REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1139/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6539/2025-8 od 8. svibnja 2026., na sjednici vijeća 27. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6539/2025-8 od 8. svibnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu br.: 219348 sklopljenog 21. kolovoza 2008. između tužitelja ŠO i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. u dijelu kojim je za tužitelja ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 1,10% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju ŠO isplati iznos od 280,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 1. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju ŠO na ime uglavničenih zateznih kamata isplati iznos od 437,26 eur u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju ŠO nadoknadi parnični trošak u iznosu od 803,09 eur zajedno sa zateznom kamatom od 8. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. “

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga te pobija i odluku o trošku postupka. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP; da sud nije iznio razloge glede odluke o vrijednost predmeta spora; ukazuje da odredbu čl. 4. st. 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/ EEZ; da je odredba uočljiva i lako razumljiva; ukazuje na iskaz tužitelja da je ugovor pročitao, uočio odredbu i svejedno sklopio taj ugovor; da je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba koja nije lišena bilo kakvih saznanja o kreditima i obvezama koje iz njih proizlaze; da prvostupanjski sud nije iznio odlučne razloge o tome zašto i kako smatra da je ostvarena značajna neravnoteža; da se radi zabrani manjeg značenja, a obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Ukazuje i da sud nije izvršio uvid u dostavljena pravna mišljenja te nije cijenio Opće uvjete poslovanja koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu; ukazuje na neprihvatljivost pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda na nastupanje zastare; na presude Suda Europske unije broj C-39/24 od 30. travnja 2025. i broj C-699/23 od 30. travnja 2025., slijedom čega tuženik nije bio dužan specificirati usluge za koje se naknada plaća niti trošak svake od tih usluga. Ističe i da nije jasno temeljem čega je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženiku od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bilo poznato da je u ugovor o kreditu ugradio ništetnu odredbu iz čl. 6., da zatezne kamate ne pripadaju od dana stjecanja; da je takav stav je suprotan zauzetom stavu Vrhovnog suda RH s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/20), na kojeg se poziva prvostupanjski sud; da ako je kao dan početka tijeka zastare određeno dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, tada je ujedno određeno da je u istom trenutku nastupilo i dospijeće jer zastara ne može početi teći ako tražbina nije dospjela. Osporava i odluku o trošku, određeno u odnosu na pristojbu na tužbu. Predlaže preinačiti presudu, podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Žalba je dostavljena na odgovor primjenom odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj 219348 sklopljenog 21. kolovoza 2008. između tužitelja ŠO i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. u dijelu u kojem je tužitelja ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 1,10% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita te isplata iznosa od 280,64 eura zajedno sa zateznom kamatom od 1. rujna 2025. te iznosa od 437,26 eura na ime uglavničenih zateznih kamata (na iznos od 280,64 eura od 25. kolovoza 2008. do 31. kolovoza 2025.).

6. Nije sporno da su stranke (prednik tuženika) sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 43.456,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, da se korisnik kredita obvezao platiti i naknadu za obradu zahtjeva i administraciju jednokratno 1,10% iznosa kredita, minimalno 500,00 kn; nije sporna visina zahtjeva , datum plaćanja naknade, visina uglavničenih zateznih kamata.

7. Sporno je, je li navedena odredba iz dijela čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna i nastavno pravo tužitelja na isplatu koju potražuje osnovnom te ništetne odredbe kao potrošač, prigovor zastare.

7.1. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši:

- da iz iskaza tužitelja i Ugovora ne slijedi da je isti korišten u nepotrošačke svrhe, da je teret dokaza te činjenice na tuženiku

- da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista sastavni dio tipskog ugovora; da je bila uvjet sklapanja istog; da tužitelju nije pojašnjeno zašto mora platiti ovu naknadu i na što se ista odnosi, kakvi se troškovi kredita s njome pokrivaju, da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, da su odredbe nerazumljive i nedorečene

- da niti u Ugovoru niti Općim uvjetima za poslovanje s građanima nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni

a slijedom čega primjenom odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 125/07, u daljnjem tekstu: ZZP) zaključuje da se radi o nepoštenoj, ništetnoj odredbi, slijedom čega je tuženik dužan tuž itelj isplatiti traženi iznos primjenom i odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) i to sa zateznim kamatama od dana kada ga je tuženik stekao dakle od 25. kolovoza 2008. do 31. kolovoza 2025. tj. za razdoblje za koje je tužitelj obračunao ove zatezne kamate u iznosu od 437,26 eura te dalje na glavnicu do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO, uz obrazloženje, da tužitelj ima pravo tražiti zatezne kamate u apsolutnom iznosu uz glavni dug od 280,64 eura, neovisno o tome što isti nije plaćen, jer se, u smislu odredbe čl. 31. st. 1. ZOO, jedino ne mogu zahtijevati procesne kamate na dospjele zatezne kamate sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze zatezne kamate.

7.2. Zaključuje i da prigovor zastare nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora , pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek predmetnom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, čl. 225. ZOO- a, nije još počeo teći.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

9. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

10. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. t. 2. t .11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Činjenica da tuženik ne prihvaća pravna shvaćanja suda prvoga stupnja, utvrđeno bitno činjenično stanje ne ukazuje da je počinjena navedena bitna povreda.

11. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prvostupanjski sud je postupajući u skladu s tom odredbom nakon što je proveo dokaze koje je ocijenio važnim za donošenje odluke, analizirao istaknute prigovore i utvrdio sve činjenice odlučne za ovaj spor koje se odnose na ništetnost predmetne odredbe i pravo na restituciju.

12. Pravilno je i određena vrijednost predmeta spora te i valjano obrazložena odluka u tom dijelu pod točkom 3. obrazloženja i to pozivom i na izražen pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) u odluci Rev-693/2024. Isto pravno shvaćanje, dakle da „Odgovor na revizijsko pitanje je taj da se „uglavničene“ kamate ne cijene prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora u smislu članka 35. stavka 1. ZPP, međutim mogu se cijeniti prema stavku 2. toga članka. Naime, dok je člankom 35. stavkom 1. ZPP propisano da se, kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u tome zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, stavkom 2. toga članka propisano je da se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev. Dakle, iz potonjega stavka proizlazi, argumentom a contrario, da se kamate obračunate u apsolutnome novčanom iznosu uzimaju u obzir ako čine glavni zahtjev.“ prihvaća i ovaj sud, a izraženo je i u odluci VSRH Rev-1504/2024 od 7. svibnja 2025. Točno je da tako izraženo shvaćanje ne obvezuje prvostupanjski sud, ali ga je isti, i po stavu ovoga suda, pravilno prihvatio uvažavajući da se radi o pravnom shvaćanju izraženom od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

13. Odredbom Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007), čl. 96. st. 1. i 2., propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna odredba ništetna jer je bila nepoštena budući je sadržana u tipskom ugovoru kojeg je kao takvog sačinio tuženik (prednik istog), da se o istoj nije pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaja na sadržaj Ugovora, niti predmetne odredbe.

15. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima , niti je u sumnju dovedena neposredno izvedena ocjena iskaza tužitelja izvršena od strane suda prvog stupnja. Neosnovano tuženik ukazuje da sud nije cijenio Opće uvjete jer je iz odluke razvidno da je prvostupanjski suda zaključio da se niti iz istih ne može zaključiti od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku . Pozivanje tuženika na odredbu čl. 5.3 Općih uvjeta ne može se prihvatiti jer se ni na koji način iz te odredbe ne može zaključiti da se baš za pokriće tih troškova plaća predmetna naknada.

16. Nadalje iz odredbi ZZP proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti transparentne (čl. 99.) i poštene.

17. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti. To ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, ali se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost odredbe i odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga.

17.1. S obzirom na odluke Suda Europske unije na koje ukazuje tuženik valja navesti i da je odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: "1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno da ….zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora."

17.2. Nadalje, da je Sud Europske unije u odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Dakle, iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

19. Dakle, po stavu ovoga suda predmetna odredba Ugovora nije jasna i razumljiva jer je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj samo mogao znati visinu predmetne naknade, time i ekonomske učinke ugovaranja iste kraj činjenice da je naknada ugovorena u postotku od poznatog iznosa kredita, ali ne i za što je plaća i zašto u tom postotku. Glede navoda tuženika da je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva valja ukazati i da je odredbom čl. 100. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Stoga, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti.

19.1. U konkretnom slučaju tužitelj je znao, svakako mogao znati, koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati. Niti Opći uvjeti tuženika pritom ne mogu nadomjestiti izostalo pojedinačno pregovaranje. Stoga, neosnovano tuženik ukazuje na činjenicu da je tužitelj pročitao ugovor, da je poslovno sposobna osoba.

20. Test poštenosti provodi se radi ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe i sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je banka vodila računa o interesu tužitelja kao potrošača i mogla razumno pretpostaviti da bi tužitelj kao potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kriterij za prosudbu uzrokuje li predmetna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, nije samo kvantitativna ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena bi li neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Znatna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

21. U konkretnom slučaju nije razvidno niti tuženik navodi koji se troškovi i usluge podmiruju plaćanjem predmetne naknade, a ti troškovi nisu niti notorni niti se mogu utvrditi iz Ugovora ili Općih uvjeta, pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Osim toga, nisu razvidni niti razlozi koji opravdavaju plaćanje takve naknade. Dakle, neosnovano je pozivanje tuženika na presudu Suda EU u predmetu C-699/23.

22. Glede postojanja znatne neravnoteže (osim što prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti odredbe ne temelji samo na činjenici da nije pregovarano između stranaka već i na činjenici da je takvo postupanje banke i ugovaranje odredbe uzrokovalo znatnu neravnotežu u odnosu stranaka), valja navesti da činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu u kojem nije bilo zabranjeno, ali niti propisano plaćanje takve naknade. Pritom nije odlučan niti od značaja samo iznos te naknade, već i činjenica da o odredbama Ugovora, pa niti predmetnoj nije bilo mogućnosti pregovaranja, pa slijedi da je tužitelj, ako je htio ostvariti, kredit morao pristati na takve uvjete Ugovora odnosno i predmetnu odredbu.

23. Osim toga, odredbom čl. 96. st. 4. ZZP propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati; dakle teret dokaza je na tuženiku, ne potrošaču, a tuženik suprotno nije dokazao, a niti da je dao odgovarajuće informacije tužitelju prije sklapanja ugovora (pa je neosnovano pozivanje tuženika na odluku Suda EU C-39/24). Nadalje, tužitelj je prema Ugovoru preuzeo i obvezu plaćanja promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama banke, ali i valutnu klauzulu, a u situaciji kada o odredbama nije pregovarano može se zaključiti i da bi te odredbe izvjesno kao nepoštene povrijedile interese i prava tužitelja kao korisnika kredita (cijeneći utvrđenja iz općepoznatog tzv. „kolektivnog spora“). Stoga, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, sam je umetnuo odredbu u ugovor te je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, neosnovano tuženik ističe da bi se radilo o zabrani manjeg značenja kada je ugovor izvršen jer zaštita potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača jest javni interes s obzirom na općepoznati ogroman broj potrošačkih kredita, a i ostvarena je znatna neravnoteža u odnosu stranaka u kojem je ionako tuženik kao trgovac jača ugovorna strana, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani.

24. Slijedom navedenog radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi, čl. 102. st. 1. ZZP, pa je tuženik dužan vratiti primljeni iznos s kamatama (čl. 29. st. 2. ZOO) od dana plaćanja, koji nije sporan, čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je kao sudionik odnosa bi dužan postupati obzirno i uvažavati interese tužitelja, a ne bez pregovaranja nametnuti plaćanje naknade (pa neosnovano tuženik ukazuje na izostanak saznanja, svijesti o ništetnosti odredbe jer je to kao trgovac, jača ugovorna strana mogao i trebao imati). Da je tužitelj potrošač, pravilno je zaključio sud prvog stupnja cijeneći da je kredit bio namijenjen za kupnju osobnog vozila. Člankom 3. stavak 1. alineja 1. propisano je da je „potrošač“ je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Upravo to slijedi iz Ugovora i iskaza tužitelja, a suprotno tuženik nije dokazao.

25. Prigovor zastare nije osnovan jer prema shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način utvrđena ništetnost ugovora.

26. S obzirom na žalbene navode u tom dijelu valja navesti da je takvo shvaćanje Vrhovnog suda RH o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda EU u predmetu C-485/19, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ U tom smislu, i u presudi u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“ Stoga, neosnovno se tuženik poziva na dostavljena pravna mišljenja, koja nisu od značaja za odluku.

27. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

28. Odluka o trošku je pravilna i valjano obrazložena. Tuženik odluku o trošku određeno ne osporava, osim u smislu da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti, a time i trošak dosuditi tuženiku. Valja navesti da je tužitelj platio pristojbu na tužbu u iznosu primjenom odredbe čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ 118/2018, 51/2023) cijeneći da je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu 1.417,90 eura. Nastavno, kako tako plaćena (polovica) pristojbe iznosi upravo iznos pune pristojbe na tužbu prema konačnoj vrijednosti predmeta spora, pravilno je sud prvog stupnja priznao plaćeni iznos kao trošak pristojbe na tužbu.

29. Kako je žalba neosnovana, odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 27. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško