REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-820/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu tog suda Martini Klanac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Marinko Mileta, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Zoran Žakula, odvjetnik iz OD Kutleša & Žakula iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. lipnja 2026. godine u prisutnosti stranaka osobno i njihovih punomoćnika, dana 27. kolovoza 2026. godine

p r e s u d i o  j e

1. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 15.000,00 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 5.000,00 eura od 4.6.2022. do isplate,

- na iznos od 5.000,00 eura od 4.6.2023. do isplate,

- na iznos od 5.000,00 eura od 4.6.2024. do isplate, po stopi koja se određuje do 31.12.2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati daljnji iznos od 5.000,00 eura sa zakonskom zateznom koja teče od 4.6.2025. godine do isplate i iznos od 5.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 4.6.2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

3. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatom iznosa od 5.000,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, od 4.6.2021. do isplate.

r i j e š i o  j e

1. Odbacuje se tužba u dijelu kojim tužitelj zahtjeva isplatu daljnjeg iznosa od 5.000,00 eura godišnje nakon 15.6.2026. do predaje plastenika u posjed tužitelju.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.125,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

3. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko iznosa dosuđenog pod toč. II rješenja.

4. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 17.9.2024. godine navodi da je kao zakupodavac sa tuženikom kao zakupoprimcem dana 30.5.2020. sklopio Ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta u k. o. [katastarska općina], a koji ugovor je istekao protekom roka, dana 30.5.2023.godine, ali da tuženik nekretnine nije vratio tužitelju i drugim vlasnicima, pa da je Općinski sud u Velikoj Gorici u parničnom postupku posl. br. P-313/2024. dana 6.9.2024.godine donio nepravomoćnu presudu kojom se tuženiku nalaže predaja nekretnina u posjed tužitelju i drugom suvlasniku i to zajedno sa svim na njima ležećim čvrstim i montažnim objektima, opremom, strojevima i alatima.

Nadalje tužitelj navodi da je dana 3.6.2020. godine tuženiku dao u najam i plastenike za uzgoj cvijeća koje je prethodno nabavio i platio isključivo tužitelj, a ugovorena visina najma iznosila je 5.000,00 € godišnje, s dospijećem plaćanja najamnine svakog prvog u mjesecu lipnju za svaku godinu, te da je Izjavu kojom se potvrđuje postojanje tog ugovornog odnosa napisao tuženik svojom rukom i potpisao je, dok je tužitelj ispod njegovog potpisa svojom rukom napisao svoj prihvat. Navodi da tuženik, nije platio ništa, već da po isteku ugovora i dalje drži nekretninu i plastenike bez ikakvog pravnog osnova u posjedu.

Stoga predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati za korištenje plastenika iznos od 20.000,00 eura sa za razdoblje od 2021. do 2024., te da isplaćuje i daljnji iznos od 5.000,00 eura godišnje, sve do predaje plastenika u posjed tužitelju i to sve sa kamatom od 4.6. za svaku godinu korištenja plastenika, a kako je to detaljno navedeno u izreci. Potražuje i naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev u osnovu i visini. Smatra da nepravomoćna presuda posl. broj P-313/2023 na koju se poziva tužitelj nema nikakvog značaja za ovaj predmet. Nadalje, tuženik osporava postojanje bilo kakvog ugovornog odnosa sa tužiteljem za plastenike u smislu čl. 247. Zakona o obveznim odnosima. To stoga što smatra da Izjava o najmu plastenika na koju se tužitelj poziva (osporava njenu vjerodostojnost), ne može predstavljati ugovor između tužitelja i tuženika, jer da u toj izjavi nisu određene ugovorne strane, a niti je odrediv predmet najma, već da su tužiteljeve tvrdnje o plastenicima paušalne. Osim toga navodi da tužitelj ne dokazuje da bi on bio vlasnik plastenika za uzgoj cvijeća. Također navodi da je nelogično da bi bilo tko, a posebice tuženik nekome plaćao 5.000,00 EUR godišnje za najam plastenika, ako je istodobno bio u zakupnom odnosu za zemljište koje je plaćao 2.500,00 HRK godišnje. To posebno kada je 30. svibnja 2023. godine zakupni odnos za zemljište prestao. Tuženik ističe i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, pozivajući se na čl. 229. ZOO- a, o trogodišnjem roku zastare. Nadalje, pozivajući se na čl. 326. st. 1. Zakona o parničnom postupku smatra da je zahtjev tužitelja po toč. II (plaćanje naknadno dospjelih godišnjih najamnina sve do predaje u posjed), nedopuštena.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, odnosno odbaci tužba kao nedopuštenu, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2.1. Tuženik tijekom postupka također navodi da u ranijim postupcima koji su se pred sudom vodili između stranaka, tužitelj nije spominjao sporni ugovor, pa da to također upućuje na činjenicu da isti nije postojao.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao presliku isprave Najam plastenika za uzgoj cvijeća (list 4 spisa), te izvornik iste isprave (list 72 spisa), nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici P-313/23 (list 6-14 spisa), rekapitulaciju i troškove (list 35-40 spisa), ugovor o zakupu (list 52-53 spisa), dopise od 10.7.2021. i 26.10.2021. (list 54-55 spisa), mail poruku (list 58 spisa), ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta (list 63-65 spisa), ugovor o pozajmici (list 66-67 spisa), saslušane su stranke (list 69-71 spisa) i svjedoci ČA i NA (list 73-75 spisa).

4. Na temelju rezultata dokaznog postupka, odnosno savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23- dalje: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

4.1. Tužba je nedopuštena u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu daljnjeg iznosa od 5.000,00 eura godišnje, nakon 15.6.2026. do predaje plastenika u posjed tužitelju, jer je u tom dijelu zahtjev tužitelja suprotan odredbi čl. 326. st. 1. ZPP-a, koja propisuje da sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Upravo na nedopuštenost tužbe u ovom dijelu, pozivom na navedenu zakonsku odredbu upućuje osnovano i tuženik.

Prema tome, kako je glavna rasprava zaključena 15.6.2026 godine, tužba je nedopuštena u dijelu za razdoblje nakon toga (do predaje u posjed), pa ju je sud odbacio (toč. I rješenja).

5. Dakle, predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa s korištenja plastenika u vlasništvu tužitelja i to za vrijeme trajanja ugovornog odnosa između stranaka i nakon njegova prestanka, a koje plastenike u utuženom razdoblju koristi tuženik.

6. Između stranaka je prvenstveno sporno postojanje ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika koji se temelji na ispravi naslovljenoj kao „Najam plastenika za uzgoj cvijeća“, a posljedično tome i visina potraživanja te zastara.

7. Iz preslike isprave Najam plastenika za uzgoj cvijeća koja prileži na listu 4-5 spisa, na kojoj tužitelj temelji svoje potraživanje je utvrđeno:

- da je predmet iste najam plastenika za uzgoj cvijeća u iznosu od 5.000,00 eura;

- da će se isplata iznosa najma vršiti svake godine nakon kraja glavnog dijela sezone cvijeća kala, tj. svakog prvog u mjesecu lipnju svake godine;

- da ista sadrži potpis HA, kao i prihvat najma sa nečitkim potpisom, za koji tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da ga je on potpisao, dana 3.6.2020. godine.

7.1. S obzirom da je tuženik osporavao vjerodostojnost te isprave, navodeći da je ista u preslici i da ju on nije potpisao, isto kao niti tuženik, tužitelj je dostavio za sud i tuženika izvornik iste na ročištu 9.4.2026. godine, te je nakon uvida u izvornik utvrđeno da je preslika u spisu identična izvorniku.

Osim toga, tuženik se na istom ročištu očitovao da je on tu ispravu i pisao i potpisao, osim dopisanog dijela, za koji tužitelj u tužbi i u svom iskazu tvrdi da je to njegov potpis i rukopis kao prihvat ugovora.

Iz naprijed navedenog razloga je sud odbio kao neosnovan prijedlog tuženika za provođenje fizikalno-kemijskog vještačenja sporne isprave podnesen na ročištu 15.6.2026. Osim toga taj dokazni prijedlog je tuženik predložio nakon zaključenja prethodnog postupka, protivno odredbi čl. 299 ZPP-a.

8. Iz dokaznog postupka, proizlazi da su spornom ugovoru prethodila 2 ugovora o zakupu i to:

- dana 10.5.2019. sklopljen je Ugovor o zakupu između tužitelja i ŠA kao zakupodavaca, sa tuženikom kao zakupoprimcem, na rok od godine dana, predmet kojeg su gospodarske zgrade (štala, ostava, nadstrešnica, spremište, skladište koje se mogu koristiti za uzgoj gljiva) i oranica na kojoj su tunelski plastenici u k. o. [katastarska općina] i to za iznos od 4.500,00 kn godišnje, s mogućnosti produženja;

- dana 30.5.2020. Ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta –obradivih dijelova više parcela u k. o. [katastarska općina] (osim šume), uz mogućnost korištenja dijelova štale za privremeno skladištenje proizvoda i alata i mašina iz spremišta i to na rok od 3 godine uz mogućnost jednostranog otkaza obje strane uz otkazni rok od 60 dana prije isteka svake godine a poslije žetve, te zakupninu od 2.500,00 kn godišnje;

Oba ugovora ovjerena su kod javnog bilježnika.

8.1. Stranke nisu osporavale postojanje tih ugovora niti njihov sadržaj, već su isti različito tumačile (tuženik, da je naprijed spomenutim ugovorima bio obuhvaćen i najam plastenika, a tužitelj je tvrdio da su plastenici njegovo vlasništvo i da je najam istih poseban pravni odnos, neovisan od ranijih ugovora).

9. Unatoč tome što je tuženik dostavio u spis dopis od 10.7.2021. godine kojim tužitelj jednostrano raskida ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta od 30.5.2020., uz zahtjev za predajom u posjed zakupljenog zemljišta, slobodnog od osoba i stvari (vezano za koji raskid je vođen i parnični postupak u kojem je utvrđeno da raskid nije valjan), nije sporno među strankama da je ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta od 30.5.2020. prestao protekom roka od 3 godine na koji je sklopljen.

10. Također nije sporno među stranaka da je između tužitelja, ŠA i tuženika vođen parnični postupak pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici pod brojem P- 313/2023 u kojem je dana 6.9.2024. donesena nepravomoćna presuda kojom je naloženo tuženiku da tužitelju i ŠA vrate u posjed slobodne od osoba i stvari nekretnine (livade, gospodarske zgrade i oranice, dvorište u k. o. [katastarska općina], koje su bile predmet ugovora o zakupu od 30.5.2020. godine, kao i sve montažne objekte, opremu, strojeve i alate koje tuženik drži u posjedu.

11. Nije sporno među strankama da se tuženik i dalje nalazi u posjedu svih nekretnina koje su bile predmet zakupnog odnosa, pa tako i spornih plastenika.

12. Što se tiče spornog ugovornog odnosa „Najma plastenika za uzgoj cvijeća“, tužitelj u svom prilično konfuznom iskaza u tvrdi da sporni ugovorni odnos nema nikakve veze sa ugovorima o zakupu iz 2019. i 2020. jer da je istima dano tuženiku u zakup veliko zemljište na kojem su plastenici, ali da nisu dani u zakup i plastenici koji su tužiteljevi, niti je ugovarana dobit od plastenika, za koju se još tada nije znalo, a dobit je ostvarivao tuženik koristeći se njegovim plastenicima u kojima je uzgajao cvijeće. Kako je dobit za godinu dana tuženik utvrdio u iznosu od 10.000,00 eura, odredili su da će najam plastenika koji su se nalazili na toj zemlji biti 5.000,00 eura.

13. Tuženik pak tvrdi da su i ranije sklopljenim ugovorima iz 2019. i 2020. bili obuhvaćeni i sporni plastenici, te da nema logike da bi on sklapao ugovor o najmu plastenika 4 dana kasnije sa višestruko većom najamninom, ali istovremeno priznaje da je spornu ispravu on pisao i potpisao, a na upit suda da navedeno objasni, navodi da su radili spašavanje farmi i da su pisali na zahtjev tužitelja milijun verzija nacrta ugovora i rekapitulacija. Također navodi da više ne uzgaja kale u tim plastenicima, odnosno da je prestao 2023., već da samo održava farmu i plastenike, da bi na upit na koji način održava plastenike odgovorio da u plastenicima uzgaja kale, ali da ih više ne prodaje, jer da mu je uništen OPG, odnosno da u tim plastenicima i dalje rastu kale koje su ranije posađene. Također objašnjava da je tekst spornog najma bio idejni nacrt, a ne ugovor i da nikada nije platio najam plastenika 5000 eura i da su nakon tog najma plastenika radili rekapitulacije i potpisivali različite druge isprave, koje tužitelj izvlači po potrebi. Također navodi da je praksa između njih bila uvijek ovjeravati ugovore kod javnog bilježnika. Naveo je također da nije pokretao protiv tužitelja nikakve postupke vezane za sklopljene ugovore i pravne poslove koje je imao sa tužiteljem.

14. Svjedok ŠA suvlasnik zemljišta sa tužiteljem koje je u zakup uzeo tuženik i na kojem se nalaze sporni plastenici je u bitnom rekao da on iako je bio suvlasnik sa tužiteljem zemljišta površine oko 100.000 m2 koje je u zakup uzeo tuženik za potrebe svog OPG-a, da sa spornim plastenicima nije imao ništa, jer da ih je kupio i postavio na zemljište tužitelj i u njima je počeo uzgajati kale, te da je njemu nudio da sudjeluje u toj proizvodnji, ali da nije htio, pa se dogovorio da tuženikom da preuzme proizvodnju kala, tako da je on proizvodio oko 60-80 tisuća kala godišnje. Svjedok je također rekao da misli da su predmet zakupa još iz 2019. i 2020. sa tuženikom bili i plastenici, ali da je upoznat da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor za te plastenike, ali nije znao što u njima piše.

15. Svjedok NA, otac tuženika u svom iskazu u bitnom navodi da je mu je tužitelj, JA bio najbolji prijatelj i da je on doveo s njim u vezu svog sina, ovdje tuženika. Zna da su stupili u poslovni odnos i da je njegov sin počeo na toj zemlji raditi tehnologiju za uzgoj gljiva radi čega je i ušao u taj ugovorni odnos i da je on pomagao tuženiku u razvoju te tehnologije, a tek kada se vidjelo da to neće ići kako su oni to mislili, da se preorijentirao na cvijeće, odnosno kale koje su tamo već bile posađene. Svjedok zna da su sklopili dva ugovora, o najmu i da su trebali sklopiti još jedan finalni na 12 godina, ali da ga nisu sklopili, jer da su se posvađali, ali ne zna zašto. Također je govorio da je to bilo jedno veliko imanje sa štalom, kućom, bunarom i dosta zemlje i da je i on tamo dolazi i radio. Sječa se i plastenika koji su već tamo bili od ranije i kala u njima. Rekao je da ugovore koje su sklapali njegov sin sa tužiteljem i ŠA nikada nije pročitao, ali je prisustvovao njihovim razgovorima, ali oni nisu htjeli da on sudjeluje njihovom poslovanju niti su ga slušali.

16. Analizirajući iskaze stranaka i saslušanih svjedoka, te dovodeći ih međusobno u vezu, kao i dokumentaciju u spisu sud vjeruje tuženiku i njegovom ocu da su već u trenutku kada su stranke stupile u ugovorni odnos na spornom zemljištu postojali plastenici, te da su bile zasađene kale. To je potvrdio i svjedok ŠA. Međutim, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka NA, oca tuženika, u trenutku stupanja tuženika u poslovni odnos sa tužiteljem, tuženik se orijentirao na proizvodnju gljiva (što bi proizlazilo i iz ugovora iz 2019. godine) i u tom smislu je počeo razvijati tehnologiju, a tek kada to nije uspjelo se preorijentirao na proizvodnju kala. Nadalje, analizirajući sadržaj ugovora od 30.5.2020. razvidno je da se odnosi na obradive dijelova više parcela (osim šume), uz mogućnost korištenja dijelova štale za privremeno skladištenje proizvoda i alata i mašina iz spremišta. Dakle, u istom se izričito ne spominju plastenici, niti uzgoj kala, pa prema stavu ovog suda ta činjenica bi upućivala na logičan zaključak da je svega nekoliko dana kasnije, 3.6.2020. godine potpisana sporna isprava najam plastenika samo između tužitelja koji je bio vlasnik istih i koji je posadio kale i tuženika. Naime prethodne ugovore je u svojstvu zakupodavca sklapao i ŠA, suvlasnik zemljišta, koji je u svom iskazu jasno rekao da sa plastenicima i kalama nije imao veze, već da je to odnos između tužitelja i tuženika. U tom smislu sud objašnjava iskaz tužitelja da sporni ugovor nema veze sa ugovorima o zakupu iz 2019. i 2020. jer da je istima dano tuženiku u zakup veliko zemljište na kojem su plastenici, ali da nisu dani u zakup i plastenici koji su tužiteljevi, niti je ugovarana dobit od plastenika.

17. Prema tome, temeljem provedenog dokaznog postupka sud zaključuje da su stranke bile u ugovorom odnosu zakupa u odnosu na zemljište, te gospodarske zgrade i sl. od 2019. godine, ali da se tuženik još tada nije bavio proizvodnjom kala u plastenicima tužitelja, već je kale posadio tužitelj, da se tuženik za proizvodnju kala i u tom smislu korištenje plastenika odlučio naknadno, 2020. godine (nakon što se nije realizirala proizvodnja gljiva) i da je tek nakon što je krenuo sa tom proizvodnjom i izračunao troškove i dobit, formirao u odnosu na taj dio proizvodnje u spornim plastenicima tužitelja visinu tkz. najamnine, koju je prihvatio tužitelj koji je bio vlasnik tih plastenika, a što je formalizirao ispravom „Najam plastenika za uzgoj cvijeća“, iz razloga što su stranke taj dio nisu regulirale ugovorom o zakupu poljoprivrednog zemljišta od 30.5.2020. godine.

18. Suprotno tvrdnjama tuženika da isprava o najmu plastenika za uzgoj cvijeća ne predstavlja ugovor, već nacrt ugovora, valja reći da ista prema stavu ovog suda predstavlja valjani ugovor o zakupu plastenika za uzgoj cvijeća-kala u smislu odredbe čl. 519. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23-dalje: ZOO), a u vezi sa čl. 247 ZOO-a, jer su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora (predmetu i cijeni), a koju ispravu je nesporno pisao i potpisao tuženik, a prihvatio tužitelj svojim potpisom 3.6.2020. godine.

18.1 Okolnost što taj ugovor nije ovjeren kod javnog bilježnika ne utječe na valjanost istog, jer se radi o neformalnom ugovoru u smislu odredbe čl. 286 ZOO-a, odnosno zakonom nije propisano da je isti potrebno ovjeriti kod javnog bilježnika. Također okolnost da sporni ugovor nije spomenut u ranijem postupcima koji su vođeni između stranaka, niti u izjavi o raskidu ugovora iz 2021. godine, ne znači da isti nije sklopljen, kraj nesporne činjenice da je istu ispravu napisao sam tuženik, te ju je i potpisao, a tužitelj je istu prihvatio.

Navode tuženika da su potpisivale nakon sporne isprave razne ugovore i isprave, koje, sud je cijenio kao paušalne.

19. Što se tiče trajanja spornog ugovornog odnosa, isti nije naveden u spornoj ispravi, a iz dokaznog postupka, odnosno iskaza stranaka bi proizlazilo da je trajao do isteka ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta od 30.5.2020. godine, dakle nakon tri godine. Naime, tužitelj je u svom iskazu rekao da je sporni ugovorni odnos trajao dok je trajao i ugovor o zakupu zemljišta od 30.5.2020. (koji ističe 30.5.2023. s obzirom da je sklopljen na tri godine), a iz obrazloženja presude P-313/23 je utvrđeno (toč. 8.), da su tužitelj i ŠA dana 3.6.2023. uputili tuženiku dopis za predajom u posjed nekretnina koje su predmet ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta od 30.5.2020., kao i sve druge dijelove predmetnih nekretnina koje je zaposjeo, a koje nisu obuhvaćene tim ugovorom. Stoga sud ne prihvaća kao istinit iskaz tužitelja u dijelu da sporni zakup traje „do dana današnjeg“, jer je iskaz u tom dijelu tužitelj ispravio uz intervenciju svog punomoćnika, a i suprotan je naprijed spomenutom utvrđenju iz presude P-313/23. Osim toga i iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je sporni ugovorni odnos prestao.

19.1. Prema tome, sud je zaključio da su strane bile u ugovorom odnosu zakupa od 3.6.2020. do 30.5.2023. godine, te da je u tom razdoblju tuženik bio dužan plaćati godišnji iznos zakupnine (koju stranke nazivaju najamninom) u iznosu od 5.000,00 eura svakog 1.6. u godini, a kako se obvezao sklopljenim ugovorom od 3.6.2020. godine, a što nesporno nije plaćao kao što i sam tvrdi.

19.2. Nakon prestanka ugovora o zakupu, dakle nakon 30.5.2023., odnosno od 1.6.2023. s obzirom da je tuženik i dalje u posjedu spornih staklenika koje održava kao što i sam tvrdi u iskazu, tužitelj od tuženika kao nepoštenog posjednika ima pravo na naknadu za korištenje u smislu čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u visini zakupnine koju bi ostvarivao da iste daje u zakup kao što je to činio i ranije, dakle u visini 5.000,00 eura godišnje, ali samo onu koja je dospjela do zaključenja glavne rasprave (15.6.2026.), dakle i onu za 2026. godinu, koja je dospjela 1.6.2026., pa je u tom smislu zahtjev tužitelja osnovan.

20. U odnosu na prigovor zastare koji tuženik ističe samo u odnosu na potraživanje iz 2021. godine, valja reći da odredbom čl. 229. ZOO-a je propisano da tražbine zakupnine i najamnine zastarijevaju za tri godine. Prema tome kako je utužena tražbina za 2021. godinu dospjela 1.6.2021. godine, a tužba je podnesena 17.9.2024. godine, to je osnovan prigovor zastare u odnosu na tražbinu za 2021. godine.

21. Prema tome, a sukladno zahtjevu tužitelja dosuđen mu je iznos od 15.000,00 eura za razdoblje od 2022. do 2024. godine, a s obzirom da je tuženik u zakašnjenju sa ispunjenjem obveze (tražbina je dospjela 1.6. za svaku godinu), dosuđena mu je zakonska zatezna kamata, kako je istu tražio (toč. I izreke), a potom je tužitelju dosuđen iznos od po 5.000,00 eura kao naknada za korištenje za 2025. i 2026. godinu sa kamatom za svaku godinu od 4.6., a kako je to odlučeno pod toč. II izreke.

22. Kako je tražbina za 2021. godine zastarjela, to je valjalo odbiti tužitelja sa zahtjevom za isplatom tražbine za tu godinu u iznosu od 5.000,00 eura (toč. III izreke).

23. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i 155 ZPP-a. Naime, sud je zaključio s obzirom na zahtjev tužitelja, da tužitelj u pretežnom dijelu uspio u sporu, odnosno da je tuženik uspio u odnosu na postavljeni zahtjev samo u neznatnom dijelu, pa da stoga parnični trošak pripada tužitelju i to sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a imajući u vidu VPS i zahtjev tužitelja.

Tako je tuženiku dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7/1), podnesak od 14.4.2025., u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8/1), ročište 15.7.2025. i 15.6.2026. u iznosu od 500,00 eura za svako (Tbr. 9/1), te ročište 28.10.2025. u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9/5), što je ukupno 2.125,00 eura.

23.1. Zakonska zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena tuženiku primjenom čl. 151. st. 3 ZPP, dok se kamatna stopa temelji na čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 27. kolovoza 2026. godine

Sudac:

Martina Klanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u 4 primjerka.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku