REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] Z 5
Poslovni broj: Us I-156/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužiteljice ZZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Iva Lazić (OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica u Zagrebu, Ivana Cankara 15, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave zagrebačke, III. policijske postaje Zagreb, u Zagrebu, Dubrava 137, radi napuštanja Europskoga gospodarskog prostora, 26. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke, III. policijske postaje Zagreb, KLASA: UP/I- 216-04/25-02/1419, URBROJ: 511-19-29-25-2 od 4. studenoga 2025., te radi naknade troškova ovoga upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-04/25-02/1419, URBROJ: 511-19-29- 25-2 od 4. studenoga 2025. utvrđeno je da tužiteljica, u svojstvu državljanina treće zemlje (Nepala), nezakonito boravi u [adresa], te je određeno da je tužiteljica dužna napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) u roku od sedam dana od dostave rješenja, uz ostale prateće odluke.
2. Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja cijeli slučaj svodi isključivo na formalnu činjenicu da je tužiteljica boravila u [adresa] 43 dana nakon ukidanja dozvole za boravak i rad, bez ikakvog ozbiljnog razmatranja osobnih, humanitarnih i proporcionalnih okolnosti njezina boravka. Nije sporno da je tužiteljici dozvola za boravak i rad ukinuta 22. rujna 2025., ali je tužiteljica tijekom postupka jasno izjavila da joj je namjera bila pronalazak zakonitog zaposlenja i reguliranje statusa. U svjetlu primjene članka 184. stavka 2. Zakona o strancima, osporavano rješenje je paušalno i stereotipno, bez stvarne individualizacije. Tuženik je mehanički primijenio odredbe članaka 183. i 186. Zakona o strancima, bez razmatranja zakonom predviđenih blažih mjera, primijenivši pretjerano restriktivnu mjeru. Došlo je i do povrede članka 5. Direktive 2008/115/EZ. Tužiteljica predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, uz vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u nespecificiranom iznosu.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, da navodi iz tužbe ne mogu dovesti do drukčijeg rješavanja ove upravne stvari. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
4. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora.
5. Na raspravu provedenu 26. kolovoza 2026. uredno pozvane stranke nisu se odazvale.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. U osporavanom rješenju citirane su mjerodavne odredbe Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25). Te su odredbe tužiteljici, stoga, poznate.
8. Za rješavanje ovog predmeta mjerodavno je stanje stvari na dan donošenja osporavanog rješenja (4. studenoga 2025.). Tuženik je elaborirao zbog čega je tužiteljica tada u Republici Hrvatskoj boravila nezakonito. Tužiteljica to ni ne osporava.
9. Tuženik je, dakle, bio ovlašten utvrditi nezakonit boravak tužiteljice u Republici Hrvatskoj i odrediti da je tužiteljica dužna napustiti EGP, uz ostale prateće odluke, u skladu sa člankom 186. stavkom 1. Zakona o strancima, u vezi sa člancima 183. i 184. toga Zakona. Za razliku od dijela razloga za protjerivanje stranca, odluka o tome hoće li se donijeti rješenje o povratku zbog nezakonitog boravka stranca ne podliježe diskrecijskom odlučivanju nadležnog javnopravnog tijela („donijet će se rješenje o povratku“ – članak 184. stavak 1. Zakona o strancima; „donosi rješenje o povratku“ – članak 186. stavak 1. toga Zakona), pri čemu je prostor za diskrecijsko odlučivanje ostavljen samo u odnosu na određivanje roka za dragovoljni odlazak. Propisivanje takvog režima odlučivanja normativno je logično imajući u vidu razlike u oneroznosti između pojedinih mjera za osiguranje povratka stranca, koje razlike su dodatno raščlanjene u točki 10. ovog obrazloženja. Pritom tužiteljica ne uživa zaštitu koja pripada državljanima trećih zemalja s dugotrajnim boravištem, u skladu s odredbama Zakona o strancima i drugih propisa kojima je u hrvatsko zakonodavstvo transponirana Direktiva Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem (SL L 16, 23. 1. 2004.).
10. Nadalje, rješenje kojim se strancu određuje rok za dragovoljni odlazak iz EGP-a najmanje je onerozna mjera među mjerama za osiguranje povratka stranca – državljanina treće zemlje uređenima XI. dijelom Zakona o strancima. Ovdje primijenjenom mjerom ne priječi se ponovni zakoniti ulazak tužiteljice u Republiku Hrvatsku, za razliku od većine drugih mjera za osiguranje povratka stranka. Stoga ni odlučivanje tuženika u upravnom postupku, niti upravnosudska ocjena zakonitosti rješenja kojim se strancu određuje rok za dragovoljni odlazak iz EGP-a, ne sadržava sve one elemente koje sud utvrđuje kod primjene mjera za osiguranje povratka stranca koje su većeg stupnja oneroznosti.
11. Usto, tužiteljica ne dokazuje da je u odnosu na nju u predmetnom slučaju postojala neka od okolnosti iz članka 182. Zakona o strancima, koji sadržava opće zaštitne odredbe u postupku povratka.
12. Dosad izneseno ne upućuje na zaključak da je tuženikova odluka nerazmjerna, nerazumna, niti proizvoljna. K tomu, osporavanom tuženikovom odlukom tužiteljica nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge stranke u usporedivoj situaciji. Naposljetku, Sud ne nalazi ni da se osporavanim rješenjem ne ispunjava svrha Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom, čiji članak 5. tužiteljica pritom netočno citira.
13. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24 i 39/26), vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
U Rijeci 26. kolovoza 2026.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- Odvjetnici Ivi Lazić, Zagreb, Ivana Cankara 15
- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi zagrebačkoj, III. Policijskoj postaji Zagreb, Zagrebu, Dubrava 137
