Poslovni broj: P-2497/2024-31

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru,

Ulica Plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin u pravnoj stvari tužitelja JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz OD Bokan i partneri, protiv tužene OTP Leasing d.d. Zagreb, OIB:23780250353, zastupane po odvjetniku Ivanu Topiću iz OD Eterović, Šarac i Topić jtd. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 21. srpnja 2026., te objave 27. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je: Ugovor o operativnom leasingu broj 1003898, s nadnevkom: 25. srpnja 2008. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu švicarski franak (CHF), promjena kamatne stope vezuje za neobjektivizirane parametre, uglavljuje naknada za obradu leasing zahtjeva.

II. Nalaže se Tuženiku: OTP Leasing d.d., Petrovaradinska ulica 1, 10 000 Zagreb, OIB: 23780250353 da Tužitelju: MATEJ LISICA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.718,25 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

-2,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu:17.09.2008.do isplate,

-8,50 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.10.2008. do isplate,

-14,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.11.2008. do isplate,

-8,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.12.2008.do isplate,

-24,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.01.2009. do isplate,

-11,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.02.2009. do isplate,

-5,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.04.2009. do isplate,

-7,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.05.2009. do isplate,

-4,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2009. do isplate,

-2,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.07.2009. do isplate, -9,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.08.2009. do isplate,

[2]

-9,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.09.2009.do isplate,

-12,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.10.2009. do isplate,

-9,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.11.2009. do isplate,

- 10,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.12.2009. do isplate,

-14,48 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.01.2010. do isplate,

-14,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.03.2010. do isplate,

-17,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 03.05.2010. do isplate,

-18,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 05.05.2010. do isplate,

-24,48 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.06.2010. do isplate,

-26,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.07.2010. do isplate,

-28,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.08.2010. do isplate,

-32,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.09.2010.do isplate,

-33,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.10.2010. do isplate,

-34,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.11.2010. do isplate,

-40,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.12.2010. do isplate,

-43,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.02.2011. do isplate,

-41,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.03.2011. do isplate,

-39,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 05.04.2011. do isplate,

-43,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.05.2011. do isplate,

-50,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.06.2011. do isplate,

-61,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.07.2011. do isplate,

-69,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2011. do isplate,

-74,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2011. do isplate,

-74,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.08.2011. do isplate,

-69,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.09.2011. do isplate,

-59,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.10.2011. do isplate,

-54,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.11.2011. do isplate,

-56,48 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.12.2011. do isplate,

-61,18 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.02.2012. do isplate, -62,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.03.2012. do isplate,

[3]

-63,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.03.2012. do isplate,

-67,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.04.2012. do isplate,

- 66,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.04.2012. do isplate,

-71,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.06.2012. do isplate,

-74,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.08.2012. do isplate,

-71,94 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.08.2012. do isplate,

-68,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.09.2012. do isplate,

-69,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.11.2012. do isplate,

-71,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.12.2012. do isplate,

-71,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.01.2013. do isplate,

-66,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.01.2013. do isplate,

-68,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.03.2013. do isplate,

-70,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 19.04.2013. do isplate,

-67,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.06.2013.do isplate,

-65,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.06.2013. do isplate,

-65,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.07.2013. do isplate,

- 65,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2013. do isplate,

-65,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.08.2013. do isplate,

-67,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.08.2013. do isplate,

-56,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.10.2013. do isplate,

-68,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.10.2013.do isplate,

po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku: OTP Leasing d.d., Petrovaradinska ulica 1, 10 000 Zagreb, OIB: 23780250353 da Tužitelju: JO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 293,57 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu: 28. srpnja 2008. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

IV. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.000,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,

[4]

29/18, 126/21, 114/22, 156/22) počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o operativnom leasingu broj 1003898, s nadnevkom: 25. srpnja 2008. godine, kao i da ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je stoga valutna klauzula ništetna. Isto tako da se ugovorom tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate koja nije određena, jer je uglavljena kao promjenjiva, pa u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj da nije znao koliko će novčanih jedinica morati platiti tuženiku kod plaćanja kamate, kao i da nije odrediva, jer Ugovor ne sadrže podatke s pomoću kojih se stopa kamata može odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Pošto su kamate ugovorene, ali njihova stopa nije ugovorom ni određena ni odrediva, stopa kamata određena je čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje i: ZOO) u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, te da je tuženik teretio tužitelja za kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo. Tužitelj navodi i da je tuženik tužitelju po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu leasing zahtjeva (Ulazna naknada). Tuženik da nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti Ulaznu naknadu, iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati Ulaznu naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor da je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za ulaznu naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika.

1.2. Tužitelj upućuje na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije.

1.3. Gore opisanim postupanjem, tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava navode iz tužbe kao i sam tužbeni zahtjev i to u cijelosti u pogledu pravne osnove i u pogledu visine. Prvenstveno tuženik se protivi navedenoj tužbi kao nedopuštenoj budući da tužitelj kondemnatorni dio zahtjeva uopće nije odredio a ne radi se o stupnjevitoj tužbi pa smatramo isti nedopuštenim. U odnosu [5]

na dio u kojem se traži utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke, tuženik ističe kako je promjenjiva kamatna stopa dopuštena zakonom o obveznim odnosima. Također tužitelj neosnovano tvrdi da je kamatna stopa u predmetnom ugovoru o leasingu neodređena, a što je potpuno suprotno jasnoj odredbi ugovora gdje je ista određena te su određeni i parametri promjene , te da tvrdnja tužitelja u kojima navodi da se radi o neodređenoj kamatnoj stopi u potpunosti je pogrešna i utemeljena na pogrešnom činjeničnom stanju i suprotna ugovornoj odredbi. Također iz tužbe proizlazi kako tužitelj traži da se visina kamatne stope određuje kao da je kamatna stopa ugovorena ali nije određena a što je suprotno samom ugovoru u kojem je ista jasno određena. Tvrdnja tužitelja da se primjenjuje kamatna stopa od 1/4 zakonske zatezne kamate bi bila u potpunosti suprotna ugovornoj odredbi o kamatnoj stopi i kao takva u potpunosti neprimjenjiva. U slučaju utvrđenja ništetnosti a čemu se tuženik protivi, može se primjenjivati samo početno ugovorena kamatna stopa a ne 1/4 zakonske zatezne kamate. Navedeno bi bilo u suprotnosti i sa sudskom praksom kao i sa samim zakonom te ugovorom o operativnom leasingu koji je predmet postupka.

2.1.U odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF tužitelj istu traži iz razloga jer smatra da su navedene odredbe ugovora protivne čl. 96. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07 ) i čl. 98. istog zakona a koji članak propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dalje u tekstu tužitelj ističe kako tuženik nije upozorio tužitelja kao potrošača o riziku valute CHF i ekonomskim posljedicama koje bi takva valuta imala za njegove financijske obveze pa samim time tužitelj nije mogao donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor ili neće. Kao osvrt na navedeno tuženik ističe da tužitelj koristi argumentaciju iz potrošačkih kolektivnih sporova koje su vodile udruge potrošača protiv banaka, zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu i pri tome u potpunosti zanemaruje da se u ovom slučaju ne radi o kreditu, već o ugovoru o operativnom leasingu koji je najbliži ugovoru o najmu. Također, ovdje tuženik nije ni bio stranka navedenih sporova pa se navedena argumentacija uopće ne može primjenjivati u ovom sporu. Isto tako tužiteljevo pozivanje na Zakon o zaštiti potrošača posve promašeno. Naime, predmetni ugovor je ugovor o operativnom leasingu, a Zakon o potrošačkom kreditiranju u čl. 3. st.1 toč. b) propisuje da se isti zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu osim kada isti propisuje obveznu kupnju. Isto u ovom ugovoru zasigurno nije slučaj, a što proizlazi i iz odredbi ugovora, odredbi Zakona o leasingu (čl. 5 st. 3.). Nadalje, ugovor o operativnom leasingu je bitno različit od ugovora o kreditu te u istom nema mogućnosti stjecanju prava vlasništva nad objektom leasinga od strane primatelja leasinga. Stoga je Ugovor o operativnom leasingu po svojim karakteristikama blizak ugovoru o najmu, a nikako ne ugovoru o kreditu. Tako primatelj leasinga (ovdje tužitelj) nije zajmoprimac niti primatelj kredita već isti plaća korištenje predmeta leasinga, a u slučaju raskida ugovora primatelj leasing vraća predmet leasinga, a u slučaju da primatelj leasinga za cijelo vrijeme trajanja leasinga uredno plaća naknadu za leasing, nakon isteka operativnog leasinga, ne postaje vlasnikom navedenog predmeta leasinga. Dakle, između [6]

ugovornih strana uopće nema neravnoteže odnosno upravo suprotno tuženik odnosno davatelj leasinga je u nepovoljnijem položaju. Tako je tuženik kao davatelj leasinga kupio predmet leasinga od treće osobe te primatelju leasinga navedeno vozilo dao na korištenje uz obvezu da primatelj leasinga plaća ugovorenu naknadu. Tuženik ponavlja da kod raskida ugovora o leasingu, primatelj leasinga vraća predmet leasinga, dok kod ugovora o kreditu, u slučaju raskida ugovora, ugovaratelj kredita vraća cijeli preostali kredit. Dakle, radi se o potpuno različitim vrstama ugovora pa pozivanje na razloge ništetnosti koji su navedeni u presudama koje se odnose na ugovore o kreditu, su u potpunosti neprimjenjive na konkretni slučaj. Samim time i posljedice aprecijacije i deprecijacije tečaja o kojima govori tužitelj, kod ugovora o kreditu i ugovora o operativnom leasingu su u potpunosti različite. Isto tako, kod ugovora o operativnom leasingu, iz naprijed navedenih razloga, ne postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na koju se poziva tužitelj s pozivom na čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega tuženik smatra tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovanim. Također, tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna iz razloga jer tuženik nije tužitelju dao dovoljno informacija iz kojih on može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Tuženik ističe kako kod ugovora o operativnom leasingu ne postoje znatne gospodarske posljedice za tužitelja zbog valutne klauzule u CHF odnosno tužitelj uopće nije obrazložio u čemu se one sastoje. Ponavlja da se u ovom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu već o ugovoru o operativnom leasingu pa samim time ne postoje rizici o kojima govori tužitelj. Sukladno svemu navedenom, odnosno temeljem jasnih zakonskih odredbi, na ugovore o operativnom leasingu se ne primjenjuje Zakon o potrošačima i srodni zakoni budući da je posao operativnog leasinga najsličniji ugovoru o najmu, te nije oblik kreditiranja. Posebno ističemo kako je sam tužitelj izabrao vozilo koje je predmet leasinga te je na inicijativu tužitelja ovdje tuženik kupio navedeni predmet leasinga od treće osobe koju je opet tužitelj sam odabrao. Također tužitelj je odabrao ovdje tuženog između svih leasing društava te je upravo tužitelj izabrao sklopiti ugovor o operativnom leasingu, a ne ugovor o financijskom leasingu ili bilo kakav drugi ugovor. Također tužitelj je izabrao i valutu u kojoj će se sklopiti ugovor te je pribavio i ponudu za vozilo koje će ovdje tuženik kupiti a koje je bilo predmet leasinga. Dakle inicijativa je upravo na primatelju leasinga, ovdje tužitelju, a ne na davatelju leasinga te je primatelj leasinga aktivna strana u predmetnom sklapanju ugovora. Dakle upravo je tužitelj izabrao uvjete financiranja, valutu, vrstu leasinga kao i vozilo i cijenu navedenog vozila, te je mogao pregovarati o svim sastojcima ugovora o leasingu. Samim time navodi u kojima tužitelj tvrdi kako nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, u potpunosti je neistinit i suprotan samoj svrsi i prirodi ugovora o leasingu. Dakle, radi se o potpuno promašenoj pravnoj osnovi, odnosno radi se o očito neosnovanoj tužbi. Neovisno od naprijed navedenog, tuženik ističe kako tužitelj nije prezentirao ni jedan razlog za ništetnost predviđen Zakonom o obveznim odnosima, a koji zakon se jedino može primjenjivati u konkretnom slučaju, pa smatramo predmetnu tužbu u potpunosti neosnovanom. Tuženi navodi da je čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisana valutna klauzula te je ugovaranje iste u potpunosti sukladno Zakonu o obveznim odnosima te kao takva ista ne može biti predmet ispitivanja ništetnosti, a da je upravo na tužitelju teret dokaza, a ne na tuženiku, a tužitelj nije ni pokušao dokazati ni jednu od tvrdnji koje su navedene u tužbi.

[7]

2.2. U odnosu na ništetnost ulazne naknade (naknadu za obradu leasinga) tuženi se istom protivi. Navodi da se radi o jasnoj odredbi ugovora te je upravo tužitelj bitno utjecao na sadržaj predmetnog ugovora. Dakle nisu istinite da tužitelj nije pregovarao niti je utjecao na sadržaj ugovora. Ponavljamo kako je upravo tužitelj izabrao vozilo koje je predmet leasinga te je na inicijativu tužitelja ovdje tuženik kupio navedeni predmet leasinga od treće osobe koju je opet tužitelj sam odabrao. Također tužitelj je odabrao ovdje tuženog između svih leasing društava te je upravo tužitelj izabrao sklopiti ugovor o operativnom leasingu, a ne ugovor o financijskom leasingu ili bilo kakav drugi ugovor. Također tužitelj je izabrao i valutu u kojoj će se sklopiti ugovor te je pribavio i ponudu za vozilo koje će ovdje tuženik kupiti, a koje je bilo predmet leasinga. Dakle inicijativa je upravo na primatelju leasinga (ovdje tužitelju) a ne na davatelju leasinga te je primatelj leasinga aktivna strana u predmetnom sklapanju ugovora, te da se radi o očito neosnovanom zahtjevu u odnosu na ulaznu naknadu.

