Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-541/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Milan Rimay i Ivan Garac, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbi tužitelja i tuženika podnesenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3573/2024-44 od 28. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se djelomično prihvaća i djelomično odbija, dok se žalba tuženika odbija te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P - 3573/2024-44 od 28. veljače 2025.,

- potvrđuje u pobijanom dijelu, toč. I., II. i IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.774,08 EUR i u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 520,00 EUR, kao i u toč. V. izreke,

- preinačuje u pobijanom dijelu, toč. IV. izreke u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom da mu tuženik naknadi daljnji trošak postupka u iznosu od 1.007,63 EUR, tako da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak postupka u iznosu od 1.007,63 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. U nepobijanom dijelu, toč. III. i IV. izreke u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 450,79 EUR, prvostupanjska presuda nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 82,50

EUR u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, broj 069-50-2980093, od 3. kolovoza 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: ''...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...'', u toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime ništave odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 6.370,65 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, u toč. III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.837,59 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan, u toč. IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.774,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. do isplate, a u preostalom dijelu za iznos od 1.978,42 EUR zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan, dok je u toč. V. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.

2. Pravovremenim, potpunim i dopuštenim žalbama presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj pobija presudu u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč. IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u daljnjem iznosu od 1.527,63 EUR zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijani dio rješenja o troškovima postupka na način da tužitelju odmjeri i dosudi daljnji iznos parničnih troškova od 1.527,63 EUR, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.2. Tuženik pobija presudu u toč. I., II., IV. i V. izreke navodeći da to čini zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i odredi da tužitelj naknadi tuženiku trošak parničnog postupka i žalbe uvećan za zakonske zatezne kamate, podredno da ukine pobijanu presudu i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

2.3. Kako niti tužitelj, niti tuženik ne pobijaju prvostupanjsku presudu u toč. III. izreke i u toč. IV. izreke u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom da mu tuženik naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 450,79 EUR, a prema odredbi čl. 365. st. 1. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH i 70/19; dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, odlučeno je kao u toč. II. izreke ove presude.

2.4. Navedeni ZPP se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 22. rujna 2020. primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22), uz iznimke iz st. 2. -7. tog članka.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništavosti dijela odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula, te isplata razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF i anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta.

5.1. Napominje se da je prvostupanjski sud donio presudu poslovni broj: P- 4572/2020-33 od 31. kolovoza 2022. koja je povodom žalbi parničnih stranaka ukinuta rješenjem ovog suda poslovni broj: Gž-1510/2022-2 od 21. ožujka 2024. i predmet je vraćen na ponovni postupak u stadij glavne rasprave.

6. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 3. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu, kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 77.835,00 CHF, da je čl. 2. ugovorena redovna godišnja kamata od 4,50%, a koja je promjenjiva, dok je čl. 7. ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan dospijeća (dalje: Ugovor o kreditu),

- da se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u kojima je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u CHF,

- da je odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj: P-1401/2012 (koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.), kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4-tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07; 125/07; 75/09; 79/09; 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je sukladno čl. 502.c ZPP-a sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, jer je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da se u odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ističe da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, a Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.",

- da je sukladno uputi ovog suda izveden dokaz saslušanjem tužitelja koji je naveo da mu je 2005. trebao kredit za kupnju kuće, s obzirom da je prodavao stan i nedostajalo mu je novaca za kupnju kuće, da su mu u banci rekli da je kredit u švicarskim francima puno povoljniji i sugerirali su mu da uzme taj kredit, a niti u jednom trenutku nije mu napomenuto da rata kredita može rasti,

- da tužitelj nije dobio cjelovito i puno objašnjenje o značaju i rizicima kretanja tečaja CHF, da u Ugovoru o kreditu ništa nije mogao mijenjati zbog čega se zaključuje da tužitelju nisu dane potpune obavijesti o valutnoj klauzuli i rizicima valute CHF,

- da je tužitelj tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje preplaćeni iznos razlike u valutnom tečaju u iznosu od 47.999,68 kn (prema podnesku od 23. veljače 2022.), a što prema podnesku od 3. siječnja 2025. predstavlja iznos od 6.370,65 EUR,

- da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe (smanjenju tužbenog zahtjeva) pa je odlučeno o zahtjevu iz tužbe kojim tužitelj potražuje iznos od 8.208,24 EUR te je kao neosnovan odbijen zahtjev za isplatom iznosa od 1.837,59 EUR, a dosuđen preplaćeni iznos anuiteta od 6.370,65 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama,

- da kako je odredba Ugovora o kreditu ništava u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe, a sukladno čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91; 73/91; 111/93; 3/94; 7/96; 91/96; 112/99; 88/01; dalje: ZOO/91) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom pa tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po tečaju i iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF,

- da je otklonjen tuženikov prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, a kako potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, taj rok nije protekao budući je tužba podnesena 22. rujna 2020.,

slijedom čega djelomično prihvaća i djelomično odbija tužbeni zahtjev.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi jer prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nije opterećena nedostatcima koji bi onemogućili ovaj sud da u žalbenom postupku ispita njenu pravilnost i zakonitost, kod čega je utvrđeno da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza.

8.1. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Navodima žalbe nisu dovedena u sumnju odlučna utvrđenja prvostupanjskog suda, konkretno da je Ugovor o kreditu zaključen u razdoblju obuhvaćenom odlukama donesenim u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača, na koje se tužitelj pozvao u ovoj parnici, dok tuženik s druge strane nije iznosio i time nije dokazivao bilo kakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih posebnih okolnosti na Ugovor o kreditu nisu primjenjiva utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu.

9.1. Opisanim postupanjem prvostupanjski sud nije donio arbitrarnu odluku, niti je povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje i pravo na procesnu jednakost na njegovu štetu, s obzirom da je tuženiku omogućeno dokazivanje relevantnih činjenica, koje pravo on nije iskoristio.

10. Prvostupanjski sud je kod donošenja pobijane presude pravilno primijenio odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14; dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a.

10.1. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.3. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP/03, koji je u odredbi čl. 81. st. 1. i 2. propisivao kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.4. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje ustanovljuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZPP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, pravilno je utvrđen status tužitelja kao potrošača koji nedvojbeno proizlazi iz ugovora o kreditu i iskaza tužitelja.

10.5. Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku objavljenom u NN br. 70/19, koji je stupio na snagu 1. rujna 2019., odredba čl. 502.c. ZPP-a izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, treba navesti da je prema ocjeni ovoga suda u konkretnom slučaju tuženik na temelju ništave odredbe ugovora o kreditu neosnovano stekao preplaćene novčane iznose, pa je tuženik u smislu odredbi ZOO /91 u kojima su određene posljedice ništavosti, u obvezi tužitelju vratiti sve ono što je primio po osnovi utvrđene ništave odredbe ugovora o kreditu, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos tužitelj oštećen i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu sa zateznim kamatama od dana kad je izvršeno plaćanje temeljem takve ništave odredbe.

10.6. Također, tuženiku valja ukazati da nije dovoljno da je sporna odredba Ugovora o kreditu samo gramatički razumljiva potrošaču, već je odlučno da su i ekonomske posljedice te odredbe jasne prosječnom potrošaču. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati više ili niže, nego prosječnom potrošaču moraju biti jasni stvarni učinci takve odredbe. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti povećanja ili smanjenja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Zbog navedenog je tuženik, kao pružatelj bankarskih usluga, bio dužan informirati tužitelja o mogućim promjenama tečaja CHF i o rizicima koji su svojstveni uzimanju kredita uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, na način da tužitelju omogući da se upozna (i da razumije) sve odredbe Ugovora o kreditu, jer je pravodobna informacija prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama sklapanja ugovora o kreditu za potrošača od temeljne važnosti, kako bi mogao donijeti odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja roba potpisujući ugovor koji je ovaj prethodno sastavio.

10.7. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bio poznat ili joj je barem trebao biti poznat izuzetni rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju plasirao takve kredite, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim posljedicama i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga kod tuženika postoji odgovornost koja se očituje u ništavosti takvih ugovornih odredbi te posljedično u povratu onoga što je stekao po osnovi takvog ugovornog odnosa.

11. Zbog navedenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnom odredbu čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF, imajući pritom u vidu pravna utvrđenja iz pravomoćne presude iz postupka povodom kolektivne tužbe koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012.

12. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije kod potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora o kreditu.

13. Osnovano je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove ništetne ugovorne odredbe, pri čemu treba navesti da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, koje prihvaća i ovaj sud , a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke u kojem je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga je opći petogodišni rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja s osnove preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom sudu 22. rujna 2020., dakle prije proteka zastarnog roka od 5 godina.

14. Promašeno je pozivanje tuženika na odredbu čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) jer nema nikakve dvojbe da su parnične stranke zaključile sporni ugovor o kreditu 3. kolovoza 2005. i da nisu izvršile konverziju kredita i u ovoj pravnoj stvari ne dolazi do primjene tog propisa.

15. Neosnovano se tuženik u toč. 17. žalbe poziva na ugovorenu mogućnost promjene valute kredita, koja proizlazi iz odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu navodeći da se prvostupanjski sud ni na koji način nije očitovao o značenju te odredbe, koja prema mišljenju tuženika predstavlja jednu od odlučnih činjenica za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu.

15.1. Međutim, kako prema ocjeni ovoga suda predmetna odredba ne predstavlja odlučnu činjenicu za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu to je prvostupanjski sud postupio sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a prema kojoj dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Naime, prema odredbi čl. 9. Ugovora o kreditu, kreditor može (ali ne mora) izvršiti konverziju obveznika kredita, a iz cjelokupnog odnosa tuženika prema pravima koja za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu se može osnovano pretpostaviti da on ne bi postupio prema toj ugovornoj odredbi, čak i u situaciji kada bi to korisnik kredita od njega pisano zatražio.

16. Iako prvostupanjski sud u obrazloženju nije posebno naveo odredbu temeljem koje je obvezao tuženika da tužitelju na ime ništave odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 6.370,65 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do isplate, iz obrazloženja pobijane presude se može zaključiti da je to učinjeno primjenom odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO/05), s obzirom da je tuženik nesavjesni stjecatelj iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, kod čega se naglašava da se sam tuženik u žalbi poziva na pogrešnu primjenu upravo odredbe čl. 1115. ZOO/05.

16.1. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije kod potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa, posljedično čemu naloženo tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja CHF iznos od 6.370,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni, jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti i koji je tu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem novčanih iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih odredaba, dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu daljnjeg iznosa od 1.837,59 EUR (u dijelu u kojem je tužitelj povukao tužbu, a tuženik se tome protivio).

17. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u odnosu na odluku o glavnoj stvari, toč. I. i II. izreke, te je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

18. Presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka pobijaju i tužitelj i tuženik.

19. Osnovano tužitelj tvrdi u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno izračunao njegov omjer uspjeha u sporu.

19.1. Prvostupanjski sud omjer uspjeha u sporu obrazlaže u toč. 41. i navodi:

„Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP -a pri čemu je sud uzeo u obzir uspjeh u sporu u osnovi i visini. Nije uzet u obzir deklaratorni dio zahtjeva, jer u odnosu na taj dio zahtjeva sud nije izvodio nikakve dokaze, već se radi o primjeni direktnog učinka presude iz kolektivnog spora. Dakle, kod izračuna uspjeha sud je uzeo u obzir kondemnatorni dio zahtjeva i to samo u odnosu na visinu budući je u osnovi odlučeno u kolektivnom sporu. Uspjeh tužitelja u sporu iznosi 78%, a uspjeh tuženika iznosi 22% (100% - 78% uspjeha tužitelja), što znači da je tužitelj u većoj mjeri uspio u parnici i od njegovog postotka oduzima se postotak uspjeha tuženika te se tužitelju odmjerava naknada troška u omjeru od 56% (78% uspjeha tužitelja umanjeno za 22% uspjeha tuženika).“

19.2. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva (100%), dok je s visinom uspio u omjeru od 78%, to je ukupan uspjeh tužitelja 89% (100+78/2), pa je uspjeh tuženika 11%. Kada se na uspjeh stranaka u sporu primijeni odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a, proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi 78% ukupnih troškova koji su mu bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

19.3. U tom kontekstu promašena je tvrdnja tužitelja da je prvostupanjski sud trebao posebno uzeti u obzir okolnost da je uspio s deklaratornim zahtjevom u cijelosti (100%) i da je sa kondemnatornim zahtjevom uspio u cijelosti u osnovi (100%) i s visinom djelomično (78%), pa da je njegov uspjeh u parnici 92,67%, s obzirom da je u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora u smislu odredbe čl. 35. st. 1. u vezi čl. 40. st. 2. ZPP-a pravilno utvrđena u visini konačno postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.208,42 EUR.

19.4. Međutim, tužitelj u žalbi osnovano tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu nije odmjerio:

- trošak za pristup sudskog vještaka na ročište održano 11. veljače 2022. u iznosu od 33,18 EUR (ranije: 250,00 kn), jer to proizlazi iz raspravnog rješenja s tog ročišta u kojem je prvostupanjski sud odredio vještaku trošak pristupa na ročište u iznosu od 250,00 kn koji će biti isplaćen iz predujma kojeg je uplatio tužitelj,

- trošak pristupa na ročišta za objavu presude dana 31. kolovoza 2022. i 28. veljače 2025., svako ročište u iznosu od 125,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 46. Tarife o nagrada i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa) , jer je punomoćnik tužitelja pristupio na ta ročišta, a taj je trošak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a bio potreban za vođenje parnice,

- trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 64,27 EUR (ranije: 484,22 kn), pristojbe na raniju prvostupanjsku presudu u iznosu od 128,48 EUR (ranije: 968,00 kn) i pristojbe na raniju žalbu u iznosu od 13,28 EUR (ranije: 100,04 kn) jer su sudske pristojbe plaćene prije nego što su stupile na snagu Izmjene i dopune Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 51/23) kojima su od plaćanja pristojbi oslobođeni (i) potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

19.5. U ostalom dijelu ovaj sud prihvaća opseg, vrstu i visinu troškova koje je prvostupanjski sud priznao (odnosno odbio) tužitelju te ih obrazložio u toč. 42. i 43. Na taj način, uz daljnji trošak koji je tužitelju priznat u toč. 19.4. ove drugostupanjske odluke, priznati trošak tužitelja koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku (odvjetniku) iznosi 3.062,50 EUR, kojem se dodaje trošak plaćenih sudskih pristojbi u iznosu od 206,03 EUR i ukupno priznati trošak tužitelja po tim osnovama iznosi 3.268,53 EUR. Kako je uspjeh tužitelja u sporu 78%, to mu se priznaje trošak u iznosu od 2.549,45 EUR, kojem se dodaje trošak vještačenja u iznosu od 232,26 EUR, koji se tužitelju priznaje u cijelosti i na taj način je tužitelju trebalo priznati (i dosuditi) trošak u ukupnom iznosu od 2.781,71 EUR, a ne u iznosu od 1.774,08 EUR kako je to učinio prvostupanjski sud.

20. Tuženik pobija odluku o troškovima postupka dovođenjem u vezu te odluke sa svojim eventualno (većim) uspjehom u sporu. Posebno tuženik pobija (samo) odluku u dijelu u kojem je tužitelju priznat (i dosuđen) trošak pristupa na ročište dana 12. travnja 2021. tvrdeći da je bila riječ o pripremnom ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Međutim, iz zapisnika koji je sastavljen na tom ročištu proizlazi da su punomoćnici tužitelja i tuženika izložili navode tužbe odnosno odgovora na tužbu i predlagali provođenje dokaza (o čemu je prvostupanjski sud odlučio raspravnim rješenjem). Dakle, na tom se ročištu nije raspravljalo samo o procesnim pitanjima, kako to tvrdi tuženik, nego (i) o glavnoj stvari, pa odvjetniku za to ročište pripada nagrada prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife.

21. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a žalba tuženika je odbijena, dok je tužitelja djelomično uvažena i djelomično odbijena te je rješenje o troškovima potvrđeno u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 520,00 EUR, dok je preinačeno u pobijanom dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom da mu tuženik naknadi daljnji trošak postupka u iznosu od 1.007,63 EUR, tako da je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak postupka u iznosu od 1.007,63 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

22. Tužitelj je djelomično uspio u žalbenom postupku (66%) jer je odluku o troškovima postupka pobijao za iznos od 1.527,63 EUR, a povodom žalbe mu je dosuđen daljnji trošak u iznosu od 1.007,63 EUR. Trošak tužitelja odnosi se na sastav žalbe uz pripadajući PDV koji mu se prema Tbr. 10. toč. 4. Tarife priznaje u iznosu od 125,00 EUR, a prema uspjehu u žalbenom postupku dosuđuje iznos od 82,50 EUR. Stoga je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

23. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka i odlučeno kao u toč. IV. izreke ove presude.

U Varaždinu 27. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun