Poslovni broj: P-1757/2021-31
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja LĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave održane 13. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru i punomoćnika tuženika Filipa Fuština, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Porobija & Probija iz Zagreba, presude objavljene dana 27. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
„ 1. Utvrđuje se da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208854301, zaključen između tužitelja i tuženika 13. travnja 2007.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 34.586,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
iznos od 29,73 EUR sa kamatom od 14.5.2007 godine
iznos od 242,84 EUR sa kamatom od 1.6.2007 godine
iznos od 242,84 EUR sa kamatom od 1.6.2007 godine
iznos od 241,37 EUR sa kamatom od 2.7.2007 godine
iznos od 242,28 EUR sa kamatom od 1.8.2007 godine
iznos od 243,41 EUR sa kamatom od 3.9.2007 godine
iznos od 240,35 EUR sa kamatom od 1.10.2007 godine
iznos od 240,03 EUR sa kamatom od 2.11.2007 godine
iznos od 1,31 EUR sa kamatom od 3.12.2007 godine
iznos od 240,96 EUR sa kamatom od 3.12.2007 godine
iznos od 1,33 EUR sa kamatom od 2.1.2008 godine
iznos od 240,38 EUR sa kamatom od 2.1.2008 godine
iznos od 1,32 EUR sa kamatom od 1.2.2008 godine
iznos od 245,27 EUR sa kamatom od 1.2.2008 godine
iznos od 1,34 EUR sa kamatom od 3.3.2008 godine
iznos od 96,89 EUR sa kamatom od 3.3.2008 godine
iznos od 249,03 EUR sa kamatom od 3.3.2008 godine
iznos od 1,33 EUR sa kamatom od 27.3.2008 godine
iznos od 40,28 EUR sa kamatom od 27.3.2008 godine
iznos od 296,38 EUR sa kamatom od 1.4.2008 godine
iznos od 287,75 EUR sa kamatom od 2.5.2008 godine
iznos od 284,87 EUR sa kamatom od 2.6.2008 godine
iznos od 288,77 EUR sa kamatom od 1.7.2008 godine
iznos od 282,55 EUR sa kamatom od 1.8.2008 godine
iznos od 283,47 EUR sa kamatom od 1.9.2008 godine
iznos od 287,66 EUR sa kamatom od 1.10.2008 godine
iznos od 312,43 EUR sa kamatom od 1.11.2008 godine
iznos od 294,25 EUR sa kamatom od 1.12.2008 godine
iznos od 314,43 EUR sa kamatom od 1.1.2009 godine
iznos od 317,17 EUR sa kamatom od 1.2.2009 godine
iznos od 318,55 EUR sa kamatom od 1.3.2009 godine
iznos od 315,27 EUR sa kamatom od 1.4.2009 godine
iznos od 318,53 EUR sa kamatom od 28.4.2009 godine
iznos od 312,14 EUR sa kamatom od 13.5.2009 godine
iznos od 301,55 EUR sa kamatom od 1.7.2009 godine
iznos od 322,74 EUR sa kamatom od 1.8.2009 godine
iznos od 326,26 EUR sa kamatom od 1.9.2009 godine
iznos od 324,25 EUR sa kamatom od 1.10.2009 godine
iznos od 322,29 EUR sa kamatom od 1.11.2009 godine
iznos od 326,79 EUR sa kamatom od 1.12.2009 godine
iznos od 331,06 EUR sa kamatom od 1.1.2010 godine
iznos od 335,55 EUR sa kamatom od 1.2.2010 godine
iznos od 334,37 EUR sa kamatom od 1.3.2010 godine
iznos od 330,80 EUR sa kamatom od 1.4.2010 godine
iznos od 11,19 EUR sa kamatom od 2.4.2010 godine
iznos od 339,98 EUR sa kamatom od 1.5.2010 godine
iznos od 335,36 EUR sa kamatom od 1.6.2010 godine
iznos od 356,24 EUR sa kamatom od 1.7.2010 godine
iznos od 351,49 EUR sa kamatom od 1.8.2010 godine
iznos od 369,32 EUR sa kamatom od 1.9.2010 godine
iznos od 359,92 EUR sa kamatom od 1.10.2010 godine
iznos od 352,84 EUR sa kamatom od 1.11.2010 godine
iznos od 354,33 EUR sa kamatom od 1.12.2010 godine
iznos od 366,92 EUR sa kamatom od 1.1.2011 godine
iznos od 357,79 EUR sa kamatom od 1.2.2011 godine
iznos od 359,13 EUR sa kamatom od 1.3.2011 godine
iznos od 352,57 EUR sa kamatom od 1.4.2011 godine
iznos od 354,60 EUR sa kamatom od 1.5.2011 godine
iznos od 376,88 EUR sa kamatom od 1.6.2011 godine
iznos od 410,94 EUR sa kamatom od 1.7.2011 godine
iznos od 427,21 EUR sa kamatom od 1.8.2011 godine
iznos od 417,76 EUR sa kamatom od 1.9.2011 godine
iznos od 403,03 EUR sa kamatom od 1.10.2011 godine
iznos od 402,65 EUR sa kamatom od 1.11.2011 godine
iznos od 401,04 EUR sa kamatom od 1.12.2011 godine
iznos od 406,39 EUR sa kamatom od 1.1.2012 godine
iznos od 412,27 EUR sa kamatom od 1.2.2012 godine
iznos od 412,45 EUR sa kamatom od 1.3.2012 godine
iznos od 408,75 EUR sa kamatom od 1.4.2012 godine
iznos od 410,25 EUR sa kamatom od 1.5.2012 godine
iznos od 412,46 EUR sa kamatom od 1.6.2012 godine
iznos od 410,08 EUR sa kamatom od 1.7.2012 godine
iznos od 410,28 EUR sa kamatom od 1.8.2012 godine
iznos od 408,09 EUR sa kamatom od 1.9.2012 godine
iznos od 386,80 EUR sa kamatom od 1.10.2012 godine
iznos od 17,22 EUR sa kamatom od 2.10.2012 godine
iznos od 408,98 EUR sa kamatom od 1.11.2012 godine
iznos od 410,78 EUR sa kamatom od 1.12.2012 godine
iznos od 410,06 EUR sa kamatom od 1.1.2013 godine
iznos od 402,83 EUR sa kamatom od 1.2.2013 godine
iznos od 407,84 EUR sa kamatom od 1.3.2013 godine
iznos od 408,99 EUR sa kamatom od 1.4.2013 godine
iznos od 406,73 EUR sa kamatom od 1.5.2013 godine
iznos od 400,07 EUR sa kamatom od 1.6.2013 godine
iznos od 395,93 EUR sa kamatom od 1.7.2013 godine
iznos od 399,60 EUR sa kamatom od 1.8.2013 godine
iznos od 402,13 EUR sa kamatom od 1.9.2013 godine
iznos od 408,58 EUR sa kamatom od 1.10.2013 godine
iznos od 405,03 EUR sa kamatom od 1.11.2013 godine
iznos od 406,62 EUR sa kamatom od 1.12.2013 godine
iznos od 407,92 EUR sa kamatom od 1.1.2014 godine
iznos od 312,95 EUR sa kamatom od 1.2.2014 godine
iznos od 314,93 EUR sa kamatom od 1.3.2014 godine
iznos od 313,91 EUR sa kamatom od 1.4.2014 godine
iznos od 311,93 EUR sa kamatom od 1.5.2014 godine
iznos od 311,04 EUR sa kamatom od 1.6.2014 godine
iznos od 311,43 EUR sa kamatom od 1.7.2014 godine
iznos od 313,92 EUR sa kamatom od 1.8.2014 godine
iznos od 316,47 EUR sa kamatom od 1.9.2014 godine
iznos od 316,24 EUR sa kamatom od 1.10.2014 godine
iznos od 317,52 EUR sa kamatom od 1.11.2014 godine
iznos od 319,36 EUR sa kamatom od 1.12.2014 godine
iznos od 318,61 EUR sa kamatom od 1.1.2015 godine
iznos od 319,65 EUR sa kamatom od 1.2.2015 godine
iznos od 319,65 EUR sa kamatom od 1.3.2015 godine
iznos od 319,65 EUR sa kamatom od 1.4.2015 godine
iznos od 319,65 EUR sa kamatom od 1.5.2015 godine
iznos od 319,65 EUR sa kamatom od 1.6.2015 godine
iznos od 319,65 EUR sa kamatom od 1.7.2015 godine
iznos od 319,65 EUR sa kamatom od 1.8.2015 godine
iznos od 319,65 EUR sa kamatom od 1.9.2015 godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 14. svibnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
II. Djelomično se prihvaća podredni tužbeni zahtjeva tužitelja, te se sudi:
1. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208854301, koji su stranke zaključile dana 13. travnja 2007. godine te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 13. travnja 2007. godine pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 13. travnja 2007. godine pa nadalje.
2. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 1.281,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
iznos od 9,12 EUR sa kamatom od 1.6.2012 godine
iznos od 67,75 EUR sa kamatom od 1.7.2012 godine
iznos od 67,78 EUR sa kamatom od 1.8.2012 godine
iznos od 67,42 EUR sa kamatom od 1.9.2012 godine
iznos od 66,75 EUR sa kamatom od 1.10.2012 godine
iznos od 67,57 EUR sa kamatom od 1.11.2012 godine
iznos od 67,87 EUR sa kamatom od 1.12.2012 godine
iznos od 66,05 EUR sa kamatom od 1.1.2013 godine
iznos od 66,55 EUR sa kamatom od 1.2.2013 godine
iznos od 67,38 EUR sa kamatom od 1.3.2013 godine
iznos od 67,57 EUR sa kamatom od 1.4.2013 godine
iznos od 67,20 EUR sa kamatom od 1.5.2013 godine
iznos od 66,10 EUR sa kamatom od 1.6.2013 godine
iznos od 65,41 EUR sa kamatom od 7.7.2013 godine
iznos od 66,02 EUR sa kamatom od 1.8.2013 godine
iznos od 66,44 EUR sa kamatom od 1.9.2013 godine
iznos od 67,50 EUR sa kamatom od 1.10.2013 godine
iznos od 66,92 EUR sa kamatom od 1.1.2013 godine
iznos od 67,18 EUR sa kamatom od 1.12.2013 godine
iznos od 67,39 EUR sa kamatom od 1.1.2014 godine
te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 6.096,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:
iznos od 3,77 EUR sa kamatom od 3.3.2008 godine
iznos od 7,17 EUR sa kamatom od 1.4.2008 godine
iznos od 0,65 EUR sa kamatom od 1.7.2008 godine
iznos od 20,91 EUR sa kamatom od 1.11.2008 godine
iznos od 5,34 EUR sa kamatom od 1.12.2008 godine
iznos od 22,62 EUR sa kamatom od 1.1.2009 godine
iznos od 24,97 EUR sa kamatom od 1.2.2009 godine
iznos od 26,15 EUR sa kamatom od 1.3.2009 godine
iznos od 23,34 EUR sa kamatom od 1.4.2009 godine
iznos od 20,66 EUR sa kamatom od 13.5.2009 godine
iznos od 18,54 EUR sa kamatom od 1.6.2009 godine
iznos od 14,67 EUR sa kamatom od 1.7.2009 godine
iznos od 16,02 EUR sa kamatom od 1.8.2009 godine
iznos od 18,89 EUR sa kamatom od 1.9.2009 godine
iznos od 17,25 EUR sa kamatom od 1.10.2009 godine
iznos od 15,66 EUR sa kamatom od 11.11.2009 godine
iznos od 19,32 EUR sa kamatom od 1.12.2009 godine
iznos od 22,79 EUR sa kamatom od 1.1.2009 godine
iznos od 26,44 EUR sa kamatom od 1.2.2010 godine
iznos od 25,48 EUR sa kamatom od 1.3.2010 godine
iznos od 31,63 EUR sa kamatom od 1.4.2010 godine
iznos od 30,05 EUR sa kamatom od 1.5.2010 godine
iznos od 33,14 EUR sa kamatom od 1.6.2010 godine
iznos od 50,56 EUR sa kamatom od 1.7.2010 godine
iznos od 46,60 EUR sa kamatom od 1.8.2010 godine
iznos od 61,47 EUR sa kamatom od 1.9.2010 godine
iznos od 53,62 EUR sa kamatom od 1.10.2010 godine
iznos od 47,72 EUR sa kamatom od 1.11.2010 godine
iznos od 65,67 EUR sa kamatom od 1.12.2010 godine
iznos od 76,76 EUR sa kamatom od 1.1.2011 godine
iznos od 68,72 EUR sa kamatom od 1.2.2011 godine
iznos od 69,90 EUR sa kamatom od 1.3.2011 godine
iznos od 64,12 EUR sa kamatom od 1.4.2011 godine
iznos od 65,90 EUR sa kamatom od 1.5.2011 godine
iznos od 85,54 EUR sa kamatom od 1.6.2011 godine
iznos od 88,30 EUR sa kamatom od 1.7.2011 godine
iznos od 110,04 EUR sa kamatom od 1.8.2011 godine
iznos od 102,15 EUR sa kamatom od 1.9.2011 godine
iznos od 89,85 EUR sa kamatom od 1.10.2011 godine
iznos od 89,53 EUR sa kamatom od 15.11.2011 godine
iznos od 88,19 EUR sa kamatom od 1.12.2011 godine
iznos od 92,65 EUR sa kamatom od 1.1.2012 godine
iznos od 97,57 EUR sa kamatom od 1.2.2012 godine
iznos od 97,71 EUR sa kamatom od 1.3.2012 godine
iznos od 94,62 EUR sa kamatom od 1.4.2012 godine
iznos od 95,88 EUR sa kamatom od 1.5.2012 godine
iznos od 97,72 EUR sa kamatom od 1.6.2012 godine
iznos od 95,74 EUR sa kamatom od 1.7.2012 godine
iznos od 95,91 EUR sa kamatom od 1.8.2012 godine
iznos od 94,07 EUR sa kamatom od 1.9.2012 godine
iznos od 90,68 EUR sa kamatom od 1.10.2012 godine
iznos od 94,82 EUR sa kamatom od 1.11.2012 godine
iznos od 96,32 EUR sa kamatom od 1.12.2012 godine
iznos od 87,17 EUR sa kamatom od 1.1.2013 godine
iznos od 89,68 EUR sa kamatom od 1.2.2013 godine
