REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3617/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, Velimira Škorpika 21, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan ugovor o kreditu broj 02705 od 18. srpnja 2008., solemniziran 23. srpnja 2008. kod javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz Karlovca, pod brojem OV-9653/08, sklopljenog između parničnih stranaka tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorena isplata mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja, kao i u dijelu kao i u dijelu Uvjeta o kreditu iz opisanog ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da nominalna kao i efektivna kamatna stopa može biti promijenjena.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju isplatiti iznos od 5.536,13 eura sa zateznim kamatama na iznos od:

-1,00 EUR od 30.08.2008. do isplate

- 6,50 EUR od 30.09.2008. do isplate

- 18,34 EUR od 27.10.2008. do isplate

- 23,92 EUR od 29.11.2008. do isplate

- 11,07 EUR od 30.12.2008. do isplate

- 43,26 EUR od 03.02.2009. do isplate

- 45,75 EUR od 02.03.2009. do isplate

- 32,18 EUR od 06.04.2009. do isplate

- 36,07 EUR od 05.05.2009. do isplate

- 37,33 EUR od 04.06.2009. do isplate

- 31,18 EUR od 04.07.2009. do isplate

- 33,46 EUR od 06.08.2009. do isplate

- 30,07 EUR od 04.09.2009. do isplate

- 30,08 EUR od 06.10.2009. do isplate

- 26,86 EUR od 07.11.2009. do isplate

- 33,34 EUR od 07.12.2009. do isplate

- 33,03 EUR od 07.01.2009. do isplate

- 38,43 EUR od 10.02.2010. do isplate

- 41,03 EUR od 22.03.2010. do isplate

- 43,13 EUR od 26.04.2010. do isplate

- 47,24 EUR od 27.05.2010. do isplate

- 54,86 EUR od 28.06.2010. do isplate

- 60,04 EUR od 31.08.2010. do isplate

- 68,21 EUR od 25.10.2010. do isplate

- 72,88 EUR od 04.11.2010. do isplate

- 79,31 EUR od 20.11.2010. do isplate

- 76,92 EUR od 16.12.2010. do isplate

- 80,47 EUR od 10.01.2011. do isplate

- 97,80 EUR od 25.01.2011. do isplate

- 97,05 EUR od 14.02.2011. do isplate

- 96,08 EUR od 18.03.2011. do isplate

- 104,73 EUR od 14.04.2011. do isplate

- 94,14 EUR od 14.05.2011. do isplate

-104,34 EUR od 18.06.2011. do isplate

- 121,16 EUR od 23.07.2011. do isplate

- 145,85 EUR od 03.09.2011. do isplate

- 162,40 EUR od 30.09.2011. do isplate

- 131,63 EUR od 29.10.2011. do isplate

- 120,52 EUR od 12.11.2011. do isplate

- 120,65 EUR od 19.12.2011. do isplate

- 128,93 EUR od 12.01.2012. do isplate

- 136,39 EUR od 18.02.2012. do isplate

- 137,92 EUR od 31.03.2012. do isplate

- 134,67 EUR od 10.04.2012. do isplate

- 133,42 EUR od 19.05.2012. do isplate

- 137,67 EUR od 29.06.2012. do isplate

- 138,00 EUR od 01.09.2012. do isplate

- 134,75 EUR od 02.10.2012. do isplate

- 132,36 EUR od 15.11.2012. do isplate

- 123,58 EUR od 08.12.2012. do isplate

- 134,46 EUR od 27.12.2012. do isplate

- 135,82 EUR od 27.12.2012. do isplate

- 134,63 EUR od 07.03.2013. do isplate

- 121,77 EUR od 17.04.2013. do isplate

- 127,71 EUR od 10.06.2013. do isplate

- 128,84 EUR od 13.06.2013. do isplate

- 135,62 EUR od 13.06.2013. do isplate

- 121,00 EUR od 03.07.2013. do isplate

- 122,01 EUR od 20.08.2013. do isplate

- 124,02 EUR od 20.08.2013. do isplate

- 123,04 EUR od 12.10.2013. do isplate

- 126,89 EUR od 12.10.2013. do isplate

- 130,32 EUR od 03.01.2014. do isplate

po stopi koja se za razdoblje od 30. kolovoza 2008. do 1. kolovoza 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.673,67 EUR sa zateznim kamatama od 17. travnja 2015. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 17. travnja 2015. do 1. kolovoza 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.266,35 eura sa zateznim kamatama od 26. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 31. svibnja 2019. navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu 18. srpnja 2006. kojim je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 36.610,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize RBA d.d. na dan plaćanja. Ističe da je namjena kredita bila financiranje troškova kupnje automobila. Ističe da je ugovorena kamatna stopa od 7,25% godišnje koja je promjenjiva. Navodi da su ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe – odredbu koja se odnosi na valutu uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak te odredbu kojom je omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Ističe da je cjelokupno ponašanja tuženika predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Ističe da je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi sklapanja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama. Tužbenim zahtjevom iz tužbe traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i u dijelu Uvjeta o kreditu iz opisanog ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je nominalna godišnja kamatna stopa promjenjiva. Nadalje, tužitelj u tužbi traži da se naloži tuženiku dati dokumentaciju potrebnu za financijsko vještačenje sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku predati mu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijskog vještačenja. Ujedno, sukladno čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku (uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih odredaba) stavlja zahtjev za isplatu čiju će visinu urediti nakon što tuženik dostavi naprijed navedenu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe da nije jedna odredba ugovora nije bila nepoštena niti ništetna. Ističe da su sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ističe da tuženik nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja CHF u odnosu na HRK. Također ističe da je ugovor o kreditu raskinut zbog neplaćanja redovitih mjesečnih obveza od strane tužitelja te da je u trenutku raskida imao nepodmireno dugovanje prema tuženiku u iznosu od 68.774,91 kn. Ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U daljnjem tijeku postupka, do zaključenja prethodnog postupka, tužitelj ističe da financijski nije bio u mogućnosti plaćati redovne mjesečne obveze upravo zbog nepoštenih ugovornih odredaba zbog čega mu je rata narasla u mjeri da je nije bio u mogućnosti više podmirivati. Ističe da je cjelokupno dugovanje tuženiku podmirilo Croatia osiguranje d.d., a da je tužitelj potom Croatia osiguranju d.d. regresno namirio iznos od 55.826,22 kn cijeli iznos koji je osiguratelj isplatio tuženiku.

4. U daljnjem tijeku postupka, do zaključenja prethodnog postupka, tuženik ističe da se kamatna stopa nije mijenjala tijekom razdoblja otplate kredita. Također ističe da se protivi manifestacijskom zahtjevu. Ističe da je tuženik tražbinu ustupio Croatia osiguranju d.d. pa ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije.

5. U podnesku od 1. travnja 2026. tužitelj uređuje zahtjev za isplatu na način da traži isplatu iznosa od 7.209,80 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisane u tom podnesku.

6. Napominje se da je tužitelj u tužbi istaknuo manifestacijski zahtjev u smislu odredbe čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje ZPP) koji regulira mogućnost da tužitelj postavi zahtjev da se tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje. Čitanjem dopisa od 9. listopada 2018. (list 18 spisa) utvrđeno je da je tuženik odbio dostaviti tužitelju traženu dokumentaciju. Tuženik ničim ne dokazuje da je traženu dokumentaciju dostavio tužitelju izvan ovog sudskog postupka. Stoga je neodlučno protivljenje tuženika postavljenom manifestacijskom zahtjevu. Tužitelj je u tužbi tražio da se naloži tuženiku dostaviti određenu dokumentaciju kao zajedničku za obje stranke koju je tuženik tijekom postupka dostavio u spis nakon čega je izveden dokaz financijskim vještačenjem. Tužitelj je nakon vještačenja, i to podnesku od 1. travnja 2026., uredio zahtjev za isplatu. Prema tome, tužitelj je određeni tužbeni zahtjev postavio i prije nego što ga je na to pozvao sud u smislu čl. 186. b st. 4. ZPP. Po ocjeni ovog suda, time što je tužitelj u spomenutom podnesku postavio određeni tužbeni zahtjev, nakon što se u tužbi poslužio manifestacijskim zahtjevom, smatra se da je takav zahtjev podnesen još u tužbi – 31. svibnja 2019.

7. Sud je izveo dokaz čitanjem pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu, financijskim vještačenjem, saslušanjem svjedoka MĐ i saslušanjem tužitelja.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je ugovor o kreditu raskinut 5. ožujka 2014.

10. Na ovaj spor se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, jer tuženik nije bio stranka u tom sporu, slijedom čega nije moguće niti primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a (tako i Vrhovni sud u odluci Revd -2379/21 od 1. lipnja 2021.).

11. Sukladno čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Sukladno čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi pa je neodlučno što je sporni ugovor o kreditu raskinut. Tužitelj kao ugovorna strana ugovora o kreditu i korisnik kredita nedvojbeno je aktivno legitimiran za podnošenje deklaratorne tužbe u ovoj pravnoj stvari (čl. 327. st. 1. ZOO). Isto tako, ukoliko je tužitelj (ili netko treći u njegovo ime i za njegov račun) po osnovi ništetnih ugovornih odredaba osnova vršio plaćanja, on je sukladno čl. 323. st. 1. ZOO aktivno legitimiran za podnošenje odgovarajućeg kondemnatornog zahtjeva koji traži vraćanje tako plaćenih iznosa.

12. U odnosu na prigovor promašene legitimacije u odnosu na zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba treba odgovoriti da bi jedino u situaciji prijenosa ugovora u smislu čl. 127. ZOO došlo do prijenosa svih prava iz temeljnog pravnog posla na trećeg, te je upravo stoga čl. 127. st. 1. i 2. ZOO propisano da je za prijenos ugovora potreban pristanak druge strane. Tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je došlo do prijenosa ugovora niti da je postajala spomenuta suglasnost, a na njemu leži teret dokaza te okolnosti. Prema tome, upravo je tuženik pasivno legitimiran u odnosu na zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba. Ovaj stav suda podudaran je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-780/2021-3 od 7. svibnja 2025.

13. Što se tiče pitanja pasivne legitimacije u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva, isto će biti obrazloženo u dijelu obrazloženja koje se odnosi na odluku o tom zahtjevu (toč. 30. i 31 obrazloženja).

14. Čitanjem ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika 18. srpnja 2008. (list 13-16 spisa) utvrđeno je da je namjena kredita financiranje kupnje vozila (čl. I.). Također je utvrđeno da je tuženik dao tužitelju kredit u iznosu od 36.610,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize RBA d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja (čl. II.) te da je nominalna godišnja stopa 8,52% (čl. III.). Nadalje, utvrđeno je da je ugovorena isplata mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja (čl. III. u vezi s čl. 5. Općih uvjeta koji su sastavni dio ugovora). Utvrđeno je da je propisano da nominalna i efektivna kamatna stopa na kredit može biti promijenjena (zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, u slučaju donošenja ili mjera nadležnih tijela koja neposredno ili posredno imaju slični učinak) - čl. 9.1. Općih uvjeta koji su sastavni dio ugovora o kreditu.

15. Kao što je to navedeno, tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Stoga sud nalazi utvrđenim da je tužitelj taj ugovor sklopio u statusu potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 125/2007, 79/2007, dalje ZZP). Tuženik tu okolnost nije osporio.

16. Sporno je je li odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena. Sporna je i valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, je li ista bila jasna, lako razumljiva i uočljiva te je li nepoštena.

17.1. Radi utvrđenja okolnosti vezanih uz sklapanje spornog ugovora sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka MĐ.

17.2. Tužitelj je na ročištu 24. svibnja 2023. (list 95-96 spisa) iskazao da mu je tuženik za kupnju automobila ponudio kredit vezan uz valutu CHF i da mu nitko nije objasnio o čemu ovisi tečaj valute CHF i promjena kamatne stope. Iskazao je da je sklopljen ugovor onakav kakav je nudio tuženik. Iskazao je da mu je rečeno da je CHF valuta koja se neće mijenjati. Također je iskazao da razumije pojam valutne klauzule (da se tečaj za stranu valutu može mijenjati), ali da nije mislio da će se tečaj mijenjati u većoj mjeri. Na upit punomoćnika tuženika je li pokušao promijeniti neku od odredaba ugovora odgovorio je da nije jer je smatrao da to nije moguće.

17.3. Svjedok TĐ na istom ročištu (list 95-96 spisa) iskazao je da uopće nije komunicirao s tužiteljem vezano uz ovaj ugovor o kreditu te da je njegov posao bio da educira prodavače u autosalonima koji su nudili kredite. Uputa prodavačima je bila da klijentima nude kredit i u eurima i u CHF i da im predoče otplatni plan i po jednoj i po drugoj varijanti. Također je iskazao, vezano uz mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, da je imao jedan slučaj u kojima je klijent tražio da se promijeni dan dospijeća anuiteta te da je promijenjena odredba vezano uz servisiranje vozila. Iskazao je da se klijentima nije napominjalo da imaju mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora te da su krediti bili unaprijed pripremljeni i da se radilo o njihovim proizvodima čiji su parametri unaprijed bili određeni - ono što se mijenjalo je bilo vozilo te iznos kredita. Iskazao je i da prodavači nisu upućivani da govore klijentima od čega se sastoji kamatna stopa.

17.4. Sud je njihove iskaze prihvatio kao istinite jer su životni, logični i uvjerljivi, a u pogledu pravno relevantnih okolnosti za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari njihovi iskazi nisu međusobno proturječni.

17.5. Tuženik je odustao od prijedloga da se sasluša svjedok OĐ na ročištu

6. prosinca 2022. (list 87 spisa).

18. S obzirom da iz iskaza svjedoka MĐ jasno proizlazi da su, općenito govoreći, klijentima nuđeni unaprijed pripremljeni ugovori o kreditu, čiji su parametri unaprijed bili određeni (mijenjali su se vozilo i iznos kredita) te da iz iskaza tužitelja proizlazi da ugovor pripremljen od strane tuženika (koji je on prihvatio), zaključak je ovog suda je sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirao tuženik pa se u smislu čl. 96. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 125/2007, 79/2007, dalje ZZP) primjenjuje zakonska presumpcija da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza da se o njima pojedinačno pregovaralo, leži na tuženiku (čl. 96. st. 4. ZZP), a to tuženik ničim ne dokazuje. Okolnost da tužitelj nije smatrao da je moguće o njima pregovarati zbog čega nije niti pokušao iste promijeniti, ne znači da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

19. Sukladno čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20.1. Obveza transparentnosti ugovornih odredbi ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naime, odredbe moraju biti tako sastavljene da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njih za njega proizlaze. Potrošač mora moći shvatiti konkretno funkcioniranje načina izračuna kamatne stope i na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice. Potrošaču je moralo biti objašnjeno da CHF predstavlja valutu utočišta, čiji tečaj može naglo rasti u uvjetima financijske nestabilnosti. Bez takve informacije, potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovorene valutne klauzule niti procijeniti koliko će mu se povećati iznos anuiteta i ostatka duga. Isto vrijedi i za kriterij jasnoće i razumljivosti. Standard koji tuženik mora zadovoljiti je pokazati da je potrošaču objašnjeno koji su egzaktni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope i metoda izračuna, koji je mehanizam valutnog preračuna i na koji dan/tečaj i koji su ekonomski rizici.

20.2. S obzirom da iz samog ugovora o kreditu, a niti iz iskaza tužitelja i svjedoka, ne proizlazi da su tužitelju pojašnjeni rizici sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i da mu nije pružena informacija o kojim točno parametrima ovisi promjena kamatne stope zbog čega potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredaba, a teret dokaza dokaza leži na tuženiku, zaključak je ovog suda da sporne ugovorne odredbe nisu jasne, lako razumljive i uočljive u smislu čl. 99. ZZP. Stoga sporne odredbe nisu izuzete od ocjene jesu li poštene.

