REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1167/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz, odvjetnik iz ZOU Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj P-418/2025-21 od 28. svibnja 2026., na sjednici vijeća 27. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj P-418/2025-21 od 28. svibnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I. Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 216 -213/2005 od dana 10. lipnja 2005.g. sklopljen između tužitelja ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika, HYPO-ALPE- ADRIA-BANK Zagreb, kao kreditora, u dijelu u kojem se navodi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, [adresa], da tužitelju ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] na osnovi nepoštene odredbe iz točke I. ove presude isplati iznos od 826,64 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 25. lipnja 2005. pa do isplate, i to po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015.g.određene čl. 29 st 2 ZOO po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 977,32 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 28. svibnja 2026. pa do isplate pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. i 12. ZPP. Ističe da se glede predmetne odredbe radi o transparentnoj odredbi, pa nije trebalo provoditi test poštenosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP); da troškovi obrade kredita s kamatom predstavljaju cijenu predmetnih kredita, da su troškovi jasno definirani; da sud pogrešno zaključuje da je tuženik naplatom obrade kredita prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka; da način na koji je odredba napisana daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu, da je gramatički razumljiva i predvidljiva, da je isti mogao utvrditi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz odredbi, da su odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, da nije sporno da se radi o tipskom ugovoru, ali da je nepravilno primijenjena odredba čl. 81. ZZP; da potrošačko pravo štiti prosječnog potrošača; ukazuje na sudsku praksu sudova u Republici Hrvatskoj i Suda EU (odluke C-561/21, C-186/16, C-210/96, C-621/17); da nije provedena savjesna i brižljiva ocjena dokaza; da sud o pitanju pregovaranja zaključuje jedino na iskazu tužitelja, da potrošačko pravo štiti prosječnog potrošača, da sud ne obrazlaže postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja; da nije jasno obrazložio u čemu se sastoji značajna neravnoteža; da odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu; da nije postojala obveza da odredba o naknadi za obradu kredita sadržava i strukturu troškova. Ustraje i u prigovoru zastare; ukazuje na odluku Suda EU C-561/21 i načelo djelotvornosti cijeneći protek vremena od 20 godina od izvršenog plaćanja naknada. Osporava i tijek zatezne kamate te ukazuje na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. Predlaže preinaku presude uz dosudu troška tuženiku, podredno ukidanje presude i vraćanje na ponovni postupak. Potražuje trošak za sastav žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti odredbe Ugovora o kreditu 216-213/2005 od dana 10. lipnja 2005. sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika, HYPO-ALPE-ADRIA-BANK Zagreb, kao kreditora, kojom se odredbom navodi „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno“ te zahtjev za isplatom iznosa od 826,64 eura sa zateznom kamatom od 25. lipnja 2005.

6. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu, da se radi o tipskom ugovoru i da je tuženik osnovnom istoga naplatio tužitelju naknadu u iznosu 826,64 eura dana 24. lipnja 2005.

6.1. Sporno je, je li navedena odredba iz čl. 5. Ugovora ništetna, je li osnovan prigovor zastare, je li tuženik nesavjestan stjecatelj.

6.2. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši:

- da tužitelj ima svojstvo potrošača, čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/2003; dalje u tekstu ZZP)

- da tužitelj nije pregovarao s tuženikom u svezi predmetne naknade, da tuženik suprotno nije dokazao, čl. 81. st. 4. ZZP

- da se radi o odredbi u formuliranom standardnom ugovoru koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika

- da tuženik nije tužitelju predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje i zbog čega baš u tom postotku; da nije dokazao da je tužitelja informirao o visini troškova, strukturi istih te radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju; da nije dokazao postojanje i opravdanost troškova u iznosu naznačenog postotka od iznosa kredita

- da je tužitelju za iznos naknade isplaćen manji iznos kredita

a iz čega zaključuje da nije jasno koji to dodatni troškovi prilikom obrade kredita su nastali za banku, a koji nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika; da sama činjenica da je ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita (znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu), ukazuje da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, da takva ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, niti je tužitelju objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog; da je tako ugovorena odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005); da je tužitelj kao korisnika kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi, da je time uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega primjenom odredbi čl. 81., 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; dalje u tekstu ZPP) i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) zaključuje da je odredba ništava te da je tuženik nepošteni stjecatelj; da je dužan vratiti tužitelju što je primio temeljem navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1115. ZOO u vezi sa čl. 323. st. 1. ZOO, dakle s kamatom od dana stjecanja;

- da je neosnovan prigovor zastare tražbine uvažavajući stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici 30. siječnja 2020. sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa tražbina nije zastarjela jer petogodišnji zastarni rok počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora o kreditu.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Pogrešno je dijelom primijenjeno materijalno pravo, ali je pravilnom primjenom o zahtjevu valjalo jednako odlučiti. Naime, kako je Ugovor sklopljen 10. lipnja 2005. valjalo je primijeniti Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01), a ne Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 ); to osnovom odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05.

8. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a nema niti proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Nije manjkavo obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu u kojem zaključuje da ugovorena odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača, a niti da je postupanje banke bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja jer sud prvog stupnja iz utvrđenih činjenica da je ugovor pripremila banka, da se radilo o tipskom ugovoru, da tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o odredbi, da mu nije objašnjena svrha naknade, dakle koji se to troškovi podmiruju istom, zašto, pravilno zaključio da je postupanje banke bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja (dobre vjere) jer je banka vodila računa samo o svojim interesima, odnosno osiguranju svoje tražbine. Dakle, presuda sadrži dostatno obrazloženje u svezi utvrđenja postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da nije trebalo provoditi test poštenosti jer ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi obvezivale potrošača moraju biti poštene i transparentne, a što je u konkretnom slučaju izostalo, kako nedvojbeno proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke u ukupnosti.

9. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. t. 2. t. 12. ZPP u svezi koje žalba niti ne sadrži određene žalbene navode.

10. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prvostupanjski sud je upravo postupio po toj odredbi te provevši predložene dokaze koje je ocijenio bitnima za donošenje odluke, utvrdio pravilnom primjenom te odredbe sve činjenice odlučne za ovaj spor, a koje se odnose na ništetnost predmetne odredbe.

11. Nisu počinjene niti bitne povrede postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna odredba ništava jer je kao nepoštena (sud prvog stupnja ukazuje na postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da tuženik povrijedio interese i prava potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) sadržana u tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik, o istoj se nije pregovaralo i tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj iste.

14. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima. Iz obrazloženja suda prvog stupnja razvidno je da je proveo i test transparentnosti (iako ga tuženik ne smatra potrebnim) iz čl. 85. ZZP jer se iz obrazloženja pod točkom 11. pobijane odluke jasno može zaključiti da je odredba bila nedovoljno određena, time nedovoljno razumljiva, a proveden je i test poštenosti. Time što je iznos naknade naznačen u iznosu 1,25 % iznosa kredita ne znači da je odredba razumljiva. Dakle, neosnovano tuženik ukazuje na praksu Suda EU izraženu u odlukama C-621/17, C-186/16.

15. Valja navesti da je odredbom čl. 85. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti.

16. Dakle, da bi odredba bila takva valjalo je tužitelju jasno, razumljivo i određeno navesti o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti upravo u tom iznosu koji očito ovisi o iznosu kredita. Dakle, da može predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze za njega (na što ukazuje odluka Suda EU C-565/21), a to je u konkretnom slučaju izostalo.

17. Pritom, pravilno sud prvog stupnja nije cijenio samo iznos te naknade, već i činjenicu da o odredbama nije pregovaralo, pa slijedi da je tužitelj ako je htio ostvariti kredit morao je pristati na istu. Dakle, prvostupanjski sud je vodio računa o okolnostima prilikom sklapanja ugovora, izostanku utjecaja tužitelja, izostanku informiranosti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade; već je samo tužitelj imao saznanje o obvezi plaćanja iste.

18. Dakle, postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao , pa je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je odredba ništetna i da je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi te ništetne odredbe, čl. 103. st. 1. ZOO.

19. Osim toga, tužitelj je prema Ugovoru preuzeo i obvezu plaćanja promjenjive kamatne stope uz valutnu klauzulu. U situaciji kada o odredbama nije pregovarano može se zaključiti i da bi te odredbe izvjesno kao nepoštene povrijedile interese i prava tužitelja kao korisnika kredita, a kako je utvrđeno u općepoznatom kolektivnom sporu potrošača.

20. Prigovor zastare je pravilno ocijenjen neosnovanim primjenom pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

21. Takvo shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Stoga su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani, odnosno neosnovano tuženik ukazuje na praksu Suda EU u smislu odluke C-210/96. Time se upravo ostvaruje načelo djelotvornosti jer bi u protivnom bilo gotovo nemoguće ili barem pretjerano teško ostvarivanje prava tužitelja kao potrošača; dakle , djelotvorna zaštita njegovih prava.

22. Zatezne kamate su pravilno odmjerene od dana stjecanja jer je tuženik nepošten stjecatelj, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud, odredba čl. 214. ZOO.

23. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

24. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 27. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško