REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-668/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A Z B O G O G L U H E

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja LANDMARK GROUP d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 269G, OIB: 46094261044, kojeg zastupa punomoćnik Nenad Mušić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika BC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika [obrt] obrta za poslovne i stolarske usluge, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Mučnjak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate iznosa od 1.800,00 EUR, 27. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.800,00 EUR sa zateznim kamatama od 27. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata na iznos od 1.800,00 EUR od 27. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja prelazi stopu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referen tna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 283,18 EUR sa zateznim kamatama od 27. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na troškove u iznosu od 1.800,00 EUR od 27. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja prelazi stopu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate iznosa od 1.800,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U tužbi u bitnome navodi da je tužitelj od tuženika u svibnju 2024. naručio izradu i montažu drvnog kupaonskog namještaja te je ta usluga tuženiku uredno plaćena u iznosu od 3.600,00 EUR. Dakle, tužitelj kao naručitelj i tuženik kao izvršitelj sklopili su ugovor o djelu za izradu i montažu kupaonskog namještaja po mjeri, pri čemu je tuženik zaprimio ugovorenu naknadu. Sve do dana podnošenja tužbe, skoro dvije godine od sklapanja ugovora, tuženik i dalje nije do kraja obavio dogovoreni posao. Tuženik je trebao izraditi i montirati namještaj u dvije kupaonice, ali je izvršeno samo postavljanje korpusa ormara u jednoj kupaonici, bez da su postavljena ormarska vrata, dok radovi u drugoj kupaonici nisu niti započeti. Tuženik je do podnošenja tužbe odradio manje od 50% posla, jer jedan ormar nije završio, a drugi nije niti započeo postavljati. Zbog toga što je tuženik pao u zakašnjenje s ispunjenjem, tužitelj je 26. lipnja 2025. izjavio raskid ugovora o djelu, koji je tuženik zaprimio 7. srpnja 2025. Zakašnjenje tuženika proizlazi iz članka 597. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima prema kojemu, ako rok za izvršenje posla u ugovoru o djelu nije točno određen (kao što je ovdje slučaj), izvršitelj je dužan obaviti rad za vrijeme koje je razumno potrebno za takve poslove. Uzevši u obzir da tuženik u trenutku raskida nije obavio poslove izrade i montaže kupaonskog namještaja više od godinu dana, jasno je kako je protekao razumni rok za ispunjenje te je raskid osnovan. Za svaki slučaj, ukoliko sud smatra da ugovor nije raskinut izjavom od 26. lipnja 2025., ugovor se raskida podnošenjem tužbe. Unatoč izjavljenom raskidu, tužitelj je u dobroj vjeri u razdoblju od studenog 2025. do veljače 2026. dao još nekoliko prilika tuženiku da do kraja ispuni uredno plaćene radove. Međutim, ni u tom roku Tuženik radove nije izveo, pa tužitelju nije preostalo ništa drugo nego da podnese ovu tužbu. Budući da je ugovor između tužitelja i tuženika raskinut, da je tuženik do trenutka raskida samo djelomično (manje od 50%) ispunio svoju obvezu, tužitelj tužbom zahtijeva djelomični povrat isplaćenog na temelju raskinutog ugovora, a sve na temelju članka 368. Zakona o obveznim odnosima.

3. Sud je, na temelju odredaba članka 284. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) tuženiku dostavio tužbu s prilozima te ga pisanim pozivom (rješenjem od 22. travnja 2026.; dalje: rješenje od 22. travnja 2026.) pozvao na podnošenje pisanog odgovora na tužbu uz upozorenje na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu iz članka 331.b ZPP-a.

4. Prema odredbama članka 331.b stavka 1. ZPP-a, ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako bude udovoljeno ovim uvjetima:

1) ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni,

2) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, 3) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, 4) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. Prema odredbi članka 331.b stavka 2. ZPP-a, neće se donijeti presuda zbog ogluhe i kad je udovoljeno uvjetima iz stavka 1. toga članka ako sud nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.).

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev za povrat iznosa od 1,800,00 EUR koji je tužitelj, 8. svibnja 2024., platio tuženiku po osnovi naknade za uslugu izrade i montaže kupaonskog namještaja po računu broj 28/0101 od 30. prosinca 2024.

6. Uvidom u e-spis i potvrdu o otpravku, utvrđeno je da su 7. svibnja 2026., putem sustava e-komunikacije, tuženiku uredno dostavljeni tužba s prilozima i rješenjem od 22. travnja 2026. (pisanim pozivom) kojim se poziva na podnošenje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, u skladu s odredbom članka 133. stavka ZPP-a.

Unatoč tome, tuženik je propustio podnijeti pisani odgovor na tužbu u određenom roku. Propuštanjem podnošenja odgovora na tužbu u određenom roku, odnosno svojom pasivnošću, tuženik je zapravo priznao istinitost tužiteljevih činjeničnih navoda s kojima je bio upoznat dostavom tužbe.

7. U odnosu na dio naveden u točki I. izreke presude, osnovanost tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi.

Naime, tuženik nije osporio činjenicu postojanja pravnog odnosa s tužiteljem na temelju ugovora o djelu u smislu odredbe članka 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) na temelju kojeg se tuženik kao izvođač obvezao izraditi i montirati kupaonski namještaj po mjeri u dvije kupaonice tužitelju kao naručitelju za što mu je tužitelj kao naručitelj platio naknadu u ukupnom iznosu od 3.600,00 EUR 8. svibnja 2024. Tuženik nije osporio niti činjenicu da je samo djelomično obavio ugovoreni posao budući da je samo postavio korpus ormara u jednoj kupaonici, bez da su postavljena ormarska vrata, dok radovi u drugoj kupaonici nisu niti započeti na koji način je tuženik do podnošenja tužbe odradio manje od 50% posla jer jedan ormar nije završio, a drugi nije niti započeo postavljati. Tuženik nije osporio niti činjenicu da ga je tužitelj više puta pozivao na ispunjenje ugovorne obveze, ali bezuspješno niti činjenicu da je tuženik pao u zakašnjenje s ispunjenjem jer nije obavio poslove izrade i montaže kupaonskog namještaja više od godinu dana zbog čega je tužitelj 26. lipnja 2025. izjavio raskid ugovora o djelu koji je tuženik zaprimio 7. srpnja 2025.

8. Dakle, tuženik kao izvođač nije u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu izrade i montaže kupaonskog namještaja, dok iz cjelokupnog ponašanja tuženika proizlazi da tu obvezu neće ispuniti niti u naknadnom roku (članak 363. ZOO). S druge strane, izjavom o raskidu ugovora od 26. lipnja 2025., a u svakom slučaju podnošenjem predmetne tužbe, tužitelj je izrazio svoju volju da se ugovor o djelu koji je nesporno sklopljen između parničnih stranaka ne održi na snazi i da ne zahtijeva njegovo ispunjenje zbog čega je najkasnije u trenutku podnošenja tužbe, predmetni ugovor jednostrano raskinut od strane tužitelja (članak 363. ZOO-a). Zbog toga je, uzevši u obzir navedeno, sud utvrdio kako, na temelju odredaba članka 1111. u vezi s odredbom članka 368. stavka 2. ZOO-a, tužitelj ima pravo na povrat iznosa od 1.800,00 koji je tužitelj 8. svibnja 2024. nesporno platio tuženiku, a koji iznos je tuženik neosnovano zadržao.

9. U skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude, kao što je to tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu, do isplate.

10. U konkretnom slučaju se ne radi o ispunjenju obveze iz trgovačkog ugovora, već o povratu stečenog bez osnove zbog čega tužitelj ima pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO -a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tim odredbama za odnose iz trgovačkog ugovora niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. Stoga tužitelj nema pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj tim odredbama za odnose iz trgovačkog ugovora, odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke presude).

11. Osim toga, u odnosu na dio naveden u točki I. izreke presude, činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio, niti s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. Konačno, sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati u smislu odredbe članka 3. stavka 3. ZPP -a, odnosno o zahtjevu koji bi bio protivan prisilnim propisima i pravilima javnog morala.

12. Uzevši u obzir navedeno, sud je utvrdio kako su u dijelu navedenom u točki I. izreke presude ispunjeni svi uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe propisani odredbama članka 331.b stavka 1. ZPP-a.

13. S obzirom na to da je u cijelosti uspio u ovom sporu, tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.800,00 EUR tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25, dalje: OT), uvećano za PDV u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 46. OT) te sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 283,18 EUR. Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora, odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj jer se radi o troškovima postupka.

14. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke presude.

Zagreb, 27. kolovoza 2026.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana od dostave presude, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. ZPP).