Poslovni broj: Usž-998/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća, te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lipovšćak & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica Petra Hektorovića 2, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/II, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja poreza i prireza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-224/2025-5 od 30. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-224/2025-5 od 30. siječnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/21-01/9, urbroj: 513-04-24-2 od 22. travnja 2024. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Karlovac, Ispostave Ogulin, klasa: UP/I-410-23/2020-02/5875, urbroj: 513-07-04-02- 2020-02 od 4. studenoga 2020. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Naznačenim prvostupanjskim rješenjem od 4. studenoga 2020. u točki I. izreke poništeno je privremeno porezno rješenje klasa: UP/I-410-23/2020-02/5875, urbroj: 513-07-04-02-2020-01 od 21. listopada 2020. Točkom II. izreke tog rješenja tužitelju je za 2019. utvrđen dohodak od nesamostalnog rada (plaća ostvarena u tuzemstvu izvan područja P1 i/ili izvan područja Grada Vukovara) u iznosu od 189.254,32 kn odnosno ukupni godišnji dohodak u iznosu od 189.254,32 kn ukupni godišnji osobni odbitak u iznosu od 45.600,00 kn te godišnja porezna osnovica u iznosu od 143.654,32 kn na koju je utvrđena godišnja obveza poreza i prireza u iznosu od 37.062,82 kn, ukupno uplaćeni porez i prirez u iznosu od 15.931,85 kn te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 21.130,97 kn.
3. Tužitelj podnosi žalbu protiv naznačene presude iz svih zakonom dopuštenih razloga te navodi kako je prvostupanjski sud neosnovano utvrdio da je tužitelj dužan platiti razliku poreza i prireza u ukupnom iznosu od 2.804,56 eura uz obrazloženje da je tužitelj kao rezident dužan platiti razliku između uračunatog i plaćenog inozemnog poreza te najvišeg iznosa poreza koji se može uračunati za 2019. godinu. Smatra kako je zaključak prvostupanjskog suda netočan iz nekoliko razloga i to jer je tužitelj za 2019. godinu bio rezident Bosne i Hercegovine a ne Republike Hrvatske, te mu je centar životnih interesa bio u Bosni i Hercegovini, tužitelj je ostvario dohodak nesamostalnim radom u Bosni i Hercegovini te se primjenjuje Ugovor između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja na dohodak i na imovinu (dalje u tekstu: Ugovor), a ne Zakon o porezu na dohodak. Tužitelj naglašava kako prvostupanjski sud nije utvrdio spornu činjenicu koje je države tužitelj rezident već je izveo zaključak bez nužne premise. Tužitelj ističe da se rodio u Republici Hrvatskoj no u Bosni i Hercegovini je stvarno živio sa svojom obitelji cijelu godinu, odnosno više od 183 dana, te mu je u Bosni i Hercegovini centar životnih interesa. Također je od 2004. bio i državljanin Bosne i Hercegovine, a osim državljanstva tužitelj je imao i prijavljeno prebivalište na području [adresa], o čemu svjedoči tužiteljeva osobna iskaznica iz 2014. Tužitelj naglašava da je ostvarivao dohodak u Bosni i Hercegovini, a ne u Republici Hrvatskoj, a u prilog čemu govori i potvrda o rezidentnosti izdana od strane nadležne porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Također ističe da prvostupanjski sud nije utvrđivao posljedicu rada tužitelja u Bosni i Hercegovini, budući je tužitelj rezident Bosne i Hercegovine te je kao radnik zaposlen kod ROBERT BOSCH d.o.o. obavljao nesamostalni rad u Bosni i Hercegovini, stoga se njegov dohodak oporezuje samo u Bosni i Hercegovini, a ne u Republici Hrvatskoj. Navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te ističe da su mjerodavne odredbe članka 1. i 15. Ugovora pa je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se primjenjuje Zakon o porezu na dohodak, temeljem pogrešno utvrđene činjenice da je tužitelj rezident Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, predlaže poništiti presudu prvostupanjskog suda u cijelosti i presudom riješiti spornu upravnu stvar na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troška prvostupanjskog postupka i troška ove žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26. – dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. To stoga jer je prema podacima u spisu predmeta prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. stavak 3. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene i javne rasprave, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora.
7. Temeljem razmatranja svih okolnosti predmeta slučaja u smislu članka 114. stavak 3. ZUS-a, obzirom na utvrđeno činjenično stanje i pravilnu primjenu materijalnog prava, prvostupanjski sud je pravilno našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je proveden poseban postupak utvrđivanja godišnjeg poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a temeljem obrasca INO-DOH koji je predan elektronskim putem 27. ožujka 2020. od strane poslodavca tužitelja ROBERT BOSCH d.o.o., a iz kojeg obrasca je utvrđeno da je poslodavac tužitelja iskazao primitak po osnovi plaća za rad u Bosni i Hercegovini te je naknadno predan još jedan obrazac INO-DOH u kojem su iskazani ostali primitci koji se isplaćuju uz plaću.
9. Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj u naznačenom poreznom razdoblju bio porezni rezident Republike Hrvatske, te je utvrđeno da je tužitelj hrvatski državljanin s prijavljenim prebivalištem na adresi [adresa], od 9. prosinca 2005. s kojim danom je i upisan u Registar poreznih obveznika Republike Hrvatske. Također, utvrđeno je da je tužitelj 21. lipnja 2015. u Republici Hrvatskoj ([adresa]) sklopio brak sa hrvatskom državljankom TM (rođena I). Tužitelj je, dakle, kao hrvatski državljanin i kao hrvatski porezni rezident od strane poslodavca, društva sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, upućen na rad u inozemstvo u Bosnu i Hercegovinu te je ostvario inozemni dohodak koji se oporezuje temeljem odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 115/16.) kojom je propisano da oporezivi dohodak rezidenta čini dohodak od nesamostalnog rada, dohodak od samostalne djelatnosti, dohodak od imovine i imovinskih prava, dohodak od kapitala, dohodak od osiguranja i drugi dohodak iz članka 5. ovog Zakona, koji rezident ostvari u tuzemstvu i u inozemstvu (načelo svjetskog dohotka). U ukupnu obvezu poreza i prireza na dohodak tužitelju je uračunat i porez koji je plaćen u Bosni i Hercegovini, a temeljem dostavljene potvrde od strane porezne uprave Federacije BiH, Kantonalni porezni ured Bihać, Porezna ispostava Velika Kladuša od 15. listopada 2020.
10. Vezano uz žalbene prigovore tužitelja da je on državljanin Bosne i Hercegovine te je i porezni rezident Bosne i Hercegovine, a koji prigovori su istovjetni tužbenim, ističe se da je na iste prvostupanjski sud pravilno odgovorio na način da je porezno tijelo imalo u vidu odredbe Ugovora između RH i BiH o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu, a tužitelj je trebao regulirati svoj status rezidentnosti popunjavanjem upitnika TI kako bi nadležna porezna uprava mogla provesti porezni postupak utvrđivanja rezidentnosti, a što je tužitelj propustio učiniti za godinu koja je predmet oporezivanja.
11. Slijedom svega navedenog, ovaj Sud je ocijenio da je pobijana presuda zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja tako i s osnove primjene mjerodavnog prava, te je stoga na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a odlučeno kao u točki I. izreke presude.
12. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a, obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu niti ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu 26. kolovoza 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
