REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-177/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja FK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Anki Jakovljević Grizelj, odvjetnici u Đakovu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 25. kolovoza 2026., u nazočnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 26. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3206477651, kreditna partija 7103098594 od 10. travnja 2006., potvrđen kod javne bilježnice Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem: OU- 340/06, dana 11. travnja 2006., koji glasi:" Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora."

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 16.E) Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3206477651, kreditna partija 7103098594 od 10. travnja 2006., potvrđen kod javne bilježnice Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem:

OU-340/06, dana 11. travnja 2006., koji glasi: " Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., OIB:92963223473, tužitelju FK, OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, isplatiti iznos od 183,96 eura (sto osamdeset tri eura i devedeset šest centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 13. travnja 2006., pa sve do isplate, po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02 i 153/04) koja je iznosila 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. Zagreb, OIB 92963223473, tužitelju FK, OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe ugovora kojom je ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita, isplatiti iznos od 62,29 eura (šezdeset dva eura i dvadeset devet centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 20. ožujka 2012., pa sve do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 (petnaest) dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., OIB 92963223473, tužitelju VK, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 261,64 eura (dvjesto šezdeset jedan euro i šezdeset četiri centa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 26. kolovoza 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 8. svibnja 2026. u bitnome navodi da je sa Zagrebačkom bankom d.d. 10. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3206477651, kreditna partija 7103098594, potvrđenog kod javne bilježnice Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem: OU-340/06, dana 11. travnja 2006. kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 19.908,25 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

1.1. Tužitelj se sukladno članku 3. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora, određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 6,20 % godišnje.

1.2. Nadalje, tužitelj se odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu obvezao tuženiku platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora.

1.3. Ističe da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva platio tuženiku iznos od 183,96 eura (ranije 1.386,06 kuna) i to 13. travnja 2006., a prilikom zatvaranja kredita platio je tuženiku iznos od 62,29 eura (ranije: 469,32 kune).

1.4. Navodi kako ugovorne strane tijekom sklapanja ugovora o predmetnim odredbama nisu pregovarale, nego su iste bile dio standardnog ugovora o kreditu, na čiji sadržaj prilikom sklapanja ugovora tužitelj nije mogao utjecati. U konkretnom slučaju tuženik ugovaranjem predmetne odredbe članka 2. Ugovora, tužitelju nije objasnio što konkretno čine troškovi vezani za obavljanje bankarskih usluga, i zašto je iznos tih troškova, tj. naknade za obradu kreditnog zahtjeva u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži, dok prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije predočen nikakav akt banke iz kojeg bi bila vidljiva visina naknade za obavljanje bankarskih usluga. Troškovi koji čine stvarnu uslugu trebaju biti transparentno ugovoreni, na način da moraju sadržavati i jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi ugovaraju, dok tuženik nije iskazao po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, niti je precizirano na koji će se dan tečaj obračunavati.

1.5. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima.

1.6. Polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zlouporabe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i već spomenutih odredbi ZOO-a, koje propisuju prava davatelja kredita u slučaju raskida ugovora i njegova vraćanja prije roka određenog za vraćanje, tužitelj ukazuje kako je potpuno razvidno da je tuženik jednostranim ugovaranjem naknade, prema Odluci tuženika o visini naknade za uslugu banke, povrijedio zakon na štetu tužitelja, koja povreda spomenutih odredbi ugovora za posljedicu mora imati ništetnost.

1.7. Budući da zakonski propisi (Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine", broj: 96/03, članak 64. i navedeni članci ZOO-a) ne dopuštaju tuženiku obračun naknada za prijevremenu otplatu očigledno je da se radi o nezakonitoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Naknadno izmijenjen Zakon o potrošačkom kreditiranju samo je detaljnije uredio prava potrošača tj. postrožio obveze banaka. Uz to i sama Hrvatska narodna banka prepoznala je problematičnost «izlaznih naknada» te javno savjetovala bankama da iste ne naplaćuju klijentima neovisno o postojanju ili nepostojanju pravnog osnova. Zaključno, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda te u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se utužene odredbe imale smatrati nepoštenim odnosno ništetnim.

2.1. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.2. Tuženik nadalje ističe kako je odredba kojima se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

2.3. Navodi i da je zaključak Suda EU da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

2.4. Ukazuje i da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva.

2.5. Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik također ističe kako su neosnovani navodi tužitelja kako je Zakonom o obveznim odnosima jasno definirano što je banka ovlaštena naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita iz razloga što se predmetnom odredbom Zakona o obveznim odnosima isključivo daje definicija ugovora o kreditu, odnosno, istim se definiraju bitni sastojci takvog ugovora, a dok stranke temeljem takve odredbe, a upravo zbog njezine dispozitivnosti, nisu prekludirane u ugovaranju drugih okolnosti, kao što je to odredba o izlaznoj naknadi. Isto tako, odredbom članka 1024. stavak 4. ZOO-a, određeno je da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, što nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti.

2.6. Tuženik ističe i prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Prvotno, u odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je odredbom članka 46. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) određeno da je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi članka 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika.

3.1. Valja ukazati da u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti (članak 48. ZPP-a), prema kojoj bi bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, po mjestu sjedišta tuženika. Naime, odredbom članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine”, broj: 75/09., 112/.12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s Ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane između ostalog i pred sudom gdje potrošač ima prebivalište. Navedeni je zakon donesen u cilju zaštite korisnika kredita kao potrošača, te je upravo navedenu odredbu nužno primijeniti kako bi tužitelj, kao potrošač na najjednostavniji način bio u mogućnosti ostvariti svoja potrošačka prava.

3.2. Naime, točno je da je navedena odredba članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju prvenstveno namijenjena slučajevima međunarodne nadležnosti, no sud je stava da se ista uz primjenu Uredbe (EU) broj 1215/12 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ima primijeniti i na konkretan spor. Naime, područje primjene te Uredbe, a što proizlazi iz preambule i njezinih ciljeva, trebalo bi obuhvaćati sve glavne, između ostalog i građanske stvari, a koja s ciljem osiguranja zaštite potrošača u točki 18. preambule navodi da bi u potrošačkim ugovorima slabija stranka trebala biti zaštićena pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njene interese od općih pravila. U konačnici, članak 18. Uredbe je propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane u svakom slučaju pred sudom mjesta gdje potrošač ima domicil. Dakle, imajući na umu sve navedeno, sud je odlučio kao pod točkom I. izreke rješenja.

4. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti, sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju i to:

Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3206477651 (list 9-13 spisa), dopis tuženika od 23. travnja 2026. (list 14 spisa), otplatni plan (list 15-18 spisa), specifikaciju uplata (list 19-25 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7103098594 (list 26 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 42-92 spisa), priloge uz podnesak tužitelja od 26. lipnja 2026. (list 102-132 spisa), priloge uz podnesak tuženika od 9. srpnja 2026. (list 141-212 spisa) te je saslušao tužitelja.

4.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik na ročištu 10. srpnja 2026. nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, pa je shodno tome tužitelj na istom ročištu odustao od navedenog dokaznog prijedloga.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 246,25 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za troškove obrade kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na ročištu održanom 10. srpnja 2026. izričito naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, kao niti da je naknada za obradu kredita naplaćena 13. travnja 2006. u iznosu od 183,96 eura, a naknada za prijevremenu otplatu kredita 20. ožujka 2012. u iznosu od 62,29 eura.

9. Nadalje, iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 10. travnja 2006., broj: 3206477651, broj kreditne partije: 7103098594, koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrđeno je kako je u članku 2. predmetnog Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, dok je u članku 16.E) ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

10. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu 25. kolovoza 2026. proizlazi kako je Ugovor o kreditu broj: 3206477651 realizirao radi kupovine osobnog automobila i to za vlastite potrebe te kako u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora nije bio vlasnik trgovačkog društva, nositelj obrta, odnosno trgovac u širem smislu. Ugovor o kreditu predočen mu je od strane tuženika po sistemu "uzmi ili ostavi", rečeno mu je kako je potrebno platiti ulaznu i izlaznu naknadu, a djelatnik tuženika nije ga detaljno informirao niti obrazložio na što se predmetne naknade odnose te nije mogao pregovarati o istima. Tužitelj je nadalje naveo da je solemnizaciju Ugovora o kreditu platio sam, a ne sjeća se je li platio policu osiguranja od automobilske odgovornosti.

10.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

11. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bila informiran na što se konkretno naknada za troškove obrade kredita odnosi kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te o naknadama nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, te zašto iste mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen po sistemu "uzmi ili ostavi". Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

12. Sud ukazuje kako je odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. – dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno članku 87. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada, te da su odredbe bile nerazumljive jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedenih ugovornih odredbi jer mu nisu niti obrazložili koliko iznose naknade i zašto iste mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedenih naknada, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

14. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za kupovinu automobila za osobne svrhe. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

15. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za troškove obrade kredita te naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kao i visini predmetnih naknada. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je Ugovor o kreditu prezentiran unaprijed na potpis po sistemu "uzmi ili ostavi".

15.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

16. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne ulazne naknade i izlazne naknade nije bilo moguće sklopiti Ugovor, pa su predmetnim spornim odredbama Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

17. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi i izlaznoj naknadi ni oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetne odredbe Ugovora o kreditu su bile nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem tih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njihovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

18. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da su navedene odredbe nepoštene sukladno članku 81. stavak 1. i 2. ZZP/03-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3206477651, kreditna partija 7103098594 od 10. travnja 2006., potvrđen kod javne bilježnice Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem: OU-340/06, dana 11. travnja 2006., koji glasi:" Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora." te dio odredbe sadržan u članku 16.E) Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3206477651, kreditna partija 7103098594 od 10. travnja 2006., potvrđen kod javne bilježnice Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem: OU-340/06, dana 11. travnja 2006., koji glasi: " Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“, te da su sukladno članku 87. ZZP/03-a ništetne, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.

19. Budući da su predmetne odredbe članka 3. i 16. E) Ugovora o kreditu ništetne, te odredbe među strankama ne mogu se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ulazne naknade i izlazne naknade, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 13. travnja 2006. u visini od 183,96 eura, a naknada za privremenu otplatu kredita 20. ožujka 2012. u iznosu od 62,29 eura.

20. Na gore naznačene iznose naplaćene ulazne i izlazne naknade tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena ulazna i izlazna naknada, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su nepoštene i time ništetne. Ulazna je naknada naplaćena 13. travnja 2006., a izlazna naknada 20. ožujka 2012., a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene od toga datuma. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom III. i IV. izreke presude.

21. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članaka 2. i 16. E) Ugovora o kreditu.

21.1. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

23. Imajući na umu da je tužitelj pravilno naznačio vrijednost predmeta spora isključivo prema visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 246,25 eura, tužitelju je sukladno predanom troškovniku priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak sastava pisanog, obrazloženog i potrebnog podneska od 26. lipnja 2026. u visini od 50,00 eura, zastupanja na ročištu održanom 10. srpnja 2026. te 25. kolovoza 2026. u visini od 50,00 eura za svako ročište, nazočnosti ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura, što je ukupno 225,00 eura. Navedenom iznosu valjalo je pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 eura, što je sveukupno 261,64 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 26. kolovoza 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ), stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

24. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 26. kolovoza 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju – putem punomoćnika

2. Tuženiku – putem punomoćnika