REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-689/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, predsjednika vijeća, Renate Marić izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Davor Pavičić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pavičić & partneri u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3337/2025-7 od 5. prosinca 2025. ispravljene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P - 3337/2025-13 od 2. lipnja 2026. na sjednici vijeća održanoj dana 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Žalbe tužitelja EP iz [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3337/2025-7 od 5. prosinca 2025. ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3337/2025-13 od 2. lipnja 2026.

II Zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3337/2025-7 od 5. prosinca 2025. ispravljene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3337/2025-13 od 2. lipnja 2026. suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9011051266 od 01.03.2006.god. sklopljenog između tužitelja EP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, a koja: u dijelu čl. 11. st. 3. glasi „…Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju EP, [adresa]

– Sestvetski Kraljevec, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 221,83 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 03.03.2006. godine pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 227,32 eura sa zateznim kamatama koje teku od 5. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog povrede čl. 354. st.2. točka 11. ZPP-a. Navodi kako je ključno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ne izvesti zaključak da je znatna neravnoteža nastala zbog toga što se nije pojedinačno pregovaralo ili je odredba nejasna. Sud pogrešno zaključuje da znatna neravnoteža proizlazi iz činjenice da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Sukladno navedenom, prigovor zastare tuženika je osnovan. Predlaže se da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi tuženiku troškove. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. Protiv rješenja o troškovima postupka sadržanim u presudi žalbu je uložio tužitelj zbog bitne povrede iz 354.st.2.točka 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora i dosuđene troškove. Predlaže preinačenje odluke o troškovima i traži troškove žalbenog postupka.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Neosnovano tuženik i tužitelj u žalbi ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

5.1. Među strankama nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu 1. ožujka 2006., kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 35.743,76 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom, u čl. 11.3. ugovorena je naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita odnosno 221,83 EUR.

6. Sporno je je li navedena ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, s obzirom da je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost, posebno je li tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

7. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je na tuženiku teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, jer je tužitelj imao samo mogućnost prihvatiti takav ugovor, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita.

8. S obzirom da sporna odredba ne sadrži, u skladu s čl. 59. toč.3. ZZP -a, konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po seb i razumljivi, a isto tako nema mjesta zaključku da bi ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužitelja, bili razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, Naime, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno da se o njima nije moglo pregovarati jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju prvostupanjskog suda, a tako i žalbenog prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da se o navedenoj odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovorenu naknadu nije pojedinačno pregovaralo te je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Slijedom navedenog utvrđena je ništetnom i stoga je pravilno odlučeno kao u točki I. izreke presude.

9. Prvostupanjski sud je, također, pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Primjenom čl. 323. st. 1. ZOO -a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

9.1. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, sud je pravilno odlučio kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, pravilno prihvatio i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 221,83 EUR (za trošak obrade kredita, to tim više što ista visina nije sporna, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od slijedećeg dana od kada je izvršena uplata od 3.3.2006., sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a.

10. Žalba tužitelja i tuženika u odnosu na troškove postupka nije osnovana.

10.1. Troškovi parničnog postupka pravilno su izračunati u skladu sa skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tbr. 7., 8., 9. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23).

10.2. U pogledu troškova parničnog postupka neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da sud nije dobro odredio vps s obzirom na dosuđene iznose. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio da je tužitelj vrijednost spora očito suviše visoko označio. Tužitelj je u tužbi kao vrijednosti predmeta spora naznačio iznos 1.549,06 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu te isplatu iznosa 221,83 eura. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 221,83 eura.

10.3. Takav pravni stav prihvaća i ovaj sud. Deklaratorni zahtjev je istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu samo radi ocjene osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, pa se kao vrijednost predmeta spora računa vrijednost zahtjeva za isplatu. Isto tako odredba čl. 35. ZPP-a propisuje da kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir vrijednost glavnog zahtjeva, a glavni zahtjev u konkretnom slučaju je upravo kondemnatorni zahtjev.

11. Zbog navedenog, sud je sukladno odredbi čl. 368.st.1. ZPP-a odbio žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrdio osporene odluke, jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda i rješenje pobija, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Tuženik i tužitelj su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istima nisu uspjeli, temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Požegi, 26. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević