na podnesak tuženika stalnog sudskom vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan (l.s. 95-96), saslušao stalnog sudskog vještaka Majdu Korljan, dopunu nalaza i mišljenja Majde Korljan (l.s. 172-176), financijsko vještačenje izrađeno od mr.sc. Martine Maté, stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo (l.s. 208-223), te je saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke (l.s. 268-270).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 16.485,02 EUR s osnove ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, a odnosi se na razliku između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta kakvi bi bili primjenom početnog otplatnog plana, Dodatka Ugovoru od 13. ožujka 2013. te II. Dodatka Ugovoru od 14. listopada 2014., na zakonske zatezne kamate za razdoblje od nastanka tražbine do 30. rujna 2015., umanjene za iznos pretplate utvrđen u konverziji, te na razliku glavnice utvrđene u Dodatku Ugovoru u odnosu na glavnicu koja bi bila 30. rujna 2015. da je kredit otplaćivan prema početnom otplatnom planu, I. Dodatku Ugovoru i II. Dodatku Ugovoru.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu u kojem se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 133.00,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banike važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupnju stambenog objekta. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30 % godišnje.

- da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011503852 koji se sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015.)

- da su stranke sklopile I. (prvi) Dodatak ugovoru o kreditu od 13.3.2013. i II. (drugi) Dodatak ugovoru o kreditu od 14.10.2014. kojim su utvrđeni uvjeti prijevremene djelomične otplate predmetnog kredita.

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača

- da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su pak potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Viskog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

8. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) dodan je čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Prema odredbi čl. 502.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.,146/25., - u daljnjem tekstu: ZPP) propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Tužiteljica je iskazala da je kredit u PBZ-u podigla 2006. godine radi kupnje stana, koji joj je jedina nekretnina, te da joj je osobni bankar ponudio kredit u CHF kao najpovoljniju opciju, pri čemu joj drugi kredit nije bio ponuđen niti je detaljno upoznata s promjenjivom kamatnom stopom i rizicima njezina povećanja. Navela je da je početna rata iznosila oko 3.000,00 kn, a najveća oko 5.200,00 kn, da je ugovor pročitala i da joj je ono što je pročitala bilo jasno, ali da nije imala mogućnost pregovarati o njegovim odredbama. U odnosu na dodatke ugovoru navela je da su se odnosili na prijevremene uplate radi smanjenja glavnice i rate kredita, da je prilikom konverzije banka priznala iznos preplate, ali smatra da je platila znatno više od priznatog iznosa. Kredit je u cijelosti otplatila.

14. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je ista u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imala status potrošača (čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., dalje u tekstu: ZZP/07).

15. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

16. Kao i kod ostalih odredbi ugovora o kreditu, koji su unaprijed sastavljeni, tako i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

17. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je odredba o promjeni kamatne stope ovisna isključivo u konkretnom slučaju o odluci jednog ugovaratelja - banke bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti za koju se veže promjena, što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je dovelo do toga da banka jednostrano određuje obvezu korisnika kredita, koji promjenu time ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer za to nema nikakvih valjanih i u ugovoru razvidnih kriterija.

18. Člankom 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/07, koji je bio na snazi u spornom razdoblju propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. U st. 4. navodi se da je trgovac dužan dokazati ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

20. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe u skladu s jednostranom odlukom o promjenama kamatne stope, na koju ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO), to se na ugovorni odnos primjenjuje kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,30 % godišnje, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZOO.

20.1. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

21. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja utuženog iznosa jer tako proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

22. Iz gore navedenih razloga valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martine Maté od 9. srpnja 2024. koja je u svom nalazu i mišljenju dala sljedeće mišljenje:

- Ukupan iznos razlike stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili primjenom početnog otplatnog plana, i Dodatka Ugovora od 13. ožujka 2013. te II Dodatka ugovora od 14. listopada 2014. (bez tkzv. negativnih razlika), iznosi 97.837,89 kn, odnosno 12.985,32 EUR.