iznos od 93,87 EUR sa kamatom od 1.3.2013 godine
iznos od 94,82 EUR sa kamatom od 1.4.2013 godine
iznos od 92,94 EUR sa kamatom od 1.5.2013 godine
iznos od 87,38 EUR sa kamatom od 1.6.2013 godine
iznos od 83,92 EUR sa kamatom od 7.7.2013 godine
iznos od 86,99 EUR sa kamatom od 1.8.2013 godine
iznos od 89,10 EUR sa kamatom od 1.9.2013 godine
iznos od 94,49 EUR sa kamatom od 1.10.2013 godine
iznos od 91,52 EUR sa kamatom od 1.1.2013 godine
iznos od 92,85 EUR sa kamatom od 1.12.2013 godine
iznos od 93,93 EUR sa kamatom od 1.1.2014 godine
iznos od 96,01 EUR sa kamatom od 1.2.2014 godine
iznos od 98,18 EUR sa kamatom od 1.3.2014 godine
iznos od 97,06 EUR sa kamatom od 1.4.2014 godine
iznos od 94,89 EUR sa kamatom od 1.5.2014 godine
iznos od 93,92 EUR sa kamatom od 1.6.2014 godine
iznos od 94,35 EUR sa kamatom od 1.7.2014 godine
iznos od 97,07 EUR sa kamatom od 1.8.2014 godine
iznos od 99,86 EUR sa kamatom od 1.9.2014 godine
iznos od 99,61 EUR sa kamatom od 1.10.2014 godine
iznos od 101,01 EUR sa kamatom od 1.11.2014 godine
iznos od 103,02 EUR sa kamatom od 1.12.2014 godine
iznos od 102,20 EUR sa kamatom od 1.1.2015 godine
iznos od 103,34 EUR sa kamatom od 1.2.2015 godine
iznos od 103,34 EUR sa kamatom od 1.3.2015 godine
iznos od 103,34 EUR sa kamatom od 1.4.2015 godine
iznos od 103,34 EUR sa kamatom od 1.5.2015 godine
iznos od 103,34 EUR sa kamatom od 1.6.2015 godine
iznos od 103,34 EUR sa kamatom od 1.7.2015 godine
iznos od 103,34 EUR sa kamatom od 1.8.2015 godine
iznos od 103,34 EUR sa kamatom od 1.9.2015 godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 14. svibnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog za iznos od 2.900,91 EUR odbija tužbeni zahtjev tužitelja s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak odnosno u iznosu od 802,61 eura, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj LĐ u tužbi podnesenoj 31. svibnja 2019. navodi da su stranke 13. travnja 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208854301 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 82.300,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,50 % (čl. 2). Mjesečna otplatna rata s tom kamatnom stopom je iznosila 412,61 CHF. Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Dakle, sa niti jednom promjenom tužitelj se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu s kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Libora na CHF). Od početka 2009. godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: -Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača; -sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97. st.1 alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. čl.102. toga zakona ništetne. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1 alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87. st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl. 110. st. 1. i 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1 i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti s odredbom članka 4.stavak 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli Ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. S obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužitelj kao slabija ugovorna strana nije mogao pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe što, svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način, što ga, opet, u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1111. svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tuženik je nepošten, pa ga ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok s druge strane, tužitelj ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata, i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u toj slučaju, isplatio i pretplatio pozamašan iznos koji, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja se, kao takva, nalazi u posjedu tužene strane koja mu to odbija predati. Stoga, dakle, konačan iznos će se odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijske-ekonomske struke. U svakom slučaju, tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužitelj mora napomenuti i da je nepoštena praksa prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule tuženiku isplatio veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane, ne može u ovom trenutku odrediti.
2. Tuženik Zagrebačka banka je u odgovoru na tužbu osporio istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. U odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 31. svibnja 2014. Nadalje navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, s obzirom na to da su stranke sklopile 2. ožujka 2016. dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tuženik ukazuje na to da je sukladno čl.19. d ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl.19. c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo potvrdio neovisni revizor. Tuženik ukazuje da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja, nakon što je tužitelj u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tom hoće li ili neće prihvatiti konverziju, sam način izračuna konverzije zakonodavac je izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15, takvo zakonsko rješenje da je bilo naročito propagirano u javnosti, tuženik- banka je bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja, čime je tužitelj izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao koji su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvatio "izračun konverzije" utemeljen na "novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostalog, točno brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tuženik banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. U potvrdu stajališta tuženika da govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Dakle, ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovom mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15, te je tužitelj za razliku od tuženika, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. U odnosu na praksu ECJ, tuženik ističe da okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Republici Hrvatskoj, u kojoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U odluci VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. se niti u najmanjoj mjeri sud nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj je pristajući kod postupka konverzije, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženik podmiri parnične troškove.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu, i to: Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208854301 od 13. travnja 2007. (l.s. 5-9), dodatak Ugovora o kreditu od 2. ožujka 2016. (l.s. 22-27), izračun konverzije (l.s. 28-39 i 133- 140) prijedlog izmjene ugovora o kreditu (l.s 40 i 141), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita (l.s. 141), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (l.s. 142), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (l.s. 143), specifikaciju uplata po kreditu (l.s. 144-155), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Majdi Korljan (l.s. 167-183), te je provedeno saslušanje tužitelja u svojstvu stranke (l.s. 224).
4. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, dok je podredni tužbeni zahtjev pretežito osnovan.
5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 3208854301 od 13. travnja 2007. te isplata ukupnog iznosa od 34.586,00 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a podredno utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli te isplata iznosa od 4.181,97 eura na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i 6.096,35 eura radi nepripadno stečenog radi promjene u tečaju CHF, sve zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.
6. Tužitelj je podneskom od 17. veljače 2026. uredio tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju (l.s. 188-196).
6.1. Tuženik se usprotivio preinaci ističući prigovor zastare na sve preinačene iznose. Takav prigovor tuženika je neosnovan. U konkretnom slučaju se ne radi o preinaci već uređenju tužbe u smislu odredbe čl. 109. u vezi čl. 186. ZPP-a, a sve imajući na umu inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev, koji je bio neodređen, ali odrediv, te je tužitelj tek po provedenom vještačenju mogao znati visinu svojeg potraživanja, u skladu s kojim je i uredio tužbene zahtjeve.
7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 3208854301 od 1 3. travnja 2007. (l.s. 5-9) proizlazi da je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.300,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Ugovorena kamatna stopa na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 4,50 % godišnje.(članak 2. Ugovora). Ugovoreni rok otplate je 30 godina. Dospijeće prvog anuiteta je dana 1. kolovoza 2006. i iznosi 648,59 CHF.
7.1. Uvidom u dodatak Ugovora o kreditu od 2. ožujka 2016. (l.s. 22-27) zaključenog temeljem Zakona o izmjenama o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) utvrđeno je da je banka na dan 30. rujna 2015. utvrdila preplatu u iznosu od 21.856,90 HRK/ 2.900,91 EUR, a koju preplatu je uračunala u daljnju otplatu kredita.
7.2. Tužitelj LĐ, rođen 1974. godine, u stranačkom iskazu je naveo da je kod zaključenja predmetnog ugovora dobio od banke već sastavljen ugovor, te je bilo uzmi ili ostavi. Njemu djelatnici banke nisu objašnjavali pojedine odredbe ugovora. Pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su mu donekle jasni, ali on nije financijske struke. Sjeća se da je kod zaključenja ugovora pitao djelatnika banke zašto je kredit u švicarcima toliko povoljniji od kredita u eurima ili kunama, a on mu je rekao da je švicarski franak najstabilnija valuta i da se tu ne očekuju neke promjene. Njemu je ovaj kredit trebao za kupnju kuće koju je na kraju prodao nakon 16 godina, bio je prisiljen prodati kuću jer su rate otplate kredita narasle duplo. Do zaključenje ugovora bila mu je jedino nejasna činjenica da je ovaj kredit toliko povoljniji od kredita u kunama ili eurima, zna da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, to mu nije bio prvi kredit u životu. Sam je otplaćivao kredit. Nije imao bilo kakav otvoren obrt u vrijeme sklapanja ugovora u vrijeme otplate kredita.
7.3. Stranke nisu imale primjedbe na iskaz tužitelja.
8. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.
8.1. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.
8.2. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imao status potrošača.
9. Nadalje je među strankama sporno da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne te da li to dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
10. Ovdje je navesti da tuženik pogrešno smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž-6053/17-2 od 6. ožujka 2018.) Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.
10.1. Nadalje je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje pravne prednice tuženice Hypo Alpe Adria Bank (sada Addiko banke) i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i prednica tuženice Hypo Alpe Adria Bank u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
10.2. Potom je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i tuženik, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
10.3. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt
-575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
10.4. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.
10.5. Konačno, VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
11. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.
12. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP).
13. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
14. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora, a kreditor tužiteljici u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 3. studenog 2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.
14.1. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je ovaj sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom.
14.2. Polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju tog dijela ugovora u ovom slučaju primila, pa je shodno tome, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO) sud prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene kamatne stope.
15. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis je sud utvrdio da je ugovorna odredba, kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču, nerazumljiva i nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
15.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj.
15.2. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
15.2. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.
15.4. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.
16. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je prihvatio pretežito osnovanim podredni tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu utvrđenja ništetnosti i isplate, dok je glavni tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.
16.1. Naime, iako su presudom u kolektivnom sporu i u ovoj pravnoj stvari utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to ugovor o kreditu ne čini ništetnim u cijelosti obzirom da i bez tih odredbi ugovor može opstati. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Ovakvo stajalište je izraženo i u presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10. Slijedom navedenog, sud je odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja.
17. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare koji ovaj sud nalazi neosnovanim kako će niže biti obrazloženo.
17.1. Naime, prema shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2), pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju a povodom individualnih parnica potrošača.
17.2. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. djelomično je preinačena presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče promjenjive kamatne stope i to u odnosu na tuženika, a protiv koje je tužbeni zahtjev odbijen. Nakon što je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 249/14-2 odbijena revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude br. Pž-7129/13-4 kojom je preinačenjem prvostupanjske presude posl. br. P-1401/2012 odbijen zahtjev protiv ovdje tuženika, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom br. U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja i ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude) kao i u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. i u tom dijelu je predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, koji je potom ukinuo odluku Visokog trgovačkog suda. Tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tamo tuženik povijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. U ponovnom je postupku presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. a koje povrede traju i dalje, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate te joj je naloženo prekinuti s takvim postupanjem uz zabranu takvog ili sličnog postupanja.
17.3. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da bi u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tužitelja jer je, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u pogledu ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i u pogledu valutne klauzule u CHF zastara počela teći 14. lipnja 2018. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10).
17.4. Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. svibnja 2019. to nije protekao opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, računajući od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe.
18. Sud ne prihvaća prigovor tuženika da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu (konverziju) i da su time u cijelosti regulirale iznos obeštećenja, budući da je ugovorom o konverziji očito riješen samo dio obeštećenja zbog jednostrano mijenjanih kamatnih stopa, a tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje, tim dodatkom se tužitelj nije odrekao predmetnih potraživanja, pa ne postoji osnova po kojoj bi banka zadržala preplaćeno.
19. Sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Majdi Korljan. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je korisnik kredita za razdoblje od 26. travnja 2007. (dan isplate kredita) do 30. rujna 2015. uplatio ukupan iznos od 258.761,41 kn/ 34.343,54 eur (preračunato po fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 kn za 1 eur), nakon čega je na dan 30. rujna 2015. u odnosu na iznos isplaćene glavnice utvrđeno dugovanje u iznosu od 111.830,08 kn/ 14.842,40 eur. Na pojedinačni iznos izvršene uplate izvršen je obračun zakonske zatezne kamate i to od dana pojedinačne uplate do 31. prosinca 2025., a izračunom ukupna zakonska zatezna kamata iznosi 40.557,84 eur. Nadalje se u nalazu navodi da je banka tuženik uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 72.559,77 kn/9.630,34 eur i to od početka otplate kredita do dana konverzije 30. rujna 2015. (u izračun prikazane pozitivne i negativne razlike), odnosno razlika anuiteta iznosi 72.717,69 kn/9.651,30 eur ako se u izračun prikažu samo pozitivne razlike po prijedlogu tužitelja. Ako se od utvrđene preplate u iznosu od 72.559,77 kn /9.630,34 eur oduzme preplata priznatu konverzijom u iznosu od 21.856,90 kn/2.900,91 eur, proizlazi da je banka tuženik uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja (u izračun prikazane pozitivne i negativne razlike) više obračunao anuitete u ukupnom iznosu od 50.702,87 kn/6.729,43 eur. Nadalje je banka tuženik uslijed promjene ugovorene kamatne stope više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 31.509,02 kn/4.181,97 eur i to od početka otplate kredita do 1. siječnja 2014. (u izračun prikazane pozitivne razlike), dok je uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 45.932,82 kn/6.096,33 eur, i to od početka otplate kredita do konverzije (u izračun prikazane pozitivne razlike).
20. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju u dijelu u kojem vještak računa zakonske zatezne kamate na pojedinačni iznos svake izvršene uplate (cijeli anuitet), sve do dana 31. prosinca 2025., te utvrđuje da iste iznose 40.557,84 EUR. Tuženik ističe kako nema osnove za izračunom zakonske zatezne kamate koja teče na cijeli anuitet kako to čini vještak, kao da je ugovor ništetan u cijelosti. Vještak Majda Korljan je u očitovanju na prigovor tuženika navela da je nalogom suda bilo određeno da vještak treba utvrditi ukupne uplate svih do sada plaćenih mjesečnih anuiteta od strane tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu uz obračun zakonskih zateznih kamata na svaki isplaćeni anuitet. Osim toga, sud je ocijenio da ugovor nije ništetan u cijelosti, pa navedena kamata nije ni dosuđena.
20.1. Tužitelj nije imao prigovor na nalaz vještaka, dok su prigovori tuženika materijalno-pravne prirode obzirom da je vještak u cijelosti postupio po nalogu suda. Sud je nalaz vještaka Majde Korljan prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
20.2. Slijedom svega naprijed istaknutog je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Majde Korljan kao stručan i objektivan.
21. Navesti je da je ovaj sud uzeo u obzir samo pozitivnu razliku prvenstveno imajući na umu predmet i narav ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao.
21.1. Naime, predmet tužbenog zahtjeva je preplata po kreditu te potraživanje tužitelja može obuhvaćati samo pozitivne mjesečne razlike dok negativne mjesečne razlike nisu predmet ovoga postupka. Osim toga je tuženik naplaćivao tužitelju sve sukladno Ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenja iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost.
22. Dakle, vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke je utvrđeno kako je tuženik banka uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja više obračunala tužitelju iznose anuiteta u ukupnom iznosu od ukupno 10.278,30 eura (4.181,97 eur + 6.096,33 eur), i to od početka otplate kredita do konverzije kredita.
22.1. Kada se uračuna pretplata iz konverzije u nesporno utvrđenom iznosu od 2.900,91 eura, koji iznos je utrošen za podmirenje dijela anuiteta, prema ugovoru o konverziji, što tužitelj ni tuženik tijekom postupka nisu doveli u pitanje, isto rezultira iznosom od 7.377,39 eura, koji je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene u tečaju CHF, a koji iznos nije obuhvaćen obračunom konverzije, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetnih odredbi.
23. U odnosu na prigovor tuženika da vraćanje stečenog bez osnove sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari navesti je da je taj prigovor neosnovan.
23.1. Visina tražbine u ovom postupku utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kao i dopune njegovog nalaza i mišljenja, danim u skladu s pravilima struke.
23.2. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka Majde Korljan. Stoga je tužitelju dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, a kako se to navodi i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.
23.3. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
24. Slijedom svega naprijed navedenog je sud odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, te je prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na djelomičnu ništetnost ugovora i na isplatu s osnova stjecanja bez osnove iz čl. 1115. ZOO, kao u točki II. izreke presude, i to u iznosu od 7.377,39 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose, dok je preko dosuđenog do zatraženog iznosa od 10.278,30 eura tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, sve kako se to navodi u točki II. izreke presude.
25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a obzirom da je tužitelj pretežito uspio u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Tako je tužitelj polazeći od postavljenog tužbenog zahtjeva od 10.278,30 eura uspio sa 7.377,39 eur, što u postotku iznosi 71,77 %, dok je tuženik uspio s 28,23 %.
25.1. Kada se od postotka uspjeha tužitelja (71,77 %-28,23%) oduzme postotak uspjeha tuženika, proizlazi da tužitelj ima pravo na 43,54 % troškova postupka, i to prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) i VPS-a od 10.278,30 eura, i to za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav podneska od 31. siječnja 2020. 100 bodova (Tbr. 8.1.), sastav podnesaka od 17. veljače 2026. kojim se uređuje tužbeni zahtjev po 25 bodova (Tbr. 8.4.), za pristup na ročišta od 30. siječnja 2025., 24. studenog 2025. i 13. srpnja 2026. po 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9.1.), ukupno 525 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura PDV od 25 % iznosi 1.312,50 eura, čemu treba pridodati plaćeni predujam za financijsko vještačenje od 530,89 EUR, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 1.843,39 eura, a od čega tužitelju prema uspjehu u sporu pripada 43,54 % %, odnosno 802,61 eur, dok se preko dosuđenog odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan.
25.2. Ovaj sud nije priznao tužitelju zatraženi trošak za sastav podnesaka od 21. listopada 2020. jer se radi o požurnici koja nije bila nužna za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao ni za podnesak tužitelja od 24. lipnja 2024. kojeg nema u spisu. Tužitelj nema pravo ni na trošak sastava žalbe od 22. siječnja 2020. jer se radi o žalbi na rješenje o prekidu koja nije uspjela.
U Zadru, 27. kolovoza 2026.
Sutkinja
Maja Ivković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
-Tužitelju po punomoćniku
-Tuženiku po punomoćnicima
