REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču - Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-541/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Vlatki Markuš kao sucu pojedincu, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice – specijalistice Sandre Pilato, u pravnoj stvari tužiteljice RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Metki Hrgi, odvjetnici u Poreču, Nikole Tesle 5, protiv tuženika KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, dana 27. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Nalaže se tuženiku AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.000,00 eur (slovima: desettisućaeura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, po kamatnoj stopi koja odgovara, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, po kamatnoj stopi koja odgovara, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje kamate teku od dana donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 812,50 eur, uvećan za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, 69/2026, dalje: ZOO) koja na taj iznos teče od dana donošenja ove presude pa do isplate, u roku od 15 dana. III U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška se odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je ista dana 19. rujna 2021. tuženiku posudila novčani iznos od 10.000,00 eur (slovima: desettisućaeura) na način da je navedeni iznos sa svog računa uplatila na osobni račun tuženika. Tužiteljica da je više puta usmeno od tuženika zatražila povrat navedenog novčanog iznosa, međutim tuženik da se na isto oglušio, slijedom čega da je ista putem punomoćnika zatražila povrat navedenog iznosa i tuženiku dostavila dopis kojim se tuženika poziva da se oglasi pristupom u odvjetnički ured radi pokušaja mirnog rješenja spora, odnosno radi utvrđenja modaliteta povrata navedenog novčanog iznosa. Tuženik da je pristupio u odvjetnički ured odvjetnice Metke Hrge, punomoćnice tužiteljice, međutim s istim da nije postignut nikakav dogovor. Unatoč svim pozivima za povrat posuđenog novčanog iznosa, do dana sastavljanja ove tužbe tuženik da tužiteljici nije vratio pozajmljeni iznos. Slijedom iznesenog, tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se tuženiku nalaže da joj isplati iznos od 10.000,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao i da joj naknadi trošak ovog parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo procesne prigovore te naveo da odredba čl. 186. Zakona o parničnom postupku ( nastavno: ZPP ) propisuje da tužba treba sadržavati određen činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, kao i dokaze kojim se utvrđuju te činjenice. Po stavu tuženika predmetna tužba da nije uredna, odnosno da ne sadrži nabrojane elemente. U točci 2. tužbe da se navodi da je tužiteljica posudila tuženiku iznos od 10.000,00 eua, te se uz tužbu prilaže popis transakcija, koji da se predlaže izvesti kao dokaz, a iz kojeg da proizlazi da je tužiteljica, dana 10. rujna 2021. g., jednokratno isplatila na račun tuženika iznos od 10.001,83 eur. Nadalje, u točci 3. tužbe tužiteljica da navodi da je tuženika, putem punomoćnika, i to pisanim putem, pozvala da vrati iznos od 10.000,00 eura te da predlaže da se izvrši uvid u taj dopis. No, navedenim dopisom tužiteljica od pravne osobe ( Bollicina d.o.o.) potražuje iznos od 10.000,00 eur, a koje da je dala na ime pozajmica pravnoj osobi i to u razdoblju od 12. prosinca 2018. do 16. veljače 2021. (ukupno 11 uplata). Razlika u navodima između točke 2. i 3. tužbe da je očita. Slijedom gore izloženog, da nije jasno na temelju kojeg imovinsko pravnog odnosa tužiteljica od tuženika potražuje predmetni iznos, a posebno stoga što je tužiteljica, pred podnošenja tužbe, predmetni iznos zatražila od pravne osobe; koji je razlog zbog kojeg tužiteljica prvo potražuje predmetni iznos od pravne osobe, a potom od tuženika; zbog čega tužiteljica predlaže izvesti kao dokaz dopis upućen na ime pravne osobe. Navodi da je dužnost tužiteljice u ovoj pravnoj stvari da sudu iznese sve relevantne činjenice i dokazna sredstva kojim potkrepljuje istinitost svojih tvrdnji, a da je tuženik stava da tužiteljica nije na jasan i potpun način iznijela činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a dostavljeni dokazi da su suprotni navodima iz tužbe. U konkretnom slučaju tužba da ne sadrži činjenice na kojima tužiteljica temelji tužbeni zahtjev, a dokazi priloženi uz tužbu da se protive činjeničnim navodima iz tužbe, pa da je valjalo postupati po čl. 109. ZPP-a i tužiteljicu pozvati na dopunu tužbe. Tuženik, s obzirom na izloženo, da nema saznanja o svim činjeničnim navodima, a što da mu onemogućava kvalitetnu i potpunu raspravu, odnosno zaštitu njegovih interesa i prava, stoga da se na njegovu štetu krše sljedeća prava - pravo iz odredbe čl. 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ( pravo na pravično suđenje ), a koja odredba propisuje da sudovi u postupku moraju osigurati jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja i jednakost sredstava); pravo na pošteno suđenje sadržano u st. 1. čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; procesna prava iz čl. 5. st. 1. i čl. 7. ZPP-a, a koji propisuju da će sud svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke kao i da je tužitelj dužan iznijeti činjenice na kojima temelj svoj zahtjev. Tuženik da je doveden u položaj da se raspravlja na temelju nepotpunih tužbenih navoda, i koji da su u suprotnosti s dokaznim prijedlozima, što da definitivno otežava njegov procesni položaj, a isto da je protivno prije nabrojanim propisima, ali i načelu pravične ravnoteže stranaka. Načelo pravične ravnoteže među strankama da čini jedan od bitnih konstitutivnih elemenata prava na pravično suđenje. Sam Ustavni sud Republike Hrvatske da napominje da prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava zauzetom u predmetu Lb Interfinanz a.g. protiv r. Hrvatske (presuda, 27.03.2008., zahtjev br. 29549/04), točka 24. " ... načelo jednakosti procesnih oružja zahtijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima, u takvim uvjetima koji niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku". Nakon što tužiteljica dopuni tužbu, tuženik da će dopuniti i odgovor na tužbu. Tuženik se protivi tužbi i tužbenome zahtjevu tužiteljice u cijelosti. Parnične stranke da su u razdoblju od 2002. do 2021. bili u emocionalnoj vezi te da su samo kratko i povremeno živjeli zajedno. Tužiteljica da je živjela u [adresa] u mjestu Ala, tuženik da se tamo želio preseliti te da je u tome cilju prvo kupio garažu, a potom kuću. U vrijeme kupnje garaže tuženik da nije živio u mjestu Ala, pa da je garaža kupljena na ime tužiteljice, a za kupoprodajnu cijenu od 15.000,00 eur, i tada da su parnične stranke bili u vezi. Garaža da je kupljena na ime tužiteljice zato što po talijanskim zakonima rezident koji kupuje nekretninu u mjestu svog stanovanja (tužiteljica), ne plaća porez u visini od 22%, nego u visini od 4%. Nakon kupnje garaže, tuženik da je kupio kuću, na svoje ime. Između parničnih stranaka da je bilo dogovoreno da je garaža tuženikovo vlasništvo, a posebno stoga što je tuženik dogovorio kupoprodaju garaže te isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti i to vlastitim novčanim sredstvima. Naknadno da je uslijed prekida emocionalne veze između parničnih stranaka, tuženik prodao garažu i kuću te da mu je tužiteljica, suprotno dogovoru, vratila samo dio iznosa od 10.000,00 eur (a o toj da se isplati radi u dokazu – popisu transakcija - dostavljenom po tužiteljici), a kojeg da je tuženik ranije bio isplatio na ime kupnje garaže, dok da je preostali iznos od 5.000,00 eur tužiteljica zadržala, i to suprotno dogovoru s tuženikom i bez ikakve pravne osnove. Slijedom navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije, a tužiteljica da se obveže na nadoknadu parničnoga troška.

3. U daljnjem tijeku postupka tužiteljica je navela da u cijelosti osporava sve navode tuženika iznesene u odgovoru na tužbu, a posebice da je tužba tužiteljice neutemeljena te da ne sadrži dokaze kojima se utvrđuju činjenice iznesene u tužbi. Naime, tužiteljica da je prije podnošenja tužbe u ovoj pravoj stvari, pisanim putem pozvala tuženika na povrat posuđenog novčanog iznosa od 10.000,00 eur, koji da je novčani iznos tužiteljica posudila tuženiku i to prijenosom sa svog tekućeg računa na račun tuženika, a koji iznos da tuženik nije vratio ni po pozivu tužiteljica da isto učini. Kao dokaz da je tužiteljica posudila novčani iznos od 10.000,00 eur, tužiteljica da je uz tužbu dostavila preslik izvatka iz računa tužiteljice uplaćen na račun tuženika, s prijevodom na hrvatski jezik. Tuženik da u svom odgovoru na tužbu navodi da je tužiteljica predmetni novčani iznos zatražila od trgovačkog društva Bollicina d.o.o. što u cijelosti osporava. Naime, tužiteljica da je posudila utuženi iznos od 10.000,00 eur tuženiku ČČ kao fizičkoj osobi, te je kao dokaz tome dostavila izvadak iz svog bankovnog računa. Nadalje, tužiteljica da je i trgovačkom društvu Bollicina d.o.o., čiji da je jedini član društva tuženik, posudila daljnji novčani iznos od 6.300,00 eur. Budući da je tuženik, ujedno i jedini član društva Bollicina d.o.o. tužiteljica da je putem punomoćnika, dostavila dopis i za tuženika kao fizičku osobu i za društvo Bollicina d.o.o. budući da je tuženik osoba ovlaštena za zastupanje društva, a tužiteljica da nema saznanja gdje tuženik živi pa da je stoga dopis poslan na adresu društva Bollicina d.o.o. Tužiteljica da je tužbu podnijela protiv tuženika kao fizičke osobe, radi povrata iznosa od 10.000,00 eur, i protiv društva Bollicina d.o.o. radi povrata iznosa od 6.300,00 eur. U odnosu na društvo Bollicina d.o.o. tužiteljica da je zaprimila pravomoćnu i ovršnu sudsku presudu kojom da se nalaže društvu Bollicina d.o.o. isplatu iznosa od 6.300,00 eur. Nadalje navela je da je garaža koju spominje tuženik u svom odgovoru na tužbu, u trenutku prodaje bila u isključivom vlasništvu tužiteljice te da ju je ista prodala, a od prodaje predmetne nekretnine (garaže) tužiteljica da je posudila tuženiku iznos od 10.000,00 eur, uplatom na njegov osobni račun, a što da je vidljivo iz bankovnog izvatka za tužiteljicu. U konačnici tužiteljica ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, te predlaže da sud po provedenom postupku prihvati tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice te obveže tuženika na naknadu parničnog troška tužiteljici.