21. Sukladno čl. 96. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (a u ranijem dijelu obrazloženja je utvrđeno da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo) smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Provođenje testa neravnoteže i testa nesavjesnosti provodi se s obzirom na sve okolnosti u trenutku sklapanja ugovora pri čemu se uzimaju u obzir: priroda usluge, sve okolnosti prije i u trenutku sklapanja te ostale ugovorne odredbe

23.1. Kamata je cijena usluge kreditiranju i kao takva je bitan element ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda odredba Uvjeta ugovora iz koje proizlazi da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi kao i promjene uvjeta refinanciranja koji su temelj kalkulaciji kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koja neposredno ili posredno imaju slični učinak te da pod tim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, suviše je općenita. Kao takva ne nudi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Na taj način je tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate). Ta odredba ima i kumulativni učinak s valutnom klauzulom u CHF pa je situacija za potrošača posebno rizična jer potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita u kunama će biti u obvezi vratiti tuženiku, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Stoga po ocjeni ovog suda odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Okolnost da kamatna stopa tijekom otplate kredita nije rasla nije odlučna jer se ocjena vrši s obzirom na sve okolnosti u trenutku sklapanja ugovora.

23.2. Tuženik kao kreditor je tužitelju kao potrošaču nametnuo spornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope bez ugovaranja referentne kamatne stope. Takva odredba tužitelja stavlja u neravnopravan položaj (ušla je u standardizirani ugovor na inicijativu tuženika, a tužitelj na nju nije mogao utjecati), a tuženik je bio ovlašten jednostrano mijenjati obvezu potrošača koji je bio u ovisnom položaju. Okolnost da kamatna stopa tijekom otplate kredita nije rasla nije odlučna jer se ocjena vrši s obzirom na sve okolnosti u trenutku sklapanja ugovora. Po ocjeni ovog suda tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj u poštenim pregovorima pristao na odredbu o čistoj jednostranoj diskreciji tuženika kojom mijenja kamatnu stopu. Stoga se po ocjeni ovog suda radi o odredbi protivnoj načelu savjesnosti i poštenja.

24.1. Nadalje, valutna klauzula u CHF prenijela je sav valutni rizik na tužitelja. Porast tečaja CHF izravno i neograničeno povećavao je visinu rate i ukupnog ostatka duga. Korist od eventualnog pada CHF ne bi bila proporcionalna niti zajamčena na isti način. CHF je valuta utočišta čiji tečaj može naglo porasti u kriznim uvjetima. Stoga je potrošač izložen neograničenom valutnom riziku bez ikakve gornje granice obveze. Stoga se radi o odredbi koja uzrokuje značajnu neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pritom treba dodati da su valutna klauzula i cijena neodvojivi mehanizam jer direktno utječe na visini mjesečnih anuiteta. Time je visina glavnog predmeta ugovora neodređena i neodrediva u trenutku sklapanja.

24.2. Tuženik kao trgovac je bio ili morao biti svjestan rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima. Tuženik je o tome propustio informirati tužitelja kao korisnika kredita. Stoga se po ocjeni ovog suda radi o odredbi protivnoj načelu savjesnosti i poštenja.

25. Slijedom svega navedenog, kako sporne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, iste su nepoštene (čl. 96. st. 1. ZZP) te samim time ništetne (čl. 102. st. 1. ZZP). Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

26. Sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama za koje je sud utvrdio da su ništetne.

27. U pogledu istaknutog prigovora zastare treba reći da zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), a to se utvrđuje tek ovom presudom, zastarni rok propisan čl. 225. ZOO od pet godina nije protekao.

28. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Napominje se da nije sporno da je ugovor o kreditu raskinut 5. ožujka 2014. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 8. srpnja 2025. (list 156 do 168 spisa) i njegovog usmenog očitovanja na ročištu 13. srpnja 2026. (list 187-188 spisa), sud nalazi utvrđenim:

- da je za vrijeme do raskida ugovora o kreditu (do 5. ožujka 2014.) nastala razlika zbog rasta tečaja (razlika između tečaja za valutu CHF na dan izdavanja računa i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, naime, kod leasinga se za svaki pojedini mjesečni iznos obveze ispostavljaju računu koji su u kunskoj protuvrijednosti iskazani prema tečaju na dan ispostavljanja računa, pa kada se račun plati on je plaćen prema tečaju dan ispostavljanja računa) u iznosu od 5.536,13 eura (pojedini iznosi istih i datumi plaćanja navedeni su u stupcu „x1“ i „v“ Tabele 1a (list 160, 162 i 164 spisa)

- da je od dana raskida ugovora o kreditu do 17. travnja 2015. nastala razlika zbog rasta tečaja uplatama tužitelja koje je vršio Croatia osiguranju d.d. u podmirenju regresnog zahtjeva tog osiguravajućeg društva koje na dan 17. travnja 2015. iznosi 1.673,67 eura

29. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 8. srpnja 2025. te njegovo usmeno očitovanje na ročištu 13. srpnja 2026. jer su jasni i obrazloženi. Napominje se da tuženik nije isticao prigovore na spomenuti nalaz, a tužitelj je u podnesku od 1. travnja 2026. naveo da je s istim suglasan.

30. U odnosu na tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 5.536,13 eura s pripadajućim zateznim kamatama, treba reći da se taj iznos odnosi na razdoblje prije raskida ugovora o kreditu. Dakle, radi se o preplaćenim iznosima koje je tužitelj platio tuženiku za vrijeme dok je ugovor o kreditu bio na snazi. Upravo je tuženik pasivno legitimiran u odnosu na taj dio zahtjeva. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu tog iznosa (toč. II izreke).

31.1. Što se pak tiče dijela zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 1.673,67 eura s pripadajućim zateznim kamatama, radi se o iznosu koji se odnosi na razdoblje nakon što je ugovor o kreditu raskinut (zbog neplaćanja obroka).

31.2. Tuženik u postupku ističe tvrdnju da je tražbinu ustupio Croatia osiguranju d.d. te da mu je to osiguravajuće društvo „isplatilo štetu u iznosu od 55.826,22 kn“. Treba naglasiti da niti jedna od parničnih stranaka nije dostavila u spis ugovor o cesiji sklopljen između tuženika i Croatia osiguranja d.d. U spisu ne postoji ni dokaz o tome da je tuženik obavijestio tužitelja o prijenosu tražbine. S obzirom da tuženik tvrdi da je došlo do prijenosa tražbine odnosno sklapanja ugovora o prijenosu tražbine (a on je taj koji sklapa taj ugovor), na tuženiku leži teret dokaza te okolnosti (ovaj stav suda podudaran je sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci REv- 1401/2024-2 od 25. studenoga 2025.). Stoga na temelju čl. 221.a ZPP sud nalazi utvrđenim da ugovor o prijenosu tražbine nije sklopljen.

31.3. Da ugovor o prijenosu tražbine nije sklopljen posredno potvrđuje i dopis Croatia osiguranja d.d. upućen tužitelju 23. srpnja 2014. (list 74 spisa) u kojem je navedeno da je tuženik s osiguravajućim društvom imao sklopljen ugovor o osiguranju potraživanja, da je osiguravajuće društvo podmirilo tuženiku dio kredita koji tužitelj nije podmirio, pa da je osiguravajuće društvo zakonskom subrogacijom (subrogacija prava po ZOO) steklo pravo regresa prema tužitelju. Dakle, da su tuženik i Croatia osiguranje d.d. sklopili ugovor o prijenosu tražbine, za očekivati bi bilo da se osiguravajuće društvo u tom dopisu pozove na taj ugovor (a ne na zakonsku subrogaciju).

31.4. Ono što između stranaka nije sporno jest činjenica da je tuženik imao sklopljen ugovor o osiguranju tražbine s osiguravajućim društvom te da je osiguravajuće društvo isplatilo tuženiku osigurninu.

31.5. Sukladno čl. 90. ZOO u slučaju ispunjenja tuđe obveze, svaki ispunitelj može ugovoriti s vjerovnikom prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima (st. 1.), vjerovnikova prava mogu priječi na ispunitelje i na temelju ugovora između dužnika i ispunitelja sklopljenog prije ispunjenja (st. 2.) i u ovim slučajevima subrogacija ispunitelja u pravo vjerovnika nastaje ispunjenjem (st. 3.). Odredbom čl. 963. st. 1. ZOO propisano je da isplatom naknade iz osiguranja, prelaze na osiguratelja po samom zakonu do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Međutim, čl. 923. ZOO je propisano da se odredbe toga odsjeka (opće odredbe) zajedničke odredbe za osiguranje imovine i osiguranja osoba, u kojim odredbama se nalazi i odredba čl. 963. ZOO - neće primjenjivati na pomorska osiguranja, a ni na druga osiguranja na koja se primjenjuju pravila o pomorskom osiguranju, kao ni na osiguranja u zračnom prometu, osiguranja tražbine te na odnose iz reosiguranja.

31.6. Stoga se odredbe o zakonskoj subrogaciji (čl. 963. ZOO) ne primjenjuje na ovu vrstu osiguranja, dakle, na osiguranje tražbine, a što je ugovor o osiguranju potraživanja sklopljen između Croatia osiguranja d.d. kao osiguratelja i tuženika kao osiguranika. Prema tome, u slučaju ispunjenja obveze po ugovoru o osiguranju potraživanja između osiguratelja i kreditora na način da je osiguratelj svom osiguraniku platio osigurninu koja predstavlja iznos dospjele tražbine po ugovoru o kreditu kreditora prema korisniku kredita i sudužniku, na osiguratelja ne prelaze prava na naplatu tražbine prema dužnicima po samom zakonu uslijed činjenice i u trenutku plaćanja. Stoga, ako osiguratelj želi ostvariti povrat isplaćene osigurnine od korisnika kredita (i sudužnika) isto može učiniti tek temeljem ugovora o cesiji (ustupu) tražbine sa osiguranikom. Ovaj stav suda u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-68/2025-2 od 21. svibnja 2025.

31.7. Iz sadržaja spisa nedvojbeno proizlazi da je tužitelj podmirio osiguravajućem društvu cjelokupan dug koji je nastao na temelju ugovora o kreditu (list 82 spisa).

31.8. Prema tome, tužitelj kao potrošač je bio dužnik tuženika po ugovoru o kreditu s ništetnom valutnom klauzulom. Tuženik je otkazao kredit zbog neplaćanja. Croatia osiguranje d.d. platilo je tuženiku osigurninu (u iznosu od 55.826,22 kn, a tuženik je tražio isplatu 63.101,86 kn, list 94 spisa). Croatia osiguranje d.d. potom je naplaćivalo dug od potrošača (tužitelja), pozivajući se na (nepostojeću) zakonsku subrogaciju, a tužitelj je platio Croatia osiguranju d.d. iznos koji je osiguravajuće društvo od njega tražilo. S obzirom da je tuženik primio osigurninu od Croatia osiguranja d.d., a tužitelj je svoje dugovanje prema tužitelju platio tom osiguravajućem društvu, zaključak je ovog suda da, iako tuženik nije primio ništa izravno od potrošača, tuženik ipak jest primio naknadu (osigurninu) računajući na tražbinu koja je dijelom neosnovana zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. To znači da je tuženik neosnovano obogaćen za razliku koja odgovara preplaćenom dijelu, ali ne izravno od potrošača, nego posredno. Dakle, tužiteljeva sredstva su ušla u imovinu osiguratelja, koji je prethodno banci već isplatio osigurninu po toj osnovi. Stoga je zaključak ovog suda da je tuženik pasivno legitimiran i u odnosu na ovaj dio kondemnatornog zahtjeva.

31.9. Stoga je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.673,67 eura (toč. III izreke).

32. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Stoga je o tijeku zateznih kamata na dosuđene iznose odlučeno kao u toč. II i III izreke.

33. Odluka o visini stope zatezne temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

34. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora (7.209,80 eura) te priloženom troškovniku.

35. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 08.10.2020., 28.07.2021., 31.01.2024. i 01.04.2026. za svaki po 100 bodova (Tbr. 8/1) te trošak pristupa na ročišta 23.11.2021., 06.12.2022., 24.05.2023.,19.02.2026. i 13.07.2026. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 1000 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 2.500,00 eura. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 126,08 eura, pristojbe na presudu u iznosu od 192,10 eura te trošak financijskog vještačenja i pristupa vještaka na ročište u ukupnom iznosu od 448,17 eura. Navedeno sveukupno iznosi 3.266,35 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu 26. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.