Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-204/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sonje Meštrović predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivane Madunić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HTE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Željko Petrišić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Instituta za hrvatski jezik, OIB: 12268324202, Zagreb, Ulica Republike Austrije 16, koji zastupaju punomoćnici Boris Guljaš i Ranko Lamza, odvjetnici iz Osijeka, radi mobinga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-13353/2021-16 od 27. travnja 2026., u sjednici održanoj 26. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-13353/2021-16 od 27. travnja 2026.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje, te da ga je uznemiravao i da mu nije mu omogućio dostojanstveno obavljanje ugovorenih poslova, kao što je odbijen i zahtjev tužitelja da se zabrani tuženiku poduzimanje radnji kojima se krši ili se može prekršiti pravo tužitelja na jednako postupanje i da se zabrani tuženiku svako uznemiravanje tužitelja ubuduće (točka I.1. i I.2. izreke). Odlukom o troškovima postupa sadržanoj u istoj presudi odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati trošak ovog parničnog postupka sa zatraženom zateznom kamatom (točka I.3. izreke), dok je naloženo tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 500,00 eura u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev i tužitelju priznaju troškovi postupka. Tužitelj je zatražio trošak za sastavljanje žalbe.

2.1. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio sve žalbene navode kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije. Tuženik je zatražio trošak za sastavljanje odgovora na žalbu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4.3. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a na koju opisno upire tužitelj jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjeni provedene dokaze drugačije nego što smatraju stranke da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čine stranke.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je tuženik povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje, te da ga je uznemiravao i da mu nije mu omogućio dostojanstveno obavljanje ugovorenih poslova, kao i zahtjev tužitelja da se zabrani tuženiku poduzimanje radnji kojima se krši ili se može prekršiti pravo tužitelja na jednako postupanje i da se zabrani tuženiku svako uznemiravanje tužitelja ubuduće na njegovom radnom mjestu.

6. Između stranka je i dalje sporno, je li tužitelj bio uznemiravan na svom radnom mjestu stručnog suradnika kod tuženika na način što su nakon njegovog povratka s bolovanja 1. lipnja 2020. postoji nedostaci na uređaju i opremi za rad na kojima je radio (radilo se o računalu, monitoru i tipkovnici), a koje se uznemiravanje događalo od 1. lipnja 2020. do 19. lipnja 2020., kada mu je otkazan ugovor o radu.

7. Stoga je sporno, je li tužitelju povrijeđeno pravo iz odredbe članka 7. stavka 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23. - u daljnjem tekstu: ZR), koja propisuje da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada u skladu sa ZR-a i posebnim zakonom, dok je stavkom 5. istoga članka, propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonom.

8. Citirane odredbe ZR-a, upućuju na primjenu posebnog zakona radi zaštite radnika od diskriminacije i zaštite zlostavljanja na radu (mobinga), što znači da se u slučaju diskriminacije primjenjuje Zakon o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08. i 112/12. – u daljnjem tekstu: ZSD), a kod mobinga Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO).

8.1. Člankom 1. stavkom 1. ZSD-a, propisana je zaštita od diskriminacije na osnovi: rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Dakle, diskriminacija je pravljenje razlike po nekoj od osnova diskriminacije taksativno navedenih u članku 1. stavak 1. toga Zakona o suzbijanju diskriminacije, a u ovom slučaju nije navedena nijedna osnova prema utvrđenju prvostupanjskog suda, te je prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj naveo mobing kao osnovu svog zahtjeva.

9. Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka u bitnom utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. travnja 2005. za obavljanje poslova radnog mjesta stručnog suradnika,

- da je tužitelj bio na bolovanju od 19. listopada 2017. do 18. lipnja 2018. i od 15. listopada 2018. do 31. svibnja 2020.,

- da je tužitelju otkazan ugovor o radu 19. lipnja 2020.,

- da iz iskaza tužitelja, zakonskog zastupnika tuženika HT i svjedokinje ŠTE, u suštini proizlazi kako je tužitelj, nakon povratka s dugotrajnog bolovanja 1. lipnja 2020. u uredu zatekao računalo koje nije radilo jer nije bilo uključeno u mrežu električne energije; da je monitor bio na jednom dijelu malo otkrhnut; da je tuženik nakon primjedbi tužitelja 2. lipnja 2020. uzeo tužiteljevo računalo radi provjere, a nakon čega mu je za rad dodijelio laptop; da je tužitelj rukom napisao izvješće o radu za 2018. i da rok za izvršenje radnih naloga u svezi računalnih programa nije bio fiksno određen, odnosno da je isti sam tužitelj mogao odrediti.

9.1. Prema ocjeni prvostupanjskog suda, činjenica što tužiteljevo računalo nije bilo uključeno u struju i što je dio monitora bio otkrhnut, da nema značaj uznemiravanja jer je tužiteljevo računalo bilo ispravno, zbog čega je taj sud smatrao da je tuženik tužitelju osigurao opremu za rad jer je tužitelj na računalu mogao raditi da je bilo uključio u struju.

9.2. Isto tako, prvostupanjski je sud smatrao da okolnost što je tužitelju dodijeljen u rad laptop umjesto računala, da također, nema značaj uznemiravanja, pri čemu je naveo da je tužitelj pomoću laptopa mogao obavljati svoje radne zadatke, a poslodavac da odlučuje koju opremu za rad će dodijeliti svakom pojedinom radniku, navodeći i to, da je kod tuženika bilo još radnika koji su radili na laptopu.

9.3. Nadalje je prvostupanjski sud smatrao da ni okolnost što je tuženik 2. lipnja 2020. tužitelju oduzeo računalo u svrhu provjere sadržaja računala od strane stručnog povjerenstva, da ne predstavlja uznemiravanje, navodeći kako oprema za rad (tako i računalo) predstavlja imovinu poslodavca i da je on ovlašten provjeravati i utvrđivati sadržaj računala svakog radnika, pa da se takvo postupanje poslodavca ne smatra uznemiravanjem.

9.4. U odnosu na daljnje tvrdnje tužitelja da ga je tuženik uznemiravao tako što je od njega 1. lipnja 2020. zahtijevao da bez tehničke opreme preda izvješće o radu za 2018., zbog čega je navedeno izvješće napisao rukom, prvostupanjski je sud zaključio da tužitelj nije morao rukom pisati izvješće o radu za 2018., jer je na temelju iskaza zakonskog zastupnika tuženika HT i iz iskaza svjedokinje ŠTE utvrdio da od tužitelja nisu tražili da rukom napiše navedeno izvješće, posebno imajući u vidu što je tužitelju dodijeljen u rad laptop, pa je taj sud zaključio je mogao navedeno izvješće napisati pomoću laptopa.

10. Ocjenjujući sve naprijed navedeno, prvostupanjski je sud zaključio da tužbeni zahtjevi tužitelja nisu osnovani, zbog čega ih je odbio u cijelosti, smatrajući da bi se postupanje poslodavca smatralo mobingom, da se mora raditi o učestalom i sustavnom postupanju poslodavca, a što u ovom slučaju taj sud nije utvrdio jer tužitelj nije bio prisutan na radu zbog dugotrajnog bolovanja, a utuženo razdoblje je od 1. lipnja 2020. do 19. lipnja 2020. (19 dana), kao što je zaključio da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje, odnosno da je bio diskriminiran i uznemiravan u tom razdoblju.

12. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud, s time što ni žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.

13. Prema odredbi iz članka 19. stavka 2. ZOO-a, razumije se i pravo na dostojanstvo, a koje je prema Općoj deklaraciji glasi: "Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema dugome postupati u duhu bratstva."

14. Budući da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije prethodno opisanim postupanjem prema tužitelju povrijedio njegovo dostojanstvo, niti ga uznemiravao kao svog radnika koji je obavljao poslove stručnog suradnika, to je pravilno taj sud zaključio da u ovom slučaju tužitelju nije povrijeđeno dostojanstvo, ugled i čast, odnosno da nije uznemiravan na radnom mjestu kod tuženika, a kako to tužitelj tvrdi.

14.1. Naime, prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda tuženik je u ovom slučaju dokazao da tužitelj, koji se vratio na rad nakon dugotrajnog bolovanja, nije uznemiravan time što mu nije računalo radilo za koje je naknadno utvrđeno da nije bilo uključeno u struju, kao što je taj sud utvrdio da ni to što je monitor na dijelu bio otkrhnut da ne predstavlja uznemiravanje tužitelja na radnom mjestu. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da uznemiravanje ne predstavlja ni to što je tužitelju nakon uzimanja računala radi provjere ispravnosti, dan za rad laptop, kao ni to što je tužitelju dan zadatak da sačini izvješće o radu za 2018. (koje je sačinio ručno) i radni nalog vezan za računalni program.

14.2. Dakle, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi kako se tužitelj nakon dugotrajnog bolovanja susreo s određenim problemima na radnom mjestu vezanim za njegovo sredstvo za rad-računalo, a koji su bili vrlo brzo otklonjeni i koji prema mišljenju i ovoga suda ne predstavljaju mobing, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tužitelja.

15. Stoga se u odnosu na žalbene navode tužitelja da je od nadređene ŠTE putem e-mail 18. lipnja 2020. zatražio da mu omogući odlazak na liječnički pregled, a što mu je odobrila, ali je zatražila da dostavi potvrdu o tom pregledu i što da nije traženo od drugih radnika, te da je time tužitelj stavljen u neravnopravan položaj, ističe se, da je općepoznato da liječnici na traženje pacijenata izdaju potvrdu o obavljenim liječničkim pregledima s datumom pregleda, upravo da bi se pravdao izostanak s posla tog određenog dana, pa ni traženje ove potvrde ne predstavlja uznemiravanje tužitelja, odnosno da bi tužitelj bio mobingiran na poslu na način kako to on tvrdi.

15.1. Također, na mobing ne upućuje ni radni nalog tužitelju od 3. lipnja 2020. nadređene osobe tužitelju za njegov rad u vezi računalnih programa jer se radilo o poslovima i radnim zadacima tužiteljevog radnog mjesta, zbog čega neosnovano tužitelj tvrdi da je stavljen u neravnopravan položaj s obzirom na obujam zadatka i zadanog roka u kojem je morao izvršiti taj zadatak, kada iz izvedenih dokaza proizlazi da je sam tužitelj mogao predložiti koji rok smatra realnim za izvršenje tog danog zaduženja

15.2. Neosnovano tužitelj u žalbi ponavlja da je i time što je bio otkrhnut dio ruba plastike monitora stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike, kada i iz iskaza tužitelja proizlazi da je imao na raspolaganju dva funkcionalna monitora jer je paralelno radio na dva dokumenta.

15.3. Tužitelj ni daljnjim žalbenim navodima nije doveo u sumnju navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda jer su ti navodi sadržajno prigovori koji se sastoje od vlastitih zaključaka izvedenih dokaza, a suprotnih pravilnim činjeničnim utvrđenjima i zaključcima toga suda. Naime, na zaključke prvostupanjskog suda upućuju svi izvedeni dokazi, pa tako i iskazi saslušanih svjedoka, koje je taj sud saslušao opširno i detaljno, te je neposrednom ocjenom mogao utvrditi govore li svjedoci istinu ili ne, te odakle crpe svoja saznanja o radu tužitelja kod tuženika nakon njegovog povratka s bolovanje, zbog čega neosnovano prigovara ocjeni izvedenih dokaza od strane suda. Stoga je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane.

16. Pravilna je i odluka o troškovima postupka koja se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.).

17. S obzirom na izneseno, trebalo je na temelju na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u točki I. izreke, ove presude.

18. U pogledu odluke o troškovima žalbenog postupka, zahtjev tužitelja za sastavljanje žalbe odbijen je, jer nije uspio sa svojom žalbom, kao što je odbijen i zahtjev tuženika za sastavljanje odgovora na žalbu, iz razloga što prema mišljenju ovoga suda ta radnja tuženiku nije bila potrebna za parnicu na temelju odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke, ove odluke.

U Splitu 26. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Sonja Meštrović