REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3029/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice AO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Krešimir Sušilović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 26. kolovoza 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno te punomoćnika stranaka, 27. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213501679, kreditna partija 7104217348, sklopljenog dana 4. lipnja 2008. godine, između tužiteljice AO (ranije A), iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici AO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 408,43 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. lipnja 2008. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici AO, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 461,55 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je sa tuženikom 4. lipnja 2008. zaključila Ugovor o namjenskom kreditu. Dalje je navela da se odredbom čl. 2. st. 6. predmetnog Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika te je 13. lipnja 2008. na ime tzv. ulazne naknade platila tuženiku iznos 408,43 eura. O ovoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, bila je unaprijed pripremljena od strane tuženika, tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj te smatra da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, tužiteljica niti danas ne zna koje je točno troškove platila spornom naknadom. Zbog svega smatra da je sporna odredba ništetna. Stoga tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 408,43 eura s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

1.1. U podnesku od 16. lipnja 2026. tužiteljica je ispravila svoj zahtjev u toč. I zahtjeva, jer je očitom omaškom u pisanju navela krivi broj kredita.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost zahtjeva tužiteljice. Prigovorio je naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj. Dalje je istaknuo prigovor zastare. Također, naveo je da okolnost da su odredbe ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano ne znači da su te odredbe automatski ništetne. Da bi se utvrdila njihova ništetnost potrebno je dokazati da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istaknuo je da je plaćanje naknade uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, a da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/2017) propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu tog zakona. Dalje smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a visina naknade određena je pozivom na Odluke o Tarifi naknada za usluge zbog čega smatra da nije dopušteno ocjenjivati poštenost sporne ugovorne odredbe. Naveo je i da se, u situaciji kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena, jasna, uočljiva i lako razumljiva, određena u postotnom iznosu kredita i ekvivalent izvršenim uslugama banke, ne može smatrati da bi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Istaknuo je i da su spornom naknadom pokrivane usluge i troškovi poput troškova rada, administrativnih troškova i sl. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio da je tužiteljica vrijednost spora očito suviše visoko označila. Tužiteljica je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos 1.350,00 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu te isplatu iznosa 408,43 eura.

3.1. Obzirom da je deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat neosnovano isplaćenog iznosa (točke II postavljenog tužbenog zahtjeva), to se u konkretnom slučaju prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora dio deklaratornog zahtjeva ne treba uzeti u obzir, već se vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako VSRH u Rev- 349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 382/26, Gž 4243/25, Gž 2181/24, Gž 4971/24, Gž 4623/23 i dr. te Županijski sud u Vukovaru u Gž 644/25 i dr.).

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213501679 od 4. lipnja 2008. (listovi 7-14 spisa), promete po kreditu (list 15 spisa), Odluku o Tarifi naknada (listovi 33-39 spisa), Uputu za odobravanje kredita građanima

– osnovna uputa (listovi 40-42 spisa), Opće uvjete poslovanja banke iz 1999. (listovi 43-47 spisa) te je saslušana tužiteljica (listovi 77 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213501679 od 4. lipnja 2008. na iznos 97.600,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu).

5.2. Također nije sporno da je jednokratna naknada iz čl. 2. Ugovora naplaćena u iznosu 408,43 eura dana 13. lipnja 2008. (list 77 spisa).

6. Sporno je da je li ugovorna odredba, kojom je ugovoreno plaćanje naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora sadržana u čl. 2. st. 6. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

7. Prema odredbi čl. 2. st. 6. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu.

8.1. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je trebala novac za kupnju stana, koji je koristila za život. Stan nije nikada davan u najam niti zakup te na toj adresi nikada nije bilo registrirano sjedište nekog trgovačkog društva ili obrta. Bio joj je predočen gotov ugovor. Znala je da mora platiti spornu naknadu, ali nitko joj nije objasnio zbog čega se ta naknada plaća. Rečeno joj je samo da se ona mora platiti i da ne može dobiti kredit ukoliko se ne plati. Prije potpisivanja je pročitala Ugovor. Ne sjeća se je li u ugovoru postojala neka odredba koju je htjela izmijeniti. Ne sjeća se je li znala da Opći uvjeti i Odluka o tarifi naknada čine sastavni dio ugovora. Kada je pitala na što se odnosi sporna naknada rekli su da se odnosi na troškove kredita. Ne sjeća se je li znala točan iznos u kojem će naknada biti naplaćena. Nije prigovarala tome da mora platiti naknadu. Ne sjeća se je li imala u banci nekakav poseban paket da bi naknada bila smanjena. Ne sjeća se je li pokušala prigovarati plaćanju sporne naknade. Misli da je naplaćena naknada u iznosu oko 3.000,00 kuna.

8.2. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, jer je ona iskazivala iskreno i uvjerljivo.

9. U odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je isti sklopljen za kupnju stana te da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba. Iz iskaza tužiteljice dalje proizlazi da je kupljeni stan koristila isključivo za stanovanje. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.1. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

10. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ona iskazivala uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da joj je bio predočen gotov ugovor i da predmetnu naknadu mora platiti, jer da ne može dobiti kredit ukoliko je ne plati, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužiteljice proizlazi da joj nitko nije objasnio zbog čega se plaća ta naknada, slijedom čega je sud utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

11. Prema odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 102. ZZP propisana je ništetnost.

11.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

13. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije predviđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13.2. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 102. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

14. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

15. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

15.1. Tuženik je na ročištu održanom 26. kolovoza 2026. učinio nespornim da je predmetna naknada naplaćena 13. lipnja 2008. u iznosu 408,43 eura (list 77spisa).

15.2. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos 408,43 eura čiju isplatu je zatražila.

15.3. Prema odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15.4. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je i zatraženo, od prvog dana nakon dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno nakon dana izvršene uplate.

15.5. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

16. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (27. kolovoza 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

16.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

17.1. Tako je tužiteljici, prema vrijednosti predmeta spora 408,43 eura (obrazloženo u dijelu obrazloženja 3. -3.1.), priznat trošak sastava tužbe u visini 50 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 16. lipnja 2026. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 26. kolovoza 2026. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

17.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 300,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 375,00 eura.

17.3. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 60,00 eura.

17.4. Slijedom navedenog, tužiteljici pripada parnični trošak u iznosu 461,55 eura.

17.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. kolovoza 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćnici tuženika