REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-987/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jadranke Anić-Matić, članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Rijeka plus d.o.o., OIB 83938812619, sa sjedištem u Rijeci, Blaža Polića 2, kojeg zastupa zakonski zastupnik LT, a njega zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o., sa sjedištem u Rijeci, protiv tuženika ET, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sonja Vizjak, odvjetnica u Kostreni, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-36/2025-2 od 23. rujna 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-136/2024 od 7. listopada 2024., u sjednici održanoj 26. kolovoza 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-36/2025-2 od 23. rujna 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-136/2024 od 7. listopada 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj cijeni da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu „budući da je osporena presuda temeljena na shvaćanju za koje se može očekivati neujednačena i nesigurna sudska praksa“ i jer „Vrhovni su RH u dosadašnjoj praksi nije zauzeo izričito stajalište o naznačenim pitanjima“. Pored toga, dopuštenje revizije se predlaže i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu odluku, zabrane arbitrarnosti i jednakosti oružja, kao i povrede prava na mirno uživanje imovine (vlasništva), a i prava na djelotvoran pravni lijek, kao zasebne osnove za dopuštenje revizije.
2. Pitanja naznačena u prijedlogu glase:
''1) Je li usluga parkiranja koju pruža isporučitelj na parkiralištu na kojem se naplata parkiranja obavlja, ali to parkiralište nije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, komunalna usluga parkiranja u smislu članka 24. i 25. Zakona o komunalnom gospodarstvu, te mogu li se na takvo parkiralište primijeniti Opći uvjeti doneseni na temelju članka 30. istog Zakona;
2) Može li do sklapanja tipskog adhezionog ugovora iz članka 295. Zakona o obveznim odnosima između davatelja javne usluge parkiranja i korisnika parkirnog mjesta doći primjenom općih uvjeta isporuke komunalne usluge parkiranja, ako nisu ispunjene pretpostavke iz samih tih općih uvjeta i iz članka 24., 25. i 30. Zakona o komunalnom gospodarstvu, osobito ako parkiralište nije na površini ili u garaži u vlasništvu jedinice lokalne samouprave;
3) Je li zakonito primijeniti odredbe Općih uvjeta isporuke komunalne usluge parkiranja na uređenim javnim površinama i u javnim garažama na području grada Rijeke od 4. ožujka 2022. za naplatu parkiranja na područjima na kojima nisu uređene javne površine i javne garaže na području grada Rijeke u vlasništvu Grada Rijeke (jedinice lokalne samouprave);
4) Može li isporučitelj usluge parkiranja koji je temeljem članka 30. Zakona o komunalnom gospodarstvu donio Opće uvjete isporuke komunalne usluge parkiranja, naplatiti dnevnu parkirališnu kartu (DPK) korisniku parkirališta koje je odlukom jedinice lokalne samouprave (Odluka o određivanju parkirališta s naplatom) klasificirano kao zatvoreno parkiralište, iako Opći uvjeti (članak 22. u vezi s člankom 3. i 4.) izričito propisuju da DPK plaća isključivo korisnik otvorenog javnog parkirališta;
5) Je li sud, pri pravnoj kvalifikaciji parkirališta kao otvorenog odnosno zatvorenog javnog parkirališta, vezan odlukom jedinice lokalne samouprave kojom je određeno da je određeno parkiralište zatvoreno, te smije li sud, bez pozivanja na bilo koji drugi važeći akt jedinice lokalne samouprave, utvrditi suprotno činjenično stanje (da je isto parkiralište otvoreno) i na toj osnovi primijeniti odredbe Općih uvjeta o dnevnoj parkirališnoj karti;
6) Je li na tužitelju ili tuženiku teret dokazivanja da se parkiralište na kojem se vrši naplata parkiranja nalazi na površini ili u garaži u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, kao pretpostavci da se uopće radi o komunalnoj usluzi parkiranja u smislu članka 24. i 25. Zakona o komunalnom gospodarstvu i da se mogu primijeniti opći uvjeti doneseni temeljem članka 30. istog Zakona - odnosno na isporučitelju komunalne usluge koji se na te opće uvjete poziva ili na korisniku parkirališta;
7) Mogu li Opći uvjeti isporuke komunalne usluge parkiranja na uređenim javnim površinama i u javnim garažama na području grada Rijeke od 4. ožujka 2022. biti zakoniti akt za naplatu parkiranja iako im nije prethodilo zakonom propisano javno savjetovanje i javna objava u službenom glasilu jedinice lokalne samouprave, na njezinim mrežnim stranicama te na oglasnoj ploči i mrežnim stranicama isporučitelja komunalne usluge;
8) Je li za nastanak ugovornog odnosa i primjenu Općih uvjeta isporuke komunalne usluge parkiranja na uređenim javnim površinama i u javnim garažama na području grada Rijeke od 4. ožujka 2022. odlučna činjenica da je vozilo parkirano na uređenoj javnoj površini/garaži na zemljištu u vlasništvu Grada Rijeke, koja ima status otvorenog javnog parkirališta, te snosi li tužitelj teret dokazivanja te pozitivne činjenice;
9) Je li, sukladno članku 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku, u sporu radi naplate dnevne parkirališne karte teret dokazivanja činjenice da je vozilo tuženika bilo parkirano na otvorenom javnom parkiralištu, odnosno na uređenoj javnoj površini za parkiranje na zemljištu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, na tužitelju koji se poziva na primjenu općih uvjeta isporuke komunalne usluge parkiranja, ili na tuženiku koji tu činjenicu osporava i tvrdi da je parkirao na drugoj vrsti površine koja nije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave (npr. pomorskom dobru);
10) Može li sud primijeniti opće uvjete isporuke komunalne usluge parkiranja donesene na temelju članka 30. Zakona o komunalnom gospodarstvu i smatrati sklopljenim tipski adhezijski ugovor iz članka 295. Zakona o obveznim odnosima, ako u postupku nije dokazano da je vozilo tuženika bilo parkirano na uređenoj javnoj površini ili u javnoj garaži u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, odnosno na otvorenom javnom parkiralištu kako je to izričito propisano u samim općim uvjetima (članak 1., 3. i 22. Općih uvjeta);
11) Predstavlja li odlučnu pravnu činjenicu za nastanak komunalne usluge parkiranja u smislu članka 24. i 25. Zakona o komunalnom gospodarstvu okolnost je li parkirališna površina u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, te može li se usluga parkiranja na površinama koje nisu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave naplaćivati primjenom općih uvjeta donesenih temeljem članka 30. istog Zakona;
12) Je li sud ovlašten odbiti prigovor tuženika i prihvatiti tužbeni zahtjev za naplatu dnevne parkirališne karte, iako tužitelj nije dostavio nijedan dokaz o mjestu parkiranja vozila, niti dokaz da je riječ o uređenoj javnoj površini na zemljištu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave i otvorenom javnom parkiralištu, te je li u takvoj situaciji, sukladno članku 221.a ZPP-a, sud bio dužan odlučiti na teret tužitelja kojemu pripada teret dokazivanja tih pozitivnih činjenica;
13) Predstavlja li povredu prava na pristup sudu iz članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te povredu prava na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju situacija u kojoj sud, protivno pravilima o teretu dokazivanja iz članka 219. i 221.a ZPP, primjenjuje opće uvjete isporuke komunalne usluge parkiranja na slučaj u kojem nisu dokazane činjenične pretpostavke njihove primjene (mjesto parkiranja, vlasništvo nad površinom/garažom, status otvorenog javnog parkirališta);
14) Predstavlja li bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. ZPP i povredu načela jednakosti oružja situacija u kojoj sud u cijelosti zasniva svoju odluku i na navodima i dokazima tužitelja iz podneska podnesenog protekom prekluzivnih rokova iz članka 284. i sl. ZPP (istek 15 dana od primitka rješenja o obvezi očitovanja i roka određenog na pripremnom ročištu);
15) U sporu radi naplate dnevne parkirališne karte (DPK), leži li teret dokazivanja pozitivne činjenice da je vozilo tuženika bilo parkirano na uređenoj javnoj površini za parkiranje odnosno na zemljištu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, koja ujedno ima status otvorenog javnog parkirališta u smislu članaka 1., 3. i 22. Općih uvjeta i članka 25. Zakona o komunalnom gospodarstvu na tužitelju koji se na te opće uvjete i Zakon poziva?
16) Može li se smatrati da je korisnik usluge parkiranja bio upoznat s općim uvjetima i cjenikom komunalne usluge parkiranja u smislu članka 30. Zakona o komunalnom gospodarstvu i članka 295. Zakona o obveznim odnosima, ako opći uvjeti i cjenik nisu objavljeni na način propisan zakonom i samim općim uvjetima (u službenom glasilu jedinice lokalne samouprave, na njezinim mrežnim stranicama te na oglasnoj ploči i mrežnim stranicama isporučitelja), odnosno ako je cjenik objavljen samo na drugoj internetskoj adresi koja se razlikuje od one navedene u općim uvjetima, a na samom parkiralištu nije istaknuta cijena dnevne parkirne karte ni pojam te karte;
17) Predstavlja li nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članaka 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, članka 49. Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13/EEZ ugovorna klauzula općih uvjeta prema kojoj je korisnik usluge dužan platiti dnevnu parkirališnu kartu u iznosu dvostruko većem od cijene cjelodnevne karte, i to za razdoblje od 24 sata koje u znatnom dijelu obuhvaća vrijeme kada se parkiranje uopće ne naplaćuje;
18) Može li korisnik usluge parkiranja biti stavljen u zakašnjenje i obvezan na plaćanje dnevne parkirališne karte ako isporučitelj komunalne usluge, protivno vlastitim općim uvjetima (članak 27.), ne osigura sve propisane načine plaćanja satne parkirališne karte (gotovina putem automata, ručna naplata i dr.), nego omogući isključivo plaćanje putem SMS poruke koje za korisnika znači dodatne troškove i koje ne može koristiti dok mu je mobilni uređaj isključen, osobito imajući u vidu načelo ekonomičnosti i učinkovitosti iz članaka 11. i 15. Zakona o komunalnom gospodarstvu;
19) Može li se, s obzirom na članak 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i članke 3. i 4. ZOO, smatrati da je tuženik bio valjano i potpuno obaviješten o postojanju i cijeni dnevne parkirne karte (DPK) ako je na prometnom znaku/tabeli na parkiralištu bila istaknuta samo cijena satne i cjelodnevne karte, bez ikakvog podatka da DPK uopće postoji, niti o njezinoj cijeni i učincima;
20) Obuhvaća li postupanje tužitelja, koji istakne samo cijenu cjelodnevne karte, a ne i cijenu DPK koja je 100% viša i obuhvaća i razdoblja kada se parkiralište uopće ne naplaćuje, sukladno testu poštenja ugovornih odredbi i zahtjevu da se informacije pružaju na jasan i razumljiv način, zavaravajuća poslovna praksa na štetu potrošača; 21) Koja je materijalnopravna razlika između “cjelodnevne karte” i “dnevne parkirne karte (DPK)” koja opravdava da DPK iznosi 100% više od cijene cjelodnevne karte, osobito u svjetlu načela sigurnosti, prihvatljivosti cijena i učinkovitosti iz članka 15., 17. i 19. Zakona o komunalnom gospodarstvu te načela da potrošač plaća uslugu koju je stvarno koristio?''.
3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nemaju potrebno obilježje važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP te stoga ne opravdavaju dopuštenje revizije.
4.1. Naime, predlagatelj nalazi da bi indikator važnosti naznačenih pitanja mogao biti u činjenici što o tim pitanjima nema prakse revizijskog suda. Međutim, razlozi kojim obrazlaže ovaj indikator, u bitnom, ukazuju na neprihvaćanje, inače jasnih i uvjerljivih, razloga na kojima je utemeljena pobijana presuda. Štoviše, sadržaj prijedloga ukazuje da predlagatelj osporava zakonitost pobijane presude i u tom smislu opisno ukazuje na njezinu nezakonitost kao razlog važnosti za dopuštenje revizije. Međutim, nezakonitost odluke u pravilu nije odlučna za ocjenu sadržava li prijedlog za dopuštenje revizije neko važno pitanje zbog kojega bi je trebalo dopustiti. To stoga što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem procesnom pravu, u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP, ne služi kontroli zakonitosti kao što je služila ranije redovna revizija kojoj je to zbog privatne funkcije te revizije bila primarna svrha. Reviziji je po dopuštenju, pak, primarna svrha ujednačavanje sudske prakse putem donošenja odluka s precedentnim učinkom, a u skladu s njezinom javnom funkcijom, dok predlagatelj i ne ukazuje da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima nekoj stranci pružena pravna zaštita koja bi njemu u odnosu na drugo i treće naznačeno pitanje pobijanim rješenjem bila uskraćena.
4.2. U odnosu na potrebu razvoja prava kroz sudsku prasku kao moguću osnovu za dopuštenje revizije, valja odgovoriti da sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuju zbog kojih bi razloga, u skladu s naprijed navedenom funkcijom revizije, bilo potrebno uskladiti pobijanu presudu s ustaljenom sudskom praksom, niti zbog čega bi sudsku praksu u vezi s naznačenim pitanjima bilo potrebno uskladiti sa suvremenim društvenim okolnostima, standardima zaštite ljudskih prava uspostavljenima u praksi europskih ili domaćih sudova niti prijedlog ukazuje na druge razloge na temelju kojih bi dopuštenjem revizije bila ostvarena njezina javnopravna funkcija.
5. Stoga je prijedlog tuženika valjalo odbiti u odnosu na naznačena pravna pitanja i riješiti kao u točki I. izreke na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP.
6. Prema ocjeni revizijskog suda, predlagatelj u prijedlogu nije učinio vjerojatnim ni da su mu pobijanom presudom povrijeđena temeljna ljudska prava na koja ukazuje.
7. Naime, pobijanom je presudom tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 9,82 € sa zateznim kamatama od 2. prosinca 2022. do isplate, po osnovi neplaćene dnevne karte za parkiranje u [adresa] na javnom parkiralištu [adresa] jer je osobno vozilo registarske oznake [registarska oznaka] u vlasništvu tuženika, zatečeno bez plaćene parkirne karte 21. listopada 2022. u 20:20 sati budući da tuženik nije kupio parkirnu kartu po isteku ranije plaćene. U takvim je okolnostima tužitelj izdao nalog za plaćanje dnevne karte koja vrijedi od 21. listopada 2022. u 20:20 sati do 22. listopada 20:39 sati, uz pravo na prigovor do 29. listopada 2022. jer je ocijenjeno da je tuženik parkiranjem svojeg vozila na parkiralištu koje je označeno kao parkirno mjesto na kojem se naplaćuje naknada za parkiranje sklopio ugovor s tužiteljem i pristao na Opće uvjete isporuke komunalne usluge parkiranja na uređenim javnim površinama i u javnim garažama na području grada Rijeke (službene novine broj 4 od 4.ožujka 2022.) kao i na plaćanje parkirne karte prema Cjeniku koji je javno objavljen u službenim glasilima, pa su tuženiku mogli biti poznati.
7.1. U odnosu na tvrdnje tuženika da je spomenuti opći akt tužitelja protivan Ustavu, ocijenjeno da su nižestupanjski sudovi mogli inicirati postupak ocjene zakonitosti općeg akta ako smatraju da je isti protivan Ustavu, ali to u postupku nije učinjeno zbog utvrđenja da je tužitelj pravna osoba ovlaštena za naplatu parkiranja na području Grada Rijeke, pa i na spornom parkiralištu [adresa] na temelju akata donesenih po nadležnim tijelima, koji su javno objavljeni i nisu nezakoniti. Ujedno je otklonjen i prigovor tuženika o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika kao potrošača u pogledu mogućnosti naplate dnevne parkirane karte jer je tužitelj mogao plaćanjem parkiranja kroz potrebno vrijeme platiti ono što koristi, dok je propustom plaćanja pristao na plaćanje dnevne parkirne karte.
8. U odnosu na tvrdnje o povredi temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu odluku i zabrane arbitrarnosti, valja istaći da je ovo pravo zajamčeno odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.
8.1. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.
8.2. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za prihvaćanje zahtjeva tužitelja zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da u konkretnom slučaju ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva nije dana na nerazuman način, nije učinjena neka druga očita pogreška u prosudbi, pogrešno procijenjeno postojanje nekog važnog čimbenika, kao ni da je propušteno razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno da je propušteno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemareni dokazi koje su sudu prezentirale stranke. Kako su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane odluke obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su bili od utjecaja na konačnu odluku, na što upućuju ozbiljni, razboriti, logični, relevantni i dostatni razlozi, to predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu sudsku odluku i zabrane arbitrarnosti.
9. Što se, pak tiče, tvrdnji o povredi temeljnoga ljudskog prava na mirno uživanje imovine zajamčenog člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju i člankom 48. Ustava, revizijski sud ocjenjuje da predlagatelj nije učinio vjerojatnim da pobijana presuda predstavlja miješanje u ovo njegovo jer se predmetni postupak odnosi na tipični građanski parnični postupak u kojem bitni sadržaj pobijane odluke, a naprijed naveden, ukazuje da ta odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna, dapače. Sudovi su svoju odluku opravdali ozbiljnim, razboritim, logičnim relevantnim i dostatnim razlozima, a sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuju da su nižestupanjski sudovi mjerodavno pravo primijenili na način kojim bi predlagatelju bio nametnut prekomjeran teret. Utoliko pobijana presuda po pitanju prava na mirno uživanje imovine ne odstupa od standarda primjene mjerodavnih odredbi uspostavljenih kako u praski Europskoga suda za ljudska prava, tako ni onih uspostavljenih u praksi revizijskog suda ili županijskih sudova.
10. U odnosu na tvrdnje o povredi prava na djelotvoran pravni lijek zajamčenog člankom 13. Konvencije te člankom 18. stavak 1. Ustava, uočava se da se tuženik koristio svojim pravom na žalbu protiv prvostupanjske presude, a činjenica da njegovi žalbeni navodi nisu prihvaćeni ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Tim više što je, protivno navodima predlagatelja, drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode.
11. Slijedom svega naprijed navedenoga, prijedlog je u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti po osnovi odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke.
Zagreb, 26. kolovoza 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
