REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1407/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda, Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice HHV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Nikola Pleša, odvjetnik iz Zagreba, Kralja Držislava 4, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojega zastupa opunomoćenica GHV, službena osoba, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, 27. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/3001, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 10. siječnja 2024. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23- 014/2220, URBROJ: 251-09-22-1/004-23-3 od 31. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-551-06/23-014/3001, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 10. siječnja 2024., odbijen je prigovor tužiteljice protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku KLASA: UP/I-551-06/23-014/2220, URBROJ: 251-09-22-1/004- 23-3 od 31. listopada 2023. te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da tužiteljici prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023.

2. Tužiteljica u tužbi i naknadnim podnescima ističe i opširno obrazlaže:

- da se pravomoćan i zakonit upravni akt može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom, a Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 25/22, dalje Odluka/22) kao podzakonski propis ne može proizvoditi pravne učinke koji su predviđeni za akte zakonske snage niti ona može derogirati ono što akti zakonske snage propisuju,

- da je ovlaštenje iz čl. 6. Odluke/22 vremenski ograničeno do 31. prosinca 2022. ,

- da u konkretnom slučaju nije primijenjen niti jedan od izvanrednih pravnih lijekova propisanih ZUP-om, već je pravomoćni upravni akt djelomično „zamijenjen“, ali nije u tom dijelu ni poništen niti ukinut (stavljen van snage), pa on i dalje egzistira, zbog čega su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nezakoniti jer ne mogu istodobno egzistirati dva pojedinačna upravna akta koji isti pravni odnos uređuju na različit način,

- da se usklađenje iznosa novčane pomoći i razloga prestanka novčane pomoći priznatih pravomoćnim i zakonitim pojedinačnim upravnim aktom s odredbama Odluke/22 vrši u odnosu na svakog pojedinog korisnika novčane pomoći donošenjem novog pojedinačnog akta, pa usklađenje ne nastupa „po sili općeg akta“,

- da se rješenje o prestanku ne može donijeti prije nego li se provjeri je li u odnosu na pojedinog korisnika došlo do usklađenja iznosa novčane pomoći, kojim aktom, koji su uvjeti za prestanak prava te je li taj akt izvršan i pravomoćan,

- da su preduvjeti za donošenje rješenja o prestanku prava na novčanu pomoć da je doneseno rješenje o usklađivanju i razlozima prestanka prava na novčanu pomoć, ali i da je tim rješenjem stavljen van snage odnosno poništen ili ukinut pojedinačni upravni akt na temelju kojeg je tužiteljica stekla pravo na novčanu pomoć, dok u konkretnom slučaju rješenje o usklađivanju je doneseno, ali to rješenje nije steklo svojstvo pravomoćnosti, niti je tim rješenjem stavljen van snage, odnosno ukinut ili poništen pravomoćni upravni akt na temelju kojeg je tužiteljica stekla pravo na novčanu pomoć,

- da su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje doneseni preuranjeno, prije okončanja pokrenutog upravnog spora u predmetu usklađivanja novčane pomoći,

- da je tuženik trebao provesti test razmjernosti u odnosu na svakog pojedinačnog korisnika novčane pomoći,

- da službena osoba koja je rješavala u prvostupanjskom postupku nije neovisna od gradonačelnika,

- da je u drugom stupnju o pravnom lijeku trebalo odlučivati nadležno ministarstvo, a ne gradonačelnik, zbog čega je tužiteljici povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek,

- da nije odlučeno o zahtjevu za izuzeće gradonačelnika koji ne ispunjava kriterij nepristranosti,

- da obrazloženje drugostupanjskog rješenja ne sadrži razloge zbog kojih nisu usvojeni zahtjevi za izuzeće osobe koja je potpisala prvostupanjsko rješenje i za izuzeće gradonačelnika,

- da iz drugostupanjskog rješenja proizlazi da je o izuzeću službene osobe u prvostupanjskom tijelu odlučio gradonačelnik kao čelnik drugostupanjskog tijela, a ne čelnik Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, zbog čega su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje u tom dijelu u suprotnosti s čl. 24. ZUP-a,

- da su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nezakoniti, jer je prethodno rješenje kojim su usklađeni iznosi novčane pomoći i razlozi njezina prestanka doneseno nakon 31. prosinca 2022., a nakon kojeg dana nadležni gradski ured više nije bio ovlašten za donošenje takvoga rješenja zbog proteka prekluzivnog roka iz čl. 6. Odluke/22,

- da tužiteljici nije omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku te nije proveden ispitni postupak,

- da se postupak pokreće po službenoj dužnosti kad je to propisano zakonom, a ne općim aktom odnosno da je predmetni postupak pokrenut bez zakonske osnove,

- da su pobijanim rješenjima narušena njena ustavna i konvencijska prava, pa tako i pravo na mirno uživanje vlasništva, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, pravo na pošteno suđenje,

- da su povrijeđena načela zakonitosti, razmjernosti, zabrane retroaktivnosti i načelo zaštite stečenih prava, jer se pravomoćni upravni akt može izmijeniti samo pod uvjetima propisanim zakonom, a ne općim aktom,

- predlaže da se na konkretan predmet neposredno primijeni zakon odnosno Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,

- da joj je trebalo priznati naknadu troškova upravnog postupka, jer je isti pokrenut po službenoj dužnosti i trebao je biti okončan povoljno za tužiteljicu,

- predlaže da se spis spoji s predmetima u kojima tužiteljica osporava rješenje o usklađivanju iznosa novčane pomoći i razloga prestanka iste, s obzirom da su tek s pravomoćnošću i izvršnošću rješenja o usklađenju ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja o prestanku prava na novčanu pomoć, jer Odluka/22 ne proizvodi izravne učinke, pa zakonitost rješenja o usklađenju predstavlja prethodno pitanje o kojemu je potrebno raspraviti kako bi se mogla donijeti meritorna odluka o tužbi,

- da tuženik nije dostavio spis putem e-komunikacije,

- da drugostupanjsko rješenje nije potpisao gradonačelnik.

2.1. Tužiteljica predlaže da se od Z1 televizije zatraži snimka središnjih vijesti od 28.03.2024. i izvrši uvid u istu, da se obavi uvid u video isječak objavljen na N1 Internet portalu 26.04.2022., da se sasluša tužiteljica, da se od tuženika pribavi prijava potpisa gradonačelnika, zatraži očitovanje tko je rješavao o prigovoru, zatraže podaci o raspodjeli novčanih sredstava koja su uskraćena tužiteljici te očitovanje da li je tuženik ostvario svoj politički cilj koji je Visoki upravni sud ocijenio legitimnim i da li je taj cilj mogao ostvariti i na drugi način. Nadalje predlaže spajanje predmetnog spisa sa spisom u predmetu usklađivanja novčane pomoći, da se izvrši uvid u spis usklađivanja novčane pomoći te provede dokazni postupak o zakonitosti rješenja o usklađivanju novčane pomoći, podredno da se ovaj spor prekine do pravomoćnosti odluke u predmetu usklađivanja te da se spor prekine i podnese VUS-u prijedlog za ocjenu zakonitosti općeg akta (članka 6. Odluke/22 i članka 10. Odluke). Predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, uz naknadu troškova upravnog spora sa zateznim kamatama.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na presude Visokog upravnog suda RH posl. broj: Usoz-143/2022 i Usoz-254/2023, kojima je Odluka/22 ocijenjena zakonitom, kao i odluku Ustavnog suda RH broj: U-III-1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023. Dodaje kako tužiteljica poveći dio svoje tužbe posvećuje upiranju na izuzeće službene osobe prvog stupnja i gradonačelnika, uslijed potpunog manjka relevantnih prigovora koji se odnose na meritum predmetne stvari. U vezi izuzeća službenika koji donio rješenje prvog stupnja, tuženik ističe kako se prema odredbi članka 24. Zakona o općem upravnom postupku zaključak o izuzeću donosi samo ako postoje razlozi za izuzeće, dok se u suprotnom postupak može nastaviti bez donošenja posebnog akta o izuzeću. Osim toga, naglašava kako je razloge izuzeća potrebno dokazati odnosno potkrijepiti relevantnim činjenicama i dokazima, budući da se u suprotnom navodi jedino mogu ocijeniti neosnovanima i promašenima. Tvrdi kako je iz navoda tužiteljice više no razvidno kako ne navodi niti jednu relevantnu činjenicu odnosno mjerodavan dokaz iz kojeg bi proizlazila potreba za izuzećem, a navođenje postojanja nepristranosti bez da se ovaj prigovor temelji na potrebnim dokazima i činjenicama, ne može biti osnovom izuzeća. Također, ukoliko bi se prihvatio navod tužitelj ice, trebalo bi izuzeti sve službenike prvostupanjskog tijela odnosno službenike Grada Zagreba te bi u tom slučaju u odnosu na svakoga postojala zapreka koja može rezultirati izuzećem. Jasno je da navedeno nije intencija odredbe članka 24. ZUP-a.

3.1. U vezi izuzeća gradonačelnika, kao osobe koja je sudjelovala u upravnom postupku koji se odnosio na usklađivanje iznosa novčane pomoći i razloga prestanka iste, tuženik podsjeća da je zahtjev za izuzeće proslijeđen na rješavanje Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske te je odgovor navedenog Ministarstva, KLASA: 034-01/23-01/39, URBROJ:514-07-03-03/05-23-02 od 5. rujna 2023., dostavljen punomoćniku tužiteljice. U navedenom odgovoru istaknuto je da se, prema odredbi članka 24. ZUP-a, zaključak o izuzeću donosi samo ako postoje razlozi za izuzeće, dok se u suprotnom postupak može nastaviti bez donošenja posebnog akta o izuzeću. Ujedno je istaknuto da je bez obzira na to donosi li se zaključak o izuzeću ili se donosi rješenje o meritumu bez donošenja posebnog akta o izuzeću, jedini način zaštite prava stranke tužbom protiv rješenja kojim je odlučeno o upravnoj stvari. Tuženik navodi kako je potpuno irelevantno to što ovaj odgovor nije zaprimljen u odnosu na zahtjev za izuzeće u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, a iz jednostavnog razloga što su svi korisnici novčane pomoći, zastupani po opunomoćeniku koji zastupa i tužiteljicu u ovom sporu, iznosili potpuno identične navode u odnosu na izuzeće. Stoga bi dopis Ministarstva bio u cijelosti istoga sadržaja i u predmetnoj stvari. U pogledu tvrdnji o nadležnosti Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade, tuženik ističe kako se navedeno tijelo u predmetu žalbe zbog šutnje uprave podnesene protiv tuženika nedavno očitovalo (priloženi dopis od 1. ožujka 2024.) kako nije nadležno tijelo za postupanje po istoj. Tuženik zaključuje kako pravna logika nameće da onda to tijelo ne bi bilo nadležno niti za odlučivanje o izuzeću gradonačelnika Grada Zagreba odnosno kako bi se također očitovalo da nije nadležno. Tuženik nadalje navodi da gradonačelnik Grada Zagreba u kontekstu odredaba Odluke ima funkciju nadležnog drugostupanjskog javnopravnog tijela koje odlučuje o prigovorima izjavljenim protiv prvostupanjskog tijela – Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom te da je u tom smislu bespredmetno raspravljati o izuzeću gradonačelnika, kad se radi o jedinoj osobi nadležnoj za odlučivanje o pravnom lijeku propisanom meritornim propisom – općim aktom jedinice lokalne samouprave.

3.2. Tuženik smatra kako nisu utemeljeni navodi tužiteljice o stavljaju u korelaciju i međusobnu ovisnost rješenja o prestanku novčane pomoći s rješenjem o usklađivanju novčane pomoći, jer oba navedena rješenja samo deklaratorno utvrđuju ono što je već nastupilo samim donošenjem Odluke/22. Dodaje kako su navedena rješenja donesena na temelju različitih pravnih osnova, odnosno ista koegzistiraju jedno neovisno o drugome. Stoga se protivi i predloženom spajanju spisa.

3.3. Nadalje ističe kako je pobijano rješenje doneseno na osnovi članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke, a kojom je određeno kako novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023. korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina. Stavkom 2. navedenog članka Odluke određeno je kako će o prestanku novčane pomoći iz ovog članka nadležno gradsko upravno tijelo odlučiti po službenoj dužnosti. S obzirom na to da je prvostupanjsko upravno tijelo raspolagalo podatkom o tome kako je dijete tužiteljice, a za koje je ista ostvarila pravo na predmetnu novčanu pomoć, navršilo 7 godina života, to je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje o prestanku novčane pomoći, deklaratorno utvrđujući ono što je već nastupilo po samoj Odluci. Tuženik ističe da, osim navedenog podatka o starosti djeteta (koju činjenicu tužiteljica ne spori niti je sporila tijekom upravnog postupka), prvostupanjskom tijelu nije bio potreban niti jedan drugi podatak za donošenje rješenja, slijedom čega navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju smatra u cijelosti neutemeljenim. Također navodi da prvostupanjsko tijelo nije imalo ikakvog razloga tražiti posebno izjašnjavanje tužiteljice, niti izvoditi daljnje dokaze, jer je podatkom o starosti djeteta raspolagalo, pa je službena osoba mogla neposredno riješiti predmetnu upravnu stvar prema odredbi članka 49. stavka 1. ZUP-a. Zaključuje kako tužiteljica niti ne konkretizira koje su to činjenice i okolnosti koje su bile bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, a da je u konkretnom slučaju trebalo provesti ispitni postupak. Tuženik dodaje kako tužiteljica predlaže svoje saslušanje ponovno ne navodeći o kojim se okolnostima radi, a koje bi bile relevantne za izjašnjavanja tužiteljice. Ukoliko tužiteljica pod naprijed navedenim misli na obiteljsko-socijalne prilike, tuženik napominje kako su iste u cijelosti irelevantne za predmetnu stvar, jer se Odluka primjenjuje na jednak način, bez iznimke, na sve korisnike predmetne novčane pomoći kao adresate iste. Zaključuje da se u predmetnoj stvari radi o pitanju isključivo pravne naravi odnosno kako nema činjenica i okolnosti koje bi trebalo raspraviti, zbog čega smatra da je prijedlog za saslušanjem tužiteljice odnosno održavanjem rasprave krajnje besmislen.

3.4. Tuženik napominje da je, sukladno izraženom stavu Visokog upravnog suda RH, Odluka zakonita, pa tako i odredba članka 10. iste, koja određuje prigovor gradonačelniku kao pravni lijek. Poziva se i na stajalište Ustavnog suda RH iz odluke broj: U-I-2911/2017 od 5. veljače 2019., prema kojem sustav zaštite ljudskih prava uspostavljen Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pravo na žalbu protiv sudske odluke u prvom stupnju, kao temeljno pravo, prepoznaje samo u okviru kaznenog postupka. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troška.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu kako bi tužiteljici omogućio da se prije donošenja presude izjasni o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora (čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine broj 24/36, 39/26, dalje ZUS), a o kojima se tužiteljica već opširno pisano izjasnila.

6. Tužiteljica na raspravi napominje da nedosljednost i neprimjerenost u postupanju tuženika ima za posljedicu miješanje u pravo na obiteljski i privatni život koje je zajamčeno člankom 35. Ustava RH i člankom 8. Konvencije. Tužiteljica je pouzdajući se u rad tijela javne vlasti u pogledu toga da je novčana pomoć za roditelja odgojitelja sigurna i da se to pravo neće dirati osobama koje su ga stekle, sukladno istom prilagodila svoje postupanje, pa je donošenjem Odluke i njezinom primjenom došlo do navedene povrede koja se ogleda u tome što miješanje nije u skladu sa zakonom i zakonito u skladu s legitimnim ciljem te nužno i razmjerno , iz istih razloga koji su navedeni i obrazloženi u pogledu povrede prava vlasništva. Dodaje kako bi se građani trebali moći pouzdati u rad tijela javne vlasti i prema istom uskladiti svoje ponašanje, a nedosljednost u postupanju tuženika kao tijela javne vlasti u konkretnom slučaju imala je za posljedicu povećanje pravne nesigurnosti i neizvjesnosti.

6.1. Sud je na raspravi utvrdio da je tužiteljici odobren uvid u spis i spis tuženika, a koji uvid je izvršen od strane opunomoćenika tužiteljice.

6.2. U pogledu prigovora da tuženik nije dostavio spis putem e-komunikacije niti je tužiteljici dostavljen spis tuženika, sud napominje kako je člankom 48. stavkom 4. ZUS- a propisano da se odgovor na tužbu predaje prema pravilima o predaji podnesaka. Uz odgovor na tužbu tuženik je dužan sudu dostaviti sve spise koji se odnose na predmet spora u obliku u kojemu su spisi vođeni. Ako tuženik ne dostavi sve spise predmeta u obliku u kojemu su vođeni ili izjavi da ih ne može dostaviti, sud može riješiti spor i bez spisa predmeta.

6.3. Tuženik je odgovor na tužbu dostavio putem e-komunikacije, sukladno čl. 48. st. 4. u vezi čl. 109. st. 6. ZUS-a, dok je spis predmeta dostavio u fizičkom obliku odnosno u obliku u kojem je spis vođen sukladno čl. 48. st. 4. ZUS -a. ZUS-om nije propisana obveza suda da tužitelju dostavi cjelokupni spis upravnog postupka koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, već je člankom 113. ZUS-a propisano da se stranke imaju pravo obavijestiti o tijeku spora i razgledati spis te o svom trošku umnožiti akte iz spisa, a što je opunomoćenica tužiteljice i napravila.

6.4. Sud je odbio kao nepotrebne dokazne prijedloge da se od Z1 televizije zatraži snimka središnjih vijesti od 28.03.2024., da se obavi uvid u video isječak objavljena na N1 Internet portalu 26.04.2022., za saslušanje tužiteljice, za pribavu prijave potpisa gradonačelnika, da se od tuženika zatraži očitovanje tko je rješavao o prigovoru, da se od tuženika zatraže podaci o raspodjeli novčanih sredstava koja su uskraćena tužiteljici te očitovanje da li je tuženik ostvario svoj politički cilj koji je VUS ocijenio legitimnim i da li je taj cilj mogao ostvariti i na drugi način, iz razloga koji se nastavno obrazlažu pod točkama 22., 23.- 23.2. i 26. obrazloženja ove presude.

6.5. Sud je odbio i prijedloge tužiteljice za spajanje predmetnog spisa sa spisom u predmetu usklađivanja novčane pomoći, da se izvrši uvid u spis usklađivanja novčane pomoći te provede dokazni postupak o zakonitosti rješenja o usklađivanju novčane pomoći, za prekid ovoga spora do pravomoćnosti odluke u predmetu usklađivanja, za prekid spora i podnošenje VUS-u prijedloga za ocjenu zakonitosti općeg akta (članka 6. Odluke/22 i članka 10. Odluke), iz razloga koji se nastavno obrazlažu pod točkama

20. i 12.3. obrazloženja ove presude.

7. Nije sporno da je pravomoćnim upravnim aktom KLASA: UP/I-551-06/16- 013/569, URBROJ: 251-10-01-16-3 od 31. listopada 2016., tužiteljici priznato pravo na novčanu pomoć u trajanju i iznosima propisanim Odlukom o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 16/16 i 19/16, dalje Odluka/16) odnosno Odlukom o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 10/18, 20/21, dalje Odluka/18).

8. Člankom 4. Odluke/22 izmijenjen je članak 7. Odluke/18, tako da novčana pomoć prestaje:

- 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisnika ili djece;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem su dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisana iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijete za koje je ostvarena novčana pomoć (stavak 1.).

O prestanku novčane pomoći iz ovoga članka nadležno gradsko upravno tijelo odlučit će po službenoj dužnosti (stavak 2.).

9. Predmetnim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici je utvrđen prestanak prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023. godine, budući da je dijete za koje je ostvarena navedena pomoć navršilo 7 godina dana 18. veljače 2018. godine. Rješenje je doneseno na temelju citiranog članka 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 10/18, 20/21 i 25/22, dalje Odluka).

10. Visoki upravni sud Republike Hrvatske se u presudi poslovni broj: Usoz- 143/2022-91 od 27. veljače 2023., pozvao na svoj raniji pravni stav iz pravomoćne presude poslovni broj: Usoz-8/2022-68 od 5. srpnja 2022., u kojoj je jasno naveo da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u njegovom klasičnom smislu, već financijska pomoć, koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti. Iz ovog razloga zaključeno je da se takva pomoć ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelja odgojitelja. Posljedično nepostojanju legitimnog očekivanja, ne postoji ni zabranjena retroaktivnost. Konačno Visoki upravni sud je u svojoj odluci naveo i kako nije našao da bi skraćivanje trajanja novčane pomoći bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti. Nadalje, u odnosu na prigovor tužiteljice da je došlo do povrede načela zabrane retroaktivne primjene propisa, upućuje se na točke 104. do 124. obrazloženja odluke Visokog upravnog suda poslovni broj: Usoz-8/2022 od 5. srpnja 2022., u kojoj se sud detaljno očitovao i navedeni prigovor otklonio.

11. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-III-1744/2023 od 14. studenoga 2023., kojom su odbijene ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog upravnog suda posl. broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023., ukazuje da su status roditelja odgojitelja i novčana pomoć za roditelja odgojitelja, ustanovljeni Odlukom/16 i Odlukom/18, rezultat političke volje predstavničkog tijela Grada Zagreba da određenoj kategoriji osoba pruži financijsku pomoć, pri čemu prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave nije dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Polazeći od članka 130. Ustava i naprijed navedenog obrazloženja Visokog upravnog suda u odnosu na ovlast za donošenje Odluke o izmjenama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 29/21), za Ustavni sud je također nedvojbena ovlast predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave, u konkretnom slučaju Gradske skupštine, da u skladu sa svojom (izmijenjenom) pronatalitetnom politikom donese Odluku/22 kojom se, između ostaloga, skraćuje trajanje mjere roditelj odgojitelj, a posljedično i trajanje prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja s petnaest na sedam godina života djeteta. U vezi s tim Ustavni sud je ponovio da u demokratskom društvu, pod uvjetom da normativna intervencija kojom se preoblikuje neki društveni odnos ima legitimni cilj, adresati pravnih normi koje se mijenjanju ili ukidaju, nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost određenog pravnog uređenja, pri čemu je zaključeno da je miješanje u imovinska prava roditelja odgojitelja poduzeto na temelju članka 41. točke 2. Statuta Grada Zagreba, koji je jasan, precizan i predvidljiv te da je, dakle, miješanje provedeno "pod uvjetima predviđenim zakonom". Slijedeći navedeno, Ustavni sud je u tom smislu zaključio da Odluka/22 ima legitiman cilj te da se vezano za vrijeme prilagodbe korisnika ne može složiti s tvrdnjom podnositelja da je navedeno razdoblje prilagodbe prekratko. Konačno Ustavni sud prihvaća i ocjenu Visokog upravnog suda da je navedenim kompenzacijskim mjerama Grad Zagreb uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke/22 olakšavajući im povratak na tržište rada.

12. Također, ovaj sud je u predmetu poslovni broj: Us I-1407/2023 podnio Visokom upravnom sudu RH zahtjev za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke te članaka 3., 4. i 6. Odluke/22. Visoki upravni sud je presudom i rješenjem poslovni broj: Usoz - 254/2023-7, surj. Usoz-328/2023-2 od 19. prosinca 2023., odbio zahtjev za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke i obustavio postupak ocjene zakonitosti članaka 3., 4. i 6. Odluke/22.

12.1. Dakle, Odluka/22, kao opći akt jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave na kojem se temelje pobijana rješenja, je nedvojbeno ocijenjena zakonitom u provedenom postupku apstraktne kontrole zakonitosti općeg akta, što je potvrdio i Ustavni sud.

12.2. Prema članku 10. stavku 2. ZUS-a pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna je za sve.

12.3. Stoga je sud odbio prijedlog tužiteljice za prekid spora i podnošenje Visokom upravnom sudu RH prijedloga za ocjenu zakonitosti općeg akta (članka 6. Odluke/22 i članka 10. Odluke), budući da je ovaj sud takav zahtjev već podnio i Visoki upravni sud je o zahtjevu odlučio pravomoćnom presudom koja djeluje erga omnes. Iz navedenoga slijedi kako nije osnovan ni prijedlog tužiteljice da se na konkretan predmet neposredno primijeni zakon odnosno Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

13. Kod svih prigovora koje tužiteljica iznosi u pogledu zakonitosti pojedinačnog akta koji je predmet ovoga spora, treba imati na umu da je riječ o novčanoj pomoći koja nije ustanovljena zakonom niti postoji zakonska obveza za jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da takvu pomoć uspostave. Stoga ni uvjeti za izmjenu odnosno prestanak priznate pomoći niti postupak u kojem se o tome odlučuje ne mogu biti predmet zakonskog reguliranja. Naime, Hrvatski sabor kao zakonodavac nije nadležan normativno regulirati pitanja iz djelokruga predstavničkog tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

14. U vezi prigovora da prvostupanjsko tijelo nije imalo ovlast pokrenuti predmetni postupak po službenoj dužnosti, treba navesti da se prema članku 42. st. 1. ZUP-a postupak pokreće po službenoj dužnosti kad je to propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa. U situaciji kao predmetnoj, kada se vodi postupak o pravu koje ne proizlazi iz zakona, već iz općeg akta jedinice regionalne samouprave, po samoj logici stvari pokretanje takvog postupka (po službenoj dužnosti) ne može biti propisano zakonom, već upravo općim aktom kojim je samo pravo, u konkretnom slučaju novčana pomoć, i ustanovljeno. Stoga odredbu čl. 42. st. 1. ZUP -a treba promatrati vezano za čl. 7. st. 2. Odluke, kojim je propisano da o prestanku novčane pomoći nadležno gradsko upravno tijelo odlučuje po službenoj dužnosti, iz čega proizlazi zaključak da je prvostupanjsko tijelo imalo pravnu osnovu za pokretanje predmetnog postupka po službenoj dužnosti. Naime, ovlast za odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari podrazumijeva donošenje pojedinačnih upravnih akata te nesumnjivo obuhvaća i ovlast za pokretanje upravnog postupka, jer se upravni akt (pojedinačna odluka kojom javnopravno tijelo odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari, čl. 3. st. 1. t. 1. ZUS-a) ne može donijeti bez da se prethodno pokrene upravni postupak.

15. Prema čl. 130. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, 110/21, dalje ZUP) zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može se ukinuti u cijelosti ili djelomično:

1. ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom,

2. ako sadržava pridržaj ukidanja, a stranka nije ispunila obvezu iz rješenja ili je nije ispunila u roku,

3. ako je to potrebno zbog otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi i javnu sigurnost, ako se to ne bi moglo otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava.

16. Nedvojbeno zakonodavac može zakonom, kojim uređuje pojedino upravno područje, propisati ukidanje (potpuno ili djelomično) zakonitog i pravomoćnog upravnog akta. Ako su na temelju prethodnog zakona doneseni ovlašćujući upravni akti, koji su postali pravomoćni, novijim zakonom uz ispunjenje određenih pretpostavki mogu se takva prava ukinuti s djelovanjem ex nunc.

16.1. Ako se uzme u obzir to da „nijedan zakon ne nalaže jedinici lokalne i područne (regionalne) samouprave uređivanje statusa roditelja odgojitelja odnosno davanje novčane pomoći za treće i/ili svako daljnje dijete te da se promjene nastale (…) Odlukom (…) odnose na povlastice koje je određenoj kategoriji osoba dodijelila ranija gradska vlast u skladu sa svojom politikom“ (presuda Visokog upravnog suda poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022., točka 147.), kao i „neupitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je, bez zakonske obveze, određenoj, usko određenoj, kategoriji osoba dala ranija gradska vlast) na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladnim s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba“ (presuda Visokog upravnog suda poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022., točka 141.), tada zakonito propisivanje ukidanja zakonitog rješenja treba shvatiti u širem smislu te riječi tako da obuhvaća i opće akte. Drugim riječima, ako je općim aktom (bez zakonske obveze) propisano davanje novčane pomoći za treće i/ili svako daljnje dijete, tada se općim aktom smije propisati ukidanje pravomoćnog i zakonitog rješenja kojim je stranka stekla pravo na tu novčanu pomoć. Dakle, osim što se novim propisom može derogirati stariji propis, njime se uz određene pretpostavke može i ukinuti pravomoćne upravne akte donesene na temelju ranijeg propisa. Jedna od pretpostavki je to da je novi propis istog ili višeg ranga. Prema takvom tumačenju odredbe članaka 3., 4. i 6. Odluke/22 nisu u nesuglasnosti s prethodno citiranom odredbom članka 130. stavka 1. točke 1. ZUP-a, a niti s odredbom članka 13. ZUP-a (načelo zaštite stečenih prava stranaka), prema kojoj se pravomoćna odluka može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. Slijedom navedenoga, primjenom navedenih odredbi u konkretnom slučaju nisu povrijeđena načela zakonitosti i zaštite stečenih prava, a prigovor tužiteljice kako nema uvjeta za primjenu izvanrednih pravnih lijekova po ZUP-u nije osnovan.

16.2. Sud napominje i kako je razlog svakog donošenja nekog pravnog propisa drukčije određenje društvenih odnosa, odnosno njihovo prilagođavanje volji zakonodavca. U tom smislu ustanovljena je i Odluka/22 te je upravo razlog njenog donošenja da se temeljem nje drugačije urede odnosi između roditelja odgojitelja i Grada Zagreba. Stoga je i razumljivo da svaki novi propis, pa i Odluka/22, može inicirati donošenje novih pojedinačnih rješenja koja će izmijeniti ranije pravne odnose. Pravo uređeno zakonom i stečeno primjenom zakona, po prirodi stvari nije dopušteno ukinuti pravnim aktom niže pravne snage od zakona, već samo zakonom. Ako je riječ o pravu stečenom isključivo na temelju nekog drugog propisa odnosno općeg akta, rješenje se smije ukinuti ako je to dopušteno propisom odnosno općim aktom kojim je pravo i uspostavljeno. Protivno bi bilo svakoj logici da zakonodavac smije mijenjati ili ukidati prava koja dodjeljuje zakonom, a da lokalni "zakonodavac" nema isto pravo u području svog samoupravnog djelokruga (zajamčenog Ustavom).

17. Nije osnovan prigovor da u konkretnom slučaju nije primijenjen niti jedan od izvanrednih pravnih lijekova propisanih ZUP-om, već da je pravomoćni upravni akt djelomično „zamijenjen“, ali nije u tom dijelu ni poništen niti ukinut (stavljen van snage), pa on i dalje egzistira, zbog čega da su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nezakoniti, jer ne mogu istodobno egzistirati dva pojedinačna upravna akta koji isti pravni odnos uređuju na različit način.

17.1. Naime, ne egzistiraju dva pojedinačna upravna akta koji isti pravni odnos uređuju na različit način, kako to tužiteljica pogrešno smatra, niti je uopće predmetnim prvostupanjskim rješenjem pravomoćni upravni akt djelomično „zamijenjen“. Predmetnim prvostupanjskim rješenjem odlučeno je o prestanku prava na novčanu pomoć, pa nema nikakve „zamjene“ u predmetnom upravnom postupku.

17.2. Prije donošenja predmetnog rješenja o prestanku prava, doneseno je rješenje kojim je djelomično zamijenjen raniji pravomoćni upravni akt kojim je tužiteljici bilo priznato pravo na novčanu pomoć, na način da je ranije određena novčana pomoć usklađena s Odlukom/22 u pogledu iznosa i trajanja novčane pomoći. Stoga je u tom postupku „usklađivanja“, sukladno čl. 6. Odluke/22, donesen pojedinačan akt kojim je, u smislu čl. 130. st. 1. t. 1. ZUP-a, djelomično zamijenjeno ranije zakonito rješenje kojim je stranka stekla pravo, i to u pogledu iznosa i trajanja novčane pomoći, što znači da je prethodna odluka djelomično ukinuta i u tom dijelu stvar drugačije riješena, s pravnim učinkom ex nunc. Stoga nikada nisu istovremeno egzistirala dva upravna akta koji isti pravni odnos uređuju na različit način. Nakon toga, u predmetnom upravnom postupku je odlučeno da pravo prestaje, čime je ukidanje postalo potpuno.

18. U pogledu prigovora da je ovlaštenje iz čl. 6. Odluke/22 vremenski ograničeno do 31. prosinca 2022., sud prvenstveno napominje da se čl. 6. Odluke/22 odnosi na postupke donošenja rješenja kojima se ranije određena novčana pomoć usklađuje s Odlukom/22 u pogledu iznosa i daljnjeg trajanja (razlozi prestanka u budućnosti) novčane pomoći za osobe koje su i dalje korisnici te pomoći, a ne na donošenje rješenja o prestanku pomoći, o čemu je riječ u ovome predmetu. Naime, člankom 6. Odluke/22 propisano je da će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći sukladno ovoj odluci nadležno gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama ove odluke, do 31. prosinca 2022.

18.1. Međutim, predmetno prvostupanjsko rješenje doneseno je na temelju čl. 7. Odluke (kako je izmijenjen člankom 4. Odluke/22), a ne na temelju čl. 6. Odluke/22. Odredba čl. 7. st. 2. Odluke propisuje da će o prestanku novčane pomoći iz ovoga članka nadležno gradsko upravno tijelo odlučiti po službenoj dužnosti, ali nije propisan rok za donošenje takve odluke. To stoga što čl. 7. st. 1. Odluke predviđa različite razloge prestanka novčane pomoći (dakle, ne samo kada dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navrši 7 godina), pa je rješenje o prestanku po samoj logici moguće donijeti tek kada nastupi neki od propisanih razloga za prestanak, pri čemu prvostupanjsko tijelo ne može znati niti predvidjeti koji od razloga iz čl. 7. st. 1. Odluke će prvi nastupiti.

18.2. Iako za predmetni postupak nije relevantno, tužiteljici se napominje da rok iz čl. 6. Odluke/22 nije prekluzivan, već instruktivan, budući da iz samog teksta Odluke/22 ne proizlazi da bi se radilo o prekluzivnom roku, jer nije propisana nikakva posljedica za slučaj prekoračenja navedenog roka, a niti se može utvrditi intencija donositelja općeg akta za propisivanjem roka prekluzivne naravi. Naime, evidentna intencija propisanog roka je zahtjev administrativnim tijelima za što bržim usklađenjem stvarnog stanja s novim općim propisom. Izvan ovog instruktivnog zahtjeva, sud nalazi da bi bilo potpuno pogrešno smatrati da donositelj općeg akta, koji želi promijeniti dotadašnju pronatalitetnu politiku i u skladu s time kreirati drukčiji pravni odnos koji bi bez iznimke ravnopravno obuhvatio sve korisnike novčane pomoći, u toj namjeri ustanovio kratki rok po proteku kojeg bi svojim tijelima onemogućio da naprave ono zbog čega je propis i donio. Nadalje, Odluka/22 stupila je na snagu 17. rujna 2022., a Visoki upravni sud je rješenjem poslovni broj: Usoz-143/22-15 od 12. prosinca 2022. obustavio izvršenje Odluke/22 do donošenja odluke u postupku ocjene zakonitosti općeg akta, koja odluka je donesena 23. veljače 2023. Da je donositelj općeg akta smatrao da je njime propisao prekluzivan rok u čl. 6., isti bi produžio nakon donošenja presude poslovni broj: Usoz- 143/22-91.

18.3. Stoga je promašen prigovor tužiteljice da su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nezakoniti, jer je prethodno rješenje kojim su usklađeni iznosi novčane pomoći i razlozi njezina prestanka doneseno nakon 31. prosinca 2022., a nakon kojeg dana tužiteljica pogrešno smatra da nadležni gradski ured više nije bio ovlašten za donošenje takvoga rješenja zbog proteka roka iz čl. 6. Odluke/22.

19. U odnosu na navode tužiteljice da se rješenje o prestanku ne može donijeti prije nego li se provjeri je li u odnosu na pojedinog korisnika došlo do usklađenja iznosa novčane pomoći, kojim aktom, koji su uvjeti za prestanak prava te je li taj akt izvršan i pravomoćan; da su preduvjeti za donošenje rješenja o prestanku prava na novčanu pomoć da je doneseno rješenje o usklađivanju i razlozima prestanka prava na novčanu pomoć, ali i da je tim rješenjem stavljen van snage odnosno poništen ili ukinut pojedinačni upravni akt na temelju kojeg je tužiteljica stekla pravo na novčanu pomoć, dok u konkretnom slučaju rješenje o usklađivanju je doneseno, ali to rješenje nije steklo svojstvo pravomoćnosti niti je tim rješenjem stavljen van snage, odnosno ukinut ili poništen pravomoćni upravni akt na temelju kojeg je tužiteljica stekla pravo na novčanu pomoć; da su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje doneseni preuranjeno, prije okončanja pokrenutog upravnog spora u predmetu usklađivanja novčane pomoć i; sud napominje da i sama tužiteljica navodi da je rješenje o usklađivanju doneseno, a kojim su razlozi prestanka novčane pomoći usklađeni s odredbama Odluke/22. Tužiteljica isto tako navodi da je u predmetu usklađivanja pokrenula upravni spor, što dalje znači da je rješenje o usklađivanju postalo izvršno (jer prema čl. 42. st. 1. ZUS-a tužba nema odgodni učinak, a tužiteljica niti ne tvrdi da joj je sud dopustio odgodni učinak tužbe u predmetu usklađivanja), što znači da proizvodi pravne učinke. Stoga rješenje o prestanku novčane pomoći nije doneseno preuranjeno, već je doneseno nakon što je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina (razlog prestanka prava prema Odluci/22) i nakon što je prethodno doneseno izvršno rješenje o usklađivanju novčane pomoći, kojim je (kako je već obrazloženo u točki 17.2.) pravomoćni upravni akt na temelju kojeg je tužiteljica stekla pravo na novčanu pomoć djelomično ukinut i u tom dijelu stvar drugačije riješena.

20. Zbog navedenih razloga, sud je na raspravi odbio prijedloge tužiteljice za spajanje predmetnog spisa sa spisom u predmetu usklađivanja novčane pomoći, da se izvrši uvid u spis usklađivanja novčane pomoći te provede dokazni postupak o zakonitosti rješenja o usklađivanju novčane pomoći te za prekid ovoga spora do pravomoćnosti odluke u predmetu usklađivanja.

21. Sud smatra da je prvostupanjsko tijelo bilo ovlašteno riješiti upravnu stvar neposredno u skladu s člankom 49. točkom 1. ZUP-a, jer se je pravo stanje stvari moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela te nije bilo potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. To stoga što je za donošenje prvostupanjskog rješenja pravno relevantna jedino činjenica kojeg datuma je dijete za koje je korisniku priznata novčana pomoć navršilo 7 godina, a koji podatak je upravno tijelo moglo nesumnjivo utvrditi na temelju podataka upravnog spisa. Dakle, jedina pravno relevantna činjenica uopće nije sporna, jer tužiteljica niti ne tvrdi da je tuženik pogrešno utvrdio datum kada je dijete navršilo 7 godina.

22. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud je na raspravi odbio kao nesvrsishodan dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice, jer su za donošenje odluke sve relevantne činjenice nesumnjivo utvrđene. Tužiteljica predlaže svoje saslušanje radi izjašnjavanja o svim činjenicama koje ona smatra bitnim za razjašnjenje pravog stanja stvari, što sud ne smatra potrebnim, jer su sve pravno relevantne činjenice utvrđene i razvidne iz spisa predmeta, a primjena općeg akta mora biti ista za sve korisnike predmetne mjere, budući da su svi pred zakonom jednaki (čl. 14. Ustava Republike Hrvatske, Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/, 76/10, 55/01, 5/14, 85/10). Naime, primjena Odluke/22 na pojedinačni slučaj ne može ovisiti o financijskim obvezama, zdravstvenom stanju, obiteljskim prilikama, socijalnom statusu i sličnim okolnostima svakog pojedinog korisnika mjere, jer to ne proizlazi iz Odluke/22, niti su takve okolnosti bile relevantne kod samog priznavanja prava na novčanu pomoć, slijedom čega ne mogu biti relevantne ni kod njenog prestanka. Ukoliko se radi o specifičnom slučaju kao npr. djetetu s teškoćama u razvoju ili socijalno ugroženoj obitelji, za takve situacije su zakonom propisana odgovarajuća prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja odnosno socijalne skrbi, koja roditelji u takvim slučajevima mogu koristiti sukladno zakonskim uvjetima, dok je mjera novčane pomoći roditeljima odgojiteljima bila uvedena isključivo kao demografska, a ne socijalna mjera. Slijedom navedenoga, nakon što je Visoki upravni sud RH u postupku ocjene zakonitosti Odluke/22 proveo test razmjernosti, ovaj sud ne smatra da je tuženik trebao provesti test razmjernosti u odnosu na svakog pojedinačnog korisnika novčane pomoći, slijedom čega nije trebalo ni izvoditi daljnje dokaze. Sud smatra da je tužiteljici na adekvatan način omogućeno sudjelovanje u predmetnom sporu, budući da se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora opširno očitovala kako pisano, tako i usmeno na raspravi putem stručnog opunomoćenika kojeg je svojom voljom ovlastila za zastupanje u ovome sporu.

23. U pogledu prigovora o povredi prava vlasništva te prava na privatan i obiteljski život, sud smatra da tuženik postupnim smanjenjem iznosa novčane pomoći i skraćivanjem njenog trajanja nije zadirao u stečeno pravo vlasništva, nego u iznose novčane pomoći koje je tužiteljica očekivala da će u budućnosti steći. Takvo zadiranje je utemeljeno na važećem propisu (zakonitom općem aktu kojim je pravo i ustanovljeno), imalo je legitiman cilj i nije bilo nerazmjerno toj svrsi (kako navode Ustavni sud i Visoki upravni sud u prethodno citiranim odlukama pod točkama 10. i 11. obrazloženja ove presude). Prema mišljenju ovoga suda postupno smanjivanje iznosa novčane pomoći (koja se isplaćuje roditelju da odgaja svoju djecu) i skraćivanje njenog trajanja do dobi kada najmlađe dijete obuhvaćeno mjerom po redovitom tijeku stvari započinje obvezno školsko obrazovanje (7 godina) nije nerazmjerno niti je time tužiteljici nametnut prekomjeran teret, jer je na taj način zapravo dovedena u situaciju u kakvoj se nalaze svi ostali roditelji maloljetne djece u gradu Zagrebu odnosno da mora uzdržavati i odgajati svoju maloljetnu djecu sukladno Obiteljskom zakonu.

23.1. Vezano uz prigovor da korisnici mjere nisu imali dovoljno vremena za prilagodbu, sud napominje da je predmetni pojedinačni akt donesen na temelju općeg akta, čije norme su jasne i određene i iz kojih je bilo sasvim izvjesno da će nakon stupanja na snagu općeg akta uslijediti donošenje pojedinačnih akata sukladno izmijenjenim odredbama. Nadalje, Odluka/22 je objavljena 9. rujna 2022., dok je u javnosti bilo poznato da će doći do modifikacije mjere roditelj odgojitelj još od studenoga 2021., kada je tuženik to javno najavio te su svi mediji navedenu informaciju prenijeli široj javnosti. Dakle, korisnici mjere su imali dovoljno vremena za prilagodbu (kako to navode i Ustavni sud te Visoki upravni sud u prethodno citiranim odlukama pod točkama 10. i 11. obrazloženja ove presude) i drugačiju organizaciju obiteljskog i privatnog života. U konkretnom slučaju to znači da je tužiteljica za prilagodbu imala više od godinu dana, s obzirom da joj je novčana pomoć prestala 30. rujna 2023., što je primjeren rok u kojem je realno za očekivati da stranke mogu organizirati svoj obiteljski život sukladno izmijenjenim okolnostima.

23.2. Stoga je sud odbio kao nepotrebne prijedloge tužiteljice da se od tuženika zatraže podaci o raspodjeli novčanih sredstava koja su uskraćena tužiteljici te očitovanje da li je tuženik ostvario svoj politički cilj koji je Visoki upravni sud ocijenio legitimnim i da li je taj cilj mogao ostvariti i na drugi način.

24. U odnosu na prigovor da je za odlučivanje o pravnom lijeku protiv prvostupanjskog rješenja nadležno ministarstvo, a ne tuženik, treba istaknuti da je ovaj sud, u predmetu poslovni broj: Us I-1407/23, podnio Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske zahtjev za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke te članaka 3., 4. i 6. Odluke/22. Visoki upravni sud je presudom i rješenjem poslovni broj: Usoz- 254/2023-7, surj. Usoz-328/2023-2 od 19. prosinca 2023., odbio zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke i obustavio postupak ocjene zakonitosti članaka 3., 4. i 6. Odluke/22. U obrazloženju navodi kako je vezano za prigovore o nezakonitosti članka 10. Odluke, Visoki upravni sud iznio svoj stav da pravni lijek iz ove odredbe ne onemogućuje sudsku zaštitu, jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije, u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom RH. Osim toga, nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, pod zakonom propisanim uvjetima, moguće je izjaviti žalbu Visokom upravnom sudu, čime se osigurava dvostupanjska sudska zaštita. Time što je člankom 10. Odluke propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije. Stoga Visoki upravni sud nalazi da je u konkretnom slučaju, zakonom propisanom mogućnosti pokretanja upravnog spora protiv pojedinačnog upravnog akta, osigurana sudska kontrola takvih pojedinačnih upravnih akata, zbog čega zahtjev i prijedlog nisu osnovani. Imajući u vidu citirano stajalište Visokog upravnog suda, kao i odredbu čl. 10. st. 2. ZUS-a, prigovor tužiteljice se ne može uvažiti, jer nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek.

24.1. Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-654/2024 od 25. veljače 2026., odbačena je ustavna tužba podnesena u povodu naprijed navedene odluke Visokog upravnog suda RH poslovni broj: Usoz-254/2023-7 od 19. prosinca 2023.

25. U vezi istaknutih prigovora da službena osoba koja je rješavala u prvostupanjskom postupku nije neovisna od gradonačelnika, da nije odlučeno o zahtjevu za izuzeće gradonačelnika koji ne ispunjava kriterij nepristranosti, da obrazloženje drugostupanjskog rješenja ne sadrži razloge zbog kojih nisu usvojeni zahtjevi za izuzeće osobe koja je potpisala prvostupanjsko rješenje i za izuzeće gradonačelnika, da iz drugostupanjskog rješenja proizlazi da je o izuzeću službene osobe u prvostupanjskom tijelu odlučio gradonačelnik kao čelnik drugostupanjskog tijela, a ne čelnik Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, zbog čega su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje u tom dijelu u suprotnosti s čl. 24. ZUP-a; sud ocjenjuje da razlozi koje tužiteljica iznosi nisu razlozi iz čl. 24. ZUP-a za izuzeće u konkretnom slučaju službene osobe koja je rješavala u prvostupanjskom postupku, kao ni gradonačelnika. Budući da prvostupanjsko ni drugostupanjsko rješenje nisu donijele osobe koje su se morale izuzeti od rješavanja i odlučivanja, sud ne nalazi povreda zakona na štetu tužiteljice.

25.1. Naime, okolnost da službenici gradskih upravnih tijela postupaju po uputama hijerarhijski nadređenih službenih osoba, nije razlog za izuzeće propisan člankom 24. ZUP-a. Osim toga, pravilno tuženik ističe da kada bi se prihvatila argumentacija tužiteljice, u tom slučaju niti jedan gradski službenik ne bi mogao odlučivati u predmetnoj upravnoj stvari, a što bi bilo protivno smislu čl. 24. ZUP-a. Štoviše, to bi se odnosilo na sve službenike svih javnopravnih tijela, s obzirom na načelo hijerarhijske podređenosti propisano člankom 9. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine broj 155/23, 85/24) odnosno dužnost izvršenja naloga propisanu člankom 35. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine broj 86/08, 61/11, 4/18, 112/19, 17/25).

25.2. Nadalje, okolnost što je gradonačelnik bio predlagatelj Odluke/22 odnosno što je u okviru svoje nadležnosti odlučio smanjiti iznose i skratiti trajanje novčane pomoći za roditelje odgojitelje te onemogućiti podnošenje novih zahtjeva za priznavanje te pomoći, nije osnovan razlog za njegovo izuzeće kraj činjenice da je Odluku/22 donijelo nadležno tijelo i da je ista ocijenjena zakonitom od strane Visokog upravnog suda RH i Ustavnog suda RH. Predmetnim pojedinačnim aktom je navedeni opći akt primijenjen na konkretan slučaj te sud ne nalazi povrede pravila postupka na štetu tužiteljice, jer se nakon stupanja na snagu općeg akta, a imajući u vidu njegove odredbe, nikakva drugačija odluka u konkretnom slučaju ne bi niti mogla donijeti. Tužiteljica je, sasvim razumljivo, nezadovoljna donošenjem tj. sadržajem Odluke/22, pa je nezadovoljna i pojedinačnim aktom donesenim na temelju te Odluke, ali njeni prigovori nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari.

25.3. Stoga neosnovano tužiteljica prigovara povredi prava na pravično suđenje u upravnom postupku, pri čemu se tužiteljici napominje da je upravo zbog hijerarhijske organizacije javnopravnih tijela, Ustavom RH zajamčena sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti, koju provode sudovi kao samostalna i neovisna tijela sudbene vlasti, slijedom čega je tužiteljici osigurano pravo na pravično suđenje u dva stupnja upravnog spora.

25.4. U presudi poslovni broj: Usž-12/2026-4 od 12. svibnja 2026. Visoki upravni sud navodi da u pogledu zahtjeva tužiteljice za izuzećem gradonačelnika u situaciji kad je propisom, u konkretnom slučaju općim aktom koji je ocjenjen zakonitim naprijed navedenim odlukama ovog Suda, određena osoba nadležna za rješavanje prigovora, nema pravne mogućnosti njenog izuzeća, već je pravna zaštita osigurana pokretanjem upravnog spora protiv te odluke.

26. Također, neosnovano tužiteljica ističe da drugostupanjsko rješenje nije potpisao gradonačelnik, budući je u konkretnom slučaju kao osoba koja je donijela rješenje naznačen gradonačelnik Grada Zagreba te rješenje sadrži potpis. Gradonačelnik kao tuženik u ovome sporu, svojim navodima u cijelosti potvrđuje da je osporeno rješenje odraz njegove volje i da ga je on donio. Slijedom navedenih razloga, sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tj. izvoditi dokaze na okolnost da li je osporeno rješenje vlastoručno potpisano od strane gradonačelnika, jer sve i da je rješenje umjesto gradonačelnika po njegovom ovlaštenju potpisao neki od njegovih službenika, radilo bi se o postupovnom nedostatku koji nije utjecao na rješavanje predmeta postupka, budući da je prema ocjeni suda u upravnom postupku prvog i drugog stupnja donesena sadržajno zakonita odluka. Stoga je sud odbio kao nesvrsishodne dokazne prijedloge za pribavu prijave potpisa gradonačelnika, da se od tuženika zatraži očitovanje tko je rješavao o prigovoru, da se od Z1 televizije zatraži snimka središnjih vijesti od 28.03.2024. i izvrši uvid u istu, da se obavi uvid u video isječak objavljen na N1 Internet portalu 26.04.2022.

27. S obzirom da je osporenim rješenjem pravilno odbijen prigovor tužiteljice protiv prvostupanjskog rješenja, tuženik je pravilno odlučio i o troškovima upravnog postupka, jer upravni postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti nije okončan povoljno za tužiteljicu, pa tužiteljica sukladno članku 161. stavku 5. ZUP-a nema pravo na naknadu troškova upravnog postupka.

28. Slijedom svega navedenoga, budući da prigovori tužiteljice nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari te prema ocjeni suda osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon niti opći akt na štetu tužiteljice, sud je na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

29. Odluka o trošku upravnog spora temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a.

U Zagrebu 27. kolovoza 2026.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. Odvjetnik Nikola Pleša – e. komunikacijom

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik – e. komunikacijom

3. U spis