- Razlika glavnice utvrđene u dodatku ugovora u odnosu na onu koja bi bila 30. rujna 2015. da je kredit otplaćivan prema početnom planu, I Dodatku Ugovora od 13. ožujka 2013. te II Dodatku ugovora od 14. listopada 2014.g. iznosi 11.632,94 kn, odnosno 1.543,96 EUR.

- Zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose tražbine tužiteljice, za razdoblje od nastanka tražbine, do 30. rujna 2015.g. iznose iznosi 45.207,30 kn, odnosno 6.004,04 EUR.

- Do prijeboja preplate utvrđene u konverziji i tražbine tužiteljice, uvećane za zakonsku zateznu kamatu, obračunate na način da se prvo namire zatezne kamate, a potom glavnica, sve redom dospijeća počevši od najstarije tražbine, dolazi 15.09.2011.g. i to umanjenjem ukupno obračunate zatezne kamate, bez umanjenja tražbine po osnovu razlike anuiteta. Ukupan preostali iznos zakonske zatezne kamate, obračunate do 30. rujna 2015.g., nakon umanjenja za iznos preplate utvrđen u konverziji, iznosi 1.955,74 EUR.

22.1. Ovaj nalaz i mišljenje sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim.

22.2. U preostalom iznosu od 49,50 EUR tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan, budući da isti nije u skladu s izračunom vještakinje, prema kojem razlika glavnice iznosi 1.543,96 EUR.

23. Prigovor tuženika o nepostojanju osnove za isplatu nije osnovan. Provedenom konverzijom nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti ugovornih odredbi, zbog čega sama činjenica provedene konverzije ne isključuje pravo tužiteljice na ostvarivanje restitucijskog zahtjeva u dijelu u kojem joj posljedice ništetnih odredbi nisu otklonjene konverzijom. Naime, iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da razlika stvarno plaćenih anuiteta, razlika glavnice te pripadajuće zakonske zatezne kamate, nakon uračunavanja iznosa preplate utvrđenog u konverziji, i nadalje iznose značajan iznos, iz čega proizlazi da je tužiteljici konverzijom priznat tek manji dio iznosa koji je preplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

24. U odnosu na prigovor zastare, ističe se da isti prigovor ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, prema stavu VSRH-a zastara za podnošenje individualnih restitucijskih zahtjeva s osnove ništetne valutne klauzule je prekinuta donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te petogodišnji zastarni rok počinje iznova teći od 14. lipnja 2018. godine. Pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, zbog čega je prigovor zastare od strane tuženice neosnovan.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa je tako tužiteljici valjalo priznati trošak na ime zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika, obračunat prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN broj: 135/2023., 107/2025., dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 250 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), za pristup na ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi, održana dana 14.7.2020., 29.3.2023., 6.3.2024., 19.4.2024. i 16.7.2026., svako po 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za sastav četiri obrazložena podneska od 25.11.2020., 25.5.2021., 28.3.2023. i 15.1.2024., svaki po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te za sastav obrazloženog podneska od 26.5.2026. 100 bodova (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), što sveukupno iznosi 2.600 bodova, odnosno uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife), 5.200,00 EUR. Uvećanjem navedenog iznosa za PDV po stopi od 25 % dobiva se iznos od 6.500,00 EUR. Tom iznosu valjalo je pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR po vještaku Majdi Korljan i 300,00 EUR po vještaku Martini Mate, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 248,59 EUR, slijedom čega ukupni parnični trošak koji je tužiteljici dužna naknaditi tužena iznosi 7.380,40 EUR.

25.1.Zahtjev tužiteljice za naknadu troška u dijelu koji predstavlja razliku između zatraženog i dosuđenog iznosa valjalo je odbiti kao neosnovan, budući da se trošak za sastav podneska od 26.5.2026. obračunava prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, a ne prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

Benkovac, 28. kolovoza 2026.

Sutkinja

Božana Mihalj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužiteljici po punomoćniku

- Tuženici po punomoćniku