Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1028/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, protiv tuženice ML iz [adresa], radi isplate, odlučujući povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 4100/2026-2 od 8. srpnja 2026., dana 27. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4100/2026-2 od 8. srpnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem pod točkom I. izreke prvostupanjski sud se oglasio nenadležnim za suđenje u ovom predmetu, dok je pod točkom II. izreke odbačena tužba tužitelja od 9. lipnja 2026.

2. Navedeno rješenje pravovremenom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud istu usvoji, pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Kako se u konkretnom slučaju radi o tužbi radi povrata stečenog bez osnove, odnosno radi povrata nepripadno stečenog davanja iz mirovinskog osiguranja prvostupanjski sud smatra, cijeneći da tuženica ima prebivalište u [adresa], da nema osnove za nadležnost suda Republike Hrvatske u skladu s čl. 5. st. 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena), (dalje: Uredba) temeljem odredbi odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. navedenog propisa. Osim toga, kako se prema čl. 6. st. 1. Uredbe kojom je propisano da ako tuženik nema domicil u državi članici, kao što je ovdje slučaj, nadležnost sudova države članice u skladu s čl. 18. st. 1., čl. 21. st. 2. i čl. 24. i 25. utvrđuje pravom te države članice, sud zaključuje da navedena odredba u ovom sporu nije primjenjiva, jer se ovdje ne radi o potrošačkom ugovoru, niti o sporu protiv poslodavca iz ugovora o radu, niti o isključivoj nadležnosti, odnosno prorogaciji nadležnosti.

5. Osim toga, sud ističe da se prema toč. 14. Uredbe, za tuženicu koja nema domicil u državi članici primjenjuju nacionalna pravila o nadležnosti koja su važeća na području države članice suda pred kojom je pokrenut postupak, što znači da se za tuženicu koja ima prebivalište u [adresa], a koja nije članica Europske unije, glede nadležnosti suda Republike Hrvatske, treba primijeniti odredba čl. 46. st. 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" broj: 101/17 dalje: ZMPP).

6. Stoga, kako se u ovom sporu ne radi o stvari koja je povezana s ugovorom, jer nikakav ugovorni odnos između stranaka ne postoji, nego se radi o sporu radi stjecanja bez osnove temeljem nepripadno isplaćenih mirovina, a ne radi se ni o stvarima povezanim sa deliktima ili kvazi-deliktima, obzirom da kod stjecanja bez osnove nema štetne radnje jer nema protupravnosti u postupanju, sud smatra da se zahtjev na temelju stjecanja bez osnove temelji na obvezi koja ne proizlazi iz štetnog događaja, da ta obveza nastaje neovisno o tuženikovu postupanju tako da ne postoji uzročna veza koja bi se mogla utvrditi između štete ili njegovog protupravnog činjenja ili štete, pa tvrdi da nije nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari jer je domicil tuženice u Bosni i Hercegovini, a da nema osnove niti za posebnu nadležnost suda Republike Hrvatske u skladu čl. 5. st. 1. Uredbe na temelju odredbi odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe slijedom čega je na temelju 16. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14

– Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) u svezi čl. 28. Uredbe odlučeno kao u izreci pobijanog rješenja.

7. U žalbi tužitelj ističe da se prema toč. 14. Uredbe na tuženika koji nema domicil u državi članici, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari jer je tuženica osoba s prebivalištem u [adresa], općenito primjenjuju nacionalna pravila o nadležnosti koja su važeća na državnom području države članice suda pred kojim je pokrenut postupak. Budući da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o sporu iz čl. 18. st. 1., čl. 21. st. 2. i čl. 24. i 25. Uredbe tužitelj ističe da se na pitanje nadležnosti ne primjenjuju odredbe Uredbe, nego nacionalna pravila o nadležnosti koja su važeća na državnom području države članice suda pred kojim je pokrenut postupak, a to su u ovom slučaju odredbe ZPP-a. Stoga tužitelj smatra da nadležnost suda u Republici Hrvatskoj proizlazi iz odredbe čl. 66. koja propisuje uzajamnu nadležnost za tužbe protiv stranih državljana, sve u svezi s odredbama zaključenog Sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima od 26. veljače 1996. i Izmjene Sporazuma od 16. lipnja 2022. ("Međunarodni ugovori" broj: 12/96, 5/03, 3/08 i 4/08) potvrđenog Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, obzirom da prema odredbama citiranih propisa državljani Bosne i Hercegovine koji stalno prebivaju na navedenom području mogu biti tuženi pred sudovima u Republici Hrvatskoj kao i obrnuto.

8. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a cijeneći da tužitelj ni sadržajno ne ukazuje na počinjenje ijedne bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je utvrdio da u istoj nije počinjena ni jedna bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Nadalje, neosnovano smatra tužitelj da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo donoseći pobijano rješenje obzirom da ovaj sud prihvaća zaključke i tumačenje navedenih zakonskih odredbi i odredbi Uredbe.

10. Nesporno je da se radi o sporu s međunarodnim obilježjem jer tužitelj ima sjedište u [adresa], dok je tuženica fizička osoba sa prebivalištem u [adresa], zbog toga su za ocjenu postojanja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj mjerodavne odredbe ZMPP-a.

11. Nadalje, opća pravila vezana za nadležnost i postupak sadržana su u čl. 46. ZMPP- a u kojem je propisano da se u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.), dok se nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. navedenog članka i u situaciji kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.

12. Osim toga čl. 4. st. 1. Uredbe osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice, slijedom čega je temeljno načelo Uredbe međunarodna nadležnost sudova države članice tuženikova domicila. To znači da tuženik može biti tužen u drugoj državi članici samo onda ako postoji posebna nadležnost po odredbama Uredbe što je izričito navedeno u čl. 5. st. 1. Uredbe prema kojoj osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz Odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja (posebna nadležnost).

13. Kako se u konkretnom slučaju radi o tužbi radi povrata stečenog bez osnove, odnosno radi povrata nepripadno stečenog davanja iz mirovinskog osiguranja , nema osnove za nadležnost suda Republike Hrvatske sukladno čl. 5. st. 1. Uredbe temeljem odredbi Odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, a zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćen ni stvarima koje se odnose na ugovore u smislu čl. 7. toč. 1. podtoč. (a) Uredbe, ni stvarima koje se odnose na delikte ili kvazi-delikte u smislu čl. 7. toč. 2. te Uredbe, pa je u takvoj situaciji zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove u nadležnosti sudova države članice tuženikova domicila, u skladu s općim pravilom iz čl. 4. st. 1. Uredbe.

14. Nije u pravu tužitelj ni kada smatra da bi se nadležnost trebala određivati prema odredbama Sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima i Izmjene Sporazuma od 17. lipnja 2002. prema kojima državljani Bosne i Hercegovine koji stalno prebivaju na području Bosne i Hercegovine mogu biti tuženi pred sudovima u Republici Hrvatskoj. Naime, državljani Bosne i Hercegovine koji stalno prebivaju na području Bosne i Hercegovine mogu biti tuženi pred sudovima u Republici Hrvatskoj, ali samo ako je nadležnost suda Republike Hrvatske propisana odgovarajućim zakonima koji uređuju nadležnost za suđenje, a u ovom predmetu, kako je to gore navedeno, takvo što nije propisano već je propisana nadležnost sudova države članice tuženičina domicila, dakle nadležnost sudova Bosne i Hercegovine.

15. Stoga je tužiteljeva žalba na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

U Varaždinu 27. kolovoza 2026.

Sutkinja

Tatjana Ledinšćak-Babić