REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] B 5

Poslovni broj: Us I-1569/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj BH, rođen **.**.1995., državljanin Narodne Republike Bangladeš, EBS: 2401995091234, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode u kretanju u postupku na granici, 27. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka 3. rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4672, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 14. kolovoza 2026.,

te se sudi uvrštavanjem slijedeće točke 3. u izreku navedenog rješenja:

„3. Obveza boravka iz točaka 1. i 2. izreke određuje se u trajanju od 12 tjedana od dana registracije namjere za podnošenje zahtjeva“.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4672, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 14. kolovoza 2026.

III. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju BH u ovom upravnom sporu.

IV. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da opunomoćeniku tužitelja Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, kao pružatelju pravne pomoći isplati iznos od 1.250,00 (tisuću i dvjesto i pedeset) eura, u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4672, URBROJ: 511-01- 213-26-2 od 14. kolovoza 2026., točkom 1. tražitelju međunarodne zaštite, ovdje tužitelju, državljaninu Narodne Republike Bangladeš, rođenom **.**.1995., izrekao mjeru ograničenja slobode kretanja na način da boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol (u nastavku teksta: Prihvatilište). Točkom 2. je određeno da je tužitelj, u svojstvu tražitelja, dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite. Točkom 3. je određeno da je ograničenje slobode kretanja određeno za razdoblje od 12 tjedana od dana uručenja rješenja, odnosno do ranijeg završetka postupka na granici.

2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je predmetnim rješenjem povrijeđen zakon, pogrešno i nepotpuno je utvrđeno činjenično stanje, te da je temeljem tako pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja donesene nezakonita odluka u ovom postupku. U tom smislu se traži saslušanje tužitelja i da se održi ročište u ovom predmetu. U obrazloženju pobijanog rješenja tuženik da se poziva na dostupne podatke Eurostata, a da pri tome ne navodi koje podatke Eurostata tuženik koristi, za koju godinu, koja je točna stopa za NR Bangladeš. Tvrdi da je tuženik u ovom slučaju koristio zastarjele podatke za NR Bangladeš, a poglavito da su podatci koje je koristio nevjerodostojni, s obzirom da se isti odnose ne na ukupne podatke o postotku dodjeljivanja azila, već na podatke koji se odnose na odluke o azilima isključivo u prvom stupnju, dok one koje se dodjeljuju nakon potpunog, pa i upravnosudskog postupka nemaju u evidenciji tuženika. Stoga da su podatci zastarjeli, nepotpuni i nevjerodostojni. U izreci pobijanog rješenja u točki 3. da se navodi: „Obveza boravka ... određuje se u trajanju od 12 tjedana od dana uručenja ovog rješenja...“ Međutim, članak 51. stavak 2. Uredbe propisuje da maksimalno trajanje postupka na granici iznosi 12 tjedana od registracije namjere za podnošenje zahtjeva. I novi članak 42. stavak 8. ZMIPZ-a da izričito govori o „12 tjedana od registracije namjere“. Dakle tuženik da ne smije početi računati 12 tjedana od uručenja rješenja. U ovom predmetu tuženiku da je uzeta namjera: 13. kolovoza 2026., dok je rješenje doneseno 14. kolovoza 2026. Prema Uredbi i hrvatskom zakonu, rok da se računa od registracije namjere, a ne od 14. kolovoza. To da znači da je tuženik potencijalno produžio maksimalno dopušteno trajanje postupka za jedan dan. Ovdje nije riječ o diskreciji tuženika, već o izravno propisanom maksimalnom roku. Možda jedan dan nije puno, međutim radi se o primjeni zakona na koju se tuženiku valja ukazati. Tuženik da nije utvrdio niti obrazložio postojanje osnovnih materijalnih pretpostavki iz članka 43. stavka 1. Uredbe (EU) 2024/1348, osobito činjenicu da tužitelju još nije bio dopušten ulazak na državno područje Republike Hrvatske te da ne ispunjava uvjete za ulazak na državno područje Republike Hrvatske iz članka 6. Uredbe (EU) 2016/399. Tuženik da samo paušalno navodi u pobijanom rješenju da je u postupku provedena procjena osobnih okolnosti tražitelja, uključujući procjenu posebnih prihvatnih i postupovnih potreba, bez da se vidi temeljem koje analize je donesen svaki pojedini zaključak, te nakon toga zaključuje da nisu utvrđene okolnosti koje bi onemogućavale provođenje postupka na granici. Zar ne bi bilo ispravno da i mi drugi koji sudjelujemo u ovom postupku imamo iz samog obrazloženja relevantne informacije o konkretnim zaključcima, kako dubinske provjere i kada je ista dovršena, tako i procjene ranjivosti, kao i indikacija temeljem kojih je odlučeno da se provodi u odnosu na tužitelja postupak na granici. Nadalje, da nemaju nikakvih podataka je li tužitelj već ranije temeljem bilo koje osnove bio na području Republike Hrvatske, jer jednostavno nemamo podataka u obrazloženju pobijanog rješenja kada je tužitelj došao u Republiku Hrvatsku ili gdje je zatečen. Tuženik jednostavno u obrazloženju pobijanog rješenja ne daje dovoljno činjeničnih podataka kako bi se to moglo provjeriti. Nadalje, imamo problem i s dijelom izreke iz točke 1. pobijanog rješenja, a gdje da se navodi da je tužitelj obavezan boraviti... Naime, postavlja se pitanje ukoliko tuženik tvrdi da točkom 1. označenim tekstom samo deklarira zakonsku obvezu iz članka 42. stavka 2. ZMIPZ-a, tada se postavlja logično pitanje radi li se zapravo o ograničenju slobode kretanja ili zadržavanju. Naime, ukoliko se postavi pitanje može li tužitelj slobodno izaći, je li objekt fizički zatvoren, postoji li nadzor, i može li napustiti objekt bez odobrenja, tada su odgovori na ta pitanja jasni, pa se postavlja pitanje radi li se o deklaraciji ili o kondemnaciji, Ukoliko je jasno iz ovih odgovora da se radi o prikrivenoj kondemnaciji, tj. onda se može otvoriti pitanje radi li se zapravo o ograničenju slobode kretanja ili zadržavanju, za koje novi članci 54. i 54.a ZMIPZ-a traže posebne uvjete i posebno rješenje. Konkretno, točka 1. izreke pobijanog rješenja da ima kondemnatorni karakter jer njome tuženik tužitelju izrijekom nalaže određeno ponašanje, odnosno nameće mu obvezu boravka na točno određenoj lokaciji. Istodobno, navedena točka ima konstitutivni učinak jer se njome konkretizira i individualizira pravni položaj tužitelja te mu se, na temelju zakonske ovlasti, nameće konkretna javnopravna obveza. Stoga da se ne može smatrati pukim deklaratornim utvrđenjem zakonske obveze. Budući da se radi o konstitutivnom i kondemnatornom dijelu izreke kojim se neposredno zadire u prava i slobodu kretanja tužitelja, zakonitost takve odluke da se mora ocjenjivati ne samo prema tome postoji li opća zakonska obveza boravka tražitelja u postupku na granici, nego i prema tome jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene sve materijalnopravne pretpostavke za određivanje takve obveze. Članak 54. da traži da se u rješenju o ograničenju slobode kretanja navedu razlozi zbog kojih se sloboda ograničava, dok čl. 54.a zahtijeva individualnu procjenu i načelo primjene blažih mjera. Nastavno, Uredba kaže da postupak na granici mora trajati što je kraće moguće, pa se postavlja pitanje obrazlaganja radi čega je potrebno trajanje u maksimumu, bez obzira na pokušaj ublažavanja na način da ukoliko kraće traje tada će ga deportirati. Ističe da je potrebno zbog manjka obrazloženja pobijanog rješenja provesti postupak pred sudom. Temeljem svega navedenog, da treba odmah zauzeti stavove, te u tom smislu sagledati ovdje navedene primjedbe koje se pretvaraju u pogrešnu primjenu Zakona, te se predlaže da se poništi rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je utvrđeno da je tužitelj 13. kolovoza 2026. izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, a tijekom dubinske provjere utvrđeno je dą će se zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatrati u graničnom postupku. Tijekom dubinske provjere da je utvrđeno da tužitelj ima državljanstvo Narodne Republike Bangladeš, države za koju je prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata za Europsku uniju stopa odobravanja međunarodne zaštite 20 % ili manja, zbog čega se zahtjev za međunarodnu zaštitu sukladno članku 45. u vezi s člankom 42. stavkom 1. točkom (j) Uredbe (EU) 2024/1348 razmatra u graničnom postupku. Slijedom navedenog da je utvrđeno da su ispunjeni uvjeti iz članka 45. u vezi s člankom 42. stavkom 1. točkom (j) Uredbe (EU) 2024/1348 za razmatranje njegova zahtjeva u graničnom postupku. Neosnovan da je navod opunomoćenika tužitelja da se tuženik u osporenom rješenju neodređeno poziva na dostupne podatke Eurostata, bez navođenja godine, izvora i konkretne stope za državljane Narodne Republike Bangladeš, kao i navod da je riječ o zastarjelim podacima. Opunomoćenik tužitelja u navedenom iznosi oprečne izjave, Navedeni podaci, kao i sama lista, dostavljaju se u prilogu svakog odgovora na tužbu te isti jasno pokazuju da je riječ o podacima iz 2025.

