REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6427/2025-12.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Porobija i Porobija, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 9. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 7. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 3211461734 od 15. studenog 2007. sklopljenog između tužiteljice KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, sadržana u čl. 2. u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 318,89 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 9. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 517,99 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 333,09 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži isplatu zateznih kamata na iznos od 517,99 EUR (obračunate zatezne kamate) te u dijelu u kojem zahtjeva naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 15. studenog 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 3211461734 kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 108.500,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a odredbom dijela čl. 2. predmetnog Ugovora tuženik ju je obvezao na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor te joj je temeljem navedene odredbe naplaćena naknada za obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužiteljicu, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom. Tužiteljica smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Ističe da je ista unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, a o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Također, navodi da joj je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita u visini 2.402,67 kn (318,89 EUR), dok je nakon isplate kredita tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita te je na taj način prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu tužiteljice. Slijedom svega navedenog tužiteljica traži da sud presudom utvrdi da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja svih naknada i troškova sukladno odluci kreditora te da tuženiku naloži da joj isplati iznos od 318,89 EUR sa zateznim kamatama od 9. listopada 2025. do isplate, kao i iznos od 517,99 EUR (uglavničene zatezne kamate) sa zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate, te da joj nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik osporava tužbu u cijelosti, ističe prigovor zastare u odnosu na kondemnatorne tužbene zahtjeve, navodi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 13. prosinca 2007., prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora te navodi da se ista određuje samo prema vrijednosti glavnog zahtjeva bez sporednih potraživanja i deklaratornog tužbenog zahtjeva, navodi da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača, ističe da kamate predstavljaju sporedno potraživanje koje se može osamostaliti tek po prestanku glavne tražbine, osporava zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos obračunatih kamata, osporava da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i ništetna, poziva se na slobodu ugovaranja propisanu Zakonom o obveznim odnosima, navodi da se radi o redovitom trošku kreditiranja, tvrdi da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da stoga nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, tvrdi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja navedene naknade, smatra da predmetna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a svakako ne znatnu neravnotežu između stranaka, navodi da je riječ o zakonski dopuštenoj odredbi te slijedom svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te traži da mu tužiteljica nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da su stranke ugovorile namjenski kredit za kupnju stana i da je tužiteljici prilikom isplate kredita dana 13. prosinca 2007. naplaćena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 2.402,67 HRK (318,89 EUR). Među strankama je sporno je li ugovorna odredba temeljem koje je tužiteljici naplaćena ova naknada, nepoštena i ništetna. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu i ima li tužiteljica pravo na zatezne kamate na iznos obračunatih kamata.

5. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor potrošački jer je kredit ugovorila radi kupnje stana koji koristi isključivo za osobne potrebe, u istom i danas živi, a stan nije nikada korišten za bilo koju gospodarsku djelatnost. Nadalje, iz njezinog iskaza proizlazi da je ugovor sastavila banka, da stranke nisu pregovarale o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o predmetnoj naknadi, da je pročitala ugovor prije potpisivanja, da nije mogla mijenjati uvjete koje joj je banka ponudila i u trenutku sklapanja ugovora nije znala da će morati platiti predmetnu naknadu. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njen iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

6. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom na navedeno sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 2. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužiteljica nije niti mogla pregovarati o naknadama. Sve navedeno potvrđeno je i njenim iskazom.

7. Imajući u vidu da je ovdje riječ o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor i da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužiteljica nije uopće mogla pojedinačno pregovarati o naknadi koja joj je naplaćena, ugovorna odredba iz čl. 2. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1.

ZZP takva ugovorna odredba je ništetna.

8. U konkretnom slučaju ugovorena je obveza korisnika kredita da plati sve naknade i troškove sukladno općim aktima kreditora, a da pritom nije jasno navedeno koje sve naknade kreditor može naplatiti, kada se te naknade plaćaju, koliko iznose, odnosno kako se određuje njihova visina, koja je svrha tih naknada, koje konkretno troškove korisnik kredita time podmiruje itd. Takvo ugovaranje obveze koja nije jasno i transparentno određena dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita.

9. O općim aktima banke po prirodi stvari ne može se pojedinačno pregovarati pa je stoga jasno da se ni o obvezi plaćanja naknade iz predmetnog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je Odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora ili drugi opći akti tužiteljici predan ili barem predočen prilikom sklapanja ugovora. Dakle, predmetna obveza je neodređena i neodrediva u smislu čl. 269. ZOO što za posljedicu ima ništetnost predmetne ugovorne odredbe (čl. 270. st. 1. ZOO). Tužiteljica kao slabija ugovorna strana u trenutku sklapanja ugovora uz svu dužnu pažnju nije mogla previdjeti opseg svojih obveza.

10. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o naknadama iz čl. 2. Ugovora u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, isti je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te u tom dijelu nema pravni učinak. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Među strankama nije sporna visina potraživanja odnosno iznos koji je tužiteljici naplaćen na ime predmetne naknade, isto kao ni iznos obračunatih zateznih kamata za razdoblje do 09. listopada 2025.

11. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženika je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

12. Tužiteljica, međutim, nema pravo na isplatu zateznih kamata na već obračunate zatezne kamate. Odredbom čl. 31. st. 1. ZOO propisano je da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno. Imajući u vidu da je navedenom odredbom ZOO zabranjen anatocizam, tužbeni zahtjev je valjalo odbiti u dijelu u kojem se traži zatezna kamata na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate.

13. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe, kao prethodno pitanje, utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

14. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Vrijednost predmeta spora određena je prema vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu (318,89 EUR). Deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se stoga isti ne uzima u obzir kao zaseban zahtjev prilikom određivanja vrijednosti spora, isto kao ni zahtjev za isplatu uglavničenih zateznih kamata jer se radi o sporednoj tražbini.

15. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 11. prosinca 2025. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 12. ožujka 2026. i 9. srpnja 2026. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1), u iznosu od 50,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 250,00 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 EUR.

U Zagrebu 7. rujna 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima