Poslovni broj: P-2068/2026-4
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA ZBOG OGLUHE
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Biserki Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZU, OIB; 80430634859, iz Šenkovca (Brdovec), Mokrička ulica 12, kojeg zastupa punomoćnik Dominik Musulin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 27. kolovoza 2026. godine,
presudio je
I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 228- 50-3921985 sklopljen 14.02.2007. između tužitelja ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, koja glasi:
„Naknada - 3,30% (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 442,91 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 15.03.2007. pa do isplate, i to do 31.12.2007.g. po kamatnoj stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008.g. do 31.7.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023.g. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 228-50-3921985 sklopljen 14.02.2007. između tužitelja ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, koja glasi:
“Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“.
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 233,19 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 20.12.2012. pa do isplate, i to do 31.7.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023.g. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene troškove parničnog postupka iznosu od 215,77 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 27. kolovoza 2026. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 14.02 2007. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 228-50-3921985 na iznos od 22.256,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Odredbom članka 3. Ugovora o kreditu određeno je da će tuženik prilikom prvog korištenja kredita naplatiti korisniku kredita jednokratnu naknadu od 3,30 % iznosa kredita odnosno iznos od 734,46 CHF. Tužitelj je predmetni kredit u cijelosti prijevremeno otplatio za što mu je tuženik obračunao i naplatu naknadu u visini od 1.756,95 HRK. Odredbom članka 9.2. Ugovora o kreditu određeno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Tužitelj je predmetni kredit sklopio u svojstvu potrošača, i to za kupnju vozila. U predmetnom slučaju se radi o standardnom ugovoru o kreditu sklopljenom 2007. s valutnom klauzulom CHF, pri čemu se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti su tužitelju kao potrošaču objašnjeni rizici koje nosi valutna klauzula, kao i razlozi zbog kojih mu je člankom 3. Ugovora o kreditu nametnuta odredba o plaćanju naknade od 3,30 % iznosa kredita, kao ni naknada za prijevremenu otplatu kredita iz članka 9. st. 2. Ugovora o kreditu. O navedenim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a tuženik je unosio ništetne odredbe u ugovor pa su iste odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama između banke, odnosno tuženika i tužitelja koji se u predmetnom odnosu nalazi u svojstvu potrošača. Dakle odredbom članka 3. Ugovora o kreditu tuženik je kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita nametnuo obvezu plaćanja tzv. ulazne naknade prilikom prvog korištenja kredita pri čemu se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a tuženik je unosio ništetne odredbe u ugovor (npr. o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi), pa je ista odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama između banke, odnosno tuženika i tužitelja koji se u predmetnom odnosu nalazi u svojstvu potrošača. Također, u odnosu na prijevremenu otplatu, tuženik svoje uvjete prijevremene otplate nije uručio tužitelju ili ga na bilo koji način upoznao sa sadržajem istih. Isto tako, tuženik nikada tužitelju nije prezentirao niti parametre za određivanje visine naknade niti je iste unio u Ugovor o kreditu koji se morao sklopiti u pisanom obliku. Tužitelj i tuženik nesporno su sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorene nepoštene odredbe o ulaznoj i izlaznoj nakadi, pri čemu tuženik tužitelju nije na transparentan način razjasnio relaciju odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknada. Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.g. je utvrdio da se radi o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, stoga ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama tada važećeg Zakona o obveznim odnosima. Dakle, razvidno je i nesporno kako je ugovaranje ulazne naknade u konkretnom slučaju ništetno. Vezano uz naknadu za prijevremenu otplatu tužitelj ističe kako je odredba čl. 9. st. 2. Ugovora nepoštena i ništetna. Tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka Zakona smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ako prijevremeno otplati kredit. Dodatno, iz istih razloga tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna i radi toga što je neodrediva pa je i cijena/činidba neodrediva. Poziva se na čl. 272. st. 1. ZOO/05 “činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi”, što ovdje evidentno nije slučaj, a zakonska posljedica neodredive činidbe je upravo ništetnost ugovora koji sadrži takvu odredbu (čl. 270. ZOO/05). Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05). Primjenjujući pravne stavove izražene u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, zaključuje da su odredbe ugovora o kreditu o plaćanju navedenih naknada ugovorene na netransparentan način bez navođenja na koji način će banka utvrditi visinu tih naknada, bez ikakvog troškovnika koji bi opravdali naplatu predmetnih naknada i koji bi tužitelju u konkretnom slučaju prije zaključenja ugovora dali mogućnost da sam procjeni kod koje joj je banke povoljnije uzeti kredit odnosno koja banka će joj naplatiti manje troškove obrade kredita i troškove za prijevremenu otplatu kredita, te da tužitelju nije na valjan i razumljiv način bilo objašnjeno na koji način će se utvrditi predmetne naknade, čime je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu koja je svojom jednostranom odlukom odredila naknade koje je bio dužan platiti tužiteljica, pa su takvim postupanjem tuženice povrijeđena prava tužitelja kao potrošača jer je tuženica koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primio na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, dok prema odredbi članka 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Primjenom odredbe čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznose koje je primio po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana uplate svakog pojedinog iznosa. Tužitelj je zbog ništetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu odnosno zbog ugovorne odredbe prema kojoj je ugovorena naknada prilikom prvog korištenja kredita ukupno platio tuženiku iznos od 734,46 CHF / 3.337,10 HRK / 442,91 EUR koji tužitelj iznos potražuje zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 15.3.2007. pa do isplate. Tužitelj je zbog ništetne odredbe članka 9. st. 2. Ugovora o kreditu odnosno zbog ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati ukupno platio tuženiku iznos od 1.756,95 HRK / 233,19 EUR koji tužitelj iznos potražuje zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 20.12.2012. pa do isplate. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužitelj predlaže Naslovnom sudu nakon provedenog postupka donese presudu kako je i donesena u izreci presude.
2. Tuženik, iako mu je tužba uredno dostavljena dana 15. travnja 2026. godine, nije podnio odgovor na tužbu. Slijedom navedenog, a budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnostima s dokazima koje je podnio sam tužitelj, niti s opće poznatim činjenicama, a ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti temeljem odredbe članka 331.b Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP).
3. Sud je tužitelju dosudio trošak parničnog postupka temeljem odredbe čl. 154 ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu sa važećom odvjetničkom tarifom, a koji se sastoji od troška sastava tužbe prema Tbr 7/1 75 bodova, odnosno 150,00 eura uvećano za PDV iznosi 187,50 eura. Tužitelju je također dosuđen trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27eura, te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 15,00 eura (čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama) tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 215,77 eura. Kamate na trošak dosuđene su sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.
4. Slijedom izloženog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu, 27. kolovoza 2026. Godine
Sudac
Biserka Pavković Fućak
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st 2. ZPP-a).
DNA:
1) tužiteljici po pun.
2) tuženiku
Rj/
Rješenje tužitelju na platež pristojbe na tužbu 26,54 eura i presudu 30,00 eura
