REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Č 5

Poslovni broj: Us I-2358/2025-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužitelja AR Inženjering d.o.o., OIB: 28408532630, Rovinj, S. Radića 2, kojeg zastupa opunomoćenik Gorjano Batelić, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Državnog inspektorata, OIB: 33706439962, Središnjeg ureda, Službe za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Šubićeva 29, radi zabrane izvođenja rudarskih radova, 20. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Državnog inspektorata, Sektora za drugostupanjski postupak, Službe za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-310-09/20-01/4, URBROJ: 443-01-17-02-21-6 od 15. veljače 2021. i rješenja Državnog inspektorata, Sektora za nadzor rudarstva, energetike i opreme pod tlakom, Službe nadzora u području rudarstva KLASA: UP/I-310-09/20-04/2, URBROJ: 443-01-14-01/6-20-14 od 5. studenog 2020.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem Državnog inspektorata, Sektora za nadzor rudarstva, energetike i opreme pod tlakom, Službe nadzora u području rudarstva KLASA: UP/I-310-09/20- 04/2, URBROJ: 443-01-14-01/6-20-14 od 5. studenog 2020. zabranjeno je trgovačkom društvu AR Inženjering d.o.o. Rovinj, ovdje tužitelju, izvođenje rudarskih radova na eksploataciji mineralne sirovine tehničko-građevnog kamena oplemenjivanjem na eksploatacijskom polju Monte Pozzo, bez ugovora o koncesiji, uz prateća utvrđenja u toč. 2. i 3. izreke tog rješenja.

2. Tužitelj je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu i prijedlog za odgodu izvršenja navedenog rješenja. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-310-09/20-01/4, URBROJ: 443-01-17-02-21-6 od 15. veljače 2021. odbio žalbu tužitelja. Ujedno je istim rješenjem odbijen i zahtjev za odgodu izvršenja rješenja od 5. studenog 2020.

3. Presudom ovog suda poslovni broj Us I-387/2021-10 od 21. travnja 2022., odlučujući o tužbi tužitelja, pod toč. I. izreke poništeno je rješenje Državnog inspektorata, Sektora za drugostupanjski postupak, Službe za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-310-09/20-01/4, URBROJ: 443-01-17-02-21-6 od 15. veljače 2021. i rješenje Državnog inspektorata, Sektora za nadzor rudarstva, energetike i opreme pod tlakom, Službe nadzora u području rudarstva KLASA: UP/I-310-09/20- 04/2, URBROJ: 443-01-14-01/6-20-14 od 5. studenog 2020., pod toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev radi oglašivanja ništavim rješenja Državnog inspektorata, Sektora za nadzor rudarstva, energetike i opreme pod tlakom, Službe nadzora u području rudarstva KLASA: UP/I-310-09/20-04/2, URBROJ: 443-01-14-01/6-20-14 od 5. studenog 2020. te je pod toč. III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog upravnog spora u iznosu od 5.000,00 kn (pet tisuća) u roku od 60 (šezdeset) dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora odbijen.

4. Povodom žalbe tuženika, Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Usž-2912/22-2 od 23. ožujka 2023. kojom je u toč. I. odbio izjavljenu žalbu i potvrdio toč. I. i III. citirane presude ovog suda te je pod toč. II. naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 413,66 eura u roku od 15 dana od dana primitka presude.

5. Povodom zahtjeva Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za izvanredno preispitivanje zakonitosti navedene pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje broj U-zpz- 22/2023-8 od 15. listopada 2025. kojim je usvojen zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti i ukinuta presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2912/22-2 od 23. ožujka 2023. i presuda Upravnog suda u Rijeci poslovni broj UsI-387/21 od 21. travnja 2022. u točkama I. i III., te predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno rješavanje.

6. U svojoj presudi Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je sljedeće:

"U ovom stadiju postupka, u povodu zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti sporna je primjena materijalnog prava, odnosno je li sadržaj i opseg prava na izvođenje rudarskih radova uključuje oplemenjivanje mineralnih sirovina, odnosno je li društvo prekoračilo stečene ovlasti i provodi li oplemenjivanje mineralne sirovine koje nije predviđeno Glavnim rudarskim projektom prema kojem je izdano rješenje o odobrenju za izvođenje rudarskih radova od 14. siječnja 1994.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan i to iz razloga jer je tuženik u postupku koji je prethodio donošenju rješenja propustio pravilno cijeniti značaj činjenice da je postupak sklapanja ugovora o koncesiji prekinut rješenjem Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta od 11. studenoga 2019. sve do donošenja rješenja o prethodnom pitanju koje se odnosi na spor koji se vodio pred Upravnim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Us I-412/2019 i rješavanje imovinskopravnih odnosa između tužitelja i Grada Rovinja, a rješavanje kojih odnosa je još uvijek u tijeku. Odredbom čl.166. Zakona o rudarstvu ("Narodne novine" broj: 56/13, 14/14, dalje: ZR) normirana je situacija zamjene izdanih odobrenja za izvođenje rudarskih radova prema ranijim propisima, slijedom čega je nadležno ministarstvo rješenjem o koncesiji od 6. studenog 2018. zamijenilo odobrenje za izvođenje rudarskih radova te je istim rješenjem utvrđeno eksploatacijsko polje tehničko- građevnog kamena "Monte Pozzo". Tužitelj je tim rješenjem određen ovlaštenikom navedenog eksploatacijskog polja i to prijenosom svih prava i obveza iz Zakona o rudarstvu koje se odnose na eksploatacijsko polje tehničko-građevnog kamena "Monte Pozzo" koje je tužitelj odnosno njegov pravni prednik stekao. Istim rješenjem je tužitelju određen rok u kojem je dužan podnijeti zahtjev za sklapanje ugovora o koncesiji, kao i rok u kojem je dužan sklopiti ugovor o koncesiji, odnosno tužitelj je bio dužan do 31. prosinca 2019. sklopiti ugovor o koncesiji. Tužitelj je podnio zahtjev za sklapanje ugovora o koncesiji u skladu s rješenjem o koncesiji od 6. studenoga 2018. Međutim taj postupak je prekinut na temelju rješenja od 11. studenoga 2019. Stoga tuženik u provedbi inspekcijskog nadzora nije bio ovlašten ispitivati zakonitost ranijih rješenja o odobrenju o izvođenju rudarskih radova od 14. siječnja 1994. kao i uporabne dozvole od 14. kolovoza 2003. Dakle, tuženik je u provedbi inspekcijskog nadzora bio dužan utvrditi na temelju koje dokumentacije je tužitelj ovlašten izvoditi rudarske radove.

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu prihvaćajući zaključak prvostupanjskog suda o tome da okolnost što nije sklopljen ugovor o koncesiji, u konkretnom slučaju ne predstavlja valjanu osnovu za donošenje rješenja nadležnog inspektora pozivom na odredbu članka 164. stavka 1. točke 5. ZR-a. I to iz razloga jer tužitelj i sada temeljem rješenja o davanju koncesije, a do sklapanja ugovora o koncesiji obavlja rudarske radove na eksploatacijskom polju tehničko građevnog kamena Monte Pozzo u skladu sa rješenjem od 14. siječnja 1994. Rješenje o koncesiji od 6. studenog 2018. zamjenjuje odobrenje za izvođenje rudarskih radova od 14. siječnja 1994. i posebno ne ovlašćuje tužitelja na oplemenjivanje eksploatacijskog kamena.

Osporavajući pravilnost navedenih pravnih shvaćanja, u zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti navedenih presuda DORH ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava i to odredbe članka 19. stavka 1., članka 99. stavka 2., članka 164. stavka 1. i članka 166. ZR-a. Nadalje navodi da sud nije ispitivao koji je sadržaj i opseg tih prava i da li to pravo uključuje i oplemenjivanje mineralnih sirovina, a to je odlučno pitanje. Smatra da društvo provodi oplemenjivanje mineralne sirovine koje nije predviđeno Glavnim rudarskim projektom prema kojem je izdano rješenje o odobrenju za izvođenje rudarskih radova od 14. siječnja 1994.

U ovoj fazi postupka je sporna primjena odredbi članka 19., stavka 1., članka 99. stavka 2., članka 164. stavka 1. i članka 166. ZR-a u vezi s procesom oplemenjivanja mineralnih sirovina, odnosno je li navedeno postupanje predviđeno Glavnim rudarskim projektom prema kojem je izdano rješenje o odobrenju za izvođenje rudarskih radova od 14. siječnja 1994.

Člankom 99. stavkom 2. ZR-a propisano je da protupravno postupa rudarski gospodarski subjekt koji prilikom eksploatacije radi izvan granica otkopavanja/pridobivanja određenih sukladno provjerenom glavnom i/ili dopunskom rudarskom projektu.

Nižestupanjski sudovi se nisu bavili pitanjem sadržaja Glavnog rudarskog projekta, niti su iznijeli zaključak u odnosu na rješenja Državnog inspektorata u prvostupanjskom i drugostupanjskom upravnom postupku i razloge zbog kojih su upravna tijela donijela rješenja o zabrani obavljanja postupka oplemenjivanja mineralne sirovine, imajući u vidu i sadržaj tužbe.

Jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz članka 164. ZR-a odnosno radi li se o tome da tužitelj nema valjanu dokumentaciju, pored nesporne činjenice da nije ishodio ugovor o koncesiji (koji je pokrenut, ali je prekinut radi rješavanja prethodnog pitanja) odnosno proizlazi li pravo na provođenje postupka oplemenjivanja mineralnih sirovina iz Glavnog rudarskog projekta."

7. Postupajući u ponovnom postupku nakon odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske valja reći sljedeće.

8. U ponovljenom postupku nakon presude Vrhovnog upravnog suda Republike Hrvatske, spor se nastavio voditi pod poslovnim brojem Us I-2358/2025 u kojem je održana rasprava 28. siječnja 2026. na kojoj je opunomoćenik tužitelja istaknuo kako je nesporno da je oplemenjivanje mineralne sirovine dozvoljeno rješenjem Općine Rovinj od 14. siječnja 1994., kako to stoji u toč. 13. rješenja o davanju koncesije kojom se zamjenjuje odobrenje za izvođenje rudarskih radova. Temeljem činjenice da se radi o stečenom pravu i sukladno uputi Državnog odvjetništvo M-DO-99/2016 tužitelj nije bio dužan rješavati imovinsko-pravne odnose, ali je isto učinio, što dokazuje predanim zahtjevom nadležnom ministarstvu radi sklapanja ugovora o koncesiji. Ujedno je napomenuo da je istovremeno pokrenuo rješavanje imovinsko-pravnih odnosa s Gradom Rovinjem, a koji postupak je još uvijek u tijeku što dokazuje pozivom za ročište u predmetu Općinskog suda u Puli P-1987/2019, a koje rješavanje je u visokoj fazi pregovora, što dokazuje pismom namjere potpisanim prošle godine od strane Grada Rovinja i tužitelja. Napomenuo je da je nadležno ministarstvo prvotno prekinulo postupak, a zatim ga nastavilo nakon što je bilo prisiljeno platiti troškove postupka prema odluci Us I-2012/2020 koju je uložio u spis. Pošto je ministarstvo bilo prisiljeno platiti troškove, više nije prekidalo postupak nego je nastavilo samo čekati, a što tužitelj dokazuje traženjem ministarstva iz 2024. godine i odgovorom tužitelja od 30. siječnja 2024., a čime tužitelj smatra da je dokazao da je na snazi rješenje Općine Rovinj iz 1994. godine koje prileži spisu. Činjenica da je projektnom dokumentacijom, koja je sastavni dio dispozitiva rješenja Općine Rovinj iz 1994. godine, obuhvaćeno i oplemenjivanje mineralne sirovine proizlazi iz sadržaja tog projekta čiji su bitni dijelovi računalnim preslikavanjem izravno prikazani u tužbi. Da li je takav opis manjkav prema sadašnjim kriterijima je irelevantno, a što tužitelj smatra da je dokazao prilaganjem serije inspekcijskih rješenja od 1994. godine do 2020. godine kao i uporabnom dozvolom za predmetno drobilično postrojenje, koja uporabna dozvola se temelji na projektnoj dokumentaciji, koja je sastavni dio dispozitiva rješenja iz 1994. godine. Kada bi nakon isteka svih rokova predviđenih za izvanredne pravne lijekove u upravnom postupku i nakon 20-godišnje prakse u kojoj se priznavalo da nema nedostataka, sada promijenili praksu, to bi bila povreda prava na pravičan postupak. Također, napomenuo je da ne postoji nikakva dodatna naknada koja bi se trebala platiti državi s naslova oplemenjivanja mineralnih sirovina u predmetnom slučaju upravo zato jer je oplemenjivanje ovdje prihvaćeno kao pojam sadržan u pojmu eksploatacije. Na tuženikove prigovore s naslova nepostojanja prikaza zaštite na radu za drobilično postrojenje u projektnoj dokumentaciji, tužitelj je istaknuo da su inspekcijski nadzori, sukcesivno provođeni kroz 20 godina i priloženi u ovaj predmet, pokazali da nema nedostataka s naslova zaštite na radu pa proizlazi da je pravo na oplemenjivanje, neovisno o manjkavosti projektne dokumentacije, ovdje zaštićeno stečenim pravima iz čl. 13. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) kao i odredbe čl. 49. Ustava Republike Hrvatske o pravima stečenim ulaganjem kapitala. Tužitelj je ustrajao na prijedlogu uspostave odgodnog učinka tužbe kako bi se izbjegao nastanak štete kroz ovih svega par godina, koliko je života preostalo tom kamenolomu.

9. Službena osoba tuženika na navedenom ročištu ostala je kod do tada iznesenih navoda te je dodala da je rješenjem Sekretarijata za poslove uprave u Rovinju od 14. siječnja 1994. odobreno izvođenje rudarskih radova osnovom Glavnog rudarskog projekta. Uvidom u projektni zadatak glavnog rudarskog projekta vidljivo je da istim nije obrađeno oplemenjivanje već je obuhvaćena eksploatacija mineralne sirovine tehničkog-građevnog kamena otkapanjem ili pridobivanjem iz ležišta, bušenjem i miniranjem dubokih minskih bušotina, transportom odminirane stjenske mase te razbijanje vangabaritnih komada hidrauličnim čekićem. Uvidom u poglavlje 8. potrebna radna snaga i popis opreme iz glavnog rudarskog projekta vidljivo je da istim nije predviđen radnik na separaciji. Također, uvidom u poglavlje 10. mjere zaštite na radu, razvidno je da istim nisu predviđene mjere zaštite na radu prilikom oplemenjivanja. Uvidom u dokumentaciju razvidno je da je rješenjem od 8. veljače 2003. rudarski inspektor zabranio Trgovačkom društvu AR Inženjering korištenje izgrađenog stabilnog drobiličnog postrojenja u kamenolomu Monte Pozzo jer se isto koristi bez uporabne dozvole. Tom prilikom trgovačko društvo izrađuje Dopunski rudarski projekt kojim obrađuje oplemenjivanje mineralne sirovine i osnovom tog projekta 14. kolovoza 2003. ishoduje uporabnu dozvolu. Trgovačko društvo AR Inženjering nije temeljem odredbe čl. 42. Zakona o rudarstvu (35/95) ishodilo rudarsku koncesiju za izvođenje rudarskih radova temeljem tog Dopunskog rudarskog projekta. Što se tiče rješenja iz 2018. godine, kojim se prenose stečena prava, istim se prenosi stečeno pravo dano rješenjem od 14. siječnja 1994. odnosno pravo izvođenja rudarskih radova po Glavnom rudarskom projektu. Stečeno pravo je pravo izvođenja rudarskih radova po Glavnom rudarskom projektu, a ne po Dopunskom. Glavnim rudarskim projektom nije bilo obrađeno oplemenjivanje, a temeljem Dopunskog rudarskog projekta, kojim se obrađuje oplemenjivanje, nije ishođena rudarska koncesija za izvođenje rudarskih radova pa kao takvo ne može biti stečeno pravo koje bi se prenijelo temeljem čl. 166. Zakona o rudarstvu.

10. Tužitelj je ustrajao na tvrdnji da su pogrešni pravni stavovi izrečeni od tuženika jer je na stranici 2., 3. i 4. tužbe jasno prikazano da su predviđeni i strojar na drobiličnom postrojenju i pomoćni radnici i drobilana i prerada kamena, uključivo i formule za izračun potrebnog broja kamiona. To što je dopunskim rudarskim projektom, koji se citira u uporabnoj dozvoli iz 2003. godine, tužitelj dodatno razradio oplemenjivanje mineralne sirovine ne znači da isto nije predviđeno projektnom dokumentacijom iz 1994. godine.

11. Navedeno ročište je odgođeno zbog omogućavanja tuženiku očitovanja na podneske predane na ročištu od strane opunomoćenika tužitelja.

12. Nakon što su se stranke međusobno očitovale na podnescima iznesene navode suprotne strane, održana je rasprava 21. srpnja 2026. uz prisustvo kako opunomoćenika tužitelja, tako i službene osobe tuženika te je rasprava zaključena.

13. U cilju ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika i njime potvrđenog prvostupanjskog rješenja, sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora, pri tome odbivši provesti ostale po tužitelju predložene dokaze (iz podneska od 9. travnja 2026. vezano za možebitne druge subjekte koji vrše oplemenjivanje i koncesijsku naknadu za oplemenjivanje) ocijenivši da potonji nisu relevantni za rješavanje ove upravne stvari kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisima predmeta upravnog postupka i upravnog spora.

14. Postupajući po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud je ocjenjivao osnovanost tužbenog zahtjeva isključivo na odlučnoj činjenici sadržaja Glavnog rudarskog projekta u vezi s postupkom oplemenjivanja mineralnih sirovina.

15. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

16. Odredbom čl. 19 st. 1. ZR-a propisano je da je za eksploataciju mineralnih sirovina potrebna koncesija za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra prema Zakonu o koncesijama, odnosno koncesija za eksploataciju mineralnih sirovina.

17. Odredbom čl. 164. st. 1. ZR-a propisano je da se pod protupravnom eksploatacijom u smislu ovoga Zakona smatra svaka eksploatacija mineralnih sirovina bez valjane dokumentacije propisane Zakonom ili protivno valjanoj dokumentaciji,

18. Odredbom čl. 166 st. 1. ZR-a propisano je da se fizičkoj osobi ili pravnoj osobi koja je na temelju pravomoćnog akta - odobrenja za izvođenje rudarskih radova izdanog po prijašnjim propisima stekla pravo na eksploataciju mineralne sirovine, to odobrenje zamjenjuje za rješenje o davanju koncesije radi usklađenja s propisima o koncesijama i odredbama ovoga Zakona do isteka roka navedenog u tom odobrenju. St. 2. istog članka propisano je da ako u odobrenju nije naveden rok do kojeg se mogu izvoditi rudarski radovi, preostali rok će se utvrditi rješenjem sukladno provjerenim rudarskim projektima temeljem kojih je doneseno odobrenje, a isti ne može biti duži od 40 godina. St. 3. propisano je da na temelju rješenja kojim se zamjenjuje odobrenje za koncesiju tijelo nadležno za rudarstvo sklapa ugovor o koncesiji. St. 4. propisano je da je tijelo nadležno za rudarstvo dužno provesti postupak iz stavka 3. ovog članka u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

19. Uvidom u Glavni rudarski projekt utvrđeno je da je istim obuhvaćena eksploatacija mineralne sirovine tehničko-građevnog kamena otkopavanjem ili pridobivanjem iz ležišta, bušenjem i miniranjem dubokim minskim bušotinama. Tehnološki proces eksploatacije projektiran je na način da se dobivanje mineralne sirovine sastoji od bušenja i miniranja minskih bušotina, utovara i transporta te razbijanja vangabaritnih komada hidrauličkim čekićem. Iz toč. 4. Projektni zadatak Glavnog rudarskog projekta proizlazi da je projektom bilo potrebno razraditi iskop vapnenca, utovar i transport do "drobiličnog separacijskog postrojenja". Navedeno je utvrđeno i tijekom upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu.

20. Nadalje, sud je ocijenio kako je u upravnom postupku pravilno utvrđeno da u poglavlju 8. Potrebna radna snage i popis opreme Glavnog rudarskog projekta nisu predviđeni radno mjesto i radnik na postrojenju za oplemenjivanje mineralnih sirovina, nisu obuhvaćene (prikazane) mjere zaštite na radu za rudarske radove na eksploataciji mineralne sirovine tehničko-građevnog kamena oplemenjivanjem na eksploatacijskom polju Monte Pezzo. U poglavlju 10. Mjere zaštite na radu odobrenog projektnog rješenja prikazane su mjere zaštite na radu samo za radne postupke: 10.1. Mjere zaštite na bušenju i miniranju, 10.2. Radovi na utovaru i transportu, 10.3. Zaštita okolnog terena oko kamenoloma od utjecaja eksplozije.

21. Zaključak je stoga ovog suda kako je pravilno u upravnom postupku utvrđeno da oplemenjivanje mineralne sirovine nije bilo predmet navedenog Glavnog rudarskog projekta, odnosno da odobrenim projektnim rješenjem nije obrađen tehnološki proces oplemenjivanja mineralne sirovine.

22. Slijedom navedenog, na temelju rješenja o odobrenju eksploatacije od 14 siječnja 1994. tužitelj može zakonito izvoditi rudarske radove samo na eksploataciji mineralne sirovine tehničko-građevnog kamena otkopavanjem/pridobivanjem iz ležišta, bušenjem i miniranjem dubokim minskim bušotinama u skladu s Glavnim rudarskim projektom. Kako navedenim rješenjem nije stekao pravo izvođenja rudarskih radova na eksploataciji mineralne sirovine tehničko-građevnog kamena oplemenjivanjem, valjalo je potvrditi zakonitost osporavanih upravnih rješenja.

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24 i 39/26, dalje: ZUS), valjalo je riješiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

24. Odluka o troškovima spora tužitelja temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS- a kojom je propisano da stranka koji izgubi spor snosi u cijelosti troškove spora. Stoga, kako je tužitelj izgubio ovaj spor, to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora te je odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

25. S obzirom na odluku kao u izreci ove presude, valjalo je odlučiti o prijedlogu za određivanjem odgodnog učinka tužbe

26. Odredbom čl. 42. ZUS-a propisani su uvjeti kada sud može odrediti odgodni učinak. Tako je st. 2. istog članka propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Kako tužitelj prema ocjeni suda nije dokazao da će se istom nanijeti šteta koja bi se mogla teško popraviti zabranom izvođenja rudarskih radova na eksploataciji mineralne sirovine tehničko-građevnog kamena oplemenjivanjem, kraj mogućnosti zakonitog izvođenja preostalih rudarskih radova na temelju rješenja o odobrenju eksploatacije od 14. siječnja 1994., to je sud odbio prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe. Stoga je riješeno kao u izreci rješenja.

U Rijeci 20. kolovoza 2026.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku ČZ, [adresa]

- Državnom inspektoratu, Službi za drugostupanjski upravni postupak, Šubićeva 29,

Zagreb