Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž 1153/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branka Ježek Medenjak, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Nataše Peršić Brleković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 3, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7561/2024-9 od 27. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7561/2024-9 od 27. veljače 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 22.460,62 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, od podnošenja tužbe do isplate, u roku od 15 dana.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga propisanih člankom 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), u bitnome navodeći da se u konkretnom slučaju radi o postupku radi regresnog potraživanja nositelja mirovinskog osiguranja koji oštećeniku isplaćuje invalidsku mirovinu, prema nositelju osiguranja od automobilske odgovornosti. Stoga da se kao mjerodavne imaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 62/18. i 115/18. – dalje: ZOMO), a ne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. – dalje: ZOOP) i to onog koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno isplate invalidske mirovine osiguranika. Smatra da ZOMO kao propis koji uređuje mirovinsko osiguranje u odnosu na naknadu štete koja pripada tužitelju predstavlja lex specialis, kao i da navedeni zakon ima prednost budući da kao kasnije doneseni derogira odredbe ranije donesenog ZOOP-a tako da u konkurenciji ta dva zakona treba primijeniti ZOMO.
2.1. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 22.460,62 eura sa zateznom kamatom, nastale isplatom invalidske mirovine osiguraniku zbog ozljeda u prometnoj nezgodi od 21. travnja 1995.. za koju je odgovoran osiguranik tuženika, koju mirovinu je tužitelj isplatio svome osiguraniku BJ za razdoblje od 1. veljače 2022. do 30. studenog 2024. temeljem rješenja tužitelja.
6. Između stranaka je i u stadiju žalbenog postupka sporno koji propis se primjenjuje u predmetnom postupku radi naknade štete.
7. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio sljedeće:
- da je osiguraniku tužitelja BJ priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem tužitelja IN 669072 od 20. kolovoza 1996. zbog gubitka radne sposobnosti s time da je ozljeda izvan rada utjecala na ukupnu invalidnost sa 60% a bolest sa 40%
- tužitelj je osiguraniku BJ isplatio u utuženom razdoblju s osnova invalidske mirovine ukupan iznos od 22.460,62 eura (60%)
- stranke su radi isplate invalidske mirovine za osiguranika BJ, iz iste činjenične i pravne osnove, vodile parnični postupak za razdoblje do 30. rujna 2009. u kojem postupku je donijeta prvostupanjska presuda poslovni broj P-0156/2016 od 30. siječnja 2019. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja ali je po žalbi tužitelja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, presudom od 18. prosinca 2019., poslovni broj Pž-1804/2019, istu preinačio i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja te uzimajući u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u više odluka po istoj činjeničnoj i pravnoj osovi za prethodno razdoblje (Rev-x 388/18 od 25.kolovoza 2020. i Rev 954/22 od 25. siječnja 2023.), sud prvog stupnja utvrđuje da se u konkretnoj pravnoj stvari na pravni odnos stranaka ima primijeniti odredba članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a.
9. Kako je utvrđeno da je osiguraniku tužitelja BJ priznata invalidska mirovina prema rješenju tužitelja od 20. kolovoza 1996., koju mirovinu je tužitelj isplaćivao istome u utuženom razdoblju, sud prvog stupnja zaključuje da nije utvrđena u konkretnom slučaju razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu . Dakle, zaključuje da bi tuženik bio u obvezi tužitelju isplatiti odgovarajući iznos za slučaj razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena za slučaj povrede na radu, što bi se moglo utvrditi provođenjem financijskog vještačenja. Međutim, kako tužitelj na kojem je teret dokaza to nije predložio to o ostvarivosti zahtjeva odlučuje primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a ZPP-a). Stoga daljnjom primjenom odredbi članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna od tih povreda.
11. Na utvrđeno činjenično stanje koje između stranaka nije sporno sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
12. U odnosu na sporno pitanje po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja, treba navesti da odredbe ZOMO-a i ZOOP-a različito propisuju opseg prava tužitelja, kao osiguratelja oštećene osobe, na naknadu štete od društva za osiguranje, čiji je osiguranik djelomično prouzročio štetu koja se sastoji u isplati invalidske mirovine. Tako je člankom 161. stavkom 2. ZOMO-a propisano da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, dok je člankom 27. ZOOP- a propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), s tim što se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).
13. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da su za pravilnu ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavne odredbe ZOOP-a a ne ZOMO-a.
14. Stoga je protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj na kojem je teret dokaza trebao dokazati da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, što isti nije dokazao.
15. Valja ukazati da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnom odlukama (Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev 163/2023 od 28. ožujka 2023., Rev 901/2021 od 27. rujna 2022., Rev 552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev 1180/2022 od 6. prosinca 2022., Rev 444/2023 od 20. rujna 2023., Rev 958/24 od 10. srpnja 2024.), donesenim u predmetima po tužbi tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv tuženika - osiguratelja štetnika, radi isplate – regresa iznosa isplaćenih s osnova mirovine, iskazao pravno shvaćanje kako je mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nesreće.
16. U tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske isticao je kako u takvim predmetima treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, sukladno odredbama ZOOP-a, odnosno da je u predmetnim slučajevima riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja je materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena ZOOP-om, zbog čega da se na konkretan odnos tužitelja i tuženika u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, odnosno ZOOP.
17. Prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika kao osiguratelja postojala bi samo ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje uslijed umirovljenja zbog povrede na radu.
18. Slijedom navedenog, kako tužitelj tijekom postupka nije dokazao odlučnu činjenicu – nastanak i visinu štete obračunate prema odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP ( koja odredba propisuje drugačiji način obračuna štete od odredbi ZOMO na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev ), to je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.
19. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučio kao u izreci.
U Rijeci, 26. kolovoza 2026.
Predsjednica vijeća
Branka Ježek Mjedenjak
