Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51 000 Rijeka

Poslovni broj: P-341/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Robertu Mihelju, prema nacrtu višeg sudskog savjetnika Gorana Maršića, u pravnoj stvari tužitelja Consensus nekretnine d.o.o., Rijeka, Ignacia Henceka 1, OIB: 88216523120, zastupanog po punomoćniku Lovru Perica, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika 1. BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ive Orliću, odvjetniku u Rijeci, i 2. MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Draženki Horvat, odvjetnici na Rabu, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 01. srpnja 2026., temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP-a) po objavi 11. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I Nalaže se prvotuženiku BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati tužitelju Consensus nekretnine d.o.o., Rijeka, Ignacija Henckea 1, OIB:88216523120, iznos od 2.517,67 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se drugotuženoj MŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati tužitelju Consensus nekretnine d.o.o., Rijeka, Ignacija Henckea 1, OIB:88216523120, iznos od 2.517,67 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju da naknadi prvotuženiku trošak ovog postupka u visini od 500,00 EUR (petsto eura i nula centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 11. rujna 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju da naknadi drugotuženoj trošak ovog postupka u visini od 1.000,00 EUR (tisuću eura i nula centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 11. rujna 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 25. studenog 2020. podnio tužbu u kojoj navodi kako je prvotuženik 22. lipnja 2020. kao prodavatelj poslao obavijest tužitelju kao agenciji da prodaje stan na [adresa] u [adresa], u visini od 70.000,00 EUR i to agentici tužitelja DŽ, a drugotužena je 03. srpnja 2020. poslala upit također DŽ, koja je ujedno i njezina školska prijateljica, za predmetni stan, a koja joj je povratno poslala slike stana. Dana 04. srpnja 2020. istoj agentici navodi da želi kupiti upravo baš taj stan, neovisno o činjenici da je agentica objasnila drugotuženoj da je stan potrebno kompletno adaptirati. Sa agenticom tužitelja drugotužena kao kupac te suprugom IŽ dolaze isti dan razgledati stan u kojoj je prvotužena kao prodavatelj i njegov brat ĐŽ suvlasnik stana, nakon čijeg razgleda tužitelj i tuženi su međusobno pročitali i potpisali Ugovore o posredovanju. Nakon toga su krenuli u pregovore o kupnji stana. Prvotuženik 05. srpnja 2020. pristaje prodati stan ali 06. srpnja 2020. drugotužena javlja da je kupila drugu nekretninu u neposrednoj blizini predmetne. Ugovorne strane nikada nisu raskinuli ugovor o posredovanju, a naknadno uvidom u zemljišne knjige utvrđeno je da je ugovor o kupoprodaji za isti stan zaključen 18. rujna 2020. Kako su prvotuženik i drugotuženica prevarili tužitelja i potajno sklopili kupoprodajni ugovor iz kojeg su isključili tužitelja kao posrednika, a što je protivno ugovoru o posredovanju i to čl. 4 kojim je ugovoreno da ako prvotuženik kao nalogodavatelj zaključi ugovor sa osobom s kojom ga je tužitelj doveo u vezu kao posrednik potajno, obvezuje se platiti dvostruki iznos posredničke naknade uvećano za PDV, odnosno čl. 3 kojim je ugovoreno da drugotužena kao nalogodavatelj je prvi puta u predmetnoj nekretnini te je nisu pogledali posredstvom druge agencije, nego posredstvom tužitelja prvi puta i čl. 6 istog ugovora da ako je nalogodavatelj zaključio pravni posao vezano uz nekretninu posredstvom druge agencije ili direktno s vlasnikom, a istu je pogledao putem tužitelja obvezuje se isplatiti tužitelju dupli iznos ugovorene posredničke provizije uvećano za PDV, da su prvotužena i drugotuženi u obvezi podmiriti tužitelju utuženi iznos. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na način da se naloži tuženima da isplate tužitelju svaki iznos od 37.938,75 HRK sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.

2. Prvotuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da su agenciju za nekretnine i to nekoliko izvijestili da prodaju stan za 70.000,00 EUR a da nadograđuju svoju proviziju kod potencijalnog kupca. Drugotužena je stupila u stan sa agentom iz agencije Azimut Podružnica Opatija UŽ i nije se izjasnila, te su od strane nekoliko agencija upućeni da snize cijenu jer su se ponude kretale od 60.000,00 EUR do 65.000,00 EUR. Dana 04. srpnja 2020. djelatnica tužitelja DŽ dovela je prvotuženu i supruga koji ju je odmah prepoznao ali nije htio reći da je već bila u stanu bez muža sa drugom agencijom. Pristali su na cijenu od 67.500,00 EUR nakon nagovaranja od djelatnice DŽ na koju je pristao, da bi naknadno bio izviješten da je drugotužena odustala od kupnje također od djelatnice DŽ. Nakon 20-tak dana UŽ iz agencije Azimut vratio se sa ponudom od 67.000,00 EUR a što je niže od agencije Consensus što je i prihvatio. Pitao ga je da li zna da je drugotužena već bila sa drugom agencijom, odgovorio je da on zna, da ju je on prvi doveo i da ne brine. Zaključili su predugovor 22. srpnja 2020. i kupoprodajni ugovor 18. rujna 2020. te nije imao nikakav kontakt sa drugotuženom u međuvremenu. Dobio je opomenu 06. studenog 2020. od tužitelja za plaćanje provizije te potom tužbu radi isplate. Međutim osporava da je tužitelj doveo drugotuženu u vezu sa prvotuženikom jer je već ranije u svibnju bila u stanu sa UŽ iz agencije Azimut. Nije zabranjeno da kupac komunicira sa više agencija i odabire sa kime će stupiti u poslovne odnose. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Drugotužena u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je prethodno vidjela stan posredstvom agencije Azimut 20. svibnja 2020., a u stanu bio je i prvotuženik. U to vrijeme nije imala novaca za kupnju i renoviranje te je izvijestila tužitelja da odustaje od kupnje 6. srpnja 2020. Kasnije je uspjela pozajmiti novac te je prvotuženik došao u kontakt sa drugotuženom te je zaključen ugovor o kupoprodaji 18. rujna 2020. posredstvom agencije Azimut. Ne radi se o prevari već slobodnom tržištu ponude i potražnje. Članak 6. st. 2 Ugovora o posredovanju da zabranjuje drugotuženoj kupiti stan sa nekom drugom agencijom već samo preko tužitelja i nakon raskida ugovora jer je tužitelj kao agencija tu nekretninu pronašao i ostvario pravni posao. Drugotužena nije čitala ugovor, potpisala ga je, uz obrazloženje DŽ da je tipski obrazac koji ne mora čitati, vjerovala joj je zbog prijateljskih odnosa, te je iskoristila povjerenje drugotužene. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. Presudom posl.br. P-1555/2020-30 od 15. veljače 2022. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, u odnosu na koju je tužitelj podnio žalbu, a koju je Županijski sud u Zagrebu uvažio te je rješenjem posl.br. Gž-1876/2022-6 od 18. veljače 2025. ukinuo presudu i predmet vratio na ponovno postupanje. Iz obrazloženja Županijskog suda u Zagrebu u bitnom proizlazi kako nije utvrđeno da li se radi o isključivom posredovanju, te da li je tužitelj kao posrednik upozorio tužene na značenje i pravne posljedice klauzule o isključivom posredovanju. Stoga će ovaj sud u daljnjem tijeku presude dati valjane i obrazložene razloge svoga mišljenja uvažavajući stav Županijskog suda u Zagrebu.

5. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaze uvidom u SMS prepisku (list 4-33 spisa), ugovor o posredovanju od 04. srpnja 2020. sklopljen između tužitelja kao posrednika i prvotuženika kao nalogodavatelja (list 34-35 spisa), ugovor o posredovanju od 04. srpnja 2020. sklopljen između tužitelja kao posrednika i drugotužene kao nalogodavatelja (list 36 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnine od 18. rujna 2020. sklopljen između prvotuženika, FŽ i HŽ kao prodavatelja te drugotužene kao kupca (list 36-38 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 39-40 spisa), predugovor o kupoprodaji nekretnine od 22. srpnja 2020. sklopljen između prvotuženika, FŽ i HŽ kao prodavatelja te drugotužene kao kupca (list 61 spisa), ugovor o posredovanju pri prodaji nekretnine od 25. svibnja 2020. sklopljen između Azimut – Real Estate Agency d.o.o. kao posrednika i prvotuženika kao prodavatelja (list 62 spisa), dokaz saslušanjem z.z. tužitelja NŽ (list 76-78 spisa), prvotuženika BŽ (list 83-85 spisa), drugotužene MŽ (list 85- 87 spisa), svjedoka DŽ (list 97-99 spisa), ČŽ (list 109- 110 spisa) te je izvršen uvid o ostatak dokumentacije koja prileži spisu.

6. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U ovom postupku nije sporno da je drugotužena sklopila sa tužiteljem ugovor o posredovanju radi pronalska nekretnine, u konkretnom slučaju za dvosobni stan broj 23 na petom katu koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika, balkona, ukupne površine 50,88 m2 s pripadajućom drvarnicom, koji se nalazi u stambenoj zgradi broj 6 na adresi [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], 23. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-23, dalje: predmetna nekretnina). Nije sporno da je prvotuženik također sa tužiteljem sklopio ugovor o posredovanju radi prodaje predmetne nekretnine, te da su oba ugovora sklopljena 04. srpnja 2020. Stranke su učinile nespornim da je drugotužena sa svojim suprugom IŽ zajedno sa tužiteljem 04. srpnja 2020. otišla pogledati predmetnu nekretninu, te da je bio prisutan i prvotuženik kao suvlasnik.

8. Sporna je obveza tuženika na podmirenje utuženog iznosa u vidu dvostruke posredničke naknade zbog kupnje nekretnine preko druge agencije uvažavajući posredstvo tužitelja u pronalasku odnosno kupnji/prodaji predmetne nekretnine, ništetnost takve ugovorne odredbe, kao i trenutak kada je drugotuženoj prvi puta pokazana predmetna nekretnina odnosno kada je prvotuženik prvi puta doveden u svezu sa drugotuženom. Također je sporno da li se u konkretnom slučaju radi o isključivom posredovanju te je nastavno sporno da li je tužitelj upozorio prvotuženika i drugotuženu na značenje i pravne posljedice klauzule o isključivom posredovanju.

9. Uvidom u ugovor o posredovanju zaključen između tužitelja i prvotuženika utvrđeno je da se predmetni ugovor odnosi na obvezu tužitelja da poveže nalogodavca (ovdje prvotuženika) i treću osobu radi sklapanja pravnog posla u smjeru prodaje nekretnine. Uvidom u čl. 4. Ugovora st. 2. propisano je da je kupac dužan kupiti nekretninu isključivo putem tužitelja, dok je u st. 3. propisana obveza prvotuženika na vraćanje dvostrukog iznosa posredničke naknade u slučaju postupanja suprotno st. 2. tog članka.

10. Uvidom u ugovor o posredovanju zaključen između tužitelja i drugotužene utvrđeno je da se predmetni ugovor odnosi na obvezu tužitelja da poveže nalogodavca (ovdje drugotuženu) i treću osobu radi sklapanja pravnog posla u smjeru kupnje nekretnine. Člankom 3. Ugovora ugovoreno je da drugotužena prethodno nije vidjela predmetnu nekretninu, dok je uvidom u čl. 6. Ugovora propisana obveza drugotužene na isplatu dvostrukog iznosa posredničke provizije ukoliko bi sklopila pravni posao preko drugog posrednika ili izravno od prodavatelja. U istom članku ugovoreno je da je drugotužena u obvezi kupiti predmetnu nekretninu isključivo putem tužitelja kao posrednika.

11. Uvidom u predugovor o kupoprodaji nekretnine utvrđeno je da kupoprodajna cijena predmetne nekretnine iznosi 70.000,00 EUR, da je kupac drugotužena prethodno uplatila iznos od 10.000,00 EUR, te da ostatak kupoprodajne cijene iznosi 60.000,00 EUR, dok je uvidom u kupoprodajni ugovor utvrđeno da je predmetna nekretnina prodana za iznos od 67.000,00 EUR, sa time da je drugotužena prethodno uplatila iznos od 7.000,00 EUR.

12. Uvidom u ugovor o posredovanju zaključen između Azimut Real estate agency d.o.o. i prvotuženika utvrđeno je da je isti sklopljen 25. svibnja 2020. te da je u čl. 5. ugovoreno da predmetni ugovor nije ugovor o isključivom posredovanju odnosno da nije ekskluzivni ugovor.

13. Uvidom u ugovor o posredovanju zaključen između Azimut Real estate agency d.o.o. i drugotužene utvrđeno je da je isti sklopljen 20. svibnja 2020. te da nije nigdje ugovoreno da bi se radilo o ugovoru o isključivom posredovanju.

14. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve pročitane isprave sa time da je vjerodostojnost isprava ocijenio na temelju drugih provedenih dokaza, kako materijalnih tako i personalnih, te njihovu vjerodostojnost stranke nisu osporavale.

15. Saslušana je z.z. tužitelja NŽ koja u svome iskazu u bitnom navodi da se drugotužena obratila DŽ, koje su i susjede i školske kolegice, i to telefonom da traži nekretninu, dvosoban stan a raspolaže iznosom od 70.000,00 EUR. Pokazan joj je stan na Vežici 03. srpnja te misli da je potpisala ugovor o posredovanju, a i prvotuženik je nazvao agenciju i ponudio prodaju stana na Kozali, a poslao je i fotografije, i tada nije potpisan ugovor o posredovanju sa prvotuženikom. Drugotužena je inzistirala razgledati stan koji je vidjela fotografiju iako ju je DŽ odgovarala. DŽ poslala je adresu stana drugotuženoj što nije uobičajeno te su dogovorile susret 04. srpnja za razgled nekretnine. DŽ je ušla u vozilo drugotužene do lokacije, te je prvotuženik naveo da neće ići ispod 70.000,00 EUR. Drugotužena bila je oduševljena a brat drugotuženika prisjetio da mu je drugotužena radila naočale kao djelatnica u Optici Visum a što sve zna iz pričanja agentice. Ugovor o posredovanju predan je prvotuženiku koji je postavljao pitanja i pročitao ga. Uobičajeno se potpiše ugovor o posredovanju sa kupcem prije razgleda stana ali jer se poznaju ugovor je potpisala drugotužena kad su sjeli u vozilo i pročitala, te je svaki dobio svoj primjerak ugovora što potvrđuje potpis. Sve ovo poznato joj je iz pričanja agentice. Drugotužena ponudila je 65.000,00 EUR, te su se u konačnici susreli na 67.500,00 EUR. Komunikacija se odvijala telefonom i porukama. Idući dan se javila drugotužena da odustaje jer je previše za adaptaciju a nakon 30 dana kada je susrela DŽ izvijestila je da je kupila stan u blizini što je bilo negdje u kolovozu. Kada je prvotuženik javio da je prodao stan saznali su da je zaključen ugovor između istih stranaka bez agencije tužitelja. Zatražila je plaćanje provizije od 3%, a ako dođe do spora dvostruko, na što se drugotužena oglušila, a prvotuženik prijetio. Ne može se izjasniti u odnosu na koju cijenu je zatražena provizija ali pisani trag dogovorene cijene je između klijenata 67.500,00 EUR. Nije bilo nikakvih upita od strane drugotužene da se provizija smanji, uobičajeno je 3% uvećano za PDV od ugovorene kupoprodajne cijene. Ukazuje da je razgled stana navodno preko agencije Azimut bio 20. svibnja, a posrednički ugovor potpisan 25. svibnja što je nelogično u odnosu na oba tuženika, kao i pogrešne adrese. Ugovor o posredovanju nikada nije raskinut, a za oba računa plaćen je PDV od 7.000,00 kn.

16. Ista je dopunski saslušana te u svojem iskazu u bitnom navodi kako ugovor o posredovanju sadrži klauzulu o isključivom posredovanju u čl. 4. st. 2. predmetnoga ugovora. Također navodi kako je predmetni članak boldiran te je svakome vidljivo značenje toga članka. Tuženi su na pravne posljedice klauzule o isključivom posredovanjuna upozoreni a što je vidljivo iz iskaza DŽ iz kojeg iskaza proizlazi da je ona objasnila tuženima što to znači, a što su isti pročitali te potpisali predmetni ugovor. O tome da je ista objašnjavala tuženima zna od prvotuženika prilikom telefonskoga razgovora kao i drugotužene kada su pregovarali oko same cijene nekretnine. DŽ je to njoj rekla vezano za objašnjavanje odredbe ugovora no ona sama prilikom objašnjavanja i zaključenja ugovora o posredovanju nije bila prisutna, već svoja saznanja crpi temeljem navoda koje joj je rekla DŽ.

17. Saslušan je prvotuženik koji u svome iskazu u bitnom navodi da je agencija Azimut dovela drugotuženu kao kupca u mjesecu svibnju i nisu željeli stan prodati ispod 70.000,00 EUR. Puno je agencija dovodilo kupce, a bio je nazočan on, drugotužena, UŽ nekih 30 minuta, imala je pozitivno mišljenje o stanu, a o cijeni nisu uopće razgovarali. Potpisao je posrednički ugovor agenciji Azimut u tijeku posjeta a nije ih uopće čitao. Rekao je agenciji koliko traži neto a što će iznad toga dobiti agencija da ga se ne tiče. Početkom mjeseca srpnja DŽ dovela je drugotuženu jer joj je 10 dana ranije poslao fotografije stana kojeg prodaju. Nikada nije pričao sa djelatnicom DŽ da će morati platiti proviziju a ugovor s tužiteljem potpisao je u mjesecu srpnju, nije ga čitao, a nije imao namjeru izigrati agenciju. Nije htio govoriti iako je prepoznao drugotuženu jer je bila sa mužem, pa se nije želio upuštati u nikakve odnose. Iako su se usuglasili za cijenu od 67.500,00 EUR kada je javio DŽ ona je rekla da je kupac odustao. Dva tjedna nakon toga UŽ iz Azimuta rekao je da ima kupca i to za 67.500,00 EUR. Iako je rekao UŽ da je sa drugom agencijom drugotužena bila kasnije, rekao je da ne brine. U Opatiji je sastavljen ugovor od 7.000,00 EUR kapare, a nakon toga kupoprodajni ugovor od 67.000,00 EUR. Nije platio nikakvu proviziju agenciji Azimut jer ne zanima ga koliko je ugovorena cijena stana, sve iznad 67.000,00 EUR stvar je agencije. Dobio je primjerak ugovora o posredovanju, možda je bio naivan, nije ga čitao, a nije mu bila namjera izbjeći plaćanje provizije. Ne zna da li je drugotužena platila proviziju agenciji Azimut. Ne sjeća se. Kontakt sa DŽ je slanje fotografija, dovođenje drugotužene u stan i kada se javila sa ponudom drugotužene. Znao je da su provizije 3% a nije nelogično što je prešutio DŽ da je već vidio drugotuženu preko druge agencije. Stan je pregledan 20-tog a ugovor 25-og da je greška. Nije ulazio zašto piše Opatija jer je ugovor potpisan u stanu. UŽ ga nije obavijestio tko je kupac, a naknadno je pročitao da je sa tužiteljem dogovoren iznos od 73.000,00 EUR. Ne zna je li bio priložen račun. Nema objašnjenje za razliku u cijeni u predugovoru od 70.000,00 EUR i kupoprodajnom ugovoru od 67.000,00 EUR, a nije sklopio Aneks od 3.000,00 EUR. Dao je nalog da se pristupi zaključenju predugovora na 67.000,00 EUR, i to da se obave sve formalnosti. Razlika između cijene u predugovoru i ugovoru mogla bi predstavljati nečiju proviziju

18. Saslušana je drugotužena koja u svome iskazu u bitnom navodi da je u lipnju srela DŽ, poznanicu, i rekla joj za potrebu za stan, a nije razgovarala o tome koliku proviziju mora platiti, jer je svim agencijama dala do znanja da je njezin limit 70.000,00 EUR. Ne zanima ju što agenciji ulazi u taj limit, a nije bila u mogućnosti dati više za stan. Pronašla je preko interneta predmetni stan koji joj se svidio, te su krenule u razgled iako ju je od toga odgovarala DŽ navodeći da je stan derutan. Ušle su u njeno vozilo i potpisali su ugovor prije razgleda stana. Ne zna što piše u ugovoru, da li ga je dobila, trebala joj je reći što u njemu piše. Rekla je da je to samo potpis da će razgledati stan. Smatra da ju je izigrala kao kolegica, jer joj nije rekla šta je njena obaveza. Stan je otvorio brat od prvotuženika početkom mjeseca srpnja razgledali su 15 do 20 minuta, nije slušala dok je DŽ razgovarala o cijeni a znala je koji je njezin limit. Misli da je prvotuženik nešto potpisao u stanu, a ona nije. Tek kasnije nakon 7 dana kada je pričala sa suprugom shvatila je da je taj stan pogledala još ranije, i to 25. svibnja kada ih je dočekao prvotuženik, i to sa agencijom Azimut, iako je bilo 4 agencija. Kada ju je UŽ izvijestio da je prvotuženik pristao prodati stan po njenoj ponudi i to 70.000,00 EUR, što je maksimalno mogla dati. Ne tiče je se kojoj je agencija platila proviziju, ali ju je platila naknadno i to Azimutu jer je platila naknadno 70.000,00 EUR. Nije prepoznala da je već bila u tom stanu a DŽ se ponaša prema njoj agresivno. Više je stanova razgledavala 25. svibnja sa Azimutom, i to bila je oglašena za veću cijenu koju nije mogla platiti. Omaška je što se ne navodi adresa stana u ugovoru o posredovanju pri kupnji nekretnine od 25. svibnja 2020. (list spisa 88). Ne sjeća se da li je potpisala posrednički ugovor sa DŽ i za druge nekretnine, a misli da je dobila račun za agenciju Azimut vezano za proviziju, ne zna da li ga je izgubila ali dala je 70.000,00 EUR. Ne zanima ju koliko je agencija platila proviziju. Suprug nije bio s njom prvi put kada je razgledala stan sa agencijom Azimut, ali se prisjetila u razgovoru sa suprugom. Nije dala nalog da pregovara za cijenu od 67.000,00 EUR jer su svi agenti bili upoznati što im je rekla. Nije potpisala Aneks ugovora, a ništa je nije asociralo da je već razgledala taj stan. Odustala je od kupnje jer se razgovaralo o iznosu od 77.000,00 EUR, a ne 67.500,00 EUR, jer joj ta cijena nije ponuđena.

19. Saslušana je svjedokinja DŽ koja u svome iskazu u bitnom navodi da je djelatnica tužitelja, da poznaje od ranije drugotuženu, rade kod istog poslodavca, te joj je spomenula da traži nekretninu u neformalnom razgovoru, a ona joj je ponudila pomoć jer je djelatnica u agenciji, također u neformalnom razgovoru. Spomenula joj je da mora platiti agencijsku proviziju od 3% ako zaključi ugovor, a nije imala pitanja ni prijedloga o tome. Smatrala je da joj je sve jasno. Javio joj se prvotuženik da prodaje stan za 70.000,00 EUR, a objasnila je tada da će oglasiti nekretninu za 73.000,00 EUR, a da taj iznos od 3.000,00 EUR predstavlja proviziju. Zvala ju je druotužena da razgledaju nekretnine, čule su se telefonski, rekla je da joj je dobra lokacija, te inzistirala da razgledaju. Sjela je u njihovo vozilo te su je odveli da razgledaju stan na adresi [adresa] gdje ih je dočekao prvotuženik i njegov brat. Tada je prvi puta dala prodavatelju posrednički ugovor na potpis unaprijed tiskan a dopunila je kvadraturu cijenu po kojoj se prodaje te primjerak dala prodavatelju. Ništa nisu posebno razjašnjavali, ostali su kod istog dogovora. Ponovila je da mora platiti 3% i rekla da dobro pročita ugovor. Drugotužena je bila jako zainteresirana te joj je dala na potpis ugovor o posredovanju i posrednički list s podacima o stanu i kupcu, a nije unesena cijena stana koja je oglašena. Nije imala pitanja vezana uz proviziju, a niti je rekla da ne može ići iznad određenog limita cijene. Drugotužena je vidjela da je oglašena cijena od 73.000,00 EUR ili 73.500,00 EUR ne sjeća se točno, ali znala je za koji se iznos stan prodaje. Kasnije su razgledali još jedan stan bez njenog supruga. Bila je subota 04. srpanj oko 13 sati. Nisu pričali o cijeni stana ili proviziji. Drugi dan ponudila je drugotužena 65.000,00 EUR, a u nedjelju možda čak isti dan prvotuženik je pristao na iznos od 67.500,00 EUR. Nakon što se konzultirala sa suprugom rekla je da odustaje jer je cijena previsoka. 30 dana kasnije rekla je da je kupila drugu nekretninu blizu ove koju su razgledali, a uvidom u vlasnički list utvrdila je da je novi vlasnik stana drugotužena. Prvotuženik je pročitao ugovor a nije se moglo vidjeti da li se prvotuženik i drugotužena od ranije poznaju, a ona se divila da je ulica lijepa. Ona je djelatnica te ne može odlučivati o sniženju kupoprodajne cijene.

20. Saslušan je svjedok ČŽ koji u svome iskazu u bitnom navodi kako je isti djelatnik agencije Azimut, da je drugotužena kontaktirala agenciju da potražuje stan na gradskoj liniji, te je stavila limit od 70.000,00 EUR ili 75.000,00 EUR ne sjeća se točno. Pogledali su dvije nekretnine među ostalim i ovu isti dan kada je potpisala posrednički ugovor sa agencijom. Preko burze su ostvarili kontakt sa prodavateljem telefonskim putem i imali u bazi podataka, a posrednički ugovor potpisali su sa prodavateljem isti dan kada je bio razgled stana. U kupoprodajni ugovor navede se cijena i od te cijene plati provizija koja je i od kupca i od prodavatelja a uključuje i PDV. Misli da je u ovom slučaju 3.000,00 EUR zajedno i kupac i prodavatelj. Ne zna koliko su vremena trajali pregovori, ne dugo, brzo a ne zna datume, navedeni su u ugovoru u posredničkom listu. Prodavatelj je dobio 67.000,00 EUR jer je 3.000,00 EUR nagrada agenciji a nije upoznat od prodavatelja da je drugotužena razgledavala nekretninu sa drugim agencijama. Ne sjeća se što je odgovorio prvotuženiku kada mu je predočio da je u međuvremenu stan razgledala drugotužena s drugom agencijom a mogao je reći samo to da mora kupiti stan sa agencijom s kojom je prvo pogledala a ne sa drugom agencijom. Uopće se ne sjeća međutim da su o tome razgovarali a nisu imali zaključen ekskluzivni ugovor o posredovanju. Navodi da su se tri puta susreli kupac i prodavatelj i to dva puta na nekretnini a jedan puta u agenciji i to nakon što prvotuženik postavlja i iznosi tvrdnju da su se susreli tri puta.

21. Sud je iskaze prvotuženika i drugotužene ocijenio kao nelogične, neživotne i neistinite. Posebno se ističe kako je u potpunosti neživotan dio iskaza drugotužene da u trenutku razgledavanja predmetne nekretnine putem tužitelja nije bila svjesna odnosno nije se sjećala da je istu već prethodno vidjela sa drugom agencijom, a to konkretno sa agencijom Azimut d.o.o. Također ovaj sud ocjenjuje potpuno neživotnim dio iskaza prvotuženika da isti u trenutku kada je drugotužena drugi puta razgledala tu nekretninu, ovaj put putem tužitelja odnosno njegova zaposlenika, nije se htio miješati i obavijestiti tužitelja da je ista već prethodno razgledala tu nekretninu putem druge agencije. Nadalje, njihovi iskazi su dijametralno suprotni sa iskazima z.z. tužitelja NŽ, DŽ i ČŽ, a koje iskaze u većem dijelu ovaj sud cijeni istinitim i objektivnim, osim dijela iskaza NŽ u pogledu znanja prvotuženika i drugotužene oko značenja klauzule o isključivom posredovanju.

22. Sukladno članku 763. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO- a) ugovorom o nalogu obvezuje se i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove. Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa.

23. Kao što je prethodno navedeno to nije sporno da je prvotuženik sklopio sa tužiteljem ugovor o posredovanju radi prodaje nekretnine, niti je sporno da je drugotužena sa tužiteljem sklopila ugovor o posredovanju radi pronalaska nekretnine radi kupnje, a koje ugovore su isti sklopili nakon sklapanja ugovora o posredovanju sa agencijom za promet nekretnina Azimut d.o.o. Stoga je za odlučivanje o osnovanosti tužbenoga zahtjeva prvotno potrebno utvrditi da li se u konkretnom slučaju radilo o isključivom posredovanju.

24. Uvidom u ugovor o posredovanju sklopljen sa prvotuženikom u čl. 4. ugovoreno je da je nalogodavatelj (prvotuženik) upoznat da kupac (drugotužena) koji je pogledao nekretninu u vlasništvu nalogodavatelja putem ovog posrednika (tužitelja), dužan je nekretninu nalogodavatelja kupiti isključivo putem ovog posrednika, čak i u slučajevima kad je u međuvremenu raskinut Ugovor o posredovanju između nalogodavatelja i posrednika ili je istekao rok njegova trajanja, te ako nekretninu nalogodavatelja nudi na tržištu drugi posrednik ili firma po nižoj cijeni, budući je pravni posao nastao pretežito kao posljedica djelovanja ovog posrednika agencije „Consensus nekretnine“ d.o.o.

25. Uvidom u ugovor o posredovanju sklopljen sa drugotuženom u čl. 6. ugovoreno je da je nalogodavatelj (drugotužena) potpisom ovog Ugovora upoznat da nekretninu koju je pogledao putem ovog posrednika (tužitelja), dužan kupiti isključivo putem ovog posrednika, čak i u slučajevima kad je u međuvremenu raskinut Ugovor o posredovanju između posrednika i treće osobe čija je nekretnina kupcu ponuđena i gledana od strane nalogodavatelja ili je istekao rok njegova trajanja, budući je pravni posao nastao pretežito kao posljedica djelovanja ovog posrednika agencije „Consensus nekretnine“ d.o.o.

26. Sukladno čl. 16. st. 1. Zakona o posredovanju prometa nekretninama („Narodne Novine“ br. 107/07, 144/12, 14/14, 32/19, dalje: ZPPN) propisano je da se ugovorom o posredovanju nalogodavac može obvezati da za posredovani posao neće angažirati nijednoga drugog posrednika (isključivo posredovanje), koja obveza mora biti izričito ugovorena. Ako je za vrijeme trajanja ugovora o isključivome posredovanju nalogodavac sklopio mimo posrednika pravni posao preko drugog posrednika, a za koji je isključivom posredniku bio dan nalog za posredovanje, dužan je isključivom posredniku platiti ugovorenu posredničku naknadu kao i moguće dodatne stvarne troškove učinjene tijekom posredovanja za navedeni posredovani posao (st. 2.). Uvidom u predmetne ugovorne odredbe ugovora o posredovanju kako za prvotuženika tako i za drugotuženu to je razvidno da predmetni ugovori po svojem obliku odgovaraju ugovoru o isključivom posredovanju, odnosno prvotuženik je u konkretnom slučaju mogao prodati nekretninu isključivo putem tužitelja kao posrednika, dok je drugotužena mogla kupiti nekretninu isključivo putem tužitelja kao posrednika.

27. Navod prvotuženika da se u konkretnom slučaju ne bi radilo o isključivom posredovanju ovaj sud nije cijenio osnovanim, posebice imajući u vidu da je ugovorom jasno naznačeno da se radi o isključivom obliku posredovanja te da se pravni posao (u odnosu na predmetnu nekretninu) može sklopiti samo uz tužitelja, pa je tako i u jednom i drugom ugovoru sadržajno navedeno da se radi o „isključivom“ posredovanju.

28. Sukladno čl. 16. st. 3. ZPPN-a propisano je da je prilikom zaključivanja ugovora o isključivome posredovanju posrednik dužan posebno upozoriti nalogodavca na značenje i pravne posljedice te klauzule. Stoga da bi tužitelju uopće pripadalo pravo na isplatu posredničke naknade, to je potrebno utvrditi da li je tužitelj odnosno njegov zaposlenik upozorio prvotuženika i drugotuženu o posljedicama sklapanja takvog ugovora, odnosno da li je upoznao iste sa pravnim posljedicama koje nose potpisivanje takvog oblika ugovora, odnosno da ih je upozorio koje će biti njihove obveze ukoliko se upuste u takav pravni odnos sa tužiteljem.

29. Svjedokinja DŽ u svome iskazu navodi kako je prije razgledavanja predmetne nekretnine dala drugotuženoj ugovor o posredovanju te da ista nije imala nikakvih pitanja niti je imala kakve posebne napomene. Međutim, iz iskaza DŽ ne proizlazi da bi ista na bilo koji način pojašnjavala drugotuženoj da se radi o isključivom posredovanju niti da je drugotužena u obvezi sklopiti (eventualno) pravni posao isključivo putem tužitelja, odnosno da ne može angažirati neku drugu agenciju putem koje bi kupila nekretninu. Iz gore navedene odredbe jasno proizlazi kako nije obveza nalogodavca da ispituje koje obveze proizlaze iz isključivog oblika posredovanja već je posrednik sukladno načelu savjesnosti i poštenja dužan na to upozoriti nalogodavatelja. Sud nije cijenio istinitim dio iskaza z.z. tužitelja NŽ kako je drugotužena bila upoznata sa klauzulom o isključivom posredovanju, budući iz provedenih dokaza proizlazi suprotno. Također ovaj sud ima potrebu napomenuti kako je u naslovu predmetnog ugovora navedeno da se radi o ugovoru o posredovanju a ne ugovoru o isključivom posredovanju, što po ocjeni ovoga suda upire na nepoštenu poslovnu praksu tužitelja, čime se dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da druga strana nije svjesna svojih obveza u slučaju da dođe do kupoprodaje nekretnine, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19)

30. DŽ u svome iskazu navodi kako su ona i prvotuženik prije potpisivanja ugovora usmeno razgovarali u odnosu na visinu provizije, dok kada su se našli u nekretnini su isto samo ponovili te ništa nisu posebno razjašnjavali. Jednako kao i kod drugotužene, iz iskaza DŽ ne proizlazi da bi prvotuženiku objašnjavala pravne posljedice klauzule o isključivom posredovanju, što to ustvari znači i koje će biti obveze prvotuženika u odnosu na tužitelja kao posrednika. Jednako kao i u ugovoru sa drugotuženom, isti je oformljen na način da je u naslovu navedeno da se radi o ugovoru o posredovanju, a ne o isključivom posredovanju, što na isti način predstavlja nepoštenu poslovnu praksu prema osobi sa kojom sklapa ugovor.

31. Tužitelj ovom tužbom potražuje dvostruki iznos ugovorene posredničke naknade navodeći kako je ugovorom o posredovanju kako za prvotuženika tako i za drugotuženu ugovoreno plaćanje dvostruke posredničke naknade i to u slučaju ukoliko nalogodavatelj postupi suprotno odredbama ugovora o posredovanju. Ovakav navod tužitelja ovaj sud u cijelosti smatra neosnovanim. Naime, sukladno čl.16. st. 2. ZPPN-a propisano je da posrednik ima pravo na ugovorenu posredničku naknadu, odnosno na posredničku naknadu čija visina je određena ugovorom o posredovanju u prometu nekretnina (čl. 27. ZPPN-a).

32. Nadalje, ovaj sud takvu odredbu kojom je prvotuženik i drugotužena u obvezi isplatiti dvostruki iznos posredničke naknade smatra ništetnom. Sukladno čl. 2. ZOO-a propisano je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose no da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Također je u čl. 3. ZOO-a propisano da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni dok je čl. 6. propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.

33. Mišljenje je ovoga suda kako je ugovaranje takve odredbe u potpunosti u suprotnosti sa gore navedenim načelima obveznoga prava, a nastavno je suprotno i načelu jednake vrijednosti činidaba kojim je propisano da pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, te da se Zakonom određuje u kojim slučajima narušavanje tog načela povlači pravne posljedice (čl. 7. ZOO-a). Upravo je posljedica ugovaranja takve odredbe njezina ništetnost budući da je ista u suprotnosti i sa zakonskim odredbama pa i Ustavom Republike Hrvatske.

34. Sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ukoliko on može opstati bez takve ništetne odredbe ukoliko ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljeni. Naime, u konkretnom slučaju ništetna odredba ugovora kojom je ugovoreno plaćanje dvostrukog iznosa posredničke naknade ne povlači ništetnost cjelokupnog ugovora o posredovanju, kako ugovora o posredovanju kojeg je tužitelj sklopio sa prvotuženikom tako i ugovora kojeg je tužitelj sklopio sa drugotuženom.

35. Uvidom u ugovoru o posredovanju kojeg je sklopila agencija Azimut real estate agency sa prvotuženikom kao i ugovor o posredovanju kojeg je sklopila sa drugotuženom nije od utjecaja na pravo tužitelja da zahtjeva isplatu posredničke provizije u pogledu poslova koje je tužitelj izvršio radi ispunjavanja ugovornih obveza ugovora o posredovanju sa prvotuženikom i drugotuženom. Naime, radi se o ugovoru o posredovanju pri prodaji/kupnji nekretnine kojom su prvotuženik i drugotužena angažirali navedenu agenciju radi prodaje/kupnje nekretnine, a koji ugovor nije karakteriziran kao ugovor o isključivom posredovanju. U tom pogledu potrebno je istaknuti kako je prema stavu ovoga suda presudna činjenica da se ugovor sa tužiteljem odnosi na ugovor o isključivom posredovanju.

36. Posebno se napominje kako je iz provedenih personalnih dokaza utvrđeno da je DŽ kao djelatnik tužitelja odgovarala drugotuženu u pogledu razgledavanja predmetne nekretnine, da joj je govorila da se ta nekretnina nalazi u derutnom stanju i da je istu potrebno kompletno adaptirati i renovirati, no unatoč tome na nagovor drugotužene, istoj je omogućeno razgledavanje te nekretnine pa se stoga smatra da je u tom pogledu tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu te prema želji drugotužene istu doveo u svezu sa prvotuženikom.

37. Obzirom na prethodno navedeno to ovaj sud ima potrebu ponoviti slijedeće:

kako je provedenim postupkom utvrđeno da je prvotuženik sklopio ugovor o posredovanju sa tužiteljem radi prodaje nekretnine, te da je drugotužena sklopila ugovor o posredovanju sa tužiteljem kako bi kupila nekretninu odnosno stekla vlasništvo, te da su oba ugovora sklopljeni kao ugovori o isključivom posredovanju. Utvrđeno je da je tužitelj sudjelovao u posredovanju između prvotuženika i drugotužene kako bi došlo do realizacije sklapanja kupoprodajnog ugovora. Također je utvrđeno da je drugotužena prvi puta vidjela tu nekretninu sa agencijom Azimut d.o.o., te da ista nije obavijestila tužitelja sukladno čl. 3. ugovora o posredovanju o tome da je već prethodno vidjela predmetnu nekretninu. Nadalje, utvrđeno je da drugotužena nije kontaktirala tužitelja kako bi pristupila sklapanju kupoprodajnog ugovara sa prvotuženikom, a ujedno je i utvrđeno da ugovor o posredovanju sa Azimut d.o.o. nije ugovor o isključivom posredovanju što je jasno naznačeno u čl. 5. ugovora o posredovanju kojeg je prvotuženik sklopio sa Azimut d.o.o., a što je ujedno vidljivo iz ugovora o posredovanju kojeg je drugotužena sklopila sa Azimut d.o.o.

38. Međutim, unatoč tome što su prvotuženik i drugotužena sklopili ugovor o isključivom posredovanju sa tužiteljem, samo po sebi ne dovodi do toga da bi tužitelju pripadala posrednička naknada, već je potrebno da tužitelj nalogodavcu (prvotuženiku i drugotuženoj) prezentira i pojasni klauzulu o isključivom posredovanju, što je u konkretnom slučaju tužitelj, odnosno njegov zaposlenik, propustio učiniti.

39. Sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaz na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Ukoliko tužitelj navodi da je pojasnio klauzulu o isključivom posredovanju prvotuženiku i drugotuženoj tada je to isti dužan i dokazati. Iskazima djelatnika tužitelja DŽ, prvotuženika i drugotužene nije utvrđeno da bi prvotuženiku i drugotuženoj bile pojašnjene posljedice klauzule o isključivom posredovanju. Sukladno čl. 221. toč. a. ZPP-a propisano je da ukoliko sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Naime, po stavu ovoga suda tužitelj nije uspio dokazati da bi prvotuženiku i drugotuženoj pojašnjavao klauzulu o isključivom posredovanju, niti je na bilo koji način omogućio istima da im bude poznato i jasno koje će biti njihove obveze temeljem takve odredbe.

40. Stoga je konačan stav ovoga suda kako tužitelj nema pravo na isplatu posredničke provizije budući da nije ispunio svoju obvezu prema odredbama ZPPN- a koje odredbe su kogentne naravi, a ujedno je ugovorio i odredbu koju ovaj sud ocjenjuje ništetnom. Stoga je trebalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

41. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tuženima priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne Novine“ br. 118/18) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika („Narodne Novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23, 107/25, dalje: Tarifa).

42. Odluka o trošku prvotuženika i drugotužene temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak parničnog postupka prvotuženika odnosi se na zastupanje po punomoćnicima, čiji je trošak sukladan Tarifi, kao i iznos PDV-a. Glede troškova prvotuženika u odnosu na radnje njegovog punomoćnika, ono se odnosi na zastupanje na dva ročišta u ukupnom iznosu od 400,00 EUR (13. travnja 2026. i 01. srpnja 2026. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 100,00 EUR.

43. Trošak parničnog postupka drugotužene odnosi se na zastupanje po punomoćnicima, čiji je trošak sukladan Tarifi, kao i iznos PDV-a. Glede troškova drugotužene u odnosu na radnje njenog punomoćnika, ono se odnosi na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, pristup tri ročišta u ukupnom iznosu od 600,00 EUR (01. srpnja 2021., 03. studenog 2021. i 14. siječnja 2022. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 200,00 EUR.

44. Budući je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen to je tužitelj sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan prvotuženiku isplatiti parnični trošak u visini od 500,00 EUR, dok je drugotuženoj dužan isplatiti parnični trošak u visini od 1.000,00 EUR pa je stoga sud odlučio kao u točkama II. i III. izreke ove presude.

45. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 57/22, 88/22, dalje: ZOUE) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 85/22) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro.

46. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22) i čl. 151. st. 3. ZPP-a pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tužitelj u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.

47. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.

U Rijeci, 11. rujna 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. 1. tuženika

- pun. 2. tuženika

Nacrt odluke izradio viši sudski savjetnik:

Goran Maršić