Poslovni broj: P-2585/2026-4
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA ZBOG OGLUHE
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Biserki Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FP, OIB; 78647766788, iz Zaprešića, Ulica Ljudevita Gaja 34, kojeg zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u ZOU Boženka Mostarčić i Maro Ogrersta u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 27. kolovoza 2026. godine,
presudio je
I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 045-50- 3507436, sklopljenog dana 5. lipnja 2006. godine između tužiteljice FP i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d.
II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 1.089,88 eur sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 377,60 eura od utuženja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 217,41 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. kolovoza 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 5. lipnja 2006. godine s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 045-50-3507436 (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim joj je tuženik odobrio kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.550,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (članak 1. i 6.), uz rok otplate 84 mjeseca (članak 4.) i redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika (članak 2.). Člankom 3. Ugovora je ugovorena obveza tužiteljice prilikom prvog korištenja kredita platiti naknadu, jednokratno, u visini 3,30% od iznosa kredita (dalje u tekstu: naknada za obradu kredita). Tužiteljica je naknadu za obradu kredita platila dana 6. lipnja 2006. godine, u iznosu od 2.845,04 kn / 377,60 eur, na način da joj je navedeni iznos ustegnut iz iznosa kredita. U članku 3. Ugovora, niti u bilo kojoj drugoj odredbi Ugovora, nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita, što njome tužiteljica konkretno plaća te zašto iznosi baš 3.30% od iznosa kredita. To joj nisu objasnili ni djelatnici tuženika prilikom obrade i odobrenja kredita. Naknada za obradu kredita je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, jer je tužiteljici rečeno da ju mora platiti, pa tužiteljica nije mogla na nju utjecati, odnosno o njoj pregovarati (maknuti je iz ugovora). Štoviše, tužiteljica ne bi mogla ugovoriti kredit da nije pristala na tu unaprijed formuliranu odredbu, unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika. Zbog navedenog je riječ o odredbi koja nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. To ju čini nepoštenom te ništetnom odredbom u smislu članaka 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03., 46/07. i 79/07), odnosno članaka 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dok se tuženik u pogledu naplaćene navedene naknade ima smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05). Sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. godine, utvrdio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“, dok je u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“. Iz cit. presuda suda Europske Unije proizlazi da se Direktivi br. 93/13, protivi naplata naknade za obradu kredita potrošaču, jer nije transparentna, odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Članak 3. Ugovora nije jedina nepoštena odredba Ugovora. Takva je i odredba članka 2. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i odredba članka 7. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzuli u CHF. Nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo (posljedice ništetnosti). To u konkretnom slučaju znači da je tuženik, po osnovi stjecanja bez osnove te kao nepošteni stjecatelj, dužan vratiti tužiteljici iznos naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, i to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana kada ih je tužiteljica platila pa do isplate. Obračunate zatezne kamate na iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva za razdoblje od dana njezinog plaćanja pa do dana podnošenja ove tužbe iznose 712,34 eur, pa navedena naknada zajedno s obračunatim zateznim kamatama od dana njezinog plaćanja pa do podnošenja ove tužbe sveukupno iznosi 1.089,94 eur (377,60 eur + 712,34 eur = 1.089,94 eur). Slijedom navedenog tužiteljica predlaže donijeti presudu.
2. Tuženik, iako mu je tužba uredno dostavljena dana 30. travnja 2026. godine, nije podnio odgovor na tužbu. Slijedom navedenog, a budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnostima s dokazima koje je podnio sam tužitelj, niti s opće poznatim činjenicama, a ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti temeljem odredbe članka 331.b Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP).
3. Sud je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka temeljem odredbe čl. 154 ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu sa važećom odvjetničkom tarifom, a koji se sastoji od troška sastava tužbe prema Tbr 7/1 75 bodova, odnosno 150,00 eura uvećano za PDV iznosi 187,50 eura. Tužitelju je također dosuđen trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura, te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 20,00 eura (čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama) tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 227,41 eura. Kamate na trošak dosuđene su sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.
4. Slijedom izloženog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu, 27. kolovoza 2026. godine
Sudac
Biserka Pavković Fućak
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st 2. ZPP-a).
DNA:
1) tužiteljici po pun.
2) tuženiku
Rj/
Rješenje tužitelju na platež pristojbe na presudu 40,00 eura