-godine. Nadalje, Uredbom (EU) 2026/464 od 24. veljače 2026. da je izmijenjena Uredba (EU) 2024/1348 te je Bangladeš određen kao sigurna zemlja podrijetla na razini Europske unije. Inicijalno se u obrazloženju iste navodi da je prema informacijama Agencije Europske unije za azil stopa priznavanja za podnositelje zahtjeva državljane Bangladeša na razini Unije u 2024. godini iznosila 4%. Uzimajući u obzir sve navedeno, da je uočen pad u broju odobrenih međunarodnih zaštita na razini Europske unije za državljane Narodne Republike Bangladeš, i to za 0,9 %. Nastavno na navode opunomoćenika, ističe kako se tužitelju ni u kojem pogledu ne produljuje maksimalni rok od 12 tjedana. Točno je da se rok računa od registracije namjere, no ono što ovdje moramo istaknuti je da je maksimalno trajanje postupka na granici propisano zakonom i pravom EU-a te da se ne može produljiti pojedinačnim rješenjem, a samo trajanje obveze boravka vezano je i tumači se u skladu s člankom 42 stavkom 8. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji navodi: „Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s člankom 51 . stavkom 2. Uredbe (EU) 2024/1348, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite." Na kraju ističe kako će Ministarstvo tijekom trajanja mjere kontinuirano pratiti postoje li i dalje razlozi za njezino određivanje te da će mjera biti ukinuta čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu primjenu. Dalje ističe kako su u obrazloženju osporavanog rješenja navedene sve činjenice i okolnosti na temelju kojih je osporavano rješenje doneseno, kao i pravni elementi te da su uzete u obzir sve činjenice na temelju dostupne dokumentacije dostavljene nakon izražene namjere. Ističe kako sva dokumentacija na temelju koje je donijeto osporavano rješenje dostavlja se kao prilog odgovoru, a i sam opunomoćenik ima preo uvida u spis predmeta. Kao što je u osporavanom rješenju navedeno, sukladno odredbi članka 42. stavka 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, tražitelji međunarodne zaštite!na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na deritoriju Republike Hrvatske u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 202411348. IJ konkretnom slučaju određeno je da tražitelj boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom [adresa] kao mjestu određenom za provedbu graničnog postupka. Sukladno članku 54. stavku 3. Uredbe (EU) 2024/1348, Republika Hrvatska obavijestila je Europsku komisiju o lokacijama određenima za provedbu graničnog postupka. U skladu s navedenim, Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu određeno je kao lokacija za provedbu graničnog postupka. Slijedom navedenoga nadležno tijelo da nije proizvoljno odlučilo da će zahtjev razmatrati u graničnom postupku, već da je bilo dužno primijeniti zakonom propisani postupak jer su za to bile ispunjene sve zakonske pretpostavke. Stoga da nisu osnovani navodi tužitelja kojima se osporava zakonitost provođenja graničnog postupka. Ističe da tijekom cijelog trajanja graničnog postupka tužitelj ima pravo na besplatnu pravnu pomoć i savjetovanje od strane ovlaštenih pružatelja pravne pomoći, u skladu sa zakonom, te da će tužiteljeva temeljna ljudska prava bit u potpunosti poštovana, uz neovisni nadzor nad zakonitošću postupanja. Navedene okolnosti, kao i sama činjenica da je tužitelj izjavio da mu je namjeravana zemlja dolaska bila Francuska Republika, da u Republici Hrvatskoj nema prijavljeno mjesto boravka niti druge okolnosti koje bi upućivale na njegovu namjeru ostanka te da je tek u trenutku podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu dao točne osobne podatke, predstavljaju individualno utvrđene činjenice koje opravdavaju zaključak da je navedena mjera donesena ispravno. Sve navedeno da predstavlja skup individualno utvrđenih okolnosti iz kojih proizlazi da Republiku Hrvatsku nije smatrao državom u kojoj namjerava ostati tijekom provedbe postupka međunarodne zaštite. Iz obrazloženja tužbe da proizlazi da je tužitelj zapravo nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem. lako tuženik ima razumijevanja za tužiteljevo nezadovoljstvo, ističe da subjektivno nezadovoljstvo osporavanim rješenjem ne znači da je osporavano rješenje i objektivno nezakonito i stoga predlaže da se tužba odbije.

4. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 26. kolovoza 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, 39/26, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora. Na raspravi je isključena javnost iz razloga zaštite privatnosti na temelju odredbe članka 90. stavak 2. ZUS-a u vezi s odredbom članka 12. stavak 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“ br. 70/15, 127/17, 33/23, 17/25; dalje: ZMPZ).

5. Opunomoćenik tužitelja je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te izlaže kao i u tužbi. U odnosu na točku 3. navodi da tuženik u odgovoru na tužbu nije dao nikakav argument koji bi bio protivan onome što tužitelj u tužbi tvrdi. Isto da je bitno radi ujednačavanja provedbe Zakona i Uredbe, a i radi ujednačavanja sudske prakse kao i postupanja tuženika u budućim rješenjima. U odnosu na ostale navode ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjev i poziva se na presudu ovog suda pod poslovnim brojem Us I-1503/2026.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

7. Na temelju izvršenog uvida u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta i razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Ispitujući zakonitost osporenog rješenja u granicama tužbenog zahtjeva, sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, ovaj Sud je utvrdio da u postupku donošenja rješenja nisu počinjene povrede pravila postupka, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno i smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Odredba članka 54. Uredbe (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (u nastavku teksta: Uredba), glasi: „Lokacije za provedbu postupka azila na granici

Tijekom razmatranja zahtjeva na koje se primjenjuje postupak na granici država članica zahtijeva, na temelju članka 9. Direktive (EU) 2024/1346 i ne dovodeći u pitanje njezin članak 10., da tražitelji u pravilu borave na vanjskoj granici ili tranzitnim područjima ili u njihovoj blizini ili na drugim određenim lokacijama na njihovom državnom području, u potpunosti uzimajući u obzir posebne zemljopisne okolnosti te države članice.

Ne dovodeći u pitanje članak 47. države članice osiguravaju da obitelji s maloljetnicima borave u prihvatnim objektima primjerenima njihovim potrebama nakon procjene najboljeg interesa djeteta i osiguravaju životni standard primjeren tjelesnom, psihičkom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju maloljetnika, uz potpuno poštovanje zahtjeva iz poglavlja IV. Direktive (EU) 2024/1346.

Svaka država članica obavješćuje Komisiju 11. travnja 2026., o lokacijama na kojima će se provoditi postupak na granici, među ostalim i ako se primjenjuje članak 45. Države članice osiguravaju da je kapacitet tih lokacija dovoljan za razmatranje zahtjeva obuhvaćenih člankom 45. Komisiju se obavješćuje o svakoj promjeni lokacija na kojima se provodi postupak na granici u roku od dva mjeseca nakon što je došlo do tih promjena.

