Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26 D
Poslovni broj: Gž-1147/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u izvanparničnom predmetu protiv ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], Đ [adresa], sada u Županijskoj bolnici Čakovec, Odjel psihijatrije, zastupane po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, radi prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu, povodom žalbe ĐŠ izjavljene protiv rješenja ovog suda, poslovni broj: R1-24/2026-6 od 20. kolovoza 2026., u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ĐŠ kao neosnovana i potvrđuje rješenje ovog suda, poslovni broj: R1-24/2026-6 od 20. kolovoza 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem ĐŠ prisilno je smještena u Županijskoj bolnici Čakovec, na Odjelu psihijatrije, u trajanju do 30 dana i to od 14. kolovoza 2026. do najduže 12. rujna 2026.
2. Navedeno rješenje pravovremeno izjavljenom žalbom pobija ĐŠ (dalje: žaliteljica) ne navodeći određeno zakonske žalbene razloge, osim što predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i odredi njezino ambulantno liječenje.
3. Žalba žaliteljice nije osnovana.
4. Prije svega valja navesti da je prvostupanjski sud pobijano rješenje donio nakon što je rješenjem poslovni broj: R1-24/2026-2 od 17. kolovoza 2026., a povodom obavijesti navedene bolnice o donošenju odluke o prisilnom zadržavanju osobe s težim duševnim smetnjama (donesene 14. kolovoza 2026.), po službenoj dužnosti pokrenuo postupak za prisilni smještaj iste u psihijatrijsku ustanovu.
5. Svoje stajalište prvostupanjski sud temelji na rezultatu provedenog psihijatrijskog vještačenja po vještakinji prim.mr.sc. Elviri Koić, dr.med., koja je utvrdila da je žaliteljica osoba u dobi od 49 godina koja boluje od kronične shizo frene psihoze sada već rezidualnog tipa prema međunarodnoj klasifikaciji označenoj šifrom F 20.5. Radi se o teškoj duševnoj bolesti koja zahtijeva liječenje kojim se može postići određeni pozitivan pomak na planu funkcionalnosti u svakodnevnici, jer pod utjecajem patoloških proživljavanja oboljela osoba ne može prosuđivati u skladu sa stvarnosti, ne procjenjuje svoje radnje i njihove učinke, a svojom voljom, radnjama i postupcima otežano upravlja. Osim toga, ĐŠ je osoba djelomično lišena poslovne sposobnosti, te unazad devet godina smještena u Domu u Orehovici, koja se liječi od 2000. godine. Samo tijekom ove godine u dva navrata provedeno je dulje bolničko liječenje (posljednje do 25. srpnja 2026.), koje je na Odjelu psihijatrije ponovno započeto 14. kolovoza 2026., te do sada nije nastupilo poboljšanje koje bi omogućilo adekvatno funkcioniranje i kritični uvid u psihičko stanje, a što je preduvjet za ambulantno liječenje i primjenu terapije na usta. S tim u vezi vještakinja utvrđuje da pacijentica i dalje manifestira prisutnost simptoma u vidu projektivnosti prema drugim osobama, nepovjerenja, gubitka testa stvarnosti. Ističe i da u slučaju prekida liječenja postoji realna opasnost od štetnih situacija koje mogu predstavljati opasnost za pacijenticu, ali i druge osobe, izravnim i ozbiljnim ugrožavanjem zdravlja i sigurnosti. Stoga smatra da je potrebno odrediti prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu.
6. Na osnovu navedenog prvostupanjski sud zaključuje da su ispunjene pretpostavke za prisilni smještaj ĐŠ u psihijatrijsku ustanovu u smislu odredaba čl. 27. i čl. 39. st. 1. i 3. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“ broj 76/14, dalje: ZZODS-a) u trajanju do najduže trideset dana, računajući od kada je donijeta odluka o njezinom prisilnom zadržavanju (14. kolovoza 2026.) do najduže 12. rujna 2026., a kako je to odlučeno u izreci pobijanog rješenja.
7. U žalbi žaliteljica navodi da je tijekom postupka jasno dala do znanja da se protivi prisilnom zadržavanju u Županijskoj bolnici Čakovec, u koju je smještena potpuno nepotrebno obzirom na svoje zdravstveno stanje, te isključivo zbog osoba iz Doma u Orehovici, zbog čega se tamo ne želi vratiti, već želi kući u [adresa], gdje ima odraslog sina koji bi brinuo o njoj. Ističe da nije poduzimala nikakve radnje kojima bi ozbiljno i izravno ugrožavala vlastiti život i zdravlje ili život i zdravlje drugih osoba. Stoga smatra da nije dokazano postojanje aktualne, neposredne opasnosti koja bi opravdala prisilno zadržavanje.
8. Ispitujući prvostupanjsko rješenje sukladno žalbenim navodima , te po službenoj dužnosti obzirom da žaliteljica niti sadržajno ne ukazuje na ijednu bitnu povredu odredaba parničnog (izvanparničnog) postupka, ovaj sud je utvrdio primjenom odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP-a) u vezi čl. 43. st. 1. Zakona o izvanparničnom postupku („Narodne novine“ broj 59/23) da pobijanim rješenjem nije počinjena niti jedna bitna povreda na koje je ovaj sud u žalbenom postupku dužan paziti po službenoj dužnosti.
9. Nadalje, kako iz stanja spisa proizlazi da je prisilno zadržavanje žaliteljice određeno zbog dekompenziranja kronične paranoidne shizofrenije, suspektno uslijed prekida uzimanja psihofarmakoterapije, te utvrđenja da je nekritična spram bolesti i potrebe liječenja, da iznosi sumanute ideje čime ugrožava svoje zdravlje i potencijalno zdravlje drugih, ovaj sud prihvaća zaključak vještakinje da psihički poremećaj kod žaliteljice predstavlja tešku duševnu smetnju, odnosno bolest koja zahtijeva hospitalizaciju budući da u sadašnjem tijeku liječenja nije nastupilo poboljšanje koje bi omogućilo adekvatno funkcioniranje i kritički uvid u psihičko stanje, te bi u slučaju prekida liječenja postojala realna opasnost od štetne situacije za izravno i ozbiljno ugrožavanje vlastitog zdravlja i sigurnosti, te mogućeg ugrožavanja sigurnosti i zdravlja drugih osoba, pa je prvostupanjski sud pravilno i zakonito primijenio materijalno pravo kad je žaliteljici odredio prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu sukladno odredbi čl. 27. ZZODS-a.
10. U odnosu na žalbene tvrdnje žaliteljice da je prisilno zadržana potpuno nepotrebno, da nije poduzimala radnje kojima bi ozbiljno i izravno ugrožavala vlastiti život i zdravlje, te život i zdravlje drugih osoba, te da nije dokazano postojanje aktualne, neposredne opasnosti koja bi opravdala prisilno zadržavanje, valja reći da takve tvrdnje nisu osnovane, te su protivne nalazu i mišljenju vještakinje iz kojeg jasno proizlazi da sadašnji tijek liječenja nije doveo do dovoljnih promjena koje bi omogućavale nastavak liječenja ambulantnim putem, te da bi u slučaju prekida liječenja postojala realna opasnost od štetnih situacija koje mogu predstavljati opasnost, kako za žaliteljicu tako i za druge osobe, izravnim i ozbiljnim ugrožavanja zdravlja i sigurnosti. Navedene žalbene tvrdnje žaliteljice protivne su i medicinskoj dokumentaciji priloženoj obavijesti o odluci za prisilno zadržavanje osobe s težim duševnim smetnjama iz koje proizlazi stanje žaliteljice i njezino ponašanje koje je prethodilo i uzrokovalo sadašnju hospitalizaciju, dok se nasuprot tome nalaz i mišljenje vještakinje temelji kako na toj medicinskoj dokumentaciji, tako i osobnom pregledu žaliteljice na psihijatrijskom odjelu, pa ga i ovaj sud cijeni stručnim i objektivnim.
11. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi čl. 43. st. 1. i 3. ZZODS-a odbiti žalbu žaliteljice i potvrditi pobijano rješenje.
Varaždin, 26. kolovoza 2026.
Predsjednik vijeća
Milko Sambolek
