Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1809/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Mirku Butoroviću, odvjetniku iz Hvara, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić & Anić iz Splita, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu pod posl. br. P-2481/2019 od 10. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu pod posl. br. P-2481/2019 od 10. studenog 2022. u toč. I) i IV) izreke.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženika, te se ukida presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu pod posl.br. P-2481/2019 od 10. studenog 2022. u toč. II) i III) izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I) izreke utvrđene su ništetnima pojedine odredbe Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva [broj kredita] od 26.02.2005. sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HVB-Splitska banka d.d. Split kao kreditora i to čl. 5. toč.1. u dijelu ''promjenljiva“, čl. 10. toč. a) st.1. u dijelu ''u iznosu od 427,81 CHF (slovima : četiristotinedvadesetsedamcijelaosamdesetjedan)“ i u dijelu ''u iznosu od 428,15 CHF (slovima : četiristotinedvadesetosamcijelapetnaest), čl.10. toč. d) u cijelosti, čl. 11. toč. 1. i 2. u cijelosti, odnosno u svakom dijelu u kojem se spominje promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula. Nadalje toč. II) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime povrata ništetno naplaćenih iznosa, nezakonitim mijenjanjem ugovorne kamatne stope i ništetno ugovorene valutne klauzule iznos od 62.772,75 kn ( 8.331,36 eura) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne utužene iznose, dok je toč. III) izreke naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 14.828,00 kn (1.968,01 eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske odluke, a toč. IV) izreke je odbijen prigovor tuženika radi prebijanja.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je u odgovoru na tužbu predložio provođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, a koji dokaz da prvostupanjski sud nije prihvatio, niti je to obrazložio. Navodi da je pobijana presuda rezultata pogrešnog pravnog pristupa obzirom da su stranke sklopile Sporazum o konverziji u skladu sa odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15, dalje ZID ZPK ), a kojim da su stranke suglasno izmijenile sporne odredbe i čime da je tužiteljica izjednačena sa potrošačem koji je koristio kredit u euro valuti. Sklapanjem Dodataka br. 1. ugovoru o kreditu da su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa da tužiteljica nema pravo potraživati bilo kakvu isplatu teme ljem osnovnog ugovora jer da je isti pravno prestao postojati. Navodi da je obrazloženje pobijane presude glede prigovora prijeboja proturječno, te da nije jasno zbog čega sud dosuđeni iznos nije umanjio za tzv. negativne razlike, već je tužiteljici dosudio veći iznos od onog kojeg je eventualno neosnovano stekao.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi čl. 5., čl. 10. i čl. 11. Ugovora o kreditu [broj kredita] od 26.02.2005. zaključenog između stranka koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom tih odredbi.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu od 26.02.2005. na temelju kojeg je tužiteljici odobrena isplata novčanog iznosa od 53.900,00 CHF s rokom otplate od 180 mjeseci,

- da nije sporno da je čl. 5. ugovorena kamatna stopa u iznosu od 4,99 % te da je ista promjenjiva,

- da se tužiteljica u tužbi pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika ( Societe Generale-Splitska banka d.d. ) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze mijenjana u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno progovaralo, pa da je ista ništetna,

- da je navedena presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž -7129/2013 od 13.06.2014 i odlukom Vrhovni sud RH pod posl. br. Revt-249/2014 od 09.04.2015.,

- da se tužiteljica u tužbi pozvala i na presudu Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezan glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da navedeni sudski postupci pokrenuti po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Potrošač, protiv 7 banaka, a među kojima i protiv tuženika, predstavljaju kolektivni sudski postupak, sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP -a, pa da odluke u tom sporu obvezuje sve sudove u pojedinačnim parnicama povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu,

- da slijedom toga navedene presude u kolektivnom sporu o nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak, imaju direktni učinak i na konkretni slučaj obzirom da je predmetni ugovor o kreditu zaključen u vremenskom periodu na koji se odnosi odluka u kolektivnom sporu, a u kojem je sudjelovao i prednik tuženika,

- da je stoga tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti utuženih dijelova ugovornih odredbi osnovan,

- da pri tom činjenica konverzije kredita ne znači da je tužiteljica izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne jer da niti ZPP, niti ZPK-a ne sadrže odredbu o restituciji potrošača u slučaju ništetnosti odredbi ugovora, niti aneks ugovora sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK ne sadrži odredbu o odricanju potrošača za eventualno daljnja potraživanja u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ), a čijom primjenom da u konkretnom slučaju treba odlučiti o restituciji tužiteljice kao potrošača,

- da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena provedenim vještačenjem po vještakinji Darki Cecić koja da je utvrdila da iznos preplaćenih anuiteta zbog promjenjive kamatne stope za razdoblje od 09.09.2005. do 10.01.2014. iznosi 20.960,74 kn, a preplata zbog valutnih promjena za razdoblje od 09.09.2005. do 14.03.2016. da iznosi 41.812,01 kn, odnosno ukupno iznos od 62.772,75 kn,

- da tuženikov prigovor radi prebijanja po osnovu utvrđene preplate konverzijom u iznosu od 12.997,32 kn nije osnovan jer da se radi o iznosu preplate tužiteljice po ugovoru o kreditu, odnosno iznosu koji je trebao biti isplaćen tužiteljici slijedom čega da predstavlja potraživanje tužiteljice, a ne radi se o iznosu kojeg se tužiteljica obvezala isplatiti predniku tužene,

- da prigovor zastare nije osnovan jer da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih prava, prekinut tijek zastare, a od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora do podnošenja predmetne tužbe da nije protekao rok od 5 godina.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski primjenom odredbe čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti, dok odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Nadalje žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije prihvatio njegov dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice kao stranke i da tu odluku nije obrazložio odnose se na relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP -a u svezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, a koja nije utjecala na zakonitost pobijane odluke. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio provođenje dokaza saslušanjem tužiteljice na okolnost sklapanja sporazuma o konverziji, a koja činjenica među strankama i nije sporna, već štoviše proizlazi iz isprava priloženih spisu, pa se provođenjem tog dokaza niti ne bi utvrdile nikakve sporne činjenice važne za odluku u smislu odredbe čl. 264. ZPP-a.

11. Također pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, odnosno kada je utvrdio djelomičnu ništetnost predmetnih ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

12. Tako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

13. Stoga pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014 i Pž-6632/17 od 14.06.2018. imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv pravnog prednika tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni ugovor o kreditu.

14. Pri tom valja istaknuti da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora. Navedeno je utvrđeno u kolektivnom sporu na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012, a takav stav izrazio je i Vrhovni sud u više svojih odluka ( Rev-899/2021, Rev-3142/2018 i dr.).

15. Također valja istaknuti da tuženik tijekom postupka nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je tužiteljica kao potrošač bila informirana o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Štoviše navedeno tuženik niti u žalbi ne ističe.

16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno prihvatio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

17. Međutim osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužiteljica ima pravo na potpuni restitucijski zahtjev ( glavnica i zatezne kamate ) nakon što je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK-a, posljedično čemu u tom dijelu niti činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno.

18. Naime, odredbama ZID ZKP/15, koji je stupio na snagu 30.09.2015. uređena je konverzija kredita u CHF u kredite u EUR, odnosno konverzija kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenim zakonom je postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je bilo osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koje dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Stoga taj zakon predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

19. Dakle, ZID ZPK/15 donijet je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to zbog toga što je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom, te su rasle i ugovorene promjenjive kamatne stope, a što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita kao potrošače. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

20. Pri tom je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano pred Ustavnim sudom RH koji je u svojoj odluci pod posl. br. U I-3685/2015 utvrdio da je ZID ZPK/15 usklađen s Ustavom. U navedenoj odluci Ustavni sud RH istaknuo je i da navedeni zakon ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, kao i da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

21. Slijedom navedenog, a u cilju da se korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF, dovede u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR, sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, stranke su iznova ( upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope (ne uzimajući u obzir uplate na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) za cijelo razdoblje tj. od sklapanja kredita pa nadalje i to na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR, s time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR, računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi čl. 19.c st. 5. ZIZ ZPK/15.

22. Stoga je sklapanjem takvog Aneksa ugovora o kreditu, prestala obveza tuženika (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) posljedično čemu preplaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika.

23. Naime, odredbama ZID ZPK/15 i to čl. 19.d i čl. 19.e propisana je detaljna, jasna i transparentna procedura koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje.

24. Pored toga ZID ZPK/15 u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača i ZOO predstavlja specijalni propis, te njegove odredbe imaju prednost u primjeni na konkretni slučaj. Stoga primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

25. Dakle, u ovakvim okolnostima, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba sa zakonskim odredbama, uspostavljena je stvarna ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pri tom je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, dok je s druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućilo i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

26. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.

27. Slijedom navedenog tužiteljici ne pripada glavnica preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice.

28. Dakle, obveza kreditora na povrat više plaćenih iznosa primjenom ništetnih ugovornih odredbo o promjenjivosti kamatne stope i valuti CHF iz osnovnog ( izvornog ) ugovora o kreditu prestala je sklapanjem sporazuma o konverziji, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu.

29. Međutim, tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je ostala obveza tuženika na plaćanje nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze, a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

30. Navedeni dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji, niti je uređen u ZID ZPK/15, pa bi na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO -a tužiteljici pripadale od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita ( 30.09.2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužiteljica plaćala više od početnog tečaja i od početne kamatne stope.

31. Pri tom tužiteljici te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

32. Naprijed iznijeti stav zauzet je u odlukama Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev- 475/25 i Rev-4374/19.

33. Slijedom navedenog, a kako se tuženikov prigovor radi prebijanja odnosi na tražbinu preplate utvrđenu prema odredbama ZID ZPK-a u iznosu od 12.997,32 eura, to je isti pravilno odbijen. Stoga su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani, pa je i u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

34. Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi manje plaćanih anuiteta tj. tzv. negativne razlike i to iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka u odnosu na to potraživanje nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je podnio protutužbu, pa nema niti postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem predmetnih ništetnih odredbi ( VS RH, Rev -549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024.).

35. Međutim zbog pogrešnog pravnog pristupa, da izvršenom konverzijom kredita prema ZID ZPK/15 nije prestala obveza tuženika, prvostupanjski sud nije potpuno i pravilno utvrdio visinu utuženog potraživanja, odnosno nije utvrdio u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužiteljici pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

36. Stoga će u nastavku postupka prvostupanjski sud, a ovisno o prijedlozima tužiteljice, utvrditi visinu predmetnih zateznih kamata, te potom u skladu sa stavom iznijetom u ovoj odluci, ponovno odlučiti o cjelokupnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice za isplatom glavnice i zateznih kamata.

37. Kako je zbog ukidanja dijela pobijane presude, za sada ostao neizvjestan uspjeh stranaka u postupku, to će prvostupanjski sud ponovno odlučiti i o cjelokupnom parničnom postupku.

38. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučeno je kao u izreci ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 370. ZPP -a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci, 26. kolovoza 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Branka Ježek Mjedenjak