REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2477/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice FI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Boženka Mostarčić i Maro Ogresta u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 26. kolovoza 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno te punomoćnika stranaka, 27. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj: 920482, sklopljenog 23. studenog 2006. godine između tužiteljice FI i VOLKSBANK d.d.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici FI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 417,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos 148,38 eura teku od 13. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, naknaditi tužiteljici FI, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 448,27 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je sa prednikom tuženika 23. studenog 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 920482, kojim Ugovorom joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos 21.877,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Dalje je navela da je prema odredbi čl. 6.1. Ugovora ugovorena obveza tužiteljice platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno 1,10 % iznosa kredita. Tužiteljica je navedenu naknadu platila 24. studenog 2006. u iznosu 148,38 eura (1.117,96 kuna). Istaknula je da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita, što njome tužiteljica konkretno plaća te zašto iznosi baš 1,10% od iznosa kredita, a ovo joj nisu objasnili niti djelatnici tuženika. Tvrdila je da je naknada ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, jer je tužiteljici rečeno da se ista mora platiti pa tužiteljica nije mogla na nju utjecati, odnosno o njoj pregovarati. Tužiteljica čak ne bi mogla ugovoriti kredit da nije pristala na tu unaprijed formuliranu odredbu, unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika. Zbog navedenog smatra da sporna odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Istaknula je i da obračunate zatezne kamate na iznos sporne naknade za razdoblje od dana njezinog plaćanja do dana podnošenja tužbe iznose 269,31 eura. Stoga je tužiteljica predložila donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu čl. 6.1. Ugovora o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 417,69 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos 148,38 eura od 13. travnja 2026. do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor zastare. Nastavno je naveo da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega da je bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost. Smatra da je očito da se o spornoj odredbi pregovaralo, jer da je tužiteljica bila slobodna pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Tvrdi da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da ne postoji uporište da bi se zaključilo da je tuženik postupao nedopušteno tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 920482 od 23. studenog 2006. (listovi 5-10 spisa), elektronički zapis iz matice vjenčanih (list 13 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-23/36488-1 od 21. rujna 2023. (listovi 15-16 spisa), dopis (list 17 spisa), izračun zakonskih zateznih kamata (listovi 18-19 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 217spisa).

3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

5. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 920482 od 23. studenog 2006. na iznos 21.877,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

5.1. Također nije sporno da je tužiteljici 24. studenog 2006. naplaćena naknada u iznosu 148,38 eura (list 216 spisa).

5.2. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 1,10% iznosa kredita, sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

6. Prema odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje se jednokratno 1,10% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita.

7. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kupovala automobil koji joj je trebao za privatne potrebe. Nije imala niti trgovačko društvo niti obrt. Bio joj je predočen gotov ugovor te je znala da mora platiti naknadu za odobrenje zahtjeva i administrativne troškove. Ta naknada morala se platiti, ali nitko joj nije objasnio kakvi su to troškovi koji se njome pokrivaju (list 217 spisa).

8. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopila tužiteljica kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju vozila, kojeg je tužiteljica koristila za osobne potrebe. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je ona kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužiteljica uopće bavila takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.1. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ona iskazivala uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da joj je bio predočen gotov ugovor te da se sporna naknada morala platiti sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužiteljice proizlazi da joj nitko nije objasnio zašto se plaća sporna naknada, zbog čega je sud utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnost.

10.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 1,10% iznosa kredita.

11.1. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Treba dodati da niti odredbe čl. 1021. -1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, a sporna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž- 1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

13.1. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim članak 6.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,10% na iznos kredita (točka I izreke).

14. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

14.1. Tuženik je na ročištu održanom 26. kolovoza 2026. učinio nespornim da je predmetna naknada naplaćena 24. studenog 2006. u iznosu 148,38 eura (list 216 spisa).

15. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15.1. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici pripada od dana naplate sporne naknade do isplate.

16. Tužiteljica je uglavničila zatezne kamate koje su na iznos glavnog potraživanja 148,38 eura tekle od 24. studenog 2006. do podnošenja tužbe na način da traži isplatu iznosa 269,31 eura, koji obračun zatezne kamate je tuženik također učinio nespornim (list 216 spisa).

16.1. Stoga je tužiteljici dosuđen ukupan iznos 417,69 eura čiju isplatu je zatražila.

17. Kako su u uglavničenom iznosu 417,69 eura obračunate zatezne kamate od 23. studenog 2006. do podnošenja tužbe, to je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata na iznos glavnog potraživanja 148,38 eura od 13. travnja 2026. kao dana podnošenja tužbe do isplate.

17.1. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje temelji se na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

18. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (27. kolovoza 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

20.1. Tako je tužiteljici, priznat trošak sastava tužbe u visini 50 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 3. lipnja 2026. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 26. kolovoza 2026. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

20.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 300,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 375,00 eura.

20.3. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura te na presudu u iznosu 60,00 eura.

20.4. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 448,27 eura.

20.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

21. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. kolovoza 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika