Posl.br. P-199/2021-38

Republika Hrvatska

Repubblica di Croazia

Općinski sud u Puli-Pola

Tribunale comunale di Pula-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Sezione distaccata di Rovinj-Rovigno

52210 Rovinj-Rovigno, Obala Pina Budicina 4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sucu Robertu Uggeriju, u parničnom postupku tužitelja FI iz [adresa], Bubani, Bubani 27, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica mr. sc. Sonja Bulić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 31. srpnja 2026., u nazočnosti punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, dana 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o mjesnoj nadležnost sadržana u čl. 14. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102064232 od 24. rujna 2004. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, a koja glasi: «U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.».

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102064232 od 24. rujna 2004. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, a koja glasi:

«Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.» pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u odredbi čl. 7. st. 4. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102064232 od 24. 09. 2004. koji je sklopio tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka (CHF), koja glasi: «valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog usred promijene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promijene tečaja.»

IV. Nalaže se tuženici da tužitelju isplati 939,07 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. obračunava po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. obračunava, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate obračunava za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznose kako slijedi:

- 15,75 eura od 2. veljače 2008. do isplate;

- 15,75 eura od 2. ožujka 2008. do isplate;

- 15,75 eura od 2. travnja 2008. do isplate;

- 15,75 eura od 2. svibnja 2008. do isplate;

- 15,75 eura od 2. lipnja 2008. do isplate;

- 15,75 eura od 2. srpnja 2008. do isplate;

- 15,75 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate;

- 15,75 eura od 2. rujna 2008. do isplate;

- 15,75 eura od 2. listopada 2008. do isplate;

- 15,75 eura od 2. studenoga 2008. do isplate;

- 15,75 eura od 2. prosinca 2008. do isplate;

- 15,75 eura od 2. siječnja 2009. do isplate;

- 15,75 eura od 2. veljače 2009. do isplate;

- 15,75 eura od 2. ožujka 2009. do isplate;

- 15,75 eura od 2. travnja 2009. do isplate;

- 25,65 eura od 2. svibnja 2009. do isplate;

- 25,65 eura od 2. lipnja 2009. do isplate;

- 25,65 eura od 2. srpnja 2009. do isplate;

- 25,65 eura od 2. kolovoza 2009. do isplate;

- 25,65 eura od 2. rujna 2009. do isplate;

- 25,65 eura od 2. listopada 2009. do isplate;

- 25,65 eura od 2. studenoga 2009. do isplate;

- 25,65 eura od 2. prosinca 2009. do isplate;

- 25,65 eura od 2. siječnja 2010. do isplate;

- 25,65 eura od 2.veljače 2010. do isplate;

- 25,65 eura od 2. ožujka 2010. do isplate;

- 25,65 eura od 2. travnja 2010. do isplate;

- 25,65 eura od 2. svibnja 2010. do isplate;

- 25,65 eura od 2. lipnja 2010. do isplate;

- 25,65 eura od 2. srpnja 2010. do isplate;

- 25,65 eura od 2. kolovoza 2010. do isplate;

- 25,65 eura od 2. rujna 2010. do isplate;

- 25,65 eura od 2. listopada 2010. do isplate;

- 18,86 eura od 2. studenoga 2010. do isplate;

- 18,86 eura od 2. prosinca 2010. do isplate;

- 18,86 eura od 2. siječnja 2011. do isplate;

- 18,86 eura od 2. veljače 2011. do isplate;

- 18,86 eura od 2. ožujka 2011. do isplate;

- 18,86 eura od 2. travnja 2011. do isplate;

- 18,86 eura od 2. svibnja 2011. do isplate;

- 10,96 eura od 2. lipnja 2011. do isplate;

- 10,96 eura od 2. srpnja 2011. do isplate;

- 10,96 eura od 2. kolovoza 2011. do isplate;

- 10,96 eura od 2. rujna 2011. do isplate;

- 11,13 eura od 2. listopada 2011. do isplate;

- 2,00 eura od 2. studenoga 2011. do isplate;

- 2,00 eura od 2. prosinca 2011. do isplate;

- 2,00 eura od 2. siječnja 2012. do isplate;

- 2,00 eura od 2. veljače 2012. do isplate;

- 2,00 eura od 2. ožujka 2012. do isplate;

- 2,00 eura od 2. travnja 2012. do isplate;

- 2,00 eura od 2. svibnja 2012. do isplate;

- 2,00 eura od 2. lipnja 2012. do isplate;

- 2,00 eura od 2. srpnja 2012. do isplate;

- 2,00 eura od 2. kolovoza 2012. do isplate;

- 2,00 eura od 2. rujna 2012. do isplate;

- 2,00 eura od 2. listopada 2012. do isplate;

- 2,00 eura od 2. studenoga 2012. do isplate;

- 2,00 eura od 2. prosinca 2012. do isplate,

- 2,00 eura od 2. siječnja 2013. do isplate;

- 2,00 eura od 2. veljače 2013. do isplate;

- 2,00 eura od 2. ožujka 2013. do isplate;

- 2,00 eura od 2. travnja 2013. do isplate;

- 2,00 eura od 2. svibnja 2013. do isplate;

- 2,00 eura od 2. lipnja 2013. do isplate;

- 2,00 eura od 2. srpnja 2013. do isplate;

- 2,00 eura od 2. kolovoza 2013. do isplate;

- 2,00 eura od 2. rujna 2013. do isplate;

- 2,00 eura od 2. listopada 2013. do isplate;

- 2,00 eura od 2. studenoga 2013. do isplate;

- 2,00 eura od 2. prosinca 2013. do isplate;

- 2,00 eura od 2. siječnja 2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 8.388,74 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. godine obračunava po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. obračunava po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. obračunava, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate obračunava za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznose kako slijedi:

- 0,19 eura od 2. studenoga 2004. do isplate;

- 5,77 eura od 2. prosinca 2004. do isplate;

- 3,06 eura od 2. siječnja 2005. do isplate;

- 0,44 eura od 2. siječnja 2009. do isplate;

- 5,94 eura od 17. veljače 2009. do isplate;

- 1,71 eura od 28. travnja 2009. do isplate;

- 0,73 eura od 8. siječnja 2010. do isplate;

- 11,37 eura od 20. veljače 2010. do isplate;

- 22,96 eura od 26. svibnja 2010. do isplate;

- 24,92 eura od 24. lipnja 2010. do isplate;

- 16,53 eura od 6. srpnja 2010. do isplate;

- 57,50 eura od 28. kolovoza 2010. do isplate;

- 43,99 eura od 30. rujna 2010. do isplate;

- 30,63 eura od 29. listopada 2010. do isplate;

- 44,35 eura od 8. prosinca 2010. do isplate;

- 150,55 eura od 21. siječnja 2011. do isplate;

- 53,79 eura od 22. siječnja 2011. do isplate;

- 46,21 eura od 11. ožujka 2011. do isplate;

- 47,64 eura od 30. travnja 2011. do isplate;

- 74,56 eura od 17. lipnja 2011. do isplate;

- 96,40 eura od 27. srpnja 2011. do isplate;

- 106,74 eura od 30. kolovoza 2011. do isplate;

- 86,48 eura od 1. listopada 2011. do isplate;

- 87,99 eura od 1. studenoga 2011. do isplate;

- 79,85 eura od 2. prosinca 2011. do isplate;

- 83,98 eura od 10. prosinca 2011. do isplate;

- 86,37 eura od 18. siječnja 2012. do isplate;

- 84,40 eura od 3. veljače 2012. do isplate;

- 85,48 eura od 11. travnja 2012. do isplate;

- 131,34 eura od 9. svibnja 2012. do isplate;

- 78,66 eura od 20. lipnja 2012. do isplate;

- 78,87 eura od 31. srpnja 2012. do isplate;

- 144,30 eura od 7. rujna 2012. do isplate;

- 73,35 eura od 3. listopada 2012. do isplate;

- 74,65 eura od 29. studenoga 2012. do isplate;

- 1,61 eura od 1. prosinca 2012. do isplate;

- 73,70 eura od 29. prosinca 2012. do isplate;

- 71,28 eura od 22. siječnja 2013. do isplate;

- 74,08 eura od 1. ožujka 2013. do isplate;

- 71,93 eura od 20. ožujka 2013. do isplate;

- 70,27 eura od 27. travnja 2013. do isplate;

- 1,40 eura od 30. travnja 2013. do isplate;

- 66,54 eura od 22. svibnja 2013. do isplate;

- 67,45 eura od 28. lipnja 2013. do isplate;

- 65,98 eura od 31. srpnja 2013. do isplate;

- 67,26 eura od 27. kolovoza 2013. do isplate;

- 0,79 eura od 28. kolovoza 2013. do isplate;

- 71,29 eura od 28. rujna 2013. do isplate;

- 74,01 eura od 19. listopada 2013. do isplate;

- 146,04 eura od 11. prosinca 2013. do isplate;

- 145,12 eura od 13. veljače 2014. do isplate;

- 143,79 eura od 3. travnja 2014. do isplate;

- 64,03 eura od 31. svibnja 2014. do isplate;

- 63,12 eura od 5. lipnja 2014. do isplate;

- 64,18 eura od 2. srpnja 2014. do isplate;

- 67,21 eura od 28. kolovoza 2014. do isplate;

- 132,91 eura od 10. listopada 2014. do isplate;

- 73,11 eura od 2. prosinca 2014. do isplate;

- 246,95 eura od 14. veljače 2015. do isplate;

- 31,49 eura od 2. ožujka 2015. do isplate;

- 59,29 eura od 24. travnja 2015. do isplate;

- 59,29 eura od 28. svibnja 2015. do isplate;

- 56,17 eura od 25. lipnja 2015. do isplate;

- 10,92 eura od 29. lipnja 2015. do isplate;

- 93,61 eura od 26. kolovoza 2015. do isplate;

- 71,77 eura od 19. rujna 2015. do isplate;

- 46,80 eura od 6. listopada 2015. do isplate;

- 71,24 eura od 28. listopada 2015. do isplate;

- 71,24 eura od 26. studenoga 2015. do isplate;

- 9,36 eura od 2. prosinca 2015. do isplate;

- 93,61 eura od 20. siječnja 2016. do isplate;

- 56,17 eura od 13. veljače 2016. do isplate;

- 96,08 eura od 25. ožujka 2016. do isplate;

- 115,34 eura od 12. travnja 2016. do isplate;

- 78,05 eura od 11. svibnja 2016. do isplate;

- 114,02 eura od 11. lipnja 2016. do isplate;

- 68,58 eura od 14. srpnja 2016. do isplate;

- 66,51 eura od 12. kolovoza 2016. do isplate;

- 211,57 eura od 1. rujna 2016. do isplate;

- 282,41 eura od 15. rujna 2016. do isplate;

- 99,10 eura od 3. studenoga 2016. do isplate;

- 101,99 eura od 1. prosinca 2016. do isplate;

- 104,07 eura od 31. prosinca 2016. do isplate;

- 101,20 eura od 31. siječnja 2017. do isplate;

- 99,45 eura od 1. ožujka 2017. do isplate;

- 98,04 eura od 31. ožujka 2017. do isplate;

- 97,44 eura od 3. svibnja 2017. do isplate;

- 93,94 eura od 31. svibnja 2017. do isplate;

- 92,55 eura od 1. srpnja 2017. do isplate;

- 83,10 eura od 1. kolovoza 2017. do isplate;

- 82,86 eura od 31. kolovoza 2017. do isplate;

- 85,03 eura od 3. listopada 2017. do isplate;

- 81,96 eura od 31. listopada 2017. do isplate;

- 82,61 eura od 1. prosinca 2017. do isplate;

- 77,14 eura od 4. siječnja 2018. do isplate;

- 78,30 eura od 31. siječnja 2018. do isplate;

- 78,70 eura od 8. ožujka 2018. do isplate;

- 75,53 eura od 5. travnja 2018. do isplate;

- 70,27 eura od 1. svibnja 2018. do isplate;

- 79,65 eura od 31. svibnja 2018. do isplate;

- 77,43 eura od 3. lipnja 2018. do isplate;

- 77,52 eura od 31. lipnja 2018. do isplate;

- 83,41 eura od 31. kolovoza 2018. do isplate;

- 85,21 eura od 2. listopada 2018. do isplate;

- 83,29 eura od 31. listopada 2018. do isplate;

- 84,70 eura od 1. prosinca 2018. do isplate;

- 85,73 eura od 3. siječnja 2019. do isplate;

- 84,11 eura od 31. siječnja 2019. do isplate;

- 83,98 eura od 1. ožujka 2019. do isplate;

- 87,91 eura od 2. travnja 2019. do isplate;

- 83,25 eura od 1. svibnja 2019. do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak, u iznosu od 3.343,13 eura, u roku od 15 dana, od dana donošenja ove presude, sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od presuđenja do isplate.

VII. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prijeboja, kojim tuženica predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženice s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, prema tužitelju, i to u iznosu od 806,48 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,02 eura od 3. studenoga 2004. pa do isplate;

- 1,61 eura od 1. veljače 2005. pa do isplate;

- 1,87 eura od 7. veljače 2005. pa do isplate;

- 1,08 eura od 1. ožujka 2005. pa do isplate;

- 7,24 eura od 1. travnja 2005. pa do isplate;

- 6,62 eura od 1. svibnja 2005. pa do isplate;

- 7,29 eura od 1. lipnja 2005. pa do isplate;

- 11,62 eura od 1. srpnja 2005. pa do isplate;

- 12,67 eura od 1. kolovoza 2005. pa do isplate;

- 6,36 eura od 1. rujna 2005. pa do isplate;

- 7,50 eura od 1. listopada 2005. pa do isplate;

- 7,89 eura od 1. studenoga 2005. pa do isplate;

- 8,14 eura od 1. prosinca 2005. pa do isplate;

- 6,47 eura od 1. siječnja 2006. pa do isplate;

- 1,45 eura od 5. siječnja 2006. pa do isplate;

- 8,51 eura od 1. veljače 2006. pa do isplate;

- 2,05 eura od 21. veljače 2006. pa do isplate;

- 13,18 eura od 1. ožujka 2006. pa do isplate;

- 14,85 eura od 1. travnja 2006. pa do isplate;

- 11,68 eura od 1. svibnja 2006. pa do isplate;

- 2,48 eura od 18. svibnja 2006. pa do isplate;

- 13,61 eura od 1. lipnja 2006. pa do isplate;

- 14,82 eura od 1. srpnja 2006. pa do isplate;

- 15,19 eura od 1. kolovoza 2006. pa do isplate;

- 13,07 eura od 1. rujna 2006. pa do isplate;

- 13,76 eura od 1. listopada 2006. pa do isplate;

- 14,12 eura od 3. studenoga 2006. pa do isplate;

- 14,62 eura od 1. prosinca 2006. pa do isplate;

- 17,43 eura od 1. siječnja 2007. pa do isplate;

- 19,32 eura od 1. veljače 2007. pa do isplate;

- 8,28 eura od 1. ožujka 2007. pa do isplate;

- 9,95 eura od 5. ožujka 2007. pa do isplate;

- 18,95 eura od 1. travnja 2007. pa do isplate;

- 23,73 eura od 1. svibnja 2007. pa do isplate;

- 24,90 eura od 1. lipnja 2007. pa do isplate;

- 12,38 eura od 1. srpnja 2007. pa do isplate;

- 13,77 eura od 3. srpnja 2007. pa do isplate;

- 26,44 eura od 1. kolovoza 2007. pa do isplate;

- 24,32 eura od 1. rujna 2007. pa do isplate;

- 27,47 eura od 1. listopada 2007. pa do isplate;

- 27,55 eura od 1. studenoga 2007. pa do isplate;

- 25,34 eura od 1. prosinca 2007. pa do isplate;

- 25,58 eura od 1. siječnja 2008. pa do isplate;

- 22,06 eura od 1. veljače 2008. pa do isplate;

- 1,18 eura od 1. ožujka 2008. pa do isplate;

- 15,05 eura od 31. ožujka 2008. pa do isplate;

- 15,61 eura od 1. travnja 2008. pa do isplate;

- 23,15 eura od 1. svibnja 2008. pa do isplate;

- 15,34 eura od 1. lipnja 2008. pa do isplate;

- 9,33 eura od 6. lipnja 2008. pa do isplate;

- 19,39 eura od 1. srpnja 2008. pa do isplate;

- 5,57 eura od 28. srpnja 2008. pa do isplate;

- 27,62 eura od 1. kolovoza 2008. pa do isplate;

- 26,57 eura od 1. rujna 2008. pa do isplate;

- 21,97 eura od 1. listopada 2008. pa do isplate;

- 0,15 eura od 1. studenoga 2008. pa do isplate;

- 16,74 eura od 1. prosinca 2008. pa do isplate;

- 0,22 eura od 30. siječnja 2009. pa do isplate;

- 2,58 eura od 24. ožujka 2009. pa do isplate;

- 5,06 eura od 27. svibnja 2009. pa do isplate;

- 4,85 eura od 17. lipnja 2009. pa do isplate;

- 6,35 eura od 31. srpnja 2009. pa do isplate;

- 4,50 eura od 28. kolovoza 2009. pa do isplate;

- 5,67 eura od 23. rujna 2009. pa do isplate;

- 7,01 eura od 14. listopada 2009. pa do isplate;

- 5,33 eura od 14. prosinca 2009 pa do isplate;

i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

VIII. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prijeboja, kojim tuženica predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženice u svezi kamatne stope, prema tužitelju, koja iznosi 2.397,25 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- 37,46 eura od 2. veljače 2014. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. ožujka 2014. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. travnja 2014. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. svibnja 2014. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. lipnja 2014. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. srpnja 2014. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. kolovoza 2014. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. rujna 2014. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. listopada 2014. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. studenoga 2014. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. prosinca 2014. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. siječnja 2015. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. veljače 2015. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. ožujka 2015. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. travnja 2015. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. svibnja 2015. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. lipnja 2015. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. srpnja 2015. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. kolovoza 2015. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. rujna 2015. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. listopada 2015. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. studenoga 2015. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. prosinca 2015. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. siječnja 2016. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. veljače 2016. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. ožujka 2016. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. travnja 2016. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. svibnja 2016. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. lipnja 2016. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. srpnja 2016. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. kolovoza 2016. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. rujna 2016. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. listopada 2016. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. studenoga 2016. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. prosinca 2016. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. siječnja 2017. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. veljače 2017. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. ožujka 2017. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. travnja 2017. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. svibnja 2017. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. lipnja 2017. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. srpnja 2017. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. kolovoza 2017. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. rujna 2017. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. listopada 2017. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. studenoga 2017. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. prosinca 2017. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. siječnja 2018. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. veljače 2018. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. ožujka 2018. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. travnja 2018. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. svibnja 2018. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. lipnja 2018. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. srpnja 2018. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. kolovoza 2018. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. rujna 2018. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. listopada 2018. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. studenoga 2018. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. prosinca 2018. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. siječnja 2019. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. veljače 2019. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. ožujka 2019. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. travnja 2019. pa do isplate;

- 37,46 eura od 2. svibnja 2019. pa do isplate;

i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Obrazloženje

1. Tužitelj svojom tužbom od dana 17. ožujka 2021. tvrdi: da su dana 24. rujna 2004. kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102064232, kojim ugovorom je tuženica odobrila tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 77.400,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj; da Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl. 14. Ugovora o kreditu); da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je stoga ništetna i ne proizvodi pravne učinke; da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka; da parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te da je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženice; da sporna ugovorna odredba tužitelju, na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem; da Zakon o zaštiti potrošača stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te je posebno stipulirano člankom 1 a) da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i sa aktom Europske unije i to baš Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama). Upravo ova Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom ZZP-om; da je tako odredbom članka 49. stavka 1. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZZP); da je pravna posljedica takvih odredbi propisana i samim zakonom i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (članak 50. stavak 1. ZZP); da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u Rijeku, što bi obzirom da živi u [adresa] uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja tužitelja iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme.

1.1. Tužitelj ukazuje na brojne odluke županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Puli posl.br. Gž-2099/2015 od 3. lipnja 2016., Županijski sud u Splitu posl.br. Gž Ovr- 393/2018 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Rijeci posl.br. Gž-2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br. Gž-2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br. Gž-136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br. Gž-429/2018; da je, obzirom je Ugovor zaključen u Rovinju gdje se nalazila i poslovna jedinica tuženice, to mjesno nadležan Općinski sud u Puli-Pola; da Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 8.), a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženice; da u vrijeme zaključenja Ugovora, tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate; da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta; da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača.

1.2. Da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke; obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke; da su, obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom "ex tunc", bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženice o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom; da je temeljem Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102064232 od 24. rujna 2004., Banka odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.400,00 CHF-a po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj; da je Ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke; da je iz početnog plana otplate mjesečni anuitet tužitelja trebao iznositi 415,03 CHF; da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženica je propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da je na dan isplate – korištenja kredita (1. listopada 2004.) srednji tečaj CHF- a prema tečajnoj listi banke iznosio je 4,88 %; da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što daje imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

1.3. Da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne; da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača; da banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule; da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te da je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke; da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač da nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima; stoga, da je je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka; da tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom; da je na ovaj način banka postupila i u pogledu predmetnog Ugovora o kreditu; dakle, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđeno da je tuženica zaključivala ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

1.4. Da, obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka; da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje: - ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, - ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.C Zakona o parničnom postupku; da su sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača); da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila; da, obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj je predmetni kredit preplatio; da na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

2. Svojim odgovorom na tužbu tuženica osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja; predlaže sudu tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti, jer neosnovan; tuženica ističe i prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zastare potraživanja tužitelja, prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, te prigovor radi prijeboja.

3. U dokaznom je postupku izveden dokaz čitanjem: svih priloga uz tužbu; odgovora na tužbu tuženice; svih podnesaka tužitelja s prilozima; sadržaja svih zapisnika; svih podnesaka tuženice s prilozima; nalaza i mišljenja vještaka Marina Rameše i dopunskog nalaza istog vještaka; i podneska tužitelja s usklađenim tužbenim zahtjevom. Izveden je dokaz saslušanjem svjedokinja JI, NI i tužitelja FI; te je na kraju dokaznog postupka izveden dokaz saslušanjem sudskog vještaka Marina Rameše.

3.1. Iz iskaza saslušane svjedokinje JI (tetka tužitelja), proizlazi: da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu s tuženicom; da je ona ponekada izvršila uplate rata kredita umjesto tužitelja, a na njegovu zamolbu, jer je on radio u Italiji; da ne zna točno koliko je uplata izvršila za račun i korist tužitelja; da joj je tužitelj, redovito vraćao sve uplaćene iznose, koja je prethodno bila platila banci; da joj je tužitelj vratio sav novac; da je tužitelj bio vozač kamiona (šlepera) i da je vozio po cijeloj Europi.

3.2. Iz iskaza saslušane svjedokinje NI (supruge tužitelja) proizlazi: da je njezin suprug podigao kredit kod tuženice 2004.; da nije sudjelovala u potpisivanju toga ugovora; da je ona vršila uplate kredita na ime supruga FI, zato što je kao profesionalni vozač, bio stalno na putu kamionom i to po cijeloj Europi; kada se vraćao s posla, da joj je davao novac, za izvršiti uplate rata kredita; da tužitelj nije znao zašto rata kredita stalno raste; da je tužitelj kreditom kupio stan; da se stan nije iznajmljivao; prije tog ugovora o kreditu, da tužitelj nije imao kredit u "švicarcima", a niti u eurima; da su oni zaključili brak 2008.; i da suprug radi u Italiji kao vozač kamiona.

3.3. Iz iskaza saslušanog tužitelja (po struci vozač) proizlazi: da je podigao kredit kod tuženice u CHF; ali da je kod te banke zapravo tražio iznos od 50.000,00 eura; da je tražio kredit u iznosu 50.000,00 eura, jer je tada euro bio "jači" od CHF-a; da mu je bankarica ponudila kredit u CHF-u, u iznosu od 77.400,00 CHF-a, dakako sve u protuvrijednosti kuna; da mu je trebao kredit za kupiti stan; da je iznos kredita dostavljen putem računa prodavatelju; da je stan koštao više od iznosa odobrenog kredita, tako da je nadoplatio kupoprodajnu cijenu; da je ugovor zaključio na trideset godina; da ga još uvijek plaća; da nije napravio nikakvu konverziju; da je rata kredita od početka otplate stalno rasla, zbog povećanja tečaja; da su rate uplaćivale, onda kada je on bio na putu, BI (tetka), NI (supruga) i OI (njegova baka); da vozi veliki kamion šleper po Europi; kada je bio na putovanjima šleperom, da nije mogao s istim jednostavno doći do filijala banaka u Europi, radi uplate rata kredita; jer, da je morao voziti uglavnom po industrijskim zonama gradova; zato, da je zamolio navedene osobe, da za njega izvrše uplate rata kredita; da je svima vratio novac koji su plaćali umjesto njega; da je supruga odgajala četvero djece, a da je on prihodovao za cijelu obitelj. Da mu je službenica u banci koja mu je rješavala kredit, preporučila švicarski franak; da mu nije ništa govorila o rizičnosti te valute; da mu nije govorila pod kojim uvjetima i parametrima se mijenjala kamatna stopa; da mu nije jasno, kako je banka izračunavala promjene kamatnih stopa, jer su se stope stalno mijenjale. Da su ga informirali u banci, da će kredit vraćati mjesečno u kunama, u protuvrijednosti CHF-a; da nije bio svjestan, da će mu rata kredita rasti, sve ovisno o promjeni tečaja CHF-a, u odnosu na kunu; da nije dobio informacije od banke, vezano za valutni rizik predmetnog kredita; da je tražio kredit u eurima za kupnju stana, a da mu je ponuđen kredit u CHF-u, navodno jer da je povoljniji kredit za radnike, koji su tada bili zaposleni u inozemstvu; da mu nisu ponudili, niti prezentirali druge kredite u drugim valutama, osim u CHF-u.

4. Ovaj je sud prihvatio navode iz iskaza svjedokinja, jer su njihovi navodi neposredno uvjerljivi, logični i podudarni; te iz istih razloga je ovaj sud prihvatio i navode iz iskaza tužitelja, jer su i njegovi navodi uvjerljivi i logični i jer se podudaraju s navodima saslušanih svjedokinja. Slijedom navedenog, ovaj sud drži dokazanim da su svjedokinje vršile uplate rata kredita za korist i za interes tužitelja koji je zbog radnih obveza i putovanja kamionom, stalno bio na putu te nije mogao u rokovima izvršiti osobno uplate rata tuženici, te da su svjedokinje plaćale rate s tužiteljevim novcem. Stoga, je ovaj sud utvrdio i drži dokazanim: da je u ovom predmetu tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku, jer sud drži da nije odlučno u ovoj pravnoj stvari tko je vršio uplatu rata kredita, jer su rate kredita plaćene za korist i za račun tužitelja, s novčanim sredstvima tužitelja.

5. Dakle, da je ugovorom o kreditu, banka odobrila korisniku kredita (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.400,00 CHF-a, obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu; odredbom ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti tečaja kreditora za CHF, na dan dospijeća sa pripadajućom kamatnom stopom.

5.1. Od početka otplate kredita pa nadalje da se tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se je povećavao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje mjesečnih iznosa anuiteta kredita tužitelju u odnosu na početni. Da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženica propustila da ga u cijelosti informira o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

5.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., da je pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne.

5.3. Dakle, da je navedenom presudom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

5.4. Da se naprijed označena pravomoćna presuda, donesena u kolektivnom sporu, ima primijeniti na predmetni slučaj proizlazi iz činjenice: da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 1. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g, od strane sedam banaka, između ostalih i ove banke, a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Budući da je predmetni ugovor o kreditu zaključen 2007., a sadrži sporne odredbe, u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koje odredbe su proglašene ništetnima, time da presuda donesena u kolektivnom sporu ima se primijeniti na konkretan slučaj.

5.5. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita i kamata veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku zaključenja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu primjenom odredbi pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita, vežu za tečaj valute švicarskog franka. Naime, ništetnost dijela odredbe, ovog ugovora o kreditu riješena je kao prethodno pitanje u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i presudom VSRH, koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u kojima je utvrđena; ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope; ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. Da su ti pravni stavovi obvezujući u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Dodatno tužitelj tvrdi: da su sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača).

5.6. Nadalje, da odredbe čl.502.c. ZPP-a i čl.118. ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, kao što je i predmetni postupak, pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st.1. ZPP-a.

5.7 Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19.ožujka 2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđivanja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a a isto tako i čl.118 ZZP vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1.ZZP a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu; da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

5.8. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

5.9. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez pravne osnove iz čl.1111.ZOO; da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja dijela odredbi Ugovora o kreditu, ništetnim. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju švicarskog franka na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta; a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

5.10. Budući da je predmetni kredit preplaćen, tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka zaključenja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Za utuženi period potrebno je utvrditi novčanu razliku izraženu po mjesecima koju je tužitelj po osnovi promjene tečaja švicarskog franka stvarno isplatio tuženiku u odnosu na onu koju je trebao isplatiti prema inicijalno ugovorenom anuitetu preračunatom u domaću valutu prema tečaju CHF važećeg na dan isplate kredita.

5.11. U konkretnom slučaju da je tuženik nepošten stjecatelj pa je kao takav na primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do konačne isplate (čl.1115.ZOO).

5.12. Slijedom svega navedenog tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa koje je tužena neosnovano stekla po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, i to u visini koju je tužitelj uskladio nakon provedenog vještačenja, podneskom, u iznosu kao u izreci, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki dospjeli iznos kako je specificirano u tužbenom zahtjevu, uz naknadu parničnog troška. Dakle, tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev podneskom, kao u izreci ove presude; sve na osnovu nalaza vještaka financijske struke.

6. Tuženica odgovorom na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, uz isticanje prigovora mjesne nenadležnosti suda, prigovora zastare na utužene iznose (kao u izreci ove odluke), prigovora radi prijeboja; te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, jer da je neosnovan; kao i naložiti tužitelju, da tuženici naknadi trošak ovog postupka, u cijelosti; ista osporava aktivnu legitimaciju tužitelja; ali ne osporava matematički izračun vještaka.

7. Ovaj je sud tijekom glavne rasprave proveo dokazni postupak; te je u dokaznom postupku, nakon pribavljene suglasnosti stranaka, izveden dokaz: čitanjem svih priloga uz tužbu; Ugovora; odgovora na tužbu sa prilozima; svih podnesaka stranaka; nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i dopunu nalaza; te podneska tužitelja, kojim je konačno specificirao svoj tužbeni zahtjev; te je tijekom ročišta za glavnu raspravu izveden dokaz neposrednim saslušanjem svjedoka, stalnog sudskog vještaka financijske struke Marina Rameše; te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

8. Iz iskaza saslušanog tužitelja (po struci vozača) proizlazi: da je s tuženicom zaključio predmetni Ugovor u valuti CHF, u poslovnici u [adresa] (u nadležnosti ovoga suda; da mu je odobren kredit u prije gore navedenom iznosu u švicarskim francima (u protuvrijednosti kuna); da mu je po zaključenju Ugovora, na početku bilo sve to vrlo povoljno, no nakon nekog vremena, da je kamata počela stalno rasti; prilikom zaključenja Ugovora, da mu djelatnici tuženice nisu obrazložili točke Ugovora, niti mu predočili koji će realni troškovi nastati u svezi kamata, nakon zaključenja istog. Djelatnici tužene banke, da mu nisu detaljno objasnili odredbe Ugovora a niti kamatne stope; da sa službenicima banke nije nikada razgovarao o uvjetima samog Ugovora; da su mu samo nudili i predočili taj "tipski" Ugovor u CHF-u i objasnili mu: da ako ne prihvati sve uvjete kredita, da jednostavno neće kredit ostvariti; da nije znao ništa o kretanju CHF valute; da je želio sa iznosom kredita kupiti stan; zato, da je Ugovor potpisao, jer u suprotnom ne bi ostvario kredit; da nije znao što znači "varijabilnost tečaja", niti znao značaj "valutne klauzule vezane za valutu CHF-a", niti način računanja tečaja, a niti kamata; da kredit još nije isplatio u cijelosti.

9. Na temelju uvida u sam ugovor o kreditu koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), važećim u vrijeme zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je: da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku zaključenja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

9.1. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a, propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

9.2. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama (Narodne novine broj 96/2003 – u daljnjem tekstu ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da: se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano da: smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da: činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca; dok je u stavku 4. propisano da: ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.3. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9.4. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

9.5. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom, tj. tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne potpisati.

9.6. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

9.7. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada logično i uvjerljivo navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice, kao i da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj odredbi kredita; niti da mu je objašnjeno koliko bi kamata iznosila; a niti da je bio upoznat o ekonomskom značaju i o ekonomskim posljedicama valutne klauzule, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a niti o varijabilnost tečaja; da nije bio upoznat o posljedicama odredbe Ugovora i Odluke o kamatnim stopama tuženice (vezano za valutu CHF-a).

9.8. Iskaz tužitelja je sud prihvatio u potpunosti, jer je životan, logičan, neposredno uvjerljiv, bez ikakvih proturječnosti i podudaran s ostalim izvedenim dokazima tijekom postupka. S druge strane, tuženica nikakvim dokazima nije osporila takve navode tužitelja (tuženica je bila dužna dokazati protivno s obzirom da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru).

9.9. Valja istaknuti kako pravilno tužitelj interpretira navedeni ugovor po principu «uzmi ili ostavi», jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne.

9.10. Navodi tuženice da je ugovor prilagođen potrebama tužitelja je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženica kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen.

9.11. U odnosu na navode tuženice da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da tužitelj (potrošač) nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva (inače je tužitelj zidar što dodatno ukazuje sudu da nema pravnog, niti ekonomskog znanja) i to sve za razliku od tuženice, koja je zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, pristupila u okviru svoje djelatnosti.

9.12. Odredba o kamatnoj stopi je uočljiva, obzirom da se ista nalazi na vidljivom mjestu. No ova odredba nikako nije jasna, ni razumljiva, a niti konkretizirana. Ovdje ne govorimo o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade. Potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Obzirom da banka, kao financijska institucija, nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi se nije pregovaralo, pa navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, tj. ovdje tužitelja; dodatno, predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao prigovoriti, a niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe; takva odredba predstavlja netransparentan trošak, što sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom.

9.13. S obzirom da je tužitelj temeljem navedenih odredbi Ugovora platio tuženici kamate, u visini kako je to gore navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja; iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a; jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

9.14. Nadalje, budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno, da je visina kamate, isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženicu iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe, gore navedenih točaka Ugovora, utvrđene su ništetnim.

9.15. U pogledu navedenog, ugovor mora na transparentan način sadržavati razloge i pojedinosti mehanizma otplate kredita, a sve kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice, koje iz toga za njega proizlaze; a banka nije u trenutku zaključenja ugovora pojasnila tužitelju, što sve takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje, da bi se ona imala primijeniti; ta odredbe nisu određene, niti su odredive, već je odluka o visini otplate kredita donijeta od strane tuženice, kao jače ugovorne strane, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecat na sadržaj tih ugovornih odredbi; zato su te ugovorne odredbe nepoštene, jer se o njima nije posebno unaprijed pregovaralo; dodatno iste odredbe nisu jasne, jer ne ukazuju koji će se akti i koji će se uvjeti kreditora primjenjivati; što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu dakle, potrošača, tj. tužitelja, pa je kao takva odredba ništetna.

10. Tuženica je, kao financijska institucija, trebala uvažavati interese potrošača, ali se nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila: načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje; načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava; te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani; koja su temeljna načela obveznog prava. Profesionalna djelatnost banaka jeste zaključivati ugovore o kreditu. Dužnost je banaka, da potrošačima prije zaključenja pravnog posla daju sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da pojasne bitne značajke i rizike predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. U ovom konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu je formularni, tipski ugovor unaprijed pripremljen od strane banke za veći broj korisnika; dakle, tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti; a da se tužitelj nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog zaključenja ne bi niti došlo; stoga ovaj sud drži: da pozicija tužitelja i tuženice u ovakvom ugovornom odnosu nije jednaka, niti ravnopravna; stoga, da banka nije postupila, u konkretnom slučaju, pošteno prema potrošaču, tj. tužitelju.

11. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. U ovom postupku tužitelj ima status potrošača, jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba zaključio s tuženicom, kao davateljicom kredita i to radi, radi kupnje stana. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je: svaka fizička osoba, koja zaključuje pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili zaključuje pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. U čl. 2. Direktive 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik (u konkretnom slučaju tužitelj) u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja, pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor zaključio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva od banke zatražio radi, kupnje stana, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženici, koja suprotno od toga, nije dokazala tijekom postupka; dakle, nije dokazala da predmetni kreditni iznos tužitelj nije iskoristio u ugovorenu svrhu.

13. Nakon svih izvedenih dokaza ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj ukupnosti ovaj je sud zaključio i drži dokazanim: da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

14. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno: da su stranke u postupku zaključile predmetni Ugovor namjenskom kreditu (solemniziranog kod Javnog bilježnika) u svrhu kupnje obiteljskog vozila, za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.400,00 CHF-a, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,990% godišnje; zatim, da se kamatna stopa stalno mijenjala od početno ugovorene godišnje (što proizlazi i iz nalaza vještaka).

15. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, sama činjenica što je tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženik, zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, u kojem razdoblju je i tužitelj zaključio predmetni ugovor o namjenskom kreditu dovoljni su razlozi, da se zaključi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja.

16. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

17. Ugovor o namjenskom kreditu između stranaka je zaključen, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosio kao i vezano za utvrđenja, da li tužitelj ima status potrošača, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ovoga Ugovora.

18. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

19. U predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu, zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti, jer se zapravo promjenjivost kamatne stope vezuje za promjenu tržišnih uvjeta i Odluku o kamatnim stopama banke, a da se pri tome ne navode ni minimalni kriteriji ili parametri o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

20. Dakle u tužbenoj osnovi tužbe tužitelj tvrdi: da je sa tuženicom zaključio predmetni Ugovor o kreditu, te da mu je temeljem predmetnog ugovora o kreditu banka odobrila kao korisniku (tužitelju) kredit u CHF-u, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita; da je ugovoreno da se kredit u iznosu CHF-a i kamata iz Ugovora otplaćuju, u jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće, na dan dospijeća tj. plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora; da je na primjenu navedenih odredba tužitelj pristao budući da se radi o standardiziranom i po tuženoj unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati, te da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tužena propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da je na dan korištenja kredita iz predmetnog ugovora srednji tečaj CHF-a utvrđen prema tečajnoj listi tuženice, a da se od početka otplate kredita, pa nadalje tečaj CHF-a stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja; da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno: da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne; da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, pa da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku zaključenja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF. Shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim u dijelu, odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF; da je iz svega navedenog razvidno da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10.4. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak; da su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, protivne kogentnim odredbama članka 81. 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost; dok da je u odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli; da je odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano: da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila; to da tužitelj drži: da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan korištenja predmetnog ugovora bio važeći, prema tečajnoj listi HN banke.

21. Tužitelj od tužene potražuje povrat svih koristi i iznosa koje je tužena neosnovano stekla primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to preciziranim tužbenim zahtjevom a odnosi na neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete i kamate do dana otplate kredita, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom, od dana svakog pojedinog stjecanja (tuženice); onako, kako je specificirano podneskom tužitelja, odnosno kao u izreci ove presude.

22. Dakle, predmet je ovog postupka isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu zaključen između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica CHF i kamata.

23. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno: da su stranke u postupku sklopile predmetni Ugovor o kreditu, kao namjenski kredit, u kunskoj protuvrijednosti CHF-a s ugovorenim rokom otplate i s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke o kreditiranju građana i koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,990% godišnje, a obračunava se u CHF-u (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u Anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima; da su stranke Ugovora o kreditu ugovorile, da se odobreni kreditni iznos i kamata Ugovora, otplaćuje u ugovorenom roku i u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju, banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici banke, koja je sastavni dio ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

24. Između stranaka je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, te se ističe i prigovor zastare.

25. Ugovor o kreditu između stranaka je zaključen 2004., pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme, zaključenja predmetnog Ugovora (Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07, je stupio na snagu dana 7. kolovoza 2007).

26. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

26.1. Sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu upućuje na zaključak, da se radi o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model ugovora kojim banka odobrava namjenske kredite kod kojih je u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja ugovora. Da bi neka odredba ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj ugovora.

26.2. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da su dijelom te odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta nepoštene i nerazumljive, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, što isti potvrđuje, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na Kune nije pod kontrolom HNB- a, da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

27. Tužitelj se (osnovano) poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine donesenu u postupku i protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana; a da je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

28. Nadalje, iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/2014- 2 od 09. travnja 2015. godine kojom je odbio revizije tužene, između ostalog i ovdje tuženice, kao neosnovane, te presudom istog suda posl.br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima, kao što je konkretni; s time da je prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07, kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

28.1. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima tužitelj je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

28.2. Ovaj sud drži dakle, da je više nego očito da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

28.3. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor, nema nikakvog utjecaja jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu, niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja, već je javni bilježnik prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio: da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok im nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita.

29. Ovaj sud, uvažavajući sve gore navedeno, je u ovom postupku primijenio odredbe kako slijedi: članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva; članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, to ovaj sud drži: da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njima nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom zaključenja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne (djelomično), tj. u ovom slučaju, u dijelu kao u izreci.

30. Tužitelj se u predmetnoj parnici (osnovano) poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom zaključenja ugovora pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7.st.1 i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

30.1. U ovom predmetu nije izveden dokaz saslušanjem bankara tužene, (obzirom tuženica navedeno nije predložila); a inače ovaj sud drži: da taj dokaz nije relevantan, kraj činjeničnih utvrđenja, na kojim se temelje pravna utvrđenja iz presude donesene u tzv. kolektivnom sporu, kako je u prethodnim točkama, ove presude obrazloženo.

31. Prigovor zastare potraživanja koji je podnijela tužena nije osnovan, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO- a, te je podnošenjem kolektivne tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita vezanih za valutnu klauzulu uz valutu CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare do donošenja presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno pravomoćnosti prvostupanjske presude od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. "valutnoj klauzuli", a tužba je podnesena u ovom parničnom predmetu 28. ožujka 2022., prije isteka općeg zastarnog roka od 5 godina.

31.1. U svezi prigovora zastare tuženice, valja naglasiti da je: na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost; stoga je prigovor zastare tuženice neosnovan. U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od dva dijela, deklaratornog kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi; i kondemnatornog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata preplaćenih novčanih iznosa nastalih kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju nije nastupila; obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe.

32. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marinu Ramešu koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje u kojemu je na temelju dokumentacije iz spisa konstatirao odlučne činjenice za izradu svoga nalaza prema naloženom zadatku suda, a koje su zapravo i nesporne. Naime, vještaku je naloženo kao zadatak da utvrdi novčane razlike između stvarno isplaćenih anuiteta iz spornog Ugovor o kreditu u razdoblju od zaključenja Ugovora do konačne otplate predmetnog kredita i mjesečnog anuiteta koje bi tužitelj platio tuženoj da se nije mijenjao početni tečaj CHF-a; odnosno: da se je cijelo vrijeme primjenjivao tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju (a kojeg je sud prihvatio jer logičan, uvjerljiv sastavljen na osnovu zakona i bez ikakvih proturječnosti), s time da se u obračunu posebno iskaže posljednjeg uvećanog anuiteta kod konačne otplate kredita.

32.1. U tablicama vještak je prikazao simulirani plan otplate kredita u valuti HRK, u kojemu je utvrdio anuitete korištenjem ugovorene kamatne stope i srednjeg tečaja za CHF kreditora na dan važećeg na dan isplate kredita. Tako utvrđenim obvezama sučeljavaju se uplate tužitelja tijekom otplate kredita i konačno konstatira razlika koja nastaje kod svake pojedinačne mjesečne obveze i uplate korisnika kredita tužitelja. Inicijalni mjesečni anuitet utvrđen je na temelju parametra izračuna koji su strankama bili poznati u trenutku zaključenja ugovora. Iako se tužiteljev zahtjev ovdje ne odnosi i na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, promjena kamatne stope tijekom otplate kredita ima za posljedicu utvrđenje novih vrijednosti anuiteta, svih u valuti HRK budući je glavnica kredita preračunata primjenom ugovorenog tečaja. U tablicama je prikazana djelomična otplata kredita, nadalje i konačna otplata kredita. Ukupne obveze tužitelja prema otplatnom planu sačinjenom na temelju parametra koji su bili poznati u trenutku odobrenja kredita do konačne otplate kredita. Usporedbom mjesečnih anuiteta utvrđenih u tablicama i stvarnih uplata korisnika kredita koje su preuzete iz dokumentacije tužene, dobiva se obračun novčanih razlika svakog pojedinačnog anuiteta. Novčane razlike po svakom pojedinačnom anuitetu, po dinamici otplatnog plana, vještak je prikazao u tablicama, kao neto preplate u korist tužitelja. Prikazani su pojedinačni iznosi negativne razlike koje su nastale kod zatvaranja onih anuiteta kod kojih je stvarna uplata tužitelja manja od iznosa anuiteta utvrđenog u nalazu vještaka. Metoda izračuna ovoga vještaka u kontekstu negativnih razlika sastoji se u tome, što isti manje plaćene iznose po pojedinom anuitetu (anuiteti kod kojih je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan korištenja kredita) pokriva pozitivnim razlikama, a tek nakon takvog prebijanja pozitivne razlike anuiteta prikazuje kao neto preplatu (u tablicama).

33. Podneskom je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka i dopune nalaza istoga; u bitnome prihvaćajući utvrđene preplate, po vještaku financijske struke; a tuženica nema prigovara na matematički izračun vještaka.

33.1. Na ročištu sudski je vještak ostao u potpunosti kod svog pisanog nalaza: a stranke u postupku, nisu imale primjedbi na nalaz vještaka; stoga je tužitelj prihvaćajući nalaz u cijelosti (i dopunu nalaza), ostao u potpunosti kod svoje tražbine, a u iznosu, kao u izreci ove presude.

33.2. Sud je prihvatio pisani nalaz vještaka u cijelosti, prihvaćajući njegovu metodu obračuna kao ispravnu, slijedom čega je tužbeni zahtjev isplate usvojen u cijelosti, onako kako je istoga tužitelj postavio prema prihvaćenom iznosu neto pretplate; sadržaja kao u izreci ove presude; uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedini preplaćeni iznos, a sve pozivom na odredbu čl. 323 st. 2. ZOO/05.

34. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

34.1. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema promijenjenom tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

35. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je kako je naprijed navedeno regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

36. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o "ex tunc" učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka zaključenja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka zaključenja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

37. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

38. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u koja se tijekom otplate mijenjala prema odluci tuženice nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. čl.1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima mora platiti i zateznu kamatu na svaki iznos preplate anuiteta od dana stjecanja odnosno, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan iznos preplate kad je tužitelju zapravo i nastala šteta sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

39. Slijedom prednjih navoda, predlaže se sudu utvrditi ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na odredbe o deviznoj klauzuli u CHF-u, te da naloži tuženoj da tužitelju u roku 15 dana plati iznos utvrđene preplate koju visinu je tužitelj precizirao nakon provedenog dokaza knjigovodstveno, financijskog vještačenja, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate, a koja kamata teče na pojedine iznose kako je precizirano u podnesku tužitelja u kojemu je uskladio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, a sve uz naknadu parničnog troška.

40. Ovaj sud dodatno drži: da predmetni Ugovor o kreditu zapravo nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti; štoviše, sadržaj napadnute odredbe, je po motrištu suda konfuzan, kako se promjena visine kamatne stope vezuje za Odluku banke o kreditiranju građana, jer zasigurno ne pojašnjava nikakve kriterije i parametre o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali i o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu CHF-a.

40.1. U ovoj pravnoj stvari predmet raspravljanja su ništetne odredbe odnosno, dijelovi odredbi o valutnoj klauzuli, s obzirom je tužitelj ustao zasebnom tužbom radi utvrđenja ništetnosti i isplate glede promjenjive kamatne stope. Isto vrijedi i za odredbe Ugovora o kreditu u koje je vezana glavnica-švicarski franak, a o kojima se također tužena nije pobrinula da pojedinačno o njima korisnika kredita dovoljno informira kao o rizičnoj valuti odnosno, da su odredbe tužitelju bile ne dovoljno protumačene a time, nerazumljive i nejasne.

41. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda iz odluke posl.br. Rev-2221/18 kojom je u cijelosti prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipanja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule o ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi: da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na Ugovor o kreditu koji se sklapaju u valuti CHF,: da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe.

42. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi u kojima se glavnica veže za valutu CHF- a i ugovara obračun kamate u CHF-u sud zaključuje: da su dijelom te odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke također nepoštene i nerazumljive jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu; da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a; da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

43. Kako je o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula i redovna kamata, uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona iz izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, ovaj sud je zaključio: da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, u dijelu kao gore, a sve kako su činjenice o kojima je tužitelj iskazivao (informiranost o parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF utvrđene i provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka, i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna. Stoga, postoji direktan učinak tužbe koja obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima, radi ostvarivanja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/22, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP)

44. S obzirom na toč. IV. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđena presudom VTS RH br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) koja se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju i ovoga suda ni nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem djelatnika banke tj. bankara (što tuženica nije predložila), jer bi se u suprotnom svako drugačije postupanje s obzirom na iznesena utvrđenja iz toga postupka i citirane zakonske odredbe, bilo nesvrsishodno, neekonomično i tegobno za potrošača, a konačno i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Polazeći od takvog pravnog stava, radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku; te je izveden i dokaz saslušanjem tužitelja.

45. Naime, iz nalaza i iz navoda iz iskaza vještaka, te i priloženih tablica razvidno je, da je vještak krenuo od polaznih ugovornih elemenata kreditora (kakav stav zauzima i ovaj sud), jer su upravo oni i jedini koje je tužitelj prihvatio kao poznate i nesporne, to je izračunao razliku preplaćenog tečaja na način da je napravljen izračun mjesečne razlike anuiteta u HRK stavljanjem u odnosu iznos mjesečnog anuiteta i primljenog iznosa u HRK i ugovorene kamatne stope u odnosu, na mjesečne iznose anuiteta u HRK koje je kreditor naplaćivao s promjenom tečaja CHF-a. Iz realiziranog otplatnog plana po kreditu, te specifikacije-uplata po kreditu, vidljivo je da se uslijed promjene tečaja CHF-a u odnosu na HRK mijenjao i udio u iznosu mjesečnog anuiteta i visina samog anuiteta u odnosu na početni-inicijalni otplatni plan koji je uručen korisniku kredita po sklopljenom ugovoru i ispati kredita. Iz prikazanog obračuna u tablicama razvidan je izračun razlike mjesečnih anuiteta na način da je u odnos stavljena kunska vrijednost anuiteta koje je korisnik kredita plaćao kreditoru svaki mjesec i koji su bili podložni promjeni tečaja CHF u kunskoj vrijednosti, s anuitetima po početnom otplatnom planu, s time da je pri izračunu korišten srednji tečaj kreditora na dan plaćanja obveze što je i predviđeno navedenim člankom Ugovora. Podaci u tablici prikazuju tijek otplate kredita koji je nastao uslijed promjene tečaja, te plaćene iznose od strane korisnika kredita koji predstavljaju iste elemente otplate po tečaju CHF na dan dospijeća-uplate anuiteta uključujući i nastale promjene. Dakle, kada se od ukupnog iznosa anuiteta u HRK koje je kreditor naplaćivao od korisnika kredita, a koji sadrže promjene tečaja CHF; pa kada se oduzme, iznos anuiteta u HRK koji odgovaraju iznosu u trenutku nastanka obveze (po otplatnom planu koji sadrži promjenu kamatne stope) dobiva se razlika mjesečnih preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja ukupnog iznosa kao u izreci ove presude.

45.1. Sud prihvaća u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka koje se može u cijelosti pratiti i iz predočenih tablica; te sud drži: da je obračun razlike više uplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja jasno vidljiv za svaki preplaćeni iznos; i da nema osnove za sumnju da bi se u navedenim iznosima kumulirao i obračun po osnovi promjene kamatne stope.

46. Ovaj sud usvojio je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti; a pri tome sud drži nedvojbenim da je, zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

46.1. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

47. Pri tome, valja nadodati da je sud utvrdio osnovom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, da kad utvrđuje da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na tzv. valutnu klauzulu prema kojima se kamate obračunavaju u valuti CHF, zatim prema kojima se kamate na glavnicu obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja kamata, zatim, da se zakonske zatezne kamate obračunavaju u valuti CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženice, važeće na dan plaćanja kamata, te da se kredit otplaćuje (glavnica i redovne kamate) u kunskoj protuvrijednosti CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora, jer se o navedenom ugovornim odredbama nije između stranka pojedinačno pregovaralo, budući tuženica nije dokazala suprotno, pa da stoga tužitelj kao potrošač nije bio u potpunosti informiran o mogućim rizicima primjene valutne klauzule prema kojoj se otplata kredita veže za tečaj valute CHF prema valuti kuna, jer je tužitelju bio poznat jedino tečaj valute CHF u vrijeme zaključenja i solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu, dok mu nije bio poznat tečaj u budućem razdoblju otplate kredita, a niti mu je tuženica predočila egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti kuna, a time i na visinu anuiteta otplate kredita.

48. Naime valja ponoviti i nadodati, da u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi članka 118. ZZP/14, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika; isto tako je bilo propisano i odredbom članka 138.a ZZP/07; na potpuno jednak način bilo je propisano i prema odredbi članka 502.c ZPP- a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice i to da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, time da će u tom slučaju sud biti vezan za takva utvrđenja u parnici, u kojoj će se osoba na njih pozvati.

49. Valja ponoviti, sagledavajući izloženo, da u ovom parničnom postupku sud ima u vidu: da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženice iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi: da je u navedenom predmetu dana 04. srpnja 2013. godine, donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine; da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno: da su banke, a među njima i tuženica iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi: da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva. Da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno: da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedenim pravomoćnim odlukama je utvrđeno: da su banke, a među njima i tuženica iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: a) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima; i b) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Iz navedenih odluka proizlazi: da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, i jer nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i kakve bi posljedice za njih iz toga mogle proizaći u smislu povećanja anuiteta otplate kredita vezanih za tečaj valute CHF prema valuti kuna.

50. Dakle, ovaj sud drži da: prethodno navedena utvrđenja i pravni stavovi proizašli iz tzv. "kolektivnog spora" za zaštitu interesa i prava potrošača koji su prethodno u bitnome izloženi, mogu se primijeniti na odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ali samo u dijelu: kojim je ugovorena valuta (iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franaka po srednjem tečaju kreditora, banke na dan korištenja), uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te isto tako u dijelu: kojem je propisano da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća, tj. plaćanja za CHF banke tuženice; to da stoga te odredbe tog ugovora, i samo u tom dijelu, ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

50.1. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih ili ništetnih u dijelu navedenih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene).

51. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

52. Tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbeni zahtjev za isplatu, čemu se tuženik protivio; to valja reći, da prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, (iznimno tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka), kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, sve obzirom da je za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini, bilo potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku tužitelja prihvatio, kao u izreci ove presude.

53. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u prije gore navedenim točkama Ugovora o kreditu, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

54. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

55. U konkretnom slučaju, tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist, kao u izreci ove presude. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a (koja propisuje: kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva) i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

56. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim gore pobliže navedenih točaka Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženici plati glavnicu i anuitete kredita i kamate sve vezano za valutu CHF-a ; i posljedično isplata navedenih iznosa kao gore. Iz Ugovora o kreditu slijedi da je tuženica davatelj kredita i da je kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju gore navedeni iznos u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate kao gore. Uvidom u Ugovor o kreditu, ovaj je sud utvrdio: da se radi o standardiziranom, tipskom ugovoru; odredbom čl. 295. ZOO- a propisano je: da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku zaključenja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru; a da je odredbom čl. 269. ZOO-a propisano: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a u st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan; te da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; u st. 2. propisano je: da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano: da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

57. Ovaj je sud nakon svih izvedenih dokaza zaključio i drži dokazanim: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži sporne odredbe, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada, niti zašto je baš tako određena, sve u odnosu na iznos kredita, bez istovremenog preciznog označavanja, na što se odnosi, bez jasnih informacija o načinu određivanja naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora; a navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji tvrdi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice; da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovarao o nikakvim odredbama kredita, niti bio u mogućnosti prigovarati tuženici, a niti mu je objašnjeno koliko bi valutna klauzula i kamata iznosila; da nije bio upoznat o tome; a navode iz iskaza tužitelja ovaj sud prihvaća, jer su životni, logični i uvjerljivi; a tuženica, s druge strane, nikakvim dokazima, nije osporila te tvrdnje, niti dokazala suprotno.

57.1. Sporne odredbe Ugovora o kreditu su ništetne, jer se radi o ugovoru sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti cijeni prema odredbi čl. 295. ZOO-a; a budući da odredbe Ugovora o kreditu kojim su određene otplate anuiteta kredita vezane za valutu CHF-a, isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu naknade, čini takve odredbe neodređenim i neodredivim, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženicu iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema pravo pregovarati a o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku.

57.2. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe utvrđene su ništetnim; jer ovaj sud drži dokazanim: da o sada spornim odredbama Ugovora o kreditu tužitelj nije pregovarao, niti imao mogućnosti pregovarati s tuženicom; da doista stranke o navedenim odredbama Ugovora nisu pregovarale. Dakle, drugim riječima, da se o navedenim odredbama Ugovora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati stoga: da su navedene odredbe Ugovora ništetne, jer je tipski Ugovor prethodno pripremila tuženica; jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti se to moglo, pa je ovaj sud zaključio: da su navedene odredbe ugovora ništetne, budući da tuženica nije dokazala pretpostavke iz čl. 81. st. 4. ZZP- a.

58. Valja ponoviti, u svezi statusa potrošača, da ovaj sud drži: da tužitelj ima status potrošača, jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora, koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba zaključio s tuženicom kao davateljicom kredita i to radi kupnje stana. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. U čl. 2. Direktive 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja, pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor zaključio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražio radi kupnje stana, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženici, koja suprotno od toga nije ni dokazala tijekom postupka tj.: da tužitelj predmetni kreditni iznos nije iskoristio u ugovorenu svrhu.

58.1. Dakle, ovaj sud drži da: da je predmetni Ugovor o kreditu, tipični formulacijski obrazac ugovora, unaprijed sročen i priređen od strane banke (tj. tipski ugovori) za veći broj korisnika i da tužitelj nije mogao pregovarati, prigovoriti, niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, pa niti o predmetnim; da je ovako formulirani tipski ugovor tužitelj mogao samo prihvatiti; a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora, da do njegovog zaključenja, ne bi niti došlo. Da pozicija tužitelja i tuženice, u ovakvom ugovornom odnosu, nije ni jednaka niti ravnopravna; da je Direktivom Vijeća 93/13, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da je pravna posljedica ovakvih odredbi njihova nepoštenost i ništetnost; da se spornim odredbama ne predviđa niti priroda, te nije niti razvidan razlog njihove naplate, jer su iste suviše općenite; da je tužitelj mogao samo nagađati što sve one obuhvaćaju; da o spornim odredbama tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarale, prije a niti vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, zbog čega: ta okolnost stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve dakle, isključivo na štetu potrošača. Slijedom je ovaj sud zaključio: da su takve odredbe netransparentne i nejasne; slijedom da: sve navedeno čini sporne odredbe nepoštenim; a u konačnici ništetnim; te je presuđeno kao u izreci.

58.2. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, istaknut po tuženici, ovaj sud drži da je isti neosnovan. Tužitelj svojom tužbom tvrdi: da je ta ugovorna odredba ništetna. Ovaj sud drži da nije sporno da su ugovorne strane odredbom članka 14. Ugovora, ugovorile za eventualne sporove nadležnost suda prema sjedištu kreditora; ali polazeći od članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca; to ovaj sud zaključno drži: da je navedena odredba ugovora nepoštena odredba, slijedom da je i ništetna.

58.3. U konkretnom je slučaju tužitelj potpisao ugovor s tuženicom kojeg je tuženica unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u Ugovoru i da korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj, te da je takvu ugovornu odredbu tuženica uvrstila u Ugovor sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta i time ostvariti dodatne pogodnosti i bitno smanjenje eventualnih troškova postupka, za sebe. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta korisnika kredita od suda čija je nadležnost ugovorena i vrijednost spora, sud zaključuje: da tako ugovorena odredba za korisnika kredita izaziva veće troškove dolaska na sud; a time stvara i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka; pa stoga sud drži: da je takva odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva da je ništetna (istovjetno stajalište zauzeto je po Sudu EU, u predmetima posl.br. C-240/98 i C-244/98).

58.4. Pri tome valja nadodati da: prema članku 59. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi; a iz Ugovora proizlazi: da su ugovorne strane zaključile istoga u [adresa], pa iz te činjenice proizlazi i mjesna nadležnost prvostupanjskog suda u Puli-Pola, tako i za Stalnu službu u Rovinju – Rovigno.

58.5. Valja naglasiti da odredba čl.19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da: "U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.". Dodatno, presudom suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i dr. u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 je isti sud presudio: da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije pregovaralo, već je odredba čl.14. predmetnog ugovora unaprijed formulirana od strane tuženice kao odredba formuliranog standardnog ugovora, pa su time ispunjene pretpostavke iz čl. 81. i 82. ZZP-a, te stoga sud drži: da je navedena odredba nepoštena i ništetna.

59. Tuženica je istakla prigovor radi prebijanja u svezi tečaja i manje kamatne stope. U svezi toga valja navesti da: manji tečaj i manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i tečaj, na niže), da manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena tužitelju, pa tuženica ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio. Valja navesti, s druge strane, da tuženicu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru, u odnosu na osnovano potraživanje tužitelja. Dodatno valja nadodati da: tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost gore navedenih odredbi (čl. 323. st. 2. ZOO-a), već da je upravo suprotno od toga: tužena banka kao kreditor, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

60. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženica je izgubila ovaj spor, te je dužna naknaditi tužitelju troškove postupka. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška o kojem je odlučeno kako slijedi.

60.1. Tužitelju je priznat trošak postupka u svezi: sastava tužbe 100 bodova – 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1.); za sastavljene obrazložene podneske: od dana 6. kolovoza 2021. (100 bodova – 200,00 eura), od dana 14. veljače 2022. (25 bodova – 50,00 eura), od dana 14. ožujka 2022. (25 bodova – 50,00 eura), od dana 8. prosinca 2022. (100 bodova – 200,00 eura), od dana 14. travnja 2023. (100 bodova – 200,00 eura), od dana 14. srpnja 2023. (25 bodova – 50,00 eura), od dana 10. listopada 2023. (25 bodova – 50,00 eura), od dana 12. siječnja 2024. (25 bodova – 50,00 eura), sve osnovom Tbr. 8. toč. 1. i 4.; za zastupanje na ročištima od dana 23. kolovoza 2021., 1. prosinca 2022., 16. ožujka 2022., 28. travnja 2026. i 31. srpnja 2026., (5 x 100 bodova – ukupno 500 bodova, odnosno 1.000,00 eura, po Tbr. 9.), ukupno 1.025 bodova, odnosno 2.050,00 eura; te na taj iznos PDV 25% u iznosu od 512,50 eura, odnosno ukupno 2.562,50 eura; pristojbe na tužbu u iznosu 49,77 eura; pristojbe na presudu u iznosu 173,09 eura; što ukupno iznosi 2.785,36 eura. Dodatno su priznati tužitelju materijalni troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 557,77 eura, što ukupno iznosi 3.343,13 eura. Dakle, tuženica je dužna tužitelju naknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 3.343,13 eura, u roku od 15 dana od donošenja ove odluke, uz zakonsku zateznu kamatu.

61. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Rovinju, 26. kolovoza 2026.

S u d a c :

Roberto Uggeri

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovoga suda na nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.