Poslovni broj: UsI-138/2026-7
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Marijane Vidaković, u upravnom sporu tužitelja MM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po opunomoćenici Sanji Restović Mirčeta, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Macura i Restović j.t.d., Šibenik, [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, (OIB: 84397956623), Zagreb, Antuna Mihanovićeva 3, radi prava na starosnu mirovinu , 27. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje točke II. izreke rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140- 02/24-01/03287121468, URBROJ: 341-99-05/3-24-7383 od 11. prosinca 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora .
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 140-02/24-01/03287121468, URBROJ: 341-99-05/3-24-7383 od 11. prosinca 2025. u točki I. izreke uvažena je žalba tužitelja i poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa], KLASA: UP/I 140-02/24-01/03287121468, URBROJ: 341-19-05/3-24-11055 od 20. studenoga 2024., kojim je žalba, ovdje tužitelja, bila odbačena kao nepravodobna. Točkom II. izreke osporenog rješenja odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa], KLASA: UP/I 140-02/24-01/03287121468, URBROJ: 341-19-05/3-24-7029 od 13. kolovoza 2024. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na starosnu mirovinu.
2. Tužitelj je podnio tužbu protiv dijela osporenog rješenja, te pobija zakonitost točke II. izreke rješenja kojim je odbijena njegova žalba i potvrđeno odbijanje prava na starosnu mirovinu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da se tuženik pogrešno pozvao na Zakon o sukcesiji, ističući da nije tražio ponovno određivanje ranije priznate vojne invalidske mirovine, niti njezino povećanje, već novo, samostalno pravo na starosnu mirovinu na temelju rada ostvarenog u Republici Hrvatskoj nakon prestanka isplate invalidske mirovine i obveznog mirovinskog osiguranja kao radnik prema Zakonu o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. - dalje: ZOMO) na temelju uredno plaćenih doprinosa u sustav mirovinskog osiguranja za vrijeme trajanja rada u Republici Hrvatskoj u razdoblju od više od deset godina. Ističe da tuženik nije naveo na kojem zakonu zasniva rješenje, osim na Zakonu o sukcesiji, za koji tužitelj tvrdi da nije pravno relevantan. Iznosi mišljenje da je razlog tome što ne postoji ni jedna zakonska odredba koja bi propisivala da osoba koja je ranije bila korisnik invalidske mirovine trajno gubi mogućnost stjecanje prava na starosnu mirovinu po osnovu kasnijeg rada i osiguranja. Smatra da je donošenjem osporenog rješenja povrijeđeno načelo jednakosti pred zakonom budući da je on, kao i ostali osiguranici više od 10 godina radio i uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje, a sada ne može ostvariti pravo iz mirovinskog osiguranja kao drugi osiguranici. Postavlja pitanje zašto je bio u obvezi uplaćivati mirovinsko osiguranje budući da je tuženik znao da je ostvario pravo na invalidsku mirovinu. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje navodi da tuženik nije dao valjano obrazloženje zašto se staž osiguranja ostvaren nakon 2013. ne priznaje kao relevantan za stjecanje prava na starosnu mirovinu, niti je utvrdio koje odredbe ZOMO-a uređuju prestanak invalidske mirovine i naknadno stjecanje prava iz mirovinskog osiguranja. S tim u vezi navodi da tuženik nije utvrđivao niti koliko staža osiguranja on ima i jesu li za to razdoblje uredno plaćeni doprinosi, niti zašto je plaćao doprinose. Predlaže da ovaj sud poništi osporeno rješenje tuženika u pobijanom dijelu i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak u kojem će mu priznati pravo na starosnu mirovinu. Traži naknadu troškova upravnog spora.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je osporeno rješenje doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i na temelju mjerodavnih zakonskih odredbi navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, koje sadrži sve obvezne sastavne dijelove rješenja propisane člankom 98. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP). Ističe da kada bi se radilo o osiguraniku koji je u sustavu mirovinskog osiguranja Republike Hrvatske ostvario pravo na invalidsku mirovinu na temelju potpunog gubitka radne sposobnosti, a što nije slučaj tužitelja, da ni tada nije propisana mogućnost da se po osnovi naknadno ostvarenog staža nakon umirovljenja prizna pravo na starosnu mirovinu. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
4. Tijekom spora održana je rasprava 18. kolovoza 2026. na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.
5. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora. Nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Predmetni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 26. ožujka 2024. za priznavanje prava na starosnu mirovinu.
7. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelju rješenjem Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd od 10. lipnja 1991. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu, počevši od 18. lipnja 1991. te mu je određena akontacija na ime vojne mirovine. Rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske Područne službe u [adresa] od 12. prosinca 1992., tužitelju je kao korisniku akontacije na vojnu invalidsku mirovinu, određene rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u [adresa] od 3. srpnja 1992., počevši od 1. listopada 1992. određena invalidska mirovina.
8. Nadalje, iz podataka spisa razvidno je da je tužitelju, korisniku invalidske mirovine, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Šibeniku od 20. studenoga 2013., obustavljena s danom 17. studenog 2013. isplata invalidske mirovine radi zaposlenja te je tuženik uvidom u bazu podataka osiguranika utvrdio da je tužitelj bio u radnom odnosu kod poslodavca Nacionalni park Krka u razdoblju od 18. studenoga 2013. do 1. ožujka 2024.
9. Iz podataka spisa slijedi da je tužitelj na temelju staža osiguranja navršenog u bivšoj JNA-a ostvario pravo na vojnu invalidsku mirovinu izvan hrvatskog mirovinskog osiguranja, a rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u [adresa] od 12. prosinca 1992. preuzeta je i određena isplata tako priznate mirovine.
10. Tuženik je ukazao na to da je tužitelj kao vojni osiguranik bivše JNA bio osiguran u posebnom Zavodu za socijalno osiguranje vojnih osiguranika kojemu su uplaćivani doprinosi za mirovinsko osiguranje, a koja je djelovala izdvojeno od mirovinskih fondova pojedinih bivših republika bivše SFRJ, odnosno da se nisu uplaćivali doprinosi vojnih osiguranika u fondove mirovinskog osiguranja radnika te da nema pravne osnove za ponovno određivanje ove mirovine po osnovi naknadno ostvarenog staža nakon umirovljenja za pripadnike bivše JNA koji su mirovinu stekli u tom Zavodu, jer je za njih samo preuzeta isplata mirovine.
11. Tuženik je u obrazloženju rješenja naveo da je tužitelj stjecanjem prava na invalidsku mirovinu konzumirao svoje pravo iz mirovinskog osiguranja, pojašnjavajući da je Republika Hrvatska preuzela isplatu mirovine na temelju Zakona o sukcesiji i da nema pravne osnove za stjecanje prava na starosnu mirovinu po osnovi osiguranja nakon umirovljenja
12. Imajući na umu izneseno, a s obzirom na navode tužitelja o ostvarenom stažu osiguranja nakon 2013., treba reći da odredbama ZOMO-a nije propisana mogućnost priznavanja prava na starosnu mirovinu korisnicima vojne invalidske mirovine na temelju naknadno navršenog staža osiguranja, radi čega je pravilno odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na starosnu mirovinu. S tim u vezi, treba reći da ni člankom 100. stavcima 9. - 11. ZOMO-a nije propisana mogućnost da se korisnicima invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a koji naknadno stupe u osiguranje, prizna pravo na starosnu mirovinu te je neosnovan paušalni prigovor tužitelja da je povrijeđeno načelo jednakosti pred zakonom.
13. Stoga, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, rješenje tuženika rješenje je zakonito i pravilno, a rješenje tuženika je valjano obrazloženo.
14. Nastavno tomu, po ocjeni ovog suda, u postupku koji je prethodio ovom sporu relevantno činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen materijalni propis, dok prigovori tužitelja nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje.
15. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika u pobijanom dijelu ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točki I. izreke presude.
16. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora te odlučiti kao u točki II. izreke presude.
U Splitu 27. kolovoza 2026.
S U T K I N J A:
Mirela Valjan-Harambašić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
DNA:
- opunomoćenici tužitelja, e - komunikacijom
- tuženiku, e - komunikacijom
- u spis