2.3. Tuženik navodi kako tužitelj zanemaruje činjenicu da je ugovor sklopljen još 2008.g. te da su svi rokovi zastare prošli, prvenstveno zastara prava tužitelja vezana uz predmetni ugovor, a zatim, nesporno je da je je većina spornih uplata izvršena prije više od tri godine. Čak da se i primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, jasno je da su cjelokupni iznosi u zastari, budući da je zadnji anuitet po istom ugovoru naplaćen u 2013. godini, posve je jasno kako je cjelokupni tužbeni zahtjev u zastari. Također tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača, posebno s obzirom da se radi o plovilu znatne vrijednosti te činjenici da se radi o operativnom leasingu. Sukladno svemu navedenom, tuženik ističe prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U odnosu na navode iz odgovora na tužbu navodi da je ugovorom čl. 5., ugovoreno plaćanje naknade za leasing, na način da se „obroci naknade plaćaju u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF-a za devize OTP banke d.d. na dan plaćanja.“ Međutim, tužitelj kao potrošač prilikom zaključenja Ugovora nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, niti je imao mogućnost pojedinačno pregovarati o odredbama Ugovora (uključivo gore navedenoj), tako da je izostala odgovarajuća svijest i znanje Tužitelja kao potrošača o svim bitnim parametrima vezanima uz gore navedenu odredbu. Navedeno osobito uključuje rizik prekomjernog povećanja tečaja valute (CHF u odnosu na HRK), posljedica čega je da je Ugovor u tom dijelu ništetan, jer je suprotan načelu savjesnosti i poštenja koje je propisano odredbom čl. 4. ZOO. Naime, činjenica je da je Tuženik, na tipskom obrascu Ugovora kojega je sam pripremio, samovoljno i jednostrano odredio način isplate mjesečnih rata po Ugovoru, vezujući isti za prodajni tečaj njemu povezane banke (OTP banka d.d.), što je jasno vidljivo iz čl. 5. Ugovora. Na opisani način, osim povrede načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO (jer nije ugovoren nikakav objektivizirani, neovisni parametar promjene), počinjena je i povreda načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO, jer je Tuženik kao trgovac iskoristio svoj nominalno jači položaj ugovorne strane koja sastavlja Ugovor te u sadržaj istoga nametnuo odredbu koja ide njemu u prilog, a na štetu Tužitelja kao potrošača. Radi se o povredama načela koje izravno dovode do ništetnosti sporne odredbe Ugovora. Nastavno na navedeno, tužitelj navodi da vezivanje rata za plaćanje naknade za leasing je u konkretnom slučaju protivno i odredbi čl. 269. st. 2. ZOO jer se radi o neodređenoj i neodredivoj činidbi. Naime,

[8]

navedena činidba, neće biti sporno, nije odrediva jer je iz samog teksta čl. 5. Ugovora razvidan promjenjiv karakter iste (vezivanjem iznosa obroka za promjenjivi tečaj OTP banke d.d. na dan plaćanja), no, nažalost, ista nije niti odrediva jer Ugovorom, ni je sporno, nije ostavljenoj trećoj osobi da činidbu naknadno odredi, a još važnije, Ugovor ne sadrži nužne objektivizirane parametre za adekvatno određivanje činidbe, shodno čemu je Ugovor u ovom dijelu ništetan i kao posljedica čl. 270. st. 1. ZOO. O pitanju ugovaranja neobjektiviziranih parametara od strane trgovca u potrošačkom odnosu je sudska praksa već zauzela stajalište, pa se npr. upućuje na odluku Visokog trgovačkog suda RH u presudi poslovni broj: Pž-7129/13: “Ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, smatra da ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope“. Također, i druge presude potvrđuju takvo stajalište, uključivo pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2157/96 od 14. studenog 1996. god. prema kojoj „…ugovaranje promjenljive kamatne stope treba činiti na način koji će s jedne strane biti dovoljno objektiviziran, a s druge dovoljno određen. … Ugovaranje promjenljive kamate prema odluci nadležnog organa kreditora zaostatak je jednog razdoblja u kojemu su banke i osiguravajuća društva imale suštinski status ustanova javnog prava (tako je npr. SAS banaka o kamatnim stopama u jednom razdoblju vršio funkciju propisa o visini kamatne stope) , a ne subjekta privatnog prava“. U konačnici, tužitelja ukazuje i da je prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je implementirana u zakonodavni okvir Republike Hrvatske koji se ima primijeniti u ovoj stvari, pa se još jednom upućuje na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a takvom odredbom se smatra odredba koja je jednostrano formulirana od strane trgovca i o kojoj potrošač nije imao mogućnost pregovarati niti na nju utjecati, obzirom da se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj smatra da su glede spornih odredbi Ugovora ispunjenje sve gore navedene pretpostavke. U tom pogledu, iako se na ovu stvar ne mogu izravno primijeniti učinci pravomoćnih presuda u javno poznatoj kolektivnoj parnici „potrošač“, tužitelj smatra navedene odluke postavljaju jasan okvir po kojemu bi sud u ovom predmetu trebao pristupiti utvrđenju i ocjeni spornih odredbi Ugovora. Drugim riječima, u ovoj stvari ispunjeni su svi oni zakonski elementi temeljem kojih su donesene pravomoćne odluke u kolektivnoj parnici „potrošač“. Shodno tome, makar opreza radi, predlaže se izvršiti uvid u javno dostupne presude Visokog trgovačkog suda RH u predmetima poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god. (nepoštenost / ništetnost promjenjivo ugovorenog dijela kamatne stope u ugovorima u kreditu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. (nepoštenost / ništetnost

[9]

valutne klauzule u CHF). Također, ukazuje se na odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-4673/2022-3 od 14. studenog 2023. god., kojom je u pravno i činjenično istovrsnom predmetu prihvaćen tužbeni zahtjev – u prilogu. U pogledu prigovora zastare, ističe da utuženo potraživanje nije zastarjelo s obzirom na pravo tužitelja kao oštećenika nakon zastare odštetnog zahtjeva (ZOO 2005 čl. 1110. i ZOO 1991 čl. 209.).Odredbom ZOO iz 2005. god. s kasnijim izmjenama i dopunama u čl. 1110., odnosno, ZOO iz 1991. god. s kasnijim izmjenama i dopunama u čl. 209., uređena su prava tužitelja kao oštećenog nakon zastare odštetnog zahtjeva prema tuženiku. Sukladno navedenoj odredbi nakon nastupa zastare odštetnog zahtjeva, tužitelj kao oštećenik od tuženika kao odgovorne osobe, po pravilima stjecanja bez osnove, može zahtijevati da mu isti ustupi ono što je dobio nezakonitim, štetnim terećenjem tužitelja. Slijedom navedenoga, kako zastara nastupa – temeljem članka 376. stavak 2. ZOO-a istekom 5 godina od kada je šteta nastala, to danom isteka ovih 5 godina počinje teći opći zastarni rok od 5 godina prema pravilima stjecanja bez osnove, što u praksi znači da ima pravo potraživati sve plaćene iznose 10 godina unatrag od dana podnošenja tužbe, te navodi da prigovor zastare nije osnovan jer je zastara obuhvaćena pravnim učincima ništetnosti spornih ugovornih odredaba. Ništetnost ugovornih odredbi deklaratorno utvrđuje sud (po službenoj dužnosti) s djelovanjem ex tunc, kada s istim pravnim učinkom nastaje i izvanugovorna obveza tuženika prema tužitelju usmjerena na povrat više stečenog temeljem tako ništetne odredbe (tzv. restitucija). S obzirom da je nastala izvanugovorna obveza tuženika prema tužitelju izravna posljedica instituta ništetnosti spornih ugovornih odredaba, ista je sastavni dio tog instituta, pa se ne može promatrati odvojeno od njega, odnosno uopće ne može podlijegati zastari kako to ističe tuženik. Navedeno potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Primjenjivost gornjeg stajališta u odnosu na ugovore o leasingu kakav je i ovdje predmetni Ugovor, recentno je potvrđena od strane Vrhovnog suda RH u odluci Revd-2045/2024-2 od 27. kolovoza 2024. god. – u prilogu. U konačnici, tuženik sasvim neosnovano (ali i sasvim paušalno) osporava Tužiteljevo svojstvo potrošača u ovoj stvari. Iz ugovora je jasno vidljivo da se radi o potrošačkom ugovoru, s obzirom da je tužitelj ugovor zaključio u svojstvu fizičke osobe izvan svoje poslovne djelatnosti, a ne kao kakav obrtnik ili ispred kakve pravne osobe, kratice i slični izričaji navedeni u ovom podnesku koriste se u njihovom značenju navedenom u tužbi u ovoj stvari, ako ovim podneskom nije drugačije izričito naznačeno.

4.Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to: Ugovor o operativnom leasingu (l.s. 6), Obavijest o promijeni leasing obroka (l.s. 7-29), Otplatni plan (l.s. 30- 53), Izvadak iz sudskog registra (l.s. 65-101), sudska praksa (l.s. 110-120), nalaz i mišljenje vještaka Petra Bajla (l.s. 150-156) te saslušao tužitelja (l.s. 180).

5. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud je uređeni tužbeni zahtjev tužitelja nakon provedenog financijskog vještačenja našao osnovanim, u cijelosti. Tužbeni zahtjev tužitelj je precizirao po provedenom financijskom vještačenju po stalnoj sudskoj vještaku Petru Bajlu, podneskom od 20. travnja 2026.

[10]

6. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe ugovora o operativnom leasingu br. 1003898 sklopljenog dana 25.07.2008.g. u dijelu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke, naknadu za obradu te valutnu klauzulu u CHF te isplatu iznosa zbog promjene u valuti CHF i zbog naknade obrade leasinga.

7. Nije sporno među strankama ovog postupka, da je između tužitelja kao korisnika leasinga i tuženika OTP leasinga zaključen Ugovor o operativnom leasingu dana 25 srpnja 2008. pod brojem 1003898, na temelju kojeg je tužitelju tuženik omogućio nabavku osobnog automobila Toyota Yaris za iznos od 22.028,21 CHF, uz rok otplate 84 mjeseca s ugovornom mjesečnim anuitetom od 298,97 CHF.

8. Međutim, ono što je sporno u ovom postupku jeste pravna osnova tužbenog zahtjeva kao i visina istog, odnosno da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“ obzirom tužena osporava pravo potrošača jer tvrdi da se Zakon o zaštiti potrošača kao takav ne bi primjenjivao na ugovor o operativnom leasingu osim kada bi isti propisivao obveznu kupnju, te da je operativni leasing najsličniji ugovor o najmu, te nije oblik kreditiranja, pa da bi ova tužba bila promašena ne samo glede pravne osnove nego postoji promašena aktivna i pasivna legitimacija.

9. Tužitelj je saslušan kao stranka u ovom postupku, te je isti u svom iskazu naveo da je 2008. godine došao kod školskog kolege RO, a koji je ujedno i vlasnik Auto kuće Mitrović, te da je zatražio da mu ponudi polovan auto na što mu je on savjetovao da kupi novi auto za malo više novaca i to Toyotu Yaris, te da mu je isti tom prilikom rekao da Auto kuća surađuje sa OTP Leasingom gdje ga je i uputio, a nakon čega da je leasingu predao papire, iste potpisao i ovjerio kod javnog bilježnika, a zatim da je došao po auto u auto kuću. Ne sjeća se razgovora kod djelatnika OTP Leasinga, niti se sjeća koju valutu mu je djelatnik ponudio, a niti kolika mu je tada a ni poslije bila rata. Svega čega se sjeća da je podmirivao kredit odnosno Leasing vraćajući kroz plaću koji iznos se sam mjesečno skidao, a uredno da je podmirio, a nakon otplate, auto Toyota Yaris da je bila u njegovom vlasništvu. Jedino čega se sjeća da nije rate par mjeseci uredno vraćao, pa mu je taj iznos posudila majka. Ne sjeća se ni dolaska kod javnog bilježnika i što mu je on govorio. Sjeća se da mu je žena govorila da je buncao u snu, a on da nije mogao spavati mirno jer mu je bilo preopterećenje tog kredita u CHF valuti. Nakon što mu je predočen ugovor o operativnom leasingu (l.s. 6) na upit pun. tužitelja da li je to ugovor koji ste potpisali sa tuženikom, isti odgovara da je to taj ugovor i da je razvidan njegov potpis. Na upit pun. tužitelja da li vam je itko govorio u OTP Leasingu da je rizičan takav ugovor, isti odgovara da nije. Na upit pun. tužitelja da li se možete sjetiti da li vam je tada objašnjavano hoće li se rate po tom ugovoru mijenjati, isti odgovara da se ne sjeća i da mu nije nitko ništa govorio, a da su se rate mijenjale na više. Na daljnji upit da li se možete sjetiti tko je pripremio ugovor, isti odgovara da je pripremljen od strane OTP Leasinga i da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. Na upit pun. tuženika da li ste birali auto u auto kući, i da li ste birali rok trajanja leasinga, isti odgovara da je izabrao auto Toyota Yaris i da je odredio rok trajanja leasinga. Na upit pun. tuženika da li znate koje vrste leasinga postoje isti odgovara da ne zna vrste leasinga, a operativni leasing da mu je savjetovao prijatelj RO, kao i da ne zna razliku između operativnog i financijskog leasinga. Na [11]

upit pun. tuženika da li ste bili upoznati da ste za vrijeme trajanja leasinga mogli prekinuti ugovor odnos i vratiti vozilo, isti odgovara da nije bio upoznat, a isto tako da se ne sjeća da je uz Ugovor dobio i opće Uvjete tuženika, kao i da je po struci autolimar, te da u vrijeme ugovornog odnosa, a ni prije toga, nije imao obrt ili neku tvrtku. Iskazuje da on nije birao valutu već da je birao leasing, a da mu valuta u eurima nije bila ponuđena. Na upit suda je iskazao da je vlasnik Toyote Yaris postao nakon cjelokupne otplate leasinga i to da je došao u OTP leasing kuću i da mu je tamo djelatnik dao da potpiše određenu dokumentaciju, koju se više ne sjeća što je potpisao, ali da je nakon toga postao vlasnik Toyote Yaris koju je kasnije i podao trećim osobama.

10. Sud utvrđuje da su naprijed navedene stranke legitimirane za vođenje ovog postupka obzirom da su sudionici naprijed navedenog obveznog posla – Ugovora o leasingu. Zatim, sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je namjena kredita bila dugoročni najam osobnog motornog vozila za svoje privatne potrebe, te da tužitelj nije iznajmljivao auto u gospodarske svrhe, a niti je prije ili u vrijeme ugovornog odnosa imao obrt ili tvrtku koja se bavi takvom djelatnošću. Nadalje je sud utvrdio da je navedenu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF jednostrano u ugovor unio tuženik – koji je sam sastavio taj Ugovor kao i da se o istoj nije pregovaralo. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da mu tuženik nije dao nikakve informacije vezano za tečaj CHF u budućnosti što znači da nisu niti upozoravale korisnike leasinga na sve rizike koji mogu nastati ugovaranjem valutne klauzule u CHF tijekom otplatnog razdoblja. Slijedom svega naprijed navedenog sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja da nije pregovarao o pojedinim odredbama Ugovora, već se radi o tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik te tužitelju nisu objašnjene posljedice sklapanja takvog ugovora niti je u potpunosti obaviješten o ekonomskim posljedicama predmetnih odredbi koje utječu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

10.1. Člankom 35. Zakona o leasingu ( "Narodne Novine", broj 135/06 - primjena od 21. prosinca 2006. do 4. prosinca 2013.) propisano je da se ugovorom o leasingu obvezuje davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.

10.2. Obveze tužitelja, kao primatelja leasinga, propisane su člankom 43. Zakona o leasingu te je jedna od osnovnih obveza primatelja leasinga da plaća davatelju leasinga naknadu u iznosima, rokovima i na način određen ugovorom o leasingu (stavak 2.).

10.3. Člankom 3. stavak 1. točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15 i 102/15.) propisano je da se ovaj zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu kada u glavnom ili posebnom ugovoru nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora, a takva obveza postoji samo onda ako to jednostrano odluči vjerovnik. Dakle, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika ne primjenjuju se pravila o potrošačkom kreditiranju, jer konkretnim Ugovorom o operativnom leasingu nije ugovorena obveza kupnje predmeta ugovora, već je, naprotiv, Općim uvjetima određena obveza vraćanja vozila tuženiku, a što nije sporno između stranaka.

10.4. Međutim, na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) koji je lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Pri

[12]

tome valja pojasniti da kada se u članku 3. stavak 1 točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju određuje da se ovaj zakon ne primjenjuje na operativni leasing tada to znači da se ograničenja zakona na primjenjuje na leasing, ali samo u kontekstu tog Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što ne isključuje primjenu Zakona o zaštiti potrošača. Stoga se na ovu pravnu stvar primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) budući je Ugovor sklopljen 25. srpnja 2008 godine.

11. Na konkretan odnos ne primjenjuju se pravna shvaćanja iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF, jer tuženik nije bio stranka u predmetnim postupcima. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd-2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

11.1. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora o operativnom leasingu, a sve sukladno članku 96. stavak 4. ZZP/07.

12.1. Međutim tijekom ovog postupka tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao, već iz iskaza tužitelja proizlazi da joj mu nije rečeno o bilo kakvom riziku valute CHF, iz čega proizlazi da tužitelj nije dobio potpunu i jasnu informaciju o rizicima koji ga mogu zadesiti prilikom ugovaranja najma vozila vezano uz tečaj CHF, te mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanje najamnine, isto tako nije dobio informaciju o kamatama koje su mu naplaćivane u obroku leasinga. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora o kojima tužitelj nije mogao niti pregovarati.

12.2. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata davatelja leasinga (najma) koji reguliraju materiju davanja najma i koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

[13]

11.3. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

13.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13.2. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

13.3. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

13.4. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se obrok leasinga (najamnina) veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva. U odnosu na kamatnu stopu tužitelj nije imao nikakve informacije, budući i sam tuženik tvrdi da kamatne stope nema i da nije sadržana u ugovornom odnosu.

13.5. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne) poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u [14]

dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

13.6. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C -484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

14. Priroda i specifičnosti valute CHF i promjenjive kamatne stope nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF i kamata se mijenja prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran.

14.1. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora i Općih uvjeta tuženika o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14.2. Tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelju jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti posljedice ugovaranja takvih odredbi. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu kojima je ugovoren iznos leasinga i mjesečni obrok leasinga vezan uz valutu CHF prema tečaju Hrvatske narodne banke.

14.3. Kako su predmetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa obroka leasinga (najamnine) i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene kamatne stope te na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

15. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju tužitelja i tuženika, te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom [15]

sudskom vještaku za financije Petru Bajlu. Provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da je ugovoreni iznos predmeta leasinga isplaćen u cijelosti dana 11. listopada 2013 te da je uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj važeći na dan sklapanja spornog leasinga (čl. 5) od početka do kraja otplate leasinga tuženik tužitelju više obračunavao razliku obroka za otplatu leasinga i to u ukupnom iznosu od 2.718,25 eura (ukoliko se uzme u obzir samo pozitivna razlika obroka), te da je tužitelj platio naknadu sukladno čl. 6 Ugovora na ime troškova leasinga u iznosu od 2,25 % od odobrenog iznosa u visini od 293,57 Eura. Ovakav nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao stručan, objektivan i istiniti.

16. Slijedom navedenog, ništetne su odredbe ugovora kojima se uređuje način obračuna leasing naknade, budući da iste nisu formulirane na jasan i razumljiv način te tužitelju ne omogućuju provjeru pravilnosti obračuna, odnosno tužiteljica nije mogla u trenutku sklapanja ugovora niti tijekom njegova trajanja provjeriti način obračuna leasing naknade, niti je mogao predvidjeti ukupni financijski teret, čime je stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga je sud dosudio tužitelju preplaćeni tečaj CHF u iznosu 2.718,25 EUR, a kako to proizlazi nalaza i mišljenja vještaka, budući da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je platila nešto što nije bila dužna, na konkretan pravni odnos se primjenjuje institut stjecanja bez osnove, propisan odredbom čl. 1111 st. 1. ZOO -a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, kao i naknadu za troškove obrade leasinga koje je tužitelj platio tuženiku u iznosu od 293,57 Eura.

16.1. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja, pa je tuženik dužan kamate platiti od dana plaćanja najamnine (obroka leasinga). Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora čl.6. proizlazi da je odredba o naknadi bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu tužitelju i nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja tužitelja primatelja leasinga na njen sadržaj te je isti doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa leasinga, koji je naplatio jednokratno. Osim što u Ugovora nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi (naknada za obradu), tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom.

18. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio [16]

na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

19. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO -a.

20. Što se tiče pitanja osnovanosti prigovora zastare na isplate istaknutog od strane tuženika, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

21. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na valutnu klauzulu kod ugovora o leasingu nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti isto (i kao za naknadu obrade) sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

22. Odluka o parničnom trošku stranke u postupku temelji se na odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/25 i dr. dalje Tarife).

23. Tužitelju je kao stranci koja je uspjela u sporu, sukladno Tarifi, priznat trošak sastava tužbe od 11.11.2024. sa 200,00 eura (tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 21.01.2025. i 20.04.2026., od po 200,00 eura za svaki podnesak (tbr. [17]

8/1), te trošak pristupa na ročišta od 21.01.2025., 05.02.2025. i 21.07.2026., za svako ročište (tbr. 9/1) od po 200,00 eura, te kada se tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV od 25 % što sveukupno iznosi 300,00 EUR sve uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 eura pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 2.000,00 eura.

Zadar, 27. kolovoza 2026.

S u t k i nj a

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave istih. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnim Županijskim sudovima, (čl.4. i 5. Zakona o područjima i sjedištima sudova – "Narodne novine" 128/14) pisano u tri jednaka primjerka.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.