Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Delnicama

Tina Ujevića 1

51300 Delnice

Poslovni broj: P-1190/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba Delnicama, OIB: 54566384631, po sucu Renati Rački, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate (v.p.s. 1.500,00 EUR), nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 13. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, javno objavivši 26. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-2968399 sklopljenog 26. srpnja 2005.g. između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb te MĐ kao Korisnika kredita i davatelja osiguranja i ZĐ kao Sudužnika sadržane u članku 3. Ugovora pod naslovom Naknada kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 426,15 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 05. kolovoza 2005.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u ostalom dijelu zahtjev tužitelja te zahtjev tuženika u cijelosti, odbijaju.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 29. srpnja 2024. navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu dana 26. srpnja 2005. br. 628-50-29 (dalje: Ugovor), na iznos od 20.778,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da se radilo o potrošačkom kreditu za kupnju motornog vozila, s rokom otplate sedam godina a koji je tužitelju isplaćen 04. kolovoza 2005. U čl. 3. Ugovora pod nazivom "Naknada" ugovoreno je kako se iznos od 3,30% naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

Radi se o tzv. ulaznoj naknadi u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u presudi Rev-673/23 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost odnosno utvrđeno je da se o odredbama koje se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da potrošačima nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Nadalje, takva je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, protivno načelu savjesnosti i poštenja i to na štetu potrošača te je pri tom ukazano na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP). Radi se i o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane banke te potrošač na istu nije imao utjecaj niti je istome razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu pojašnjenja konkretno nastalih troškova koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade.

U daljnjim navodima citira odredbu čl. 81. ZZP te s tim u vezi ističe da se o navedenoj odredbi nije moglo pregovarati, da je ista formulirana unaprijed od strane trgovca kao jače ugovorne strane, nije navedeno na što se naknada odnosi pa je prouzročena neravnoteža na štetu tužitelja kao potrošača.

Ukazuje na presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kojom je utvrđeno da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, ako financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Ukazuje i na daljnje odluke Europskog suda kao i na odredbe nacionalnog prava odnosno Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) te odredbu čl. 270. istog te s tim u vezi ističe da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se ista zaračunati niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita izuzev otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Zaključno ističe da je između stranaka kod ovog suda vođen postupak radi isplate na ime ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Posl.br. P- 892/19 a koji je okončan pravomoćnom presudom kojom je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 15.604,84 kn (2.071,12 EUR) na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutne klauzule, zajedno sa pripadajućim kamatama, da je u tom postupku provedeno financijsko vještačenje po vještaku Goranki Šmer Maraš koja je u pisanom nalazu i mišljenju utvrdila da je na dan isplate kredita tečaj CHF iznosio 4,682637, slijedom čega visina tražbine u ovoj pravnoj stvari iznosi 3.210,79 kn odnosno 426,15 EUR.

Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost navedene odredbe te naložiti tuženiku isplatu iznosa od 426,15 EUR sa zateznom kamatom od 05. kolovoza 2005. pa do isplate.

Uz tužbu prilaže Ugovor, prijepis knjigovodstvene kartice, nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš iz predmeta P-892/19, presudu iz predmeta P-892/19 od 24. kolovoza 2020. te presudu Županijskog suda u Karlovcu Posl.br. Gž-951/20 od 11. ožujka 2021. kojom je potvrđena prethodno navedena presuda ovog suda. Ujedno predlaže svoje saslušanje te financijsko vještačenje.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 65) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, pri čemu smatra da je odredba čl. 3. Ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je tužitelju sporna odredba pojašnjena a što je isti potvrdio prilikom solemnizacije Ugovora, da tužitelj ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika.

Ističe prigovor zastare pozivom na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelju su prilikom sklapanja Ugovora uručeni opći akti tuženika te se tužitelj potpisom Ugovora usuglasio sa svim odredbama Ugovora i općim aktima. Ukazuje na obvezu ispunjenja kumulativnih uvjeta iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

Osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tužitelj u podnesku od 1. studenog 2025. (list 68) osporava navode iz odgovora na tužbu te u pogledu prigovora zastare ukazuje na zaključak Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. u kojem je utvrđeno da u slučaju restitucijskog zahtjeva zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

U pogledu ostalih navoda smatra da je tuženik imao obvezu informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun naknade odnosno na što se ista odnosi kao i specificirati istu. Također, ulazna naknada je tužitelju odmah "uzeta" te mu je na istu naplaćena kamata bez da je taj iznos tužitelj ikada vidio te mu je ta odredba nametnuta od strane banke. U daljnjim navodima ukazuje na brojnu sudsku praksu na prednju okolnost posebice na odluke VSRH Posl. br. Rev-673/23 i 1051/23. Uz podnesak u spis dostavlja više odluka VSRH.

4. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva (pripremno ročište od 07. svibnja 2026.).

S obzirom na prednje, odnosno kako je tuženik učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je odustao od financijskog vještačenja.

Stoga je tijekom postupka proveden dokaz saslušanjem tužitelja te čitanjem priloženih isprava.

4.1. Tužitelj u stranačkom iskazu (list 152) navodi da Ugovor sklapao u CHF jer je u vrijeme sklapanja istog to bilo ponuđeno kao povoljnije, da mu u pogledu naknade ništa nije pojašnjeno, da mu djelatnik banke Ugovor nije pročitao već je sve bilo na brzinu, da nitko nije rekao što čini tih 3,3% kredita, da je iznos kredita isplaćen neposredno auto kući, nije mu dan nikakav dokument iz kojeg bi bilo vidljivo što čini naknadu, ugovor ga je već čekao a u auto kući mu je rečeno da isti rade s tuženikom kao bankom. Nije tražio da Ugovor bude bez naknade.

4.2. Iz Ugovora je vidljivo da je isti sklopljen 26. srpnja 2005. te solemniziran kod javnog bilježnika 03. kolovoza 2005. a kojim Ugovorom je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 20.778,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećeg na dan korištenja kredita, pri čemu se radilo o namjenskom kreditu za kupnju novih vozila, da je kredit sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca, da je ugovorena kamata iznosila 5,50% godišnje (čl. 2.) i to kao promjenjiva stopa sukladno odluci banke.

Također je vidljivo da čl. 3. ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

4.3. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude P-892/19 od 24. kolovoza 2020., nesporno je da je tuženiku naloženo na ime ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju isplatiti iznos od 15.604,84 EUR.

4.4. Iz nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš koji je sačinjen u predmetu P- 892/19 vidljivo je da je srednji tečaj tuženika za CHF na dan 04. kolovoza 2005. iznosio 4,682637.

4.5.Završno, tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, što znači da je na ime naknade za obradu kredita dana 04. kolovoza 2005. naplaćen iznos od 3.210,79 kn odnosno 426,15 EUR.

5. U vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi je bio ZZP/2003 koji je pojam nepoštene ugovorne odredbe regulirao u odredbi čl. 81. te je propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Prema čl. 87., nepoštena ugovorna odredba je ništava a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost samog ugovora ako isti može opstati bez takve odredbe. Također, tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/2003.

5.1. U vrijeme zatvaranja kredita na snazi je bio ZZP/2007 koji je nepoštenu ugovornu odredbu te posljedice iste regulirao na identičan način i to u čl. 96. i čl. 102.

5.2. Analizom prethodno navedenih dokaza sud nalazi nesporno utvrđenim da odredba o naplati naknade predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, prednje iz razloga što sud na prednju okolnost u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja kao životan, logičan i uvjerljiv, odnosno istome kao takvome nije moglo biti poznato što obuhvaća troškove naknade niti su istome pojašnjeni razlozi određivanja naknade u navedenoj visini odnosno ni sam sadržaj naknade. Tužitelju je potpisom Ugovora moglo biti jasno da će pri realizaciji kredita biti obustavljen iznos koji predstavlja 3,30% od iznosa isplaćenog kredita, međutim po ocjeni suda, tuženik nije dokazao što predstavlja takvu naknadu niti je to moglo biti poznato tužitelju. Također, radi se o Ugovoru i odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj na sadržaj iste nije mogao utjecati niti je o istioj mogao pregovarati, a što sve ukazuje na suprotnost sa načelom savjesnosti i poštenja odnosno u konačnici uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

Posljedica ništetnosti je u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, u nastavku: ZOO) obveza vraćanja od strane tuženika iznosa koji je tužitelj preplatio na temelju neosnovane naplate naknada od strane tuženika a na štetu tužitelja, pri čemu visina u konkretnom slučaju nije sporna i ista proizlazi iz sadržaja Ugovora, odnosno u konkretnom slučaju je tuženik sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, u obvezi vratiti tako stečeno zajedno sa zateznim kamatama.

5.3. Tuženik, na kojem je teret dokaza sukladno navedenoj odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/2003 (čl. 102. ZZP/2007), ni na koji način ne pojašnjava niti dokazuje o kakvoj se naknadi radi.

Iz prethodno opisane formulacije čl. 3. Ugovora nije jasno vidljivo o kojim se troškovima radi odnosno nije vidljivo na koju se konkretnu uslugu banke ta naknada odnosi, ovo posebno iz razloga što bi s obzirom na formulaciju čl. 3. Ugovora proizlazilo da ukoliko se primjerice radilo o većem iznosu kredita, da bi tada takva naknada iznosila više. Da se radilo o stvarnim troškovima kredita, tada bi po ocjeni ovog suda isti bili navedeni u nominalnom iznosu a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Završno, tuženik ne doprinosi dokaz na okolnost toga da je tužitelju bila pružena bilo kakva mogućnost pregovaranja kako o samoj visini naknade tako i sadržaju iste.

6. U pogledu prigovora zastare isti nije osnovan iz razloga na koji se poziva tužitelj odnosno pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH sa sjednice 30. siječnja 2020., broj Su-IV-4772020-2, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Sukladno prednjem, zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

7. Slijedom prednjih utvrđenja, tužbeni zahtjev osnovan je u cijelosti te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke, odnosno tuženik nije dokazao da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj mogao utjecati na sadržaj istih a posljedica je značajna neravnoteža u pravima i obvezama i to na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Odluka o troškovima sadržana u toč. III. izreke temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženik tužitelju dužan nadoknaditi troškove kako slijedi: za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR, za sastav jednog podneska i zastupanje na 2 ročišta – svaka radnja po 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife), odnosno ukupno u tom dijelu iznos od 800,00 EUR te PDV na prednje u iznosu od 200,00 EUR, pa sveukupno priznati trošak iznosi 1.000,00 EUR.

Nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer u trenutku istog takvi troškovi ne mogu biti sadržani u otpravku presude već se o istima može odlučiti naknadnim rješenjem.

Delnice, 26. kolovoza 2026.

Sutkinja

Renata Rački

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranka kojoj je dostavljen ovjeren prijepis presude prema čl. 335. st. 11. ZPP-a može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Protiv ove presude stranka kojoj je presuda dostavljena putem e-oglasne ploče sudova prema čl. 335. st. 9. ZPP-a, može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.