Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ovr-1215/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Jadranki Travaš kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja HEP-PLIN d.o.o., Osijek, Ulica cara Hadrijana 7, OIB:41317489366, kojeg zastupa punomoćnik Juraj Marinić, odvjetnik u Osijeku, protiv ovršenika FC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: OVR-2338/2026-2 od 27. srpnja 2026., dana 27. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba ovrhovoditelja HEP-PLIN d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: OVR-2338/2026-2 od 27. srpnja 2026.

II. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja HEP-PLIN d.o.o. za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: OVR-2338/2026- 2 od 27. srpnja 2026. odbijen je zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova postupka izravne naplate u iznosu od 109,38 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2026. pa do isplate kao neosnovan.

2. Protiv navedenog rješenja žali se ovrhovoditelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP), u svezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24., dalje: OZ). Predlaže pobijano rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 75,00 EUR, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba ovrhovoditelja je neosnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima ovrhovoditelja, pobijano rješenje može se ispitati, izreka rješenja je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima rješenja, a razlozi o svim odlučnim činjenicama jasni su i neproturječni, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi ovrhovoditelja u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, u svezi čl. 381. ZPP-a i čl. 21. st. 1. OZ-a.

5. Prilikom ispitivanja pobijanog rješenja prvostupanjskog suda i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, u svezi čl. 21. st. 1. OZ-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi čl. 381. ZPP-a i čl. 21. st. 1. OZ-a.

6. Iz predmetnog spisa proizlazi da je ovrhovoditelj 23. srpnja 2026. podnio sudu zahtjev za naknadu troškova nastalih u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom, u kojem zahtjevu ovrhovoditelj navodi da je Financijskoj agenciji podnio na izravnu naplatu rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv - 103421/2025 od 31. listopada 2025., a kojim je naloženo ovršeniku naknaditi ovrhovoditelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 46,88 EUR. Stoga ovrhovoditelj traži trošak pribave potvrde pravomoćnosti i ovršnosti navedenog rješenja u iznosu od 62,50 EUR, trošak dostave navedenog rješenja na provedbu Financijskoj agenciji u iznosu od 31,25 EUR, te trošak sastava predmetnog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 15,63 EUR, odnosno sveukupno 109,38 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

7. Iz spisa poslovni broj Ovrv-103421/2025 proizlazi da je ovrhovoditelj prije pokretanja ovog postupka podnio Financijskoj agenciji zahtjev za naplatu radi prisilne provedbe rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Dijane Javorović, javne bilježnice u Donjem Miholjcu, poslovni broj Ovrv-2833/2025 od 7. travnja 2025. Kako su ovrhovoditelju tom prilikom nastali troškovi naplate pred Financijskom agencijom, ovrhovoditelj je podnio zahtjev za naknadu troškova, a potom je doneseno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-103421/2025 od 31. listopada 2025.

8. Dakle, u konkretnom slučaju, ovrhovoditelj je nakon pravomoćnosti i ovršnosti javnobilježničkog rješenja o ovrsi od 7. travnja 2025. te njegove provedbe putem Financijske agencije, podnio zahtjev za naknadu nastalih troškova naplate, koji troškovi su mu priznati posebnim rješenjem (rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-103421/2025 od 31. listopada 2025.). Potom, ovrhovoditelj je to posebno rješenje isto podnio Financijskoj agenciji na izravnu naplatu, te u ovom postupku podnio novi zahtjev za naknadu troškova izravne naplate, zahtijevajući donošenje novog posebnog rješenja o troškovima postupka.

9. Prvostupanjski sud je zaključio da, ako bi se u ovom postupku opet prihvatio zahtjev ovrhovoditelja i donijelo još jedno posebno rješenje, koje bi ovrhovoditelj opet mogao uputiti Financijskoj agenciji, a potom i podnijeti novi zahtjev za naknadu troškova, time bi se troškovi postupka neprestano generirali, a troškovi ovršnog postupka ne mogu postati sami sebi svrha i postati predmet uzastopnog ostvarivanja bez stvarne veze sa naplatom glavne tražbine. Također, prvostupanjski sud je zaključio da nametanje troškova koji nisu nužni za ostvarenje glavne tražbine dovodi ovršenika u nerazmjerno nepovoljan položaj, a što nije u skladu sa zaštitom dostojanstva ovršenika.

10. Zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj, drugostupanjski sud.

11. Tako i ovaj sud smatra da bi prihvaćanje predmetnog ovrhovoditeljevog zahtjeva moglo dovesti do situacije koja uzrokuje nekontrolirano umnažanje troškova ovršnog postupka, točnije troškova izravne naplate pred Financijskom agencijom, pogotovo u situacijama gdje ovršenici nemaju dovoljno financijskih sredstava da pravodobno podmire svoja dugovanja.

12. Prihvaćanjem zahtjeva u ovom postupku i donošenjem još jednog posebnog rješenja o troškovima izravne naplate, koje rješenje bi ovrhovoditelj (nakon pravomoćnosti i ovršnosti) opet mogao uputiti Financijskoj agenciji, a potom i podnijeti novi zahtjev za naknadu troškova, troškovi postupka bi se neprestano generirali. Time troškovi postupka gube svoju akcesornu narav i pretvaraju se u samostalni, samoreproduktivni izvor obveza.

13. Naime, troškovi ovršnog postupka po svojoj su naravi akcesorno potraživanje koje dijeli pravnu sudbinu glavne tražbine i postoje isključivo radi njezina ostvarenja. Oni ne mogu postati samostalna osnova za sukcesivno generiranje novih troškova koji više nisu u funkciji naplate glavnog duga. Suprotno shvaćanje dovelo bi do apsurdne situacije u kojoj bi ovrha izgubila svoju svrhu i pretvorila se u mehanizam proizvodnje dugova. Premda je ovršenik, sukladno čl. 14. st. 4. OZ-a, dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu, potrebnost i nužnost takvih troškova se ocjenjuje kada oni služe ispunjenju glavne tražbine, a ne kada oni služe ispunjenju naknadno nastalih troškova koji više nemaju stvarne veze sa glavnom tražbinom.

14. Nadalje, sukladno čl. 6. OZ-a, pri provedbi ovrhe mora se voditi računa o dostojanstvu ovršenika i o tome da ovrha za njega bude što manje nepovoljna. Nekontrolirano gomilanje troškova, koje proizlazi iz opisane prakse, očito dovodi ovršenika u nerazmjerno težak položaj. Odredbom čl. 10. ZPP -a propisano je da su sud i stranke dužni postupak provoditi sa što manje troškova, dok je sud dužan spriječiti svaku zlouporabu prava.

15. U duhu citiranih odredbi, treba istaknuti da je u provedbi ovrhe potrebno voditi računa o dostojanstvu ovršenika, načelu ekonomičnosti postupka i načelu razmjernosti troškova postupka. Nametanje troškova koji nisu nužni za ostvarenje glavne tražbine, već predstavljaju troškove koji su primarno nastali radi potraživanja prethodno nastalih troškova, dovodi ovršenika u nerazmjerno nepovoljan položaj, a što nije u skladu sa zaštitom dostojanstva ovršenika.

16. Također, čl. 3. st. 3. ZPP-a propisano je da sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su protivna prisilnim propisima i pravilima javnog morala. Ovrha je sredstvo koje služi da vjerovnik (ovrhovoditelj) namiri svoju glavnu tražbinu, a ne da ostvari dodatnu korist na teret ovršenika. Kada troškovi ovršnog postupka postanu dominantni i generiraju sami sebe, ovrha postaje mehanizam proizvodnje novih dugovanja.

17. Predmetni zahtjev ovrhovoditelja predstavlja upravo takvu zlouporabu procesnih ovlaštenja, jer se procesna prava koriste suprotno njihovoj svrsi – ne radi ostvarenja glavne tražbine, već radi generiranja novih troškova. Takvo postupanje nije spojivo ni s načelom razmjernosti, niti s načelom ekonomičnosti postupka. Stoga ovaj sud ocjenjuje da troškovi koji su predmet ovog postupka nisu „potrebni troškovi ovrhe“ u smislu čl. 14. st. 4. OZ-a, već predstavljaju posljedicu neprihvatljivog kružnog generiranja troškova, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

18. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u svezi čl. 21. st. 1. OZ-a, valjalo je odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove odluke.

19. Zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška sastava žalbe je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 381. ZPP-a te čl. 21. st. 1. OZ-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 27. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Jadranka Travaš