Zahtjev za boravak na određenom mjestu u skladu sa stavcima 1., 2. i 3. ne smatra se dozvolom ulaska na državno područje države članice i boravka na njemu. Ako tražitelja na kojeg se primjenjuje postupak na granici za potrebe takvog postupka treba transferirati do tijela odlučivanja ili nadležnog prvostupanjskog suda ili ga treba transferirati u svrhu liječenja, takvo putovanje samo po sebi ne predstavlja ulazak na državno područje države članice.“

10. Odredbom članka 42. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26, u nastavku teksta: ZMPZ), kojim je uređen postupak na granici, propisano je da se postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz članaka 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348 (stavak 1.). Tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348. (stavak 2.). Organizacijama koje se bave zaštitom prava izbjeglica te koje na temelju ugovora s Ministarstvom pružaju pravno savjetovanje iz članka 59. stavka 5. ovoga Zakona, osigurat će se učinkovit pristup tražiteljima tijekom postupka azila na granici (stavak 3.). Opunomoćeniku i predstavniku organizacije iz stavka 3. ovoga članka može se privremeno ograničiti pristup tražitelju kada je to prijeko potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (stavak 4.). Protiv rješenja Ministarstva kojima se odlučuje u postupku odobrenja međunarodne zaštite na granici nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor sukladno članku 51. ovoga Zakona u roku od pet radnih dana od dana dostave rješenja (stavak 5.). Ministarstvo će dostaviti spis predmeta najkasnije u roku od pet radnih dana od dana zaprimanja rješenja kojim upravni sud traži spis predmeta (stavak 6.). Presudu o tužbi upravni sud donosi u roku od osam dana od dana dostave spisa predmeta, odnosno u roku od 15 dana od dostave spisa predmeta ako je potrebno provesti raspravu (stavak 7.). Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s člankom 51. stavkom 2. Uredbe (EU) 2024/1348, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite (stavak 8.).

11. Odredbama članka 54. stavcima 1. i 2. Zakona, propisano je da Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga: zaštite javnog reda ili sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku (stavak 1.). Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama: zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena; osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme; polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava.

12. Iz posebnih odredaba članka 54. Uredbe i članka 42. Zakona proizlazi da tražitelji azila tijekom postupka na granici u pravilu borave u lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici, što je ovdje Prihvatilište. Nije riječ o automatizmu, ali je riječ polazišnom pravilu, dok je iznimke u primjeni pravnih normi općenito potrebno tumačiti restriktivno. Prije svega je na tražitelju azila dokazati da u konkretnom slučaju postoje razlozi za odstupanje od tog pravila.

13. Osporavanim rješenjem tuženika od 14. kolovoza 2026., tužitelju je izrečena mjera ograničenja slobode kretanja smještajem u prihvatilište za traženje međunarodne zaštite.

14. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 13. kolovoza 2026. izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, za kojega je tijekom dubinske provjere utvrđeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu tražitelja razmatrati u graničnom postupku. Također je utvrđeno da je tražitelj ima državljanstvo Narodne Republike Bangladeš, države za koju je prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata za Europsku uniju stopa odobravanja međunarodne zaštite 20% ili manja, zbog čega se i razmatra zahtjev u graničnom postupku sukladno članku 45. u svezi s člankom 42. stavak 1. točka j. Uredbe.

15. Neosnovani su navodi opunomoćenika tužitelja da se tuženik u osporenom rješenju neodređeno poziva na dostupne podatke Eurostata, bez navođenja godine, izvora i konkretne stope za državljane Narodne Republike Bangladeš, kao i navod da je riječ o zastarjelim podacima, obzirom da su navedeni podaci, kao i sama lista, dostavljeni kao prilogu odgovora na tužbu te isti jasno pokazuju da je riječ o podacima iz 2025. Nadalje, tuženik je u pravu kada navodi da je Uredbom (EU) 2026/464 od 24. veljače 2026. izmijenjena je Uredba (EU) 2024/1348 i da je Bangladeš određen kao sigurna zemlja podrijetla na razini Europske unije, te da je prema informacijama Agencije Europske unije za azil stopa priznavanja za podnositelje zahtjeva državljane Bangladeša na razini Unije u 2024. iznosila 4%.

16. Također je utvrđeno da tražitelj nije pripadnik ranjive skupine i da nema utvrđene posebne privatne niti postupovne odredbe.

17. Zbog navedenog, zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu se razmatra u graničnom postupku i stoga je potrebno osigurati njegovu prisutnost na mjestu na kojem se provodi granični postupak, a pogotovo što tužitelj u Republici Hrvatskoj nema prijavljeno mjesto boravka. U tom smislu je tuženik razmotrio primjenu i drugih mjera iz članka 54. stavak 2. Zakona, te je opravdano ocijenio da se navedenim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha osiguranja stalne dostupnosti tražitelja u tijeku provođenja graničnog postupka.

18. Sud je suglasan i s argumentacijom tuženika, sadržanom u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, koja se odnosi na određivanje trajanja ograničenja slobode kretanja u Prihvatilištu, uključujući mogućnost da to ograničenje u konačnici traje kraće.

19. Navedena mjera ne predstavlja mjeru zadržavanja niti lišenja slobode, već mjeru ograničenja slobode kretanja za koju je utvrđeno da prikladna i nužna za ostvarenje zakonitog cilja, sve u skladu s načelom razmjernosti. Obzirom da je tužitelj u Republiku Hrvatsku ušao nezakonito, da je izjavio kako mu je krajnja destinacija Francuska Republika, te da nema prijavljen boravak u Republici Hrvatskoj, ispravno je ocijenjeno da se svrha mjere ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera.

20. Međutim, osnovano tužitelj ističe da sadržaj točke 3. izreke osporavanog rješenja djelomično nije pravno utemeljen. Naime, člankom 51. stavkom 2. Uredbe, kao i člankom 42. stavkom 8. ZMPZ-a, propisano je da maksimalni 12-tjedni rok trajanja postupka na granici započinje od registracije namjere za podnošenje zahtjeva. Riječ je o jasnim i nedvosmislenim odredbama. Sud ne nalazi da bilo koja od općeprihvaćenih tehnika pravne interpretacije upućuje na zaključak da, na štetu stranke, početak tijeka spomenutog roka može biti vezan uz uručenje (dostavu) rješenja o obvezi boravka u Prihvatilištu.

21. Također se upućuje i na službene materijale Europske unije gdje je, primjerice, u točki 9.1. Vodiča Europske komisije o azilu i postupku na granici (Guidance on the Asylum and Return Borders Procedure; https://home- affairs.ec.europa.eu/document/4b886cc9-d5ed-4e82-9941-ed0037452fba_en )

navedeno je, navedeno: „Ograničenja slobode kretanja na temelju članka 9. trebala bi se sustavno primjenjivati na sve podnositelje zahtjeva koji podliježu postupku na granici (države članice obvezne su pribjeći tim ograničenjima), što znači da države članice nisu dužne opravdavati zašto je to ograničenje nužno za tu konkretnu osobu, niti ocjenjivati je li taj režim najprikladniji kada je riječ o ograničenju slobode kretanja.“

22. Slijedom navedenog, Sud je, na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a, poništio točku 3. osporavanog rješenja tuženika, te je u tom pogledu sam riješio stvar presudivši da se obveza boravka tužitelja u Prihvatilištu određuje u trajanju od 12 tjedana od dana registracije namjere za podnošenje zahtjeva. U preostalom dijelu Sud je osporavanu odluku tuženika ocijenio zakonitom, te je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na točke 1. i 2. osporavanog rješenja, na osnovi članka 116. stavka 1. ZUS-a.

23. Za odlučivanje o zahtjevu za odobravanja besplatne pravne pomoći, mjerodavne su odredbe članka 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26), te Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj 140/15 i 155/22, u nastavku teksta: Pravilnik).

24. Iz podataka sadržanih u tužiteljevom zahtjevu proizlazi da tužitelj ispunjava pretpostavke za odobravanje prava na besplatnu pravnu pomoć propisane člankom 8. Pravilnika. Tuženik nije dostavio dodatne s time povezane podatke pribavljene tijekom postupka, u smislu članka 8. stavka 10. Pravilnika. Sukladno prethodnom, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

25. Tužitelju je odobrena besplatna, pa je stoga opunomoćeniku tužitelja, kao pružatelju pravne pomoći priznat zatraženi trošak sastava tužbe i pristup na ročište u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura, (članak 9. Pravilnika, vezano uz Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25). Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci 27. kolovoza 2026.

S u t k i nj a

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- Opunomoćeniku tužitelja Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, Kozarčaninova

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite