Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-831/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kalauz, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima od 15. travnja 2026. poslovni broj P-928/2019-28, u sjednici vijeća 27. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice djelomično se odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 15. travnja 2026. poslovni broj P-928/2019-28:

- potvrđuje pod toč. II. izreke

- preinačuje pod toč. I. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 7.625,76 EUR sa zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se uvažava i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 15. travnja 2026. poslovni broj P-928/2019-28 pod toč. III. izreke:

- potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 618,83 EUR sa zateznom kamatom

- preinačuje u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.721,62 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 197,64 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 7.625,76 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 678,37 EUR sa zateznom kamatom od 10. studenog 2025. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.340,45 EUR sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz iznimke propisane st. 2. do 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz iznimke propisane st. 2. do 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužitelja za isplatu iznosa od 7.625,76 EUR te se odnosi na plaćeni iznos na temelju ništetnih odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu koja je vezana uz CHF, te na isplatu iznosa od 678,37 EUR koji se odnosi na obračunatu zateznu kamatu na preplaćene iznose do 30. rujna 2015., ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208895479 koji je sklopljen između stranaka 18. travnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 70.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženice, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% (čl. 2.) i da je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 7.)

- da je 21. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje kreditne obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. za koje je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je prilikom podizanja kredita dobio informaciju od osobnog bankara da se radi o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je najpovoljniji i da mu nije objašnjeno o čemu ovisi način promjene kamatne stope niti je upozoren na rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF, te da je sud prihvatio iskaz tužitelja jer je životan, logičan i uvjerljiv

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope i tečaja CHF s obzirom od 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 te od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda broj Pž-6632/2017 pa do - 12. lipnja 2019. kada je podnesena tužba u ovom postupku nije protekao zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima

- da je temeljem nalaza i dopune nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka Mate Ivanovića, opisanog pod toč. 29. obrazloženja, utvrđeno da je tijekom otplatnog razdoblja prema prvotnom otplatnom planu i početnom tečaju do 30. rujna 2015., uzimajući u obzir promjenu kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i porast tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita, tužitelj isplatio tuženici iznos od 7.625,76 EUR kao i da obračunata zatezna kamata na više plaćene iznose do 30. rujna 2015. iznosi 3.150,07 EUR, da je u postupku konverzije u Dodatku Ugovora o kreditu tuženica priznala tužitelju s osnova preplate iznos od 2.471,70 EUR pa umanjivanjem obračunate zatezne kamate za iznos preplate preostaje dug tuženice s osnova zatezne kamate obračunate na glavni dug u iznosu od 678,37 EUR

- da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, da ZID ZPK/15 a niti Dodatak Ugovoru o kreditu ne spominje način na koji se rješava eventualna ništetnost ugovornih odredaba, a da je vještačenjem utvrđeno da tužitelj nije obeštećen glede posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredaba sijedom čega ima pravo na restitucijski zahtjev kao oblik potpune pravne zaštite koju uživa kao potrošač,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze iz čl. 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe jer su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a radi se o ugovornim odredbama koje je tuženica uvrstila u unaprijed sastavljeni obrazac Ugovora o kreditu pa se o istima nije pregovaralo, radi čega su iste ništetne sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., u daljn jem tekstu: ZZP/03), a što je sud utvrdio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu. Primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev u visini onoga što je platio tuženici pa je pod toč. I. izreke sud obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznos od 7.625,76 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate koji je plaćen uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF i pod toč. II. izreke obračunatu zateznu kamatu na glavni dug do 30. rujna 2015. u iznosu od 678,37 EUR sa zateznom kamatom od 10. studenog 2025. do isplate, ukazujući da se tuženica smatra nepoštenom stjecateljicom novčanog iznosa koji je primila na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je plaćao te iznose do nastupanja učinaka konverzije 30. rujna 2015. primjenom čl. 1115. ZOO.

6. U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud utvrdio status potrošača samo na temelju uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, a da se status potrošača ne presumira nego je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi u koju svrhu je ugovor sklopljen, s time da tužitelj nije pružio materijalne dokaze u prilog tvrdnji da je kredit iskoristio za adaptaciju i dogradnju obiteljske kuće pa se ne može smatrati dokazanim za što su novčana sredstva iz kredita iskorištena, radi čega u dijelu utvrđenja da je tužitelj potrošač smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Vezano uz učinke provedene konverzije ukazuje da korisnik kredita (potrošač) koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i tečaja iz kredita denominiranog u kunama u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, a da je u konkretnom slučaju utvrđeno iz nalaza vještaka i izričitog očitovanja vještaka da su svi plaćeni iznosi uzeti u obzir prilikom provedbe konverzije i da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15. Nadalje, ukazuje da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je u konkretnom slučaju Dodatak Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti. Nadalje, ukazuje da je VSRH u odluci od 1. lipnja 2022. broj Revd-2021/2020-6 odbacio reviziju tužitelja u predmetu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu s osnova preplaćenih kamata i tečajne razlike iz razloga što je sklopljen sporazum o konverziji, te je VSRH svoj konačni stav vezano uz konvertirane kredite iznio i u rješenju Rev-1014/2018 s kojim valja povezati i odluke Suda Europske unije u predmetima broj C-81/2019, C-243/2020 i C-567/2020. Smatra da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer joj je moralo biti omogućeno dokazivati da je dala tužitelju prije sklapanja Ugovora o kreditu odgovarajuće obavijesti, da se ta činjenica nije mogla temeljiti samo na iskazu tužitelja pa je time povrijeđeno načelo kontradiktornosti i prava na jednakost oružja, upućujući u tom pravcu na pravno shvaćanje koje je izraženo u odlukama Ustavnog suda RH broj U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021. Osporava ocjenu prigovora zastare, prava na zateznu kamatu tvrdeći da se tuženica ne može smatrati nesavjesnom stjecateljicom pa bi eventualno bila u obvezi podmiriti kamate od podnošenja zahtjeva, s time da zatezne kamate ne teku u razdoblju važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 83/20.) i da je s tim u vezi sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP , kao i u dijelu kojim je neosnovano odbio prigovor tuženice da se potraživanje tužitelja umanji za iznos manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj i kamatna stopa niža od početno ugovorene, te da je u vezi svega navedenog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica, s obzirom da presuda sadrži određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

7.1. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP, koje sadržajno opisuje tuženica, jer je sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze, kao i da obrazloženje presude sadrži izložene zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, činjenice koje je sud utvrđivao i kako ih je utvrdio, dokaze koje je proveo i kako ih je ocijenio, te odredbe materijalnog prava koje je primijenio.

8. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je o tužbenom zahtjevu djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

9. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je isti tužitelj sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03 koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu jer se radi o namjenskom kreditu za dovršetak izgradnje kuće kako je ugovoreno u čl. 6. Ugovora o kreditu i što u iskazu potvrđuje tužitelj, a nedvojbeno je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a st. 1.), to su iz navedenih razloga u potpunosti promašene tvrdnje kojima tuženica osporava tužitelju status potrošača, odnosno žalbene tvrdnje kojima ističe da tužitelj nije dokazao da je novčana sredstva ostvarena iz kredita iskoristio za adaptaciju kuće i da je sud u tom dijelu pogrešno utvrdio činjenično stanje.

10. Iz stanja prvostupanjskog postupka proizlazi da tuženica nije informirala tužitelja u fazi pregovora o načinu promjene kamatne stope kao niti o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, da je ugovorna odredba iz čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu formirana jednostrano od tuženice bila nerazumljiva i da je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je posljedično navedenom postupanje tuženice protivno čl. 84. st. 1. i 2. ZZP/03 a ugovorne odredbe ništetne u tom dijelu primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, što je prvostupanjski sud pravilno zaključio kao o prethodnom pitanju o kojem ovisi ocjena osnovanosti zahtjeva za isplatu. Isto utvrđenje ne odnosi se (i) na čl. 8. Ugovora o kreditu (koji sud navodi pod toč. 22. obrazloženja), a koji se odnosi na ugovorene instrumente osiguranja povrata kredita, niti navedenu odredbu spominje tužitelj u tužbi, pa se očito radi o pogrešnoj oznaci ugovorne odredbe od strane suda.

10.1. Pritom valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

10.2. S obzirom da tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila provođenje personalnih dokaza, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti sporne odredbe pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu.

10.3. Dakle, tuženici nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, odnosno pristup sudu, niti je povrijeđeno načelo kontradiktornosti i jednakosti oružja, na koje povrede se poziva sadržajno u žalbi, s obzirom da je ravnopravno sudjelovala s tužiteljem u postupku, te je imala mogućnosti predložiti provođenje dokaza na okolnost da su tužitelju dane relevantne informacije u fazi pregovaranja prije sklapanja Ugovora o kreditu, a koju mogućnost isključivo u okviru svoje dispozicije tuženica nije iskoristila.

11. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu proizvode pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

12. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

13. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7., kao niti način promjene kamatne stope jednostranom odluke tuženice iz čl. 2. Ugovora o kreditu s obzirom da je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR i da je određena kamatna stopa na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR , pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetne ugovorne odredbe u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

14. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba (odnosno stvarno plaćeni iznosi) kao i da je preplaćeni iznos na dan 30. rujna 2015. od 17.733,74 kn uzet u namirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu što je evidentno iz čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu.

15. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovoru o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je, kao u konkretnom slučaju, uzeta u ispunjenje budućih obveza.

16. Dakle, kako 19.c st. 1. toč. 1. ZID ZPK/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ne na dan konverzije), da toč. 4. citirane zakonske odredbe propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta (ne prema tečaju na dan konverzije) i da takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu, da toč. 7. citirane odredbe propisuje da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015. - kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. toga stavka, kao i da su u čl. 4. Dodatka Ugovoru o kreditu stranke ugovorile da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 395.949,53 kn te u čl. 5. da preplata iznosi 17.733,74 kn čije korištenje je regulirano sporazumom vjerovnika i potrošača (čl. 6. Dodatka) u smislu čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, to ne postoji pravna osnova po kojoj bi tužitelj imao pravo na razliku glavnice koja je izračunata po metodologiji kao da sporazum o konverziji ne postoji.

17. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev-586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c stavka 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim , da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

18. Konačno, VSRH je u presudi i rješenju od 27. svibnja 2026. broj Rev-457/2025-21 koje je doneseno u proširenom vijeću sukladno čl. 390. st. 2. do st. 5. ZPP, odgovorio na pitanje u odnosu na koje je tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije rješenjem od 15. listopada 2024. broj Revd-4378/2024-2 na način da odgovor glasi:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji."

19. Dakle, i prema ocjeni ovoga suda tužitelj nema pravo na isplatu iznosa od 7.625,76 EUR s osnova glavnice koji je dosuđen pod toč. I. izreke, dok ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose obračunate do 30. rujna 2015. koja je dosuđena pod toč. II. izreke presude.

19.1. U vezi visine zatezne kamate valja istači da je istu vještak obračunao u iznosu od 3.150,07 EUR, a da je tužitelj taj iznos umanjio za iznos preplate priznate u postupku konverzije od 2.471,70 EUR i tužbenim zahtjevom od 10. studenog 2025. u okviru svoje dispozicije s osnove zatezne kamate zatražio iznos od 678,37 EUR sa zateznom (procesnom) kamatom od postavljanja zahtjeva 10. studenog 2025. do isplate. S obzirom da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP) to je sud imao ovlasti usvojiti zahtjev za isplatu zatezne kamate samo do visine koju tužitelj potražuje u zahtjevu, dakle u iznosu od 678,37 EUR, na koji ima pravo na zateznu kamatu od dana postavljanja zahtjeva 10. studenog 2025. sukladno čl. 31. st. 2. ZOO.

20. U odnosu na žalbene tvrdnje da je prvostupanjski sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita i kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, valja istači da u situaciji kada tužitelj nema pravo na isplatu glavnice isto nije pravno relevantno, ali treba ukazati da je u konkretnom slučaju tužitelj (i vještak) umanjio glavni dug za tzv. negativnu razliku pa se žalbeni navodi tuženice očito ne odnose na konkretan slučaj. Jednako tako i tvrdnje tuženice o primjeni Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 83/20.) u konkretnom slučaju su bespredmetne s obzirom na način na koji je ovaj sud odlučio povodom žalbe tuženice.

21. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio pravilnom primjenom materijalnog prava na način kako je obrazloženo pod toč. 10. i 11. obrazloženja , a na koje se upućuje tuženica radi nepotrebnog ponavljanja.

22. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. izreke, dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. I. izreke i odbio zahtjev za isplatu iznosa od 7.625,76 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

23. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

24. Tužitelj je uspio u cijelosti (100%) u odnosu na osnov potraživanja, koji se temelji na ništetnosti ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu o čemu je sud odlučio kao o prethodnom pitanju, dok je u odnosu na zahtjev za isplatu uspio sa 8,17%, što znači da je kvalitativno i kvantitativno tužitelj uspio 54,09% dok je tuženica uspjela sa 45,91%, pa primjenom čl. 154. st. 2. ZPP tužitelj ima pravo na trošak u omjeru od 8,18%. Troškove za poduzete odvjetničke radnje na koje tužitelj ima pravo, navedene pod toč. 35. obrazloženja, prvostupanjski sud je utvrdio i odmjerio pravilnom primjenom čl. 155. ZPP u iznosu od 1.875,00 EUR pa razmjerno uspjehu od 8,18% tužitelj ima pravo na trošak u iznosu od 153,38 EUR. Uz navedeni trošak tužitelj ima pravo u cijelosti na trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 465,45 EUR (očito greškom u pisanju je naveden (i) trošak od 371,62 EUR u obrazloženju pod toč. 36.), pa tužitelj ima pravo na trošak na teret tuženice u iznosu od 618,83 EUR sa zateznom kamatom primjenom čl. 151. st. 3. ZPP.

24.1. U vezi osporavanja prava tužitelja na trošak pristupa na ročište povodom objave presude valja ukazati da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl. 335. ZPP), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju pravne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude), a na tom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), to proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 76/10., 85/10., 5/14.) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.).

24.2. Na postavljeno pitanje: „Pripada li stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku naknada troškova za zastupanje na ročištu za objavu presude na temelju odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP?”, VSRH je u odluci od 22. ožujka 2023. broj Rev 832/2022-2 dao odgovor koji glasi:

„Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.”, a istovjetno pravno shvaćanje izraženo je u odlukama broj Rev-935/2022, Rev-559/2023, Rev- 1222/2022, Rev-772/2023.

25. Stoga je ovaj sud djelomično preinačio i djelomično potvrdio presudu pod toč. III. izreke primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP kako je navedeno pod toč. I. izreke ovog rješenja.

26.Tuženica je uspjela sa žalbom u omjeru od 45,91% % pa ima pravo na trošak žalbenog postupka razmjerno uspjehu odgovarajućom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP, a koji se odnosi na trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR primjenom Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23. i 107/25.) i pristojbe na žalbu u plaćenom iznosu od 180,50 EUR sukladno Tar. br. 3. toč. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23.), a što ukupno iznosi 430,50 EUR i razmjerno uspjehu od 45,91% daje trošak od 197,64 EUR dosuđen pod toč. II. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 27. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek