REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-521/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, predsjednika vijeća, Renate Marić, izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] M 11, Zagreb, koju zastupa punomoćnica Patricia Đurić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik HP i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5237/2019-42 od 27. ožujka 2024.u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5237/2019-42 od 27. ožujka 2024.

r i j e š i o  j e

II Žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Zagreb djelomice se prihvaća kao osnovana, a djelomice odbija kao neosnovana, te se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5237/2019-42 od 27. ožujka 2024.

- potvrđuje u osporenim točkama I i II

- u točki III potvrđuje za dosuđene troškove u iznosu od 4.988,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2024. do isplate, a preinačava se i odbija zahtjev tužitelja za naplatu preliminarnog vještačenja u iznosu od 79,63 eura, kao neosnovan.

III Odbijaju se zahtjevi tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Zagreb za naknadu troška žalbe i zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom i rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5237/2019-42 od 27. ožujka 2024. odlučeno je:

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204609817/05 od 01.04.2005. potvrđenog od javnog bilježnika Jasne Zorić iz Zagreba pod posl. br. OU-108/05 dana 04.04.2005., sklopljenog između tužiteljice MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., 2. i čl. 7. II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, da tužiteljici MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 15.193,95 EUR sa zateznim kamatama točno specificiranim u točki II izreke.

III Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204609817/05 od 01.04.2005. potvrđenog od javnog bilježnika Jasne Zorić iz Zagreba pod posl. br. OU-108/05 dana 04.04.2005., sklopljenog između tužiteljice MP, [adresa] M 11, 10000 Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora sadržani u dijelu čl. 2. koji glasi: „...koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d....“ i dijelu čl. 7. koji glasi: „...Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnih stavaka, te se obavezuje plaćati tako izmijenjene anuitete...“. IV Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, da tužiteljici MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 2.210,02 EUR sa zateznim kamatama točno definiranim u točki IV izreke.

r i j e š i o  j e

I. Vrijednost predmeta spora određuje se u iznosu od 17.403,97 eura.

II. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim se traži isplata iznosa od 287,07 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 5.068,45 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. ožujka 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žalbu je pravodobno podnijela tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložila drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbene zahtjeve tužiteljice ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točka 11. i 12. ZPP-a. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. U sadržaju žalbe navodi da sud u presudi određuje vps što je trebao učiniti na pripremnom ročištu, dosuđuje tražbinu iz rujna i prosinca 2005. a njegovo obrazloženje je nejasno, ističe da mora biti precizno označen dio teksta konkretno navedene odredbe na koju se odnosi tužbeni zahtjev, tako da se istodobno može pouzdano utvrditi kako ta odredba glasi nakon eventualnog usvajanja takvog zahtjeva. Nadalje, u žalbi ukazuje da je izreka Presude u točki II i IV proturječna sama sebi. U točki II. izreke sud je tužitelju dosudio ukupan iznos od 15.139,95 EUR u točki IV 2.210,02. Međutim, sve tražbine iz točke II. i IV izreke zbrojene ispravno u valuti EUR, daju drugačiji zbroj od onog iz točke II. i IV. izreke 15.193,96, odnosno 2.210,02 eura.

2.2. U okolnostima postojanja jedinstvenog i sumarnog zahtjeva za isplatu iz tužbe po dvije različite osnove nije moguće razabrati koliko od svake dosuđene mjesečne pretplate se odnosi na način promjene kamatne stope, a koliko na valutnu klauzulu. Sud ne prepoznaje u čemu se konkretno očituje preinaka tužbe, a tuženi se kontinuirano protivio navedenim preinakama te je istaknuo i prigovor zastare. Smatra da se ne radi o svrsishodnosti preinake. Tužiteljica je, u konkretnom slučaju, prije svega trebala dokazati svojstvo prosječnog potrošača , imajući pri tome u vidu odredbu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP 2003). Potrošačka svrha ugovora, a ni status potrošača se ne presumiraju, što upućuje na zaključak o tome da je na tužitelj ici teret dokaza u odnosu na status potrošača, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod pitanja zastare i neosnovanu primjenu početka tijeka zastarnog roka s obzirom na preinaku tužbenih zahtjeva za isplatu od 26.3.2021. kao i 2.2.2024. Nije jasan početak tijeka zateznih kamata. Sud u presudi dosuđuje isplatu navodnih pretplata tužitelju unatoč činjenici da je veliku većinu uplata vršilo trgovačko društvo tužitelja a ne on sam, što dodatno dovodi u pitanje i svojstvo potrošača. Unatoč prigovoru tuženika, sud je uzeo u obzir izračun sudskog vještaka samo više plaćeno u donosu na tečajnu raz liku i kamate, a ne i ono što je manje plaćeno.

2.3. Tuženi nadalje osporava dosuđene troškove postupka posebno preliminarni trošak i trošak ročišta za objavu presude, te smatra da je odluka nezakonita.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava sve navode iz žalbe. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže da Županijski sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrdi prvostupanjsku presudu i naloži tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka. Činjenično stanje je potpuno utvrđeno, materijalno pravo pravilno primijenjeno (osim u dijelu odluke o troškovima postupka)

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) i odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te zahtjev za isplatom pojedinačnih iznosa s osnova ništetnih odredbi.

7. Među strankama nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu 1. travnja 2005., kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 112.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita. Predmetnim Ugovorom stranke su ugovorile da će se na iznos kredita obračunavati kamata 5,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

8. Sporno je je li ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, s obzirom da je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost. Također sporna je i valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi.

9. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a, budući presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, te se može ispitati. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi tužene kojima tvrdi da je izreka proturječna iz razloga što je tuženoj naloženo da plati iznos od 15.139,95 EUR u točki II, a u točki IV 2.210,02, iako pojedini mjesečni iznosi daju zbroj 15.193,96, odnosno 2.210,02 eura. Zbog činjenice da je preračunavanje iznosa navedenih u kunama u nalazu i mišljenju vještaka u eure izvršeno u skladu sa odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) došlo je do neznatne razlike u izračunu.

10. Nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 502.a i c ZPP-a, te člankom 299. ZPP-a, na koje žalbom ukazuje tuženik, budući prvostupanjski sud nije usvojio tužbeni zahtjev isključivo primjenom odredaba članka 502.a i c ZPP-a smatrajući da je da je vezan utvrđenjima iz kolektivne parnice, nego je donio pobijanu presudu nakon što je proveo sve predložene dokaze, te nakon što je ocijenio iskaz tužitelj ice, dok tuženik nije niti predložio da se kao svjedok sasluša zaposlenik tuženika koji je sa tužiteljicom pregovarao prilikom zaključenja ugovora.

11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i logičan, dok iskaz svjedoka H nije posebno cijenio jer je i sam naveo da nije sudjelovao u pregovorima sa tužiteljicom, odnosno da istu uopće nije kontaktirao. Sud prihvaća iskaz tužiteljice posebno u dijelu u kojem navodi da joj je bankarica UP rekla da su to sigurni krediti jer banka ne bi nudila takav kredit da nije sigurna, odnosno da je riječ o najpovoljnijim kreditima a bez posebnog upozorenja vezano uz porast tečaja valute CHF. Iz iskaza također slijedi da se nije posebno pregovaralo u pogledu odredaba koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu.

12. U odnosu na svojstvo potrošača i žalbene navode tuženika u tom dijelu, nesporno je utvrđeno da je Ugovorom o kreditu odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF, radi kupovine stana (čl. 6. Ugovora) tužiteljici kao fizičkoj osobi. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit uzela radi kupnje stana za osobne svrhe, u kojem i danas živi sa svojom obitelji. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda okolnost da je tužiteljica kao sjedište tvrtke Proximus distribucija d.o.o. (kasnije Boxes d.o.o.), čiji je bila osnivač i direktor, navela upravo adresu stana koji je bio predmetom kreditiranja i u kojem živi, samo po sebi ne oduzima tužiteljici svojstvo potrošača u konkretnom slučaju. Sud je prihvatio kao istinite navode tužiteljice da se u predmetnom stanu nisu obavljali nikakvi poslovi vezano za poslovanje tvrtke budući da su distribuciju obavljali u iznajmljenom skladištu. Navodi tužiteljice da je sjedište tvrtke prijavila na adresu stana gdje živi jer joj se to činilo najjednostavnije i najsigurnije jer je to jedina nekretnina koju ima u svojem vlasništvu, logični su i uvjerljivi. Iz navedenoga slijedi da ne postoje iznimke iz čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje ZPK) zbog kojih predmetni Ugovor ne bi bio potrošački Ugovor, zbog čega je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

12.1. Osim toga, iz provedenih dokaza proizlazi da je veza između ugovora o namjenskom kreditu bila u pretežitom cilju zadovoljavanja potrošačkih potreba pojedinca, pri čemu ne bi bilo od dominantnog značaja činjenica da je sjedište trgovačkog društva tužiteljice na adresi stana koji je bio predmet kreditiranja i u kojem tužiteljica živi. Tako i Europski sud navodi u presudi C-464/01 GP protiv Bay Wa AG.

13. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na uplate po kreditu za koje tuženik navodi da se ne mogu pripisati tužiteljici valja reći da je tužiteljica u svom iskazu navela da je kredit otplaćivala na način da je njen poslodavac u njeno ime i za njen račun putem administrativne zabrane od strane banke uplaćivao iz njene plaće ratu kredita sve do 2019. godine. Od 2019. godine plaćanje je vršila na način da ode u banku i traži od službenice da sa tekućeg računa prebaci preostali iznos na partiju kredita. Od sklapanja ugovora o kreditu do 2013. bila je zaposlena u Proximus prometu, a nakon toga u Boxes d.o.o. gdje je i danas zaposlena. Navedene tvrdnje tužiteljice u skladu su sa ispravama priloženim u spis (Ugovori o radu na listovima 331- 332 i 336-337, Obračun plaće na listu 334, zbrojni nalog za prijenos na listu 335, pregled naloga na listu 338). Prema pravilnom shvaćanju suda pravno je neodlučno je li tužiteljica ili treća osoba platila pojedine anuitete temeljem predmetnog Ugovora o kreditu. Ovo zato što je odredbom čl. 161. st. 1. ZOO-a propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe, ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema Ugovoru ili prema naravi obveze istu treba ispuniti dužnik osobno. Odnos između glavnog dužnika - tužitelja i treće osobe, ne tiče se tuženika kao kreditora pa je pravno neodlučno je li pojedine anuitete otplaćivala tužiteljica ili neka treća osoba. Dakle, tužiteljica je u svojstvu korisnika kredita sklopila Ugovor o kreditu, koji je otplaćen pa je on kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa aktivno legitimirana zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita. Slijedom navedenog, sud zaključuje je da je istaknuti prigovor tuženika neosnovan.

14. Takva činjenična i pravna utvrđenja prihvaća i ovaj sud.

15. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.). Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

16. U konkretnom slučaju prvostupanjski je izveo sve dokaze predložene po tužiteljici i tuženiku. Cijeneći iskaz tužiteljice pravilno je utvrdio da tužiteljica sa bankom nije mogla pregovarati o sadržaju sporne odredbe iz ugovora o kreditu, odnosno da na iste nije mogla utjecati nego da je mogla samo prihvatiti i potpisati ponuđeni obrazac kredita ugovor koji je pripremio i sastavila tužena. Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženoj bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope, te da tužena nije ničim dokazala da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Tužiteljica se tijekom ovog postupka poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama ZOO-a. Presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2221/2018 od dana 3.9.2019. odbijena je revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, uključujući i tuženika te je u navedenoj presudi izražen pravni zaključak da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

18. Prema tome, a prihvaćajući utvrđenja iz pravomoćnih presuda u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sud je utvrdio ništetnim dio odredb i čl. 1., 2. i 7. spornog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

19. Slijedom provedenog financijskog vještačenja , sud je tužiteljici dosudio preplaćeni iznos s osnove razlike u tečaju CHF u iznosu od 15.193,95 eura, te iznos od 2.210,02 eura s osnove promjenjive kamatne stope, prema nalazu i mišljenju vještaka. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

20. Sud pravilno navodi da dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražila tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka predstavljaju tzv. "pozitivne razlike". Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (odluka proširenog vijeća VSRH u Rev 549/23 od 18. prosinca 2023.).

21. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare tuženika, jer je 4. travnja 2012. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Naime, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je člankom 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

21.1. U pravu je tužiteljica kada navodi da treba imati na umu pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela VSRH Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine kojim se daje dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. te pravnog shvaćanja Građanskog od jela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom pravnom shvaćanju Vrhovni sud RH obrazlaže da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle zastara prije pravomoćnog presuđenja u kolektivnom sporu nije niti počela teći pa se nije niti prekidala, slijedom čega nema mjesta osnovanosti prigovora zastare za potraživanja tužitelja u razdoblju koje prethodi 4. travnja 2007. godine.

22. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o troškovima postupka temeljem članka 154. stavka 5. i 155. ZPP-a.

22.1. Međutim, osnovan je žalbeni navod tuženika u pogledu priznatih troškova preliminarnog vještačenja. Naime, Vrhovni sud u svojoj odluci Rev 1055/2024-2 od 3.12.2024. navodi: „Tužitelj u sporu protiv banke za povrat preplaćenih sredstava po osnovi stjecanja bez osnove na temelju djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, u kojem je utvrđena djelomična ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, u situaciji kad je tužitelju priznat trošak provedenog sudskog vještačenja radi izračuna visine potraživanja, nema pravo i na naknadu troškova (tzv. preliminarnog) vještačenja visine preplaćenih sredstava koje je provedeno prije podnošenja tužbe.“.

22.2. Zbog izloženog, a s obzirom da je tužiteljima priznat trošak provedenog sudskog vještačenja radi izračuna visine potraživanja, nepravilno je sud donoseći odluku o zahtjevu tužitelja za naknadu troška tzv. preliminarnog vještačenja visine preplaćenih sredstava koje je provedeno prije podnošenja tužbe, primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, kada je dosudio isti zbog čega je ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu u troškovima postupka i odbio navedeni zahtjev tužitelja za trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 79,63 eura, a potvrdio dosuđene troškove postupka u iznosu od 4.988,82 eura.

22.3. Što se tiče troška ročišta za objavu presude žalba tuženika u dijelu kojim osporava priznati trošak tužitelja za pristup ročištu za objavu presude u cijelosti je neosnovana. Odredbom članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (ZPP) propisano je da će sud pri odlučivanju o troškovima postupka uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pristup punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude predstavlja nužan i opravdan trošak postupka. Ročište za objavu presude zakazuje sud sukladno zakonskim odredbama, a na tom se ročištu strankama neposredno uručuje ovjereni prijepis presude, čime se ostvaruje neposredan uvid u ishod spora i razloge odluke suda. Okolnost da se pismena dostavljaju i elektroničkim putem ne dokida pravo stranke da pristupi zakazanom sudskom ročištu niti to ročište čini nepotrebnim. Budući da je radnja poduzeta na temelju naloga suda (zakazanog ročišta), tužitelj ima pravo na naknadu troškova koji su time nastali. Visina troška pravilno je odmjerena primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Prema Tarifnom broju 9. točki 4. Tarife, odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude pripada nagrada u visini od 50% nagrade iz Tarifnog broja 7. točke 1. (odnosno najviše do 50 bodova). Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da se radi o potrebnom trošku parničnog postupka, pa je žalba tuženika u tom dijelu odbijena kao neosnovana.

22.4. U skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a tužiteljica ima pravo na naknadu parničnih troškova prema odredbama Tbr. 7., 8., 9. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23), prema troškovniku predanom na ročištu održanom 21. veljače 2024., i vrijednosti predmeta spora, i to za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura, podneska od 26. ožujka 2021., 12. kolovoza 2022., 2. veljače 2024., svaki u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje po punomoćniku na ročištima 16. rujna 2020., 28. ožujka 2022. i 21. veljače 2024., svaki u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), te za pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 eura (Tbr. 9.3. Tarife), ukupno 3.600,00 eura, što uvećano za PDV (25%) iznosi 4.500,00 eura. Sukladno odredbama Tarife sudskih pristojbi sadržane u Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18) tužiteljica ima pravo na trošak sudske pristojbu na tužbu u iznosu od 223,37 eura, te trošak predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu 265,45 eura. Slijedom navedenog, tužiteljici je priznat parnični trošak u iznosu 4.988,82 eura, te je u tom dijelu odluka potvrđena.

22.5. U odnosu na zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u odnosu na povučeni dio valja reći da bi tuženiku pripadalo pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi povučenog dijela tužbenog zahtjeva neovisno o uspjehu u sporu, ali samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (tako VSRH u Rev 2603/11 od 19. veljače 2013. i dr.), što u ovom parničnom postupku nije slučaj, odnosno tuženiku zbog toga nisu nastali posebni troškovi, a koji bi u konkretnom slučaju opravdavali primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a.

22.6. Osim navedenog u slučaju odmjeravanja troškova parničnog postupka u konkretnom predmetu treba imati u vidu presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 iz kojih proizlazi proizlazi da se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tuženik i iz tog razloga nema pravo na naknadu troška obzirom da bi takav način snošenja troškova na teret potrošača predstavljao znatnu prepreku koja bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na sudsku zaštitu.

23. Tužiteljica je podneskom od 26. ožujka 2021. kondemnatorni zahtjev uskladila sa nalazom i mišljenjem vještaka te predložila da sud naloži tuženiku isplatiti joj iznos 131.130,20 kn sa zateznim kamatama. Podneskom od 2. veljače 2024. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022, dalje ZUESV) i pritom je razdvojila iznose koje potražuje tužbenim zahtjevom, na način da u odnosu na ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 15.193,35 eura, a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu iznos od 2.210,02 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to naznačeno u petitu (listovi 418 -422 spisa). Tuženik je istaknuo da je tužiteljica podneskom od 26. ožujka 2021. preinačila tužbu, kao i kasnije podneskom od 2. veljače 2024., a kojim preinakama tužbe se tuženik protivio.

23.1. Prema odredbi čl. 191. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 153/23

– dalje ZPP) tužba je preinačena, ako je promijenjena istovjetnost zahtjeva, ako je povećan postojeći zahtjev ili je istaknut drugi zahtjev uz postojeći.

23.2. U konkretnom je slučaju tužiteljica podneskom od 26. ožujka 2021. uskladila tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka na način da je isti umanjila za iznos od 2.163,96 kn, što odgovara iznosu od 287,07 eura. Slijedom navedenog navedenim podneskom nije preinačena tužba, ali ispravno navodi tuženik da je došlo do povlačenja dijela tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva zbog čega je sud sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a utvrdio je da je tužba u tome dijelu povučena kao pod točkom II. izreke rješenja.

23.3. Pogrešno smatra tuženik da je podneskom od 2. veljače 2024. došlo do preinake tužbe s obzirom da je njime tužbeni zahtjev uređen sukladno odredbama ZUESV -a, odnosno konvertiran u euro kao službenu valutu u Republici Hrvatskoj, dok razdvajanje osnova (koje su utužene još u tužbi) po kojima tužiteljica potražuje isplatu iznosa u istoj visini kako je to bilo zatraženo i podneskom od 26. ožujka 2021. ne predstavlja preinaku već uređenje tužbenog zahtjeva.

24. U odnosu na žalbeni navod da je tužitelj proširio utuženo razdoblje treba imati u vidu Izvod iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. Broj: Su-IV-123/2024-5 gdje je zauzet slijedeći pravni stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Zbog navedenog niti žalbeni navod tužene u pogledu prigovor zastare kako duga tako i kamate nije osnovan.(Isto tako i presuda EU C-484/21, Caixabank SA od 25.4.2024.).

25. U odnosu na izneseni prigovor tuženika u podnesku od 11. ožujka 2020., kojim osporava iskazanu vrijednost predmeta spora, a o kojem prigovoru je sud propustio odlučiti na pripremnom ročištu, sud je pravilno odlučio u izreci rješenja pod toč. I. sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH broj Su -IV-33/2022- 11 od 6. lipnja 2022. Sud je vrijednost predmeta spora odredio prema visini naznačenoj u podnesku tužitelja od 2. veljače 2024., kojim je konačno specificiran kondemnatorni tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 35. ZPP-a i shvaćanju VSRH u odluci Rev-688/00 od 7. siječnja 2004.

26. Slijedom iznijetog, kako tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude i rješenja, drugostupanjski sud je odlučio sukladno odredbi 368. stavka 1. ZPP-a

27. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer je sa istom uspio samo u neznatnom dijelu, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu jer sukladno odredbi čl. 155.st.1. ZPP-a isti trošak nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka.

U Požegi, 26. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević