Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-712/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, dr. sc. Mirelle Rodin, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja i presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: 13 P-765/2019-41 od 21. prosinca 2023., te žalbi tužiteljice protiv odluke o trošku sadržane u točki III. izreke presude, na sjednici vijeća održanoj dana 27. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj 13 P-765/2019-41 od 21. prosinca 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj 13 P-765/2019-41 od 21. prosinca 2023.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka te se potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj 13 P-765/2019-41 od 21. prosinca 2023.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio rješenje i presudu poslovni broj: 13 P-765/2019-41 od 21. prosinca 2023. kojom odlukom je u točki I. izreke rješenja odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda, a točkom II. dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužitelja od 18. listopada 2022. Nadalje, točkom I. presude je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.701,43 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine novčane iznose kako je to točno navedeno u točki I. izreke presude. Točkom II. izreke presude je odbio tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 58,07 eura sa zateznom kamatom te je točkom III. naložio tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 1.989,56 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv prvostupanjskog rješenja tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to, čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu: ZPP) u odnosu na točku II. izreke rješenja te članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a u odnosu na točku I. izreke rješenja. Nadalje, tuženik je podnio žalbu protiv presude u točkama I. i III. zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1., posebice iz čl. 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Predlaže da se presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Protiv odluke o trošku sadržane u točki III. izreke presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da je drugostupanjski sud preinači.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe stranaka su neosnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa plaćenih tuženiku na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj na švicarski franak iz ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka.

7. Tuženik u žalbi ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, obrazloženu sudsku odluku i jednakost oružja jer prvostupanjski sud nije ocijenio njegove navode i dokazne prijedloge niti je za njihovo neprihvaćanje dao razloge. Osporava pravilnost dopuštene preinake tužbe, navodeći da je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, kao i odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti, pozivajući se na ugovorenu nadležnost suda prema sjedištu tuženika, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. te okolnost da spor nije nastao u povodu podružnice u Varaždinu. Nadalje, navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega su sporne ugovorne odredbe bile nejasne, nerazumljive ili neuočljive, niti je ocijenio savjesnost tužiteljice i može li je se smatrati potrošačem, te smatra da nije ocijenjena niti jedna pretpostavka za zaključak o nepoštenosti tih odredbi. Osporava i izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, tvrdeći da nije ugovoren kunski kredit te da nije uzeta u obzir negativna tečajna razlika. Protivi se neposrednoj primjeni odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite, za koji navodi da je apstraktnog i preventivnog karaktera, te osporava odluku o prigovoru zastare. Ističe i da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen te da se eventualno radi o zabrani manjeg značaja. Osporava zaključak o statusu tuženika kao nepoštenog stjecatelja i, slijedom toga, odluku o tijeku zateznih kamata. Konačno, pobija odluku o troškovima postupka, posebice u pogledu primijenjene vrijednosti boda, priznatog troška pristupa na ročište za objavu presude te sudske pristojbe u dijelu u kojem nije plaćena.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem iste sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik. Protivno žalbenim navodima, nije došlo do povrede načela kontradiktornosti i jednakosti oružja niti do povrede prava žalitelja na obrazloženu odluku, što je sastavni dio prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00

– pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) i člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine

– Međunarodni ugovori", br. 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17). Ove žalbene razloge tuženik nije konkretizirao na način da je točno naveo koje je to odlučne navode, dokaze ili dokazne prijedloge sud prvog stupnja zanemario. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud utvrđuje da je žalitelju dana mogućnost iznošenja činjenica, predlaganja dokaza i očitovanja na navode predlagatelja te nije u odnosu na protivnu stranu stavljen u bitno nepovoljniji procesni položaj. Nadalje, razlozi navedeni u obrazloženju odluke obuhvatili su sve važne aspekte predmetnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku suda, izneseni su dostatni i jasni razlozi kojima se sud prvog stupnja vodio u donošenju svoje odluke, te je odgovorio na sve bitne navode stranaka.

9. Neosnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost odluke kojom je odbijen njegov prigovor mjesne nenadležnosti. Prvostupanjski sud je primijenio kriterije sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV – 308/2020 od 5. studenoga 2020. te je za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Naime, sud prvog stupnja je temeljem izjave tužiteljice i stanja spisa utvrdio kako prorogacijska klauzula iz članka 12. Ugovora o kreditu nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja, već ju je unaprijed formulirao tuženik. Uzevši u obzir da je tom odredbom ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika u Zagrebu, iako tužiteljica ima prebivalište na području Općinskog suda u Varaždinu te je ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Varaždinu, pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 81. stavaka 1. do 4. i članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) zaključio da je riječ o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi. Takva odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja, koje u zasnivanju obveznih odnosa te ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa zahtijeva savjesno i pošteno postupanje (članak 4. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05). To načelo podrazumijeva da ugovorna strana ne vodi računa isključivo o vlastitim interesima, već i o opravdanim interesima druge strane, pri čemu se pri ocjeni njegove povrede uzima u obzir i odnos pregovaračke snage ugovornih strana. Budući da se potrošač smatra ekonomski slabijom, pravno manje informiranom i pregovarački inferiornom stranom u odnosu na trgovca, pristup sudu ne smije mu biti otežan odredbom o mjesnoj nadležnosti suda udaljenog od njegova prebivališta, o kojoj potrošač nije pregovarao, kako bi se uspostavila stvarna ravnoteža između ugovornih strana. U konkretnom slučaju prorogacijska klauzula uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer bi mogla odvratiti tužiteljicu od ostvarivanja sudske zaštite s obzirom na vrijednost predmeta spora te bi je izložila dodatnim troškovima putovanja nje ili njezine punomoćnice, izbivanja s posla i utroška vremena. S druge strane ako tužiteljica angažira punomoćnika s područja Zagreba, tužiteljica bi imala s njim otežanu komunikaciju, kako je to i navela u svojoj izjavi. Zato, prvostupanjski sud je pravilno primijenio članak 59. ZPP-a, jer je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u podružnici tuženika u Varaždinu, pa je stoga spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

10. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe primjenom članka 190. stavaka 2. i 3. ZPP-a prema kojima je preinaka iznimno dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Valja istaknuti kako je i na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021, od 26. studenog 2021., zaključeno da u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a što prihvaća i ovaj sud. Naime, budući da tužiteljica ne raspolaže stručnim znanjima, opravdano je i svrsihodno dopustiti joj preinaku nakon provođenja financijskog vještačenja. Procesna pravila ne smiju biti primijenjena pretjerano formalistički te primjena mora biti proporcionalna legitimnom cilju osiguranja pravne sigurnosti i pravilnog provođenja pravde (vidi:

Europski sud za ljudska prava, Vugdelija protiv Hrvatske, zahtjev br. 14692/18, presuda od 20. veljače 2024., točke 18-24. i tamo citirane odluke). U ovom slučaju, kada visina zahtjeva ovisi o nalazu i mišljenju vještaka, nedopuštanje preinake nakon zaključenja prethodnog postupka, prema mišljen ju ovog suda, nerazmjerno bi ograničilo pravo tužiteljice na pristup sudu zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije.

11. Slijedom navedenog primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

12. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u odnosu na sporna pitanja u bitnome utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 10. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-320-3606984 kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.465,00 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseca radi kupnje novih vozila,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od početnih 5,20 %, koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika, te valutna klauzula u CHF, uslijed čije je primjene tijekom otplate došlo do povećanja anuiteta,

- da su pravomoćnim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđene ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koje je tuženik koristio u ugovorima o potrošačkom kreditiranju,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je kredit zaključila radi kupnje automobila za potrebe svoje obitelji, odnosno za osobne potrebe te ima svojstvo potrošača,

- da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik dokazao da je tužiteljicu prije sklapanja ugovora na jasan i razumljiv način informirao o rizicima i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope,

- da prema nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužiteljici pripada 3.701,43 eura s osnove preplate nastale primjenom ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne, a da prigovor zastare nije osnovan, jer je tužba podnesena unutar zastarnog roka koji je počeo teći pravomoćnošću presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača.

14. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza sukladno odredbi iz članka 8. ZPP-a.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na tuženika utvrđeno je da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na tuženika utvrđeno je da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza, konkretno iskaza tužiteljice, utvrdio da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba radi kupnje osobnog vozila za osobne potrebe nje i njene obitelji, a ne u okviru svoje trgovačke, poslovne ili profesionalne djelatnosti, pa je pravilno zaključio da tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. točke 1. ZZP-a/03.

17. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a, sud je u pojedinačnoj parnici vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Jednako tako odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15, 14/19), propisano je da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa obvezuje ostale sudove u postupcima koje pojedini potrošač pokrene radi zaštite svojih prava. Slijedom navedenoga, pravomoćna odluka donesena u postupku poslovni broj: P-1401/12 koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu proizvodi učinke i prema svim potrošačima koji su sklopili ugovor s istim trgovcem pod istim općim uvjetima. Sud je vezan tom pravomoćnom odlukom, pa nije bilo potrebno ponovno ispitivati okolnosti koje su već pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu. Time se izbjegava ponavljanje postupaka i donošenje međusobno proturječnih odluka te se osigurava djelotvorna zaštita potrošača. U odnosu na okolnosti konkretnog slučaja, sud prvog stupnja je u točki 18. obrazloženja presude iznio valjane razloge koje je utemeljio na provedenim dokazima, zbog čega se utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača primjenjuju i na konkretan ugovorni odnos , odnosno ocijenio je nepoštenima i ništetnima sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanima u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka, te nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu presuda iz kolektivnog spora.

18. Neosnovano tuženik osporava i nalaz te mišljenje financijskog vještaka navodeći da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Naime, nakon što je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, smatra se da nikada nije proizvodila pravne učinke, pa je posljedice ništetnosti potrebno otkloniti primjenom članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, dalje: ZOO). Kako je u vrijeme sklapanja ugovora zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj bila hrvatska kuna, uklanjanjem ništetne valutne klauzule ugovor opstaje kao kunski kredit. Slijedom toga, pravilno je financijsko vještačenje izrađeno polazeći od pretpostavke da se tijekom trajanja ugovora nije primjenjivala ništetna valutna klauzula.

19. U odnosu na žalbeni navod da je trebalo uračunati i razdoblja u kojima je tužiteljica zbog kretanja tečaja plaćala manje, valja reći kako je predmet ovoga postupka isključivo restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat onoga što je tuženik stekao primjenom ništetne ugovorne odredbe, dok tuženik tijekom postupka nije istaknuo protutužbu niti prigovor radi prijeboja, odnosno nije postavio nikakav zahtjev za povrat eventualno manje plaćenih iznosa. Stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

20. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik ističe da činjenica što je kredit u cijelosti otplaćen isključuje mogućnost utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Naime, ništetnost djeluje ex tunc, odnosno od trenutka sklapanja ugovora, te je sukladno članku 323. stavku 1. ZOO-a svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe. Ovdje nije riječ niti o zabrani manjeg značenja u smislu članka 326. stavka 2. ZOO-a, budući da je nepoštenost ugovornih odredbi posebno uređena odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao lex specialis.

21. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljičina tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u tom postupku utvrđena njezina ništetnost. Stoga je u odnosu na tražbinu s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastarni rok počeo teći 13. lipnja 2014., kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 pravomoćno utvrđena nepoštenost i ništetnost te ugovorne odredbe, dok je u odnosu na tražbinu s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF zastarni rok počeo teći 14. lipnja 2018., pravomoćnošću odluke donesene u kolektivnom sporu u tom dijelu. Budući da je tužba podnesena 10. lipnja 2019., podnesena je unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a u odnosu na obje osnove potraživanja, pa tražbina tužiteljice nije zastarjela, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i s pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., a koje prihvaća i ovaj sud. Naime, navedeno pravno shvaćanje u skladu je s praksom Suda Europske unije o zahtjevu djelotvorne zaštite potrošača iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem zastarni rok ne može isteći prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u konkretnom ugovoru, jer bi to pretjerano otežalo korištenje prava koja tom potrošaču priznaje Direktiva 93/13 te bi bilo suprotno načelu djelotvornosti (vidi presudu Suda Europske unije od 10. lipnja 2021., spojeni predmeti C-776/19 do C-782/19, BNP Paribas Personal Finance, ECLI:EU:C:2021:470., točka 47. i tamo citirane predmete).

22. Nadalje, neosnovano tuženik osporava i odluku o dosudi zateznih kamata od primitka svake pojedine uplate do isplate, tvrdeći da se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Naime, sporne nepoštene ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, unaprijed je sastavio tuženik kao trgovac, pa se ne može smatrati poštenim stjecateljem.

23. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno je, na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, dosudio tužiteljici povrat iznosa stečenog bez osnove sa zateznim kamatama od dana svake pojedine uplate do isplate, pravilno primijenivši odredbe članaka 1111. i 1115. ZOO-a.

24. Stoga trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

25. Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude donesena je u skladu s odredbama članaka 154. stavka 2. i 155. ZPP -a. Protivno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 .), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke, a kojom je propisana vrijednost boda od 2,00 eura. Naime, odredbom Tbr. 52. stavka 3. Tarife izričito je propisano da, kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koji su na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je, prvostupanjski sud pravilno obračunao troškove zastupanja prema Tarifi važećoj u vrijeme donošenja odluke o trošku i vrijednosti boda od 2,00 eura. Pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici priznao i trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude, jer stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na tom ročištu sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, što je u skladu i s pravnim shvaćanjem prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 1. rujna 2020. Konačno, pravilno je tužiteljici priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 83,62 eura (ranije 630,00 kuna), koju je tužiteljica i platila, kako to proizlazi iz potvrde o plaćanju na listu 11. spisa.

26. U odnosu na žalbene navode tužiteljice glede odluke o trošku sadržane u točki III. izreke prvostupanjske presude, valja navesti da se odredba članka 299.a ZPP - a, uvedena člankom 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.; dalje: ZID ZPP/19), ne primjenjuje na ovaj postupak, koji je pokrenut prije stupanja na snagu navedene novele, što proizlazi iz članka 117. stavaka 1. i 2. ZID ZPP/19. Neovisno o tome, ovlast stranke da se pisano očituje na navode protivne strane, kao ni činjenica da je za sastav takvog podneska Tarifom propisana nagrada, ne znači ujedno da trošak svakog takvog podneska predstavlja trošak potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP -a. U konkretnom slučaju pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da trošak sastava podnesaka tužiteljice od 21. lipnja 2022. i 31. listopada 2023. kojima se očitovala na očitovanje tuženika na podneske tužiteljice, nije bio potreban za vođenje parnice, jer tužiteljica njima nije iznijela nove činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev niti predložila nove dokaze, već je u bitnom ponavljala i dodatno obrazlagala osnovanost svojih tužbenih navoda.

27. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja, a na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 166. stavka 2., 154. stavka 2. i članka155. ZPP-a.

U Splitu 27. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Miho Mratović