Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1856/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, dr. sc. Mirelle Rodin, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DEM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Borisu Hlatki odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay&Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: 3 P-136/21-40 od 5. svibnja 2023. i žalbi tužiteljice protiv toč. II. izreke rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: 3 P-136/21-40 od 5. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 27. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: 3 P-136/21-40 od 5. svibnja 2023.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužiteljice te se preinačava točka II. izreke rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: 3 P-136/21-40 od 5. svibnja 2023. na način da se odbija zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka s pripadajućim zateznim kamatama u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva, kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 93,75 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu i rješenje poslovni broj: 3 P-136/21-40 od 5. svibnja 2023. kojom je u točkama I. i II. izreke presude utvrdio ništetnost odredaba Ugovora o kreditu broj: 528-50-3711333 od 4. listopada 2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula vezana na švicarski franak te je točkom III. izreke presude naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.748,15 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine novčane iznose kako je to točno navedeno u točki III. izreke te je točkom IV. izreke naložio tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.589,69 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Nadalje točkom I. izreke rješenja utvrđeno je da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 1.085,96 eura, dok je točkom II. izreke rješenja naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.306,49 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavio tuženik i to zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Protiv odluke o trošku sadržane u točki II. izreke rješenja tužiteljica je podnijela žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da je drugostupanjski sud preinači.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnima odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj na švicarski franak iz ugovora o kreditu sklopljenog među strankama i isplatom iznosa plaćenih tuženiku na temelju tih ništetnih odredbi.

7. Tuženik u žalbi protiv presude u bitnom ističe kako je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu parničnog postupka, jer nije odbacio zahtjev tužiteljice zbog nedostatka pravnog interesa za utvrđenje ništetnom klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer joj se kondemnatorni zahtjev odnosi samo na isplatu temeljem valutne klauzule. Nadalje da je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno da je primijenio materijalno pravo jer nije u konkretnom slučaju ispitao je li tuženik predmetne odredbe koristio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te nije izveo dokaz saslušanjem tužiteljice kako bi utvrdio je li se o ovim odredbama pregovaralo, čime je osnova ostala nedokazana. Dalje, da sud nije obrazložio, niti je tužiteljica dokazala da je imala status potrošača, slijedom čega je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a. Konačno ističe i kako je pogrešno odlučeno o prigovoru zastare jer pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne dolazi do prekida zastare. Također osporava odluku o dosuđenim zateznim kamatama navodeći kako se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, jer nije mogao znati da će predmetna osnova uslijed retroaktivne primjene naknadno donesenih zakona i odluka prestati.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem iste sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik.

9. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u odnosu na sporna pitanja u bitnome utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 4. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3711333 kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 25.391,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 84 mjeseca radi kupnje osobnog automobila,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od početnih 5,20 %, koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika, te valutna klauzula u CHF, uslijed čije je primjene tijekom otplate došlo do povećanja anuiteta,

- da su pravomoćnim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđene ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koje je tuženik koristio u ugovorima o potrošačkom kreditiranju,

- da je tužiteljica kredit zaključila kao fizička osoba radi kupnje osobnog vozila, slijedom čega ima svojstvo potrošača,

- da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica prije sklapanja ugovora bila na odgovarajući način informirana o ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope,

- da prema nalazu i mišljenju financijsko- knjigovodstvenog vještaka tužiteljici pripada iznos od 2.748,15 eura s osnove razlike anuiteta nastale primjenom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne, pri čemu je u konkretnom postupku bio vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćno okončanog postupka kolektivne zaštite potrošača. Budući da je tužiteljica nakon provedenog vještačenja povukla kondemnatorni zahtjev koji se odnosio na povrat preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, sud je prihvatio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti tih odredbi, te je tuženika obvezao isplatiti tužiteljici 2.748,15 eura s osnove preplate nastale primjenom ništetne valutne klauzule sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, zaključio je da prigovor zastare nije osnovan jer je tužba podnesena unutar zastarnog roka koji je počeo teći nakon pravomoćnosti presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu.

11. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza sukladno odredbi iz članka 8. ZPP-a.

12. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud trebao odbaciti tužbu u dijelu kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog nedostatka pravnog interesa. Naime, okolnost da je tužiteljica tijekom postupka povukla kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po toj osnovi ne znači da je prestao njezin pravni interes za odlučivanje o deklaratornom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe (čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a). Ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od sklapanja pravnog posla. Povlačenjem kondemnatornog zahtjeva nije meritorno odlučeno o pravu tužiteljice, niti je ona time izgubila mogućnost ponovno zahtijevati isplatu po toj osnovi (čl. 193. st. 9. ZPP-a), zbog čega nije prestao njezin pravni interes za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na tuženika utvrđeno je da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na tuženika utvrđeno je da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, a ne u okviru svoje trgovačke, poslovne ili profesionalne djelatnosti, pa je u točki 30. obrazloženja pobijane presude osnovano zaključio da tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. točke 1. ZZP- a/03.

15. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a, sud je u pojedinačnoj parnici vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Jednako tako odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15, 14/19), propisano je da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa obvezuje ostale sudove u postupcima koje pojedini potrošač pokrene radi zaštite svojih prava. Slijedom navedenoga, pravomoćna odluka donesena u postupku poslovni broj: P-1401/12 koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu proizvodi učinke i prema svim potrošačima koji su sklopili ugovor s istim trgovcem pod istim općim uvjetima. Sud je vezan tom pravomoćnom odlukom, pa nije bilo potrebno ponovno ispitivati okolnosti koje su već pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu. Time se izbjegava ponavljanje postupaka i donošenje međusobno proturječnih odluka te se osigurava djelotvorna zaštita potrošača. U odnosu na okolnosti konkretnog slučaja, sud prvog stupnja je iznio valjane razloge zbog čega se utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača primjenjuju i na konkretan ugovorni odnos, i to stoga što je tužena banka bila stranka u tom kolektivnom sporu, a u predmetnom ugovoru sadržane su identične odredbe koje su u kolektivnom sporu utvrđene ništetnima. Osim toga, sud je u točkama 14. i 15. obrazloženja presude ocijenio nepoštenima te time i ništetnima sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka. Pri tom, protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je iznio ocjenu dokaza temeljem kojih je zaključio da stranke nisu o predmetnim ugovornim odredbama pregovarale (točka 14. obrazloženja presude), radi čega se saslušanje tužiteljice na te okolnosti ukazuje nepotrebnim, a koje zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnesena 6. travnja 2021. ista je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, 69/26, dalje u tekstu: ZOO), tako da tražbina tužiteljice nije zastarjela, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i s pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., a koje prihvaća i ovaj sud. Naime, navedeno pravno shvaćanje u skladu je s praksom Suda Europske unije o zahtjevu djelotvorne zaštite potrošača iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem zastarni rok ne može isteći prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u konkretnom ugovoru, jer bi to pretjerano otežalo korištenje prava koja tom potrošaču priznaje Direktiva 93/13 te bi bilo suprotno načelu djelotvornosti (vidi presudu Suda Europske unije od 10. lipnja 2021., spojeni predmeti C-776/19 do C-782/19, BNP Paribas Personal Finance, ECLI:EU:C:2021:470., toč. 47. i tamo citirane predmete).

17. Nadalje, neosnovano tuženik osporava i odluku o dosudi zateznih kamata od primitka svake pojedine uplate do isplate, tvrdeći kako se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Naime, spornu nepoštenu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja se suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je unaprijed sastavio tuženik kao trgovac, pa se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem. Ništetnost djeluje ex tunc, odnosno od trenutka sklapanja ugovora, te sukladno odredbi članka 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno je, na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, dosudio tužiteljici povrat iznosa stečenog bez osnove sa zateznim kamatama od dana svake pojedine uplate do isplate, pravilno primijenivši odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

18. Odluka o parničnom trošku iz točke IV. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u skladu s odredbama članaka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a.

19. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, kao u izreci ove presude.

20. U odnosu na odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke prvostupanjskog rješenja, osnovano tužiteljica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tuženiku dosudio trošak postupka zbog djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva. Naime, iako je odredbom članka 158. stavka 1. ZPP-a propisano da je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci naknaditi troškove postupka, u konkretnom slučaju riječ je o djelomičnom povlačenju tužbe koje se odnosilo na kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravo tuženika na naknadu troškova u vezi s djelomično povučenim dijelom tužbe ostvaruje se u okviru odluke o ukupnim troškovima postupka, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i razmjerno uspjehu stranaka u parnici. Budući da iz stanja spisa ne proizlazi da bi tuženiku zbog djelomičnog povlačenja tužbe nastali posebni troškovi, jer se radnje poduzete do djelomičnog povlačenja tužbe nisu odnosile isključivo na taj dio zahtjeva, a vrijednost predmeta spora i nakon djelomičnog povlačenja ostala je u istom tarifnom razredu prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022, dalje: Tarifa), pa je neosnovano tuženiku priznat trošak u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva. Takvo je tumačenje u skladu i s načelom da primjena pravila o troškovima postupka u potrošačkim sporovima ne smije imati odvraćajući učinak na ostvarivanje sudske zaštite. Stoga je, na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a, preinačena odluka o troškovima postupka i odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška u tom dijelu te je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

21. Tužiteljici pripada trošak sastava žalbe protiv odluke o trošku postupka prema vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela odluke od 1.085,96 eura, sukladno Tbr. 10. točki 4. u vezi s Tbr. 7. točkom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25.; dalje: Tarifa), u iznosu od 75,00 eura, što uvećano za PDV od 25 % sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi ukupno 93,75 eura.

U Splitu 27. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Miho Mratović