4. Na pripremnom ročištu održanom 6. studenog 2024. tužiteljica je navela da je omaškom u tužbi kao datum isplate naznačila 19. rujna 2021., no da je predmetna uplata izvršena 10. rujna 2021. a što da je vidljivo iz popisa transakcija priloženog spisu.

5. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi čitanjem dopisa (str. 4-5), preslike izvatka računa tužiteljice s prijevodom na hrvatski jezik (str. 14-17), presude zbog ogluhe (str. 29-31) i ugovora o kupoprodaji (str. 44-57), te je izveden i dokaz saslušanjem stranaka.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 10.000,00 eur koji je, kako navodi, pozajmila tuženiku 10. rujna 2021. i koji joj iznos tuženik nije vratio. U konkretnom slučaju tužiteljica, jer je na njoj teret dokaza, mora dokazati da je između stranaka sklopljen ugovor o zajmu, sklapanjem kojeg je tuženik preuzeo obvezu vratiti tužiteljici utuženi iznos.

8. Stranke su tijekom postupka učine nespornim da su iste u vrijeme kupnje garaže živjele u izvanbračnoj zajednici ali na različitim adresama, da je garaža kupljena 2005. godine za iznos od 20.000,00 eur, da je garaža prodana 31. kolovoza 2021. za iznos od 15.000,00 eur, da je tužiteljica uplatila tuženiku iznos od 10.000,00 eur na njegov osobni račun 10. rujna 2021., da je garaža udaljena od kuće tužiteljice cca 200 metara te da je tužiteljica vlasnica dvorišta u sklopu kuće koje je vlasnica i u kojem su obje stranke parkirale automobile. Dakle, u postupku nije sporno da je tužiteljica 10. rujna 2021. na račun tuženika uplatila iznos od 10.000,00 eur. Sporno je i valja utvrditi je li se u konkretnoj situaciji radilo o ugovoru o zajmu u kojem bi slučaju tuženik bio u obvezi tužiteljici vratiti pozajmljeni iznos sukladno odredbi čl. 499. Zakona o obveznim odnosima.

9. Sukladno odredbi čl. 499. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje u tekstu: ZOO), ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

10. Uvidom u ugovor o kupoprodaji (str. 44-57) utvrđeno je da je tužiteljica, u svojstvu prodavateljice, kao vlasnica garaže, istu prodala kupcu OČ za iznos od 15.000,00 eur 31. kolovoza 2021. godine.

11. Uvidom u presudu zbog ogluhe (str. 29-31) utvrđeno je da je tuženiku Bollicini d.o.o. naloženo da tužiteljici IČ isplati iznos od 6 .300,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kao i da je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 360,76 eur.

12. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni iznos posudila tuženiku 10. rujna 2021. godine, da je garaža kupljena 2005. godine novcem tuženika i da joj je tuženik tu garažu poklonio jer da ona nije imala kamo parkirati svoj automobil. Kasnije da je tu garažu i prodala. U iskazu je navela da s tuženikom nije dogovorila rok vraćanja posuđenog novca i da nije sastavila pisani ugovor o zajmu s ugovorenim rokom vraćanja jer da je nakon 25 godina veze s tuženikom imala povjerenja da će joj on taj iznos i vratiti.

13. Tuženik je u svom iskazu naveo da mu je tužiteljica utuženi iznos od 10.000,00 eura uplatila na ime kupoprodajne cijene dobivene prodajom garaže jer da je garaža bila njegova, a da je s tužiteljicom bio u dogovoru da će mu ista, nakon prodaje garaže, vratiti svih 15.000,00 eura dobivenih njezinom prodajom, međutim ona mu je uplatila samo 10.000,00 eur, a preostali iznos od 5.000,00 eur da je zadržala za sebe. Garažu da je kupio jer da mu je bilo potrebno parkiralište, ista da mu je služila i za posao kao spremište. Garaža da se ne nalazi uz kuću tužiteljice već da je udaljena od kuće tužiteljice cca 1 kilometar i da ju je samo on koristio te da je kupljena njegovim novcem. Tužiteljica da mu je predložila da se garaža upiše na njezino ime, jer da je ista vlasnica nekretnine u tom istom mjestu i da je stoga kao takva u obvezi plaćanja poreza od samo 4% posto, dok da bi on, imajući u vidu da nije vlasnik nikakve nekretnine u tom mjestu, biti primoran platiti porez u visini od 22 %. Između stranaka da je bilo potpuno jasno da će se tužiteljica uknjižiti kao vlasnica garaže radi poreza . Garažu da nije poklonio tužiteljici jer da ona ima veliko dvorište pa da nije imala niti potrebu da joj se poklanja garaža udaljena kilometar od njezine kuće .

14. Sud, u bitnom, nije prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je navela da je tuženiku iznos od 10,000 eura predala na ime zajma budući da njezin iskaz nije potkrijepljen drugim provedenim dokazima iz kojih bi proizlazilo da je između stranaka postignut sporazum prema kojem bi tuženik navedeni iznos bio dužan vratiti tužiteljici.

14.1. Nasuprot tome iskaz tuženika koji je osporio postojanje ugovora o zajmu te naveo da je predmetni iznos primio u vezi s kupoprodajom garaže sud je ocijenio uvjerljivim i životno logičnim osobito imajući u vidu nespornu činjenicu da je predmetna garaža kupljena novcem tuženika.

15. Sukladno gore citiranoj odredbi čl. 499. ZOO-a, kod zajma mora postojati obveza zajmoprimca da primljeni iznos vrati zajmodavcu, a sama činjenica da je tuženik primio od tužiteljice iznos od 10.000,00 eur ne dokazuje da je navedeni iznos primio na ime zajma.

16. Imajući u vidu da provedenim dokazima nije utvrđeno da je između stranaka sklopljen ugovor o zajmu niti da se tuženik obvezao tužiteljici vratiti iznos od 10.000,00 eur, sud je na temelju odredbe čl. 221.a Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023), primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbio zahtjev tužiteljice na način naveden u tč. I izreke.

17. Odluka o trošku iz tč. II izreke temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a, kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, pa je tako tuženiku priznat i dosuđen trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ((NN 138/2023 dalje: tarifa) i to za sastav odgovora na tužbu iznos od 250,00 eur (prema tbr. 7.t.1. i 46. tarife), za zastupanje na ročištu od 24. rujna 2024. iznos od 62,50 eur (Tbr. 9. tč. 5. tarife), za zastupanje na ročištima od 6. studenog 2024. i 3. prosinca 2024., iznos od po 250,00 eur po ročištu (Tbr. 9. t. 1. i 46. tarife) što ukupno iznosi 812,50 eur. Tuženiku nije priznat trošak u dijelu koji prelazi gornju granicu odvjetničke tarife.

18. S obzirom na to da tužiteljica nije uspjela u sporu, istoj ne pripada ni pravo na trošak.

19. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Poreču, 27. kolovoza 2026.

S u d a c:

Vlatka Markuš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.