Poslovni broj: P-2343/2026-3
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA ZBOG OGLUHE
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Biserki Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Krešimiru Sušiloviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi ništetnosti, 27. kolovoza 2026. godine,
presudio je
I Utvrđuje se da je ništetan čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102683748, od 24. listopada 2005.g., sklopljenog između tužitelja ČG i tuženika Erste&steiermärkische Bank d.d., koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.
II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, Zagreb, isplatiti tužitelju ČG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove ulazne naknade iznos 490,45 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 24. listopada 2005.g pa do isplate po stopi od 12% godišnje do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90,77 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. kolovoza 2026. godine pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 24. listopada 2005.g. sklopio s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102683748, s tuženikom, te je isti dana 26. listopada 2005.g. potvrđen kao privatna ispravu koja po svom obliku odgovara propisima o obliku javnobilježničke isprave, a po sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, pred Javnim bilježnikom Mladenom Matošem, posl. broj OU-1618/2005. Predmetnim ugovorom, tuženik je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.832,70 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (članak 2). Člankom 10 predmetnog ugovora propisane su ulazna i izlazna naknada, kako slijedi: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedanposto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. . Tužitelj je dana 24. listopada 2005.g. na ime obrade kreditnog zahtjeva tuženika (ulazna naknada) isplatio tuženiku iznos od 3.695,26 kn, odnosno 490,45 EUR. Gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio tužitelju jednokratan iznos troškova obrade kredita u iznosu od 01,000 % (jedan posto) iznosa kredita, a koji iznos je odbijen prije isplate iznosa kredita. Tužitelj smatra da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Riječ je o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Nadalje, temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu samo jedna ugovorna strana – tuženik je bila ovlaštena odrediti iznos jednokratne naknade za troškove obrade kredita, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna.
Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je tužitelj na bilo koji način bio upoznat s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, posebice iz razloga što predniku tužitelja od strane tuženika nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa jednokratne naknade za obradu kredita i jednokratne naknade za slučaj prijevremene otplate kredita i zauzvrat pruženih usluga. O navedenim ugovornim odredbama ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale, niti je tuženik prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio predniku tužitelja, a niti tužiteljima strukturu troškova obrade kredita, odnosno od čega se konkretno isti sastoje, već je istu odredio u paušalnom iznosu od upravo gore naznačenim iznosima. Sve navedeno govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje tuženik ima pri obradi svakog kreditnog zahtjeva, jer bi logično u suprotnom navedena naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, dalje u tekstu: „ZZP/03“) te navedena sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Iz samog Ugovora o kreditu kao i iz navedene odredbe je jasno da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Dodatno, Sud Europske unije je svojim presudama, konkretno Presudom, od dana 03. rujna 2020.g., C-84/19, ECLI:EU:C:2020:631, i Presudom, od dana 16. srpnja 2020.g., C-224/19, ECLI:EU:C:2020:631, potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Slijedom navedenog, tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe o jednokratnom trošku obrade kredita niti su ugovorne strane o samoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva ugovorne ikada pojedinačno pregovarale, stoga je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Na koncu, tužitelj smatra da je predmetni Ugovor o kreditu, zaključen između parničnih stranaka, standardni, tipizirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti je imao mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe. Tuženik je stoga nepošteni stjecatelj, u smislu čl.1115. ZOO-a. Obzirom da su ugovorne odredbe sadržane u čl 10. ništetne sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu, te isplatu iznosa od 490,45 EUR za ulaznu naknadu.Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je tužitelj prilikom isplate kredita, platio temeljem ništetnih odredbi, a imajući u vidu učinak instituta ništetnosti sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima.
2. Tuženik, iako mu je tužba uredno dostavljena dana 20. travnja 2026. godine, nije podnio odgovor na tužbu. Slijedom navedenog, a budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnostima s dokazima koje je podnio sam tužitelj, niti s opće poznatim činjenicama, a ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti temeljem odredbe članka 331.b Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP).
3. Sud je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka temeljem odredbe čl. 154 ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu sa važećom odvjetničkom tarifom, a koji se sastoji od troška sastava tužbe prema Tbr 7/1 25 bodova, odnosno 50,00 eura uvećano za PDV iznosi 62,50 eura. Tužitelju je također dosuđen trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 15,00 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 90,77 eura. Kamate na trošak dosuđene su sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.
4. Slijedom izloženog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu, 27. kolovoza 2026. godine
Sudac
Biserka Pavković Fućak
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st 2. ZPP-a).
DNA:
1) tužitelju po pun.
2) tuženiku
Rj/
Rješenje tužitelju na platež pristojbe na tužbu 26,54 i presudu 30,00 